Kada je sve bilo gotovo dao je kao i uvijek prvo svojoj ženi Imy da pročita rukopis. Bila je iznenađena, jer to što je tada pročitala nije ličilo na ranije njegove radove.
-Da li ti stvarno misliš da smo mi dva polariteta jedne te iste duše? Kako je to uopće moguće...?
-Moguće je... - odgovori Filip zamišljeno.
Bio je preokupiran praktičnim radom sa Drvetom Života. Imy se bojala kabale i magije, vidjela je u tome opasnost i zlo, izazivanje sudbine. Još da je znala da Filip kombinira kabalističke meditacije sa Drvetom Života i autohipnozu, a sve u svrhu alkemijskog Opus Magnuma, načisto bi poludjela. Nikad joj se nije sviđao njegov solipsizam, njegove česte introspekcije, kako je on govorio:
-Meni nikada nije dosadno. Ja uvijek imam još jednog Filipa u glavi i sa njim komuniciram kada sam sam.
-Ne valja ti usamljenost Filipe... - opominjala ga je Imy.
-Nije to usamljenost. To je ona kreativna samoća koja pruža mogućnosti kontemplacije...
Ustvari, on nije ni mislio da ima još jednog Filipa u psihi, (to bi na kraju balade bila shizofrenia), on je bio zaokupljen samospoznajom, žudnjom za inicijacijom kroz alkemijski Opus Magnum, odnosno njegov psihički dio, takozvani Ampliphicatio, a sve u želji za gnostičkom spoznajom Boga i duše. To ga je odvlačilo i od Imy, čak i od pisanja. Hiljadu puta je analizirao Tabulu Smaragdinu, iščitavao svake godine Sefer Jecirah, Knjigu Stvaranja, Zohar, satima gledao u Drvo Života, u svoju hamajliju; prsten sa septagramom, uranjao u beskrajne labirinte svoje duše, nalazio sličnosti između kabalista i sufija, povezivao babilonsku astrologiju i islamsku alkemiju. U svemu tome nije bio zadovoljan odgovorima. Znao je da postoji još i uvijek još nešto što nije dokučio, što nije spoznao. Htio je da zakorači u prostor onostranog života, dimenzije vanvremenske i vanprostorne spoznaje, da komunicira sa dušama, sa prošlim i budućim eonima, da sve zaokruži od alfe do omege, da se inkarnira u sam gnostički Logos, da se preozbrazi u alkemijsku kvintesecniju. Katkada je to spominjao Imy, ali ona nije imala hrabrosti da se sa njim upušta u tu avanturu. Zato je brzo odustajao od objašnjavanja svoga duševnog stanja i vraćao se u svoju babilonsku kulu, kako je on nazivao knjižnicu od svojih stotinjak spašenih knjiga prilikom progonstva iz domovine. A obale između njih su se zbog toga sve više udaljavale.
Kao i obično Imy je i taj put pohvalila njegovo pisanje. Bilo mu je iskreno drago što joj se taj romančić svidio. Ali od te pohvale, kao ni od bilo čije pohvale nije imao nikakve koristi. Niko nije znao za njegovo pisanje, zapravo; znao je upravo Niko za njegove preokupacije koje nosi već decenijama i pisanjem nastoji da osmisli. Da bi ga oraspoložila, predložila je da dočekaju 2000. u njegovoj omiljenoj kafani na Gornjem Gradu, sa čije se terase vidio veliki dio njegovog rodnog grada. Svidjela mu se ta ideja. Oduvijek je volio tu staru kafanu - "Pod topom" na Tuškancu i vidik iz njene bašte. Zato se uredio onako kako je to Imy voljela i izašli su nešto prije osam uveče, da ugrabe mjesto jer nisu bili rezervirali sto. Novogodišnja noć je bila neuobičajeno blaga pa su sjeli na terasu, pod tendu. Naručili su večeru i flašu kutjevačkog rizlinga i kiselu vodu. Volio je vino više od bilo kojeg pića, volio ga je piti bez vode, ali da smiri Imy, da joj odmah ne otkrije svoju namjeru koliko želi da pije vino, odlučio se na tu malu varku sa kiselom vodom. Imao je želju da popije, da se napije, opije do besvjesti. Dešavala mu se ta dipsomanija povremeno, jednom do dva puta godišnje da osjeti neodoljivu želju za pijanstvom. Bio je to njegov bijeg od nepodnošljive gluposti postojanja, kako je jednom nazvao život. Tako je bilo i te večeri. Unaprijed je znao da će se napiti i da će poslije toga tri dana bolovati, jesti samo tetkinu supu od tarhane, piti vodu i željeti seks.
-Za zadnju godinu drugog milenija! - nazdravi Filip Imy.
-Da preguramo dvije hiljaditu... - nadoveza se na zdravicu ona.
Vino je sipao prst i prst; uspravno jedan prst vina i vodoravno jedan prst vode. Naravno, to je Imy primjetila, ali nije htjela da mu kvari raspoloženje. Kasnije je sve išlo po inerciji; druga boca vina, ovaj put bez kisele, treća...
Pošto je forsirao vino za dva sata je bio pijan kao bačva pa su se vratili u tetkin stan na Borongaj, oko pola jedanaest uveče, nečujno su se ušuljali u "svoju" sobu da ju ne probude, legli su na krevet i zadnje čega se Filip sjeća je da ga je Imy ljubila po vratu i da mu je nešto šaptala.
Negdje poslije dva sata pošto je zaspao probudili su ga nepoznati glasovi u stanu. Pijaniji nego što je legao, ne paleći svjetlo, Filip se digao i otškrinuo vrata sobe. Pogledao je niz hodnik i vidio otvorena vrata dnevne sobe. U sobi su za stolom sjedjeli žena i muškarac. Razgovarali su, ali nije mogao razabrati o čemu pričaju. Protrljao je oči i osmotrio nepoznate. Nije ih poznavao. Tetke nije bilo sa njima. Vratio se u sobu da probudi Imy. Kada je došao do kreveta primjetio je da Imy nije u krevetu. Obukao je na brzinu farmerke i majicu i bosonog izašao u hodnik. Žena ga je primjetila i rekla nepoznatom muškarcu.
-A, evo Filipa, neka ti on sve sam objasni. Ako ne vjeruješ meni, valjda ćeš povjerovati njemu... - žena se pri tom diže iz fotelje i krenu prema Filipu da ga dočeka na vratima.
Filip uđe u sobu, pogleda lijevo-desno, ali ne vidje ni tetke ni Imy. Bez riječi prođe pored ljudi i zaviri u kuhinju. U njoj su tetka i Imy pripremale kavu. "Kakva je to jebena kava u ovo doba noći?" - pomisli on i taman kada htjede da se približi njima dvjema osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrenu se.
-Molim te Filipe, reci mu ko si ti...
-A ko ste vi? - zapita znatiželjno Filip.
-Zar me ne prepoznaješ?! - zbunjeno upita žena.
-Jesam li ti rekao da smo se uzalud upustili u putovanje. Očito je da čovjek ništa ne zna... Gospodine, pustite je... Ne obraćajte pažnju na njene riječi. Sofija, osjećam da samo uznemiravamo čovjeka.
-Hermane, molim te, budi strpljiv. Čovjek se sada probudio. Pusti me da mu objasnim.
Filip tek tada obrati pažnju na njihovu odjeću. Žena koju je Herman oslovio kao Sofiju izgledala je poput osobe koje je izašla iz neke kazališne predstave iz doba visoke renesanse. A Herman je izgledao još čudnije. Imao je kožnu tuniku, preko nje opasač, za opasačem kesu, a na nogama sandale koje su bile vezane na listovima ispod koljena. Filipu noge klonuše i on sjede u fotelju u kojoj je ranije sjedjela Sofija. Dohvati cigarete sa stola i zapali.
-...Shvatam. Vi ste prošlost duše...
-Mi smo izvan vremena... - objasni mu Sofija - Ti bi to trebao da znaš...
-Ja idem... Ne mogu više da se maltretiram... - Herman je bio uporan u svojoj namjeri da ode.
-...Samo malo gospodine. Vi ste Herman, ako sam dobro shvatio?
-Da, a Sofija pretpostavlja da ste vi naše "buduće"... ogledalo...
-Moguće da je u pravu... Međutim Sofija, mene zanima kako ste se vas dvoje našli? I kakva vas je namjera dovela ovamo?
-Došli smo i sami znate odakle. Mi smo tu, uvijek prisutni, ali vi nas ne možete osjetiti, možete samo intuitivno naslutiti da smo u blizini...
-Ne rekoste zašto ste došli... iz Paralelnog Svijeta, tako ja zovem taj, vaš nivo...
-Herman me je pronašao u tom, našem svijetu. Tražio me je, jer smatra da sam i ja odgovorna za njegovu sudbinu... Ipak, ja mislim da ste i vi nekim dijelom zaduženi i za njegovu, a i za moju sudbinu. Jer imali ste više šansi od nas, da popravite našu, jedinstvenu sudbinu...
-Samo malo... Koliko ja znam, vas dvoje ste samo dio moje duše. Otkud onda vi sada u dvije pojave? Sve ovo mi je malo nelogično...
-Nelogična je logika tvoga razmišljanja. Mi jesmo jedna, ista duša koja je imala mnoge inkarnacije - i mi smo te inkarnacije. Mi smo odrazi, kako bi ti rekao, tvoje prošlosti i kao takvi smo uosobljeni u ono što smo bili... Ja sam bila ljubavnica Jaroslavu, a Herman je bio nesretno zajubljen u Arminiju.
-Aha...kapiram... - reče Filip. Zato vas se i ne sjećam. Jer, ja sam na svom "putovanju" kroz prošlost upoznao samo svoje silazne inkarnacije: Aureliju, Jaroslava, Irinu, Jusufa, Arminiju, Baltazara i Cypros... Uzlazne inkarancije nisam ni osjetio, jer sam se probudio iz regresije... Pa da, vas bi se mogla sjećati moja žena Imy... Sad ću je ja pozvati...
Filip se diže iz fotelje i ode do kuhinje. Umalo se ne sudari sa Imy pred vratima kuhinje dok je na poslužavniku nosila kavu. Filip, u namjeri da izbjegne sudar kako se kafa ne bi prosula po njima smaknu se u stranu, ali pola Imynog tijela prođe kroz njega. Primjetivši to on se naježi.
-Imy, jesi li to ti?! - zapita je jednako začuđen kao ono veče kada je prvi put vidio njenu projekciju u stanu, dok joj je tijelo u komi ležalo u bolnici.
-Naravno da jesam. - mirno mu odgovori ona.
-Ali ti si prošla kroz mene. Kao duh...!
-Ili si ti prošao kroz mene... - sa osmjehom mu uzvrati - Pusti sada to. Ionako su naša čula varljiva. Ljudi su došli da dobiju odgovor od nas.
-Ja ništa ne znam o uzlaznim inkarnacijama. Sjećaš se i sama da je u regresiji došlo do rokade kod Cypros. Od Hete pa nadalje ti se sjećaš mojih, odnosno tih naših inkarnacija.
-Zajedno smo jači Filipe... - spokojno mu reče Imy.
-Mene sve ovo pomalo nervira. Šta sam ja? Optuženi na sudu?! - govorio je dalje Filip ulazeći za Imy u sobu. U sobi su sada zatekli još: Validu, Henrija i Manuela.
-Šta je sada ovo?! Kongres duhova, ili sam ja totalno poludio! - uzrujano je prokomentarisao Filip pojavu novih gostiju.
-Smiri se Filipe, sve će ovo proći... - nastojala je Imy da ga primiri.
-...I život ce proći, a ja neću shvatiti šta se dešava... - odgovori on, pomalo ljut na sebe.
Pri tom ponovo zapali cigaretu dok mu je prethodna još uvijek dogorjevala u pepeljari. Sjede i uze kavu koju je Imy bila namijenila Hermanu.
-Naravno, šta stari Germani znaju šta je espreso kava. - reče za sebe Filip, pa nastavi - Dobro gospođe i gospodo da počnemo... Šta da počnemo?
-...Mi, neki od nas žele znati jednostavno to zašto je naša, zajednička duša imala takvu sudbinu da se nije mogla skrasiti i ranije?
-A vi bi u nirvanu preko reda? - nastojao je Filip da bude ironičan. A ne pitate se što sam ja osuđen da nosim sve vaše karme? Šta ste vi sve bili? Ubice, prostituke, trgovci robljem, preljubnice, narkomani, pljačkaši hramova, sifilisticari, dželati, lažljivci... i sve je to nataloženo u meni, a i u mojoj ženi. Kakva slavna genealogija naše duše Imy!
-Mene nemoj u to... Ti ćeš to bolje izvesti sam... - reče Imy pomirljivo, ali Filip planu:
-Imy, znači i ti si na njihovoj strani?!
-Ama nisam... Samo mislim da ćeš ti lakše izaći na kraj sa svojom dušom.
-Je li? A ne primjećuješ da ovdje nije prisutna ni jedna moja inkarancija, to jest nije niko od onih o kojima sam ja govorio u regresiji. Gdje ti vidiš Aureliju, Jaroslava, Irinu, Jusufa, Arminiju, Baltazara i Cypros?! Prisutne su samo tvoje inkarancije... - no, vidjevši da ona šuti, nastavi:
-OK. Branit ću se sam... Slavni sude... Koliko sam ja naučio iz druženja sa gospodinom doktorom Solomonom, vi ste, kao i ja, ogledalo svojih drugih polovina. Niste se znali postaviti prema drugoj strani svoje duše i zato ste to što jeste: zbunjeni i nezadovoljni. Naravno, imate pravo na to... Mauele, ti si previše vjerovao svojoj Irini. Zbog tvoje pretjerane ljubavi prema ženi jadna Benedicta je završila na lomači. Zaslužio si brate da se patiš. I ja se patim... Henri, kakav si ti bio ljekar kada nisi na vrijeme shvatio da Aurelia ima tuberkulozu? Možda si čovječe mogao da je izlječiš. Umjesto toga ti si se igrao hipnoze... Ne ide to tako... Valida, tebe, tvoju sreću sa Jusufom je uništila tvoja prevelika radoznalost. Ne znam što mi na um pada nadimak za tebe - Pandora? Hermane, tebe mi je iskreno žao, ali nisi, brate mili, smio sebi dopustiti da ubiješ Marcela koji je otac djetetu tvoje drage Arminije. Oko za oko, zub za zub, ne vrijedi to... Sofija, zar je tebi bio važniji onaj bonvivan Jaroslav od djece kojima si dala život i koja su takođe imala svoju dušu? Kad se bude vagala naša duša, bojim se da će nas tvoje djelo odvesti u propast. Heta, pod tobom je umro slatkom smrću onaj kriminalac Baltazar. Jeste, on ti je doduše uništio život i ubio vjerenika, ali zar se na smrt uzvraća smrću i uništavanjem svjetinja? Vidite li sada i sami da imate podosta oraha u džepovima? Šta sada uopće hoćete od mene? Vi znate samo za svoju sudbinu, a ja nosim sve te vaše proklete sudbine kao kamen oko vrata koji me vuče na dno. Da li je to fer od vas?
-Tražimo od tebe da svojim životom pokušaš ispraviti naše greške. Da zaslužimo smiraj.
-Čuj greške? Vi ste počinili zločine, a govorite o greškama. Ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne učini preljuba, poštuj oca i majku, ne poželi zla bližnjem svom - sve sami starozavjestni grijesi. Pa nisam ja ustanovio sve te zabrane, znate i sami odakle su...
-...Ali duša je starija od zakona makar ga sa Sinaja donio Mojsije i makar bio od samog Adonaja... - reče Cypros ulazeći u dnevnu sobu.
-Vidi nje. Ko kec na deset! E gospođo Hetera, ti si zamutila cijelu stvar. Od tebe je sve i počelo, na obje strane. Vidi je Imy što je vižljava, kao zmija. K'o da cijelo vrijeme radi samo kundalini-yogu.
-Da nije bilo mene, ne bi bilo ni tebe. Smiri se Filipe. - reče mu Cypros.
-Smirio sam se ja... Hajde, Bog ti dao sreće i pameti, reci i ti koju. Ja sam na rubu očaja... Bože, šta sam ti skrivio...?
-Ne odgovaram ti u ime Boga... Ali, onog trenutka kada si postao svjestan sebe, od tog časa si morao biti aktivniji u pronalaženju pravog puta... - reče mu Cypros.
-A šta je sa onima koji nikada ne postanu svjesni sebe, mislim, svoje duše?
-Nemoj se pozivati na siromašne duhom. Ti sada trebaš da objasniš sebe, svoju dušu, nas i našu dušu... - odgovori mu Cypros i iz kese koju je držala za pojasom tunike izvadi jednu kutiju. Otvori kutiju i izvadi neke karte iz nje, a zatim i pergamentni list na kojem je bilo nešto ucrtano. Filip vidje da je to kabalističko Drvo Života.
-Sad ćemo baciti karte da vidimo šta kaže svijet duša...
-Ne znam šta je svrha toga. Znam porijeklo svoje duše, i šta joj se dešavalo u skoro tri milenijuma njenog života. Ništa me više ne zanima gospođo Cypros. - reče Filip.
-Baš ništa? Pa rekao si da kažem i ja koju... - reče Cypros.
-Jedina stvar na svijetu koja me je oduvijek zanimala je pitanje: zašto je čovjeku život dat?
-Zaboravljaš da je čovjeku život samo pozajmljen...
-...Dobro, zašto mu je uopće i pozajmljen. Čovjek čim postane svjestan života, postaje svjestan i da će umrijeti. Čemu onda svi njegovi napori, ambicije, rad? Zašto uopće produžava ljudsku vrstu kada će i njegovi potomci umrijeti? Nije li život nesreća u Univerzumu? Ili je to samo test duša da one igraju svoje unaprijed podijeljene uloge? Svaki čovjek je nesretan više ili manje. Sve mi se čini da to dolazi od duše koja ga vodi, koja za kaznu dobiva novo ruho, odnosno tijelo koje oživi i koje onda ispašta zbog ranijih grijehova koje novi život nije zaslužio. - reče Filip i zagleda se u Drvo Života na pergamentu koje je Cypros stavila na stol. Vidje da Cypros miješa tarot karte.
-U redu filozofe. Saslušali smo te. Da čujemo šta sada kaže druga strana - mirno reče Cypros i poče da slaže karte, da im se ne vidi lice, po redu na sefirote odozgo prema dolje. Svi se nagnuše na stol i šuteći pratiše kako Cypros spušta karte na Drvo života.
-Sve je to besmisleno. Nemojte mi samo reći da je smisao životu u prevladavanju besmisla života. - reče na to Filip, ali mu se pogled ipak zadrža na kartama.
-Odakle želiš da krenemo, od kojeg sefirota; od Ketera-Krune ili Malkuta-Kraljevstva?
-Sve mi je sasvim svejedno...
-Jesi li siguran? - zapita Cypros, a onda sama odluči - Ići ćemo normalnim putem; od najnižeg sefirota, Malkuta, naviše, prema Keteru.
Prva karta koju okrenu bijaše Đavo. Filip se nasmija od srca. Potraži cigarete da opet zapali, ali ih ne vidje.
-Nisi je morala ni okretati znao sam da je Zemlja Šavolovo Kraljevstvo... Ništa novo mi nisi otkrila.
-Dakle, u početku na Zemlji bijaše Zlo, elementarno Zlo u svemu, jer ne bijaše duše u Zemlji, jer duše još ne bijahu sišle na zemlju... Kao što kažeš, Đavo je vladao...
-...Zapravo, duša Đavola vlada Zemljom... - dovrši Filip.
-Tako govore proklete duše. - reče mu Cypros kratko ga pogledavši. U tom trenu nešto mu se svidi na njenom svijetlom licu. Učini mu se to nešto poznato i drago. Pogleda po sobi. Ali ne vidje Imy. Kada vrati pogled na Cypros vidje da ona ima one tople crte lica Imy. Polako je počeo shvatati tu promjenu. Imy je oduvijek bila Cypros. A Cypros je zapravo suština Imy.
-Odavno ja znam da sam proklet. - uzvrati Filip. Idemo dalje šefice!
-Ispod devetog sefirota Jesoda-Temelja je - Carica. Šta bi to moglo biti Filpe? Šta je to temlj koji je iznad Zemlje? Ha, šta sada kažeš?
-Ti misliš na ženski princip? Na Veliku Majku? Na ženu?! OK. Slažem se. Na ženi stoje tri stuba kuće. Ali šta s tim? -Carica je ženski, lunarni princip života. Ona se izdigla iznad Zla, preobratila ga je i kasnije je pobijedila svaku njegovu pojavu. Ona je ona Anima o kojoj si čitao u knjigama. Anima je pokretač života, napredak.
-Ali gdje je tu duša? Gdje je tu naša duša? Ovi ovdje su spopali mene kao da sam ja kriv za sve...
-Nisi ti ni više ni manje kriv od ostalih. Ali na nekome se moraju kola slomiti. Zar ne uviđaš da je Carica prvi nagovještaj tvoje duše koja je dio Duše Svijeta?
-...Može biti... Danas je sve moguće.
-Samo se ti šališ Sljedeća karta leži na Hodu-Slavi, njoj je zaštitnik Merkur, glasnik Neba. Da vidimo koja je to karta... Umjerenost! Izvrsna poruka. Vidiš, ovo je Al-Razijev princip Vage. Sve treba da bude izmjereno i umjereno, tada nastaje harmonija gornjih i donjih sfera. Koliko si ti, odnosno tvoja duša bila umjerena u svojim nagonima, nakanima, prohtijevima? Ne bih se baš zaklela da si slijedio taj princip.
-Nemoj se ni zakljinjati, jer to onda obavezuje i mene.
-Dobro... Sljedeća karta je na sefirotu Necač-Pobjeda, a njegov zaštitnik je Venera, opet žensko...
-Šta bi mi bez žena... a i šta bi one bez nas. Koja je karta?
-...Zvijezda. Naravno, to je tvoja karta Filipe - Vodolijo. Hoće se reći da je tvoja sudbina, karma tvoje duše uvijek bila vezana za zvjezdane principe... Ali kao što vidiš tebe je, u tebi samom, gurala kroz sve inkarnacije žena, jer na karti je žena, kako ti kažeš Anima.
-Boga mi si u pravu... Šta je sljedeće...?
-Peta karta je na Tifaretu-Ljepoti, kojoj je zaštitnik Sunce, a to je Pustinjak. Mnogo svjesnog odricanja imao si u životima da bi ostvario sebe, to jeste da bi sve ove inkarnacije oko nas ostvarile svoj smisao života. Svi su oni često lutali, gubili se, nestajali i iznova nastajali...
-Baš je tako nekako...
-Na sefirotu Geburah-Snaga je - Smrt. Svaka bitka koju si morao voditi ubijala te je psihički. Mars ti nikada nije bio naklonjen, a on je zaštitinik ovog sefirota... Idemo preko puta na sefirot Česed-Milost. Tu je karta - Ljubavnici. Imao si sreće u ljubavi, izlazio si kao pobjednik i kada to nisi bio, jer te Jupiter uvijek volio.
-Nije baš neko pravilo, ali neka ti bude...
-Drugi sefirot; Binah-Razum, a tu je karta - Obješeni. Imaš li ti kakav komentar na ovo? Moram priznati da sam malo zbunjena.
-Ti gledaš karte. Ne znam... Možda sam se postavio na glavu da nešto dokažem, objasnim, napišem, uspijem, a možda me okolina ne shvata?
-Moglo bi da bude. Ali ja bih prije rekla da je tebe tvoje djelo osudilo. Jer tebi su, vidi na karti, ruke vezane i ti si kažnjen da visiš, dakle osuđen si... Preostale su nam još tri karte. Na sefirotu Čokmah, što će reći Mudrost je - Čarobnjak. Ti si čudo mudrosti, ali samo za sebe. Drugi to nažalost ne vide, bar još ne vide...
-Ili neće da vide? Osjećam to već dugo...
-Može biti. To znači da bi trebao promijeniti taktiku.
-Nemam ja nikakvu taktiku. Ja živim i radim po inerciji...
-Predzadnja karta je na sefirotu Keter-Kruna, a ta karta je Kula. Ovo nikako ne valja. Ako su ti karte do sada i bile prosječno nesretne, ovo je sasvim poražavajuće. U najvišem sefirotu imaš vrlo, vrlo negativan znak. U tebi je presudan princip rušenja i ponovnog stvaranja. Samo koliko ćeš tako izdržati? Izvini Filipe, ali tako je...
-Pusti ti to. Govoriš ti i svoju sudbinu... - reče Filip, ali Cypros ne obrati pažnju na te riječi, nego nastavi:
-Ostala nam je zadnja karta u onom sefirotu koji u evoluciji Duše Svijeta još uvijek nastaje i formira se. To je Daat-Znanje. Karta koja je na njemu određuje budućnost tvoje karme i djela tvoje duše kada ti duša ode iz ovog svijeta. Hoću li je okrenuti ili ne?
-Možda ne bi trebalo! - prva se javi duša Sofija.
-Zašto da ne? Kada smo saznali sav naš ubogi put, red je da vidimo i šta nam je u budućnosti. - ubaci se duša Herman.
-Ja sam jednom bila previše radoznala i to mi se strašno osvetilo...- reče duša Valida.
-Čovjek ima pravo da zna šta će se desiti poslije njega. - zamišljeno zaključi Henri.
-Mene isto zanima kraj. Tim više jer već dugo nisam u ovom svijetu... - reče Heta.
-Meni se više ništa ni lijepo ni ružno ne može desiti. Dakle, nisam osobito zainteresiran. - dodade duša Manuel.
-A šta ti misliš Cypros? - upita je Filip.
-Ja ne mislim ništa. Ja sam ovdje vaše sredstvo. - odgovori duša Cypros.
-...Nije mi svejedno koja će karta dolje ležati. Sav život sam se borio protiv onog straha od praznoće, onog jezivog, što ga mudraci nazivaju horror vocui, pa se pitam ima li smisla puniti tu praznoću još većim besmislom?
U tom trenutku prozor se otvori, zapuha vjetar i naprosto izbljedi, istopi u sobi sve pojave osim Filipa i Cypros. Oni se pogledaše u strahu i istovremeno spustiše pogled na sto. Na Drvetu Života ležala je karta okrenuta licem - Luda!
-E, jebi ga sad! - ne uzdrža se Filip da ne opsuje.
-...Ovo je sudbina. Nisam mislila da okrenem kartu. A vidio si kako su se inkarnacije tvoje duše dvoumile... Sada su nestali u vjetru, jer njima nije dato da saznaju istinu o sebi. Ostali smo samo ti i ja. Ja prva, a ti zadnji u našem lancu reinkarnacije duše. -Šta ovo znači Cypros? - zapita Filip, mada je nasulućivao odgovor. Kada diže glavu vidje da pokraj njega umjesto Cypros stoji njegova Imy. On je dodirnu, bila je stvarna.
-Ništa pozitivno, ali ne i negativno. Luda je pokretač života, žongler sudbine, igrač između života i smrti. To je prava slika tvoje duše, njene prošlosti i budućnosti. Kao što znaš, sadašnjost je samo privid...
-Zašto uvijek govoriš moja duša? Ona je i tvoja.
-Drugo je to. Ja sam tvoje prapočelo. Ja sam, uzrok, a ti si posljedica.
-Onda si ti glavni krivac za moju karmu?!
-Samo donekle Filipe. Duša ima šanse u svojim egzistencijama da preokrene mnoge životne situacije u svoju korist. Neko to zna, a neko je kao ti. Ne kažem da će meni uspjeti...
Filip dohvati otkucani primjerak svoje ispovijesti i zamišljen, poče da ga lista od kraja prema naprijed.
-Zašto tako okrećeš stranice?
-Ne znam. Možda treba sudbinu čitati od kraja.
-Činiš to kao što Jevreji čitaju Toru, a muslimani Kur'an.
-To je zato što je nekada moja duša bila islamska. Tijelo se zvalo Jusuf ili Valida, svejedno. Ostalo mi je to valjda u nekom kutku duše. - uze olovku i na zadnjoj stranici romana ispisa sva imena svoje duše:
-Znači krug duše je zatvoren. Nema ništa ni izvan ni unutar njega...
-Stvarno mi je drago što si sam to shvatio. Idemo...- reče mu tiho Imy.
Pri tome osjeti da ga Imy miluje. Osjeti zapravo da mu nešto miluje dušu. Pogleda niz sebe i vidje tijelo. Ali ga ne osjeti. Pokuša se dodirnuti. Zapita se: "Sanjam li, ili sam mrtav? Možda je ovo astralna projekcija?" Osjeti blagu uznemirenost i želju da zapali cigaretu. Ali cigareta više nije bilo. Pogleda u Imy i vidje da ona sada ima odjeću Cypros.
Cypros-Imy mu nešto šapnu na uho i oni se zagrliše. Filip osjeti da se stapa sa Imy-Cypros. On je ulazio u Cypros-Imy, a i Imy-Cypros u njega. Postadoše jedno. Samo sa jednom iznimkom; ta Cypros je imala sve detalje pojave, sve oblike od Imy. To bijaše upravo njegova Imy, ali u tom trenutku Filip to još nije shvatio.
-Hajde Filipe, diži se! Prespavao si početak trećeg milenijuma. To se samo tebi moglo dogoditi...- čuo je glas iz neke dubine, da li dubine prostora ili svoje duše to nije mogao pouzdano znati. Vidje sebe kako leži na krevetu i kako ga Imy ljubi u kosu. Poželi da se još ne budi. Pomisli: "Dođavola i treći milenijum. Pa ja sam već star tri milenijuma. Ne želim da se budim. Želim da budem u ovom snu. Makar on ličio i na smrt. Draži mi je ovaj, ovakav san, nego onaj život."
Tada vidje da ga neko drma za ramena. Vidje to, ali ne osjeti. Pomisli da je možda mrtav. Vidje Imy kako ga pokušava probuditi.
-...Imam jednu novost za tebe. Filipe, trudna sam, Filipe... Probudi se. Trudna sam već četvrti mjesec, a ja sam mislila da mi opet, kao prije kasni ona moja prokletnica...
On poželi da je zovne, ali bezuspješno. Osjećao je da viče i čuo je taj svoj glas, međutim Imy ga nije čula. A vikao je:
-Super!!! Imat ćemo malog bebuša!!!
Međutim zbuni se kada shvati da ga ona ne čuje. Nešto mu reče da je zaista mrtav i da je na putu u Dušu Svijeta. Kakva divna smrt! U snu. U trenutku spajanja sa svojom praiskonskom dušom, sa Cypros, a zapravo sa Imy. Pokuša da vikne - IVT!, kako je cesto znao reći pred drugima, a ta tajna je značila: Imy volim te - međutim više nije imao ni glasa.
Imy je i dalje nastojala da ga probudi. Čuo je kako ga zove, čuo je i njen jecaj i bilo mu je iskreno žao. Ali više joj nije mogao pomoći. Više joj nikada ni u čemu neće moći ni pomoći, a ni odmoći.
Tada i ona shvati da je Filipovo tijelo mrtvo. On vidje kako se Imy okreće, kako gleda ne bi li ugledala odsjaj njegove duše.
-Znam da si još tu, u sobi. Znam da nisi još otišao... Javi mi se da znam da si čuo moju novost... Javi se molim te. Daj mi neki znak. Uvjeri me čovječe da si prisutan. Filipe, čuješ li me...?
Ali na to se samo prozor otvori i ona osjeti blagu zagrebačku novogodišnju noć. Čulo se otvaranje šampanjca na ulici. Ljudi su pjevali. Filip ju je čuo, ali više nije mogao da joj da bilo kakav znak.
Šta bi sada dao da može da se vrati, sada kada se uvjerio da je ona zaista duša njegove duše! I da su te dvije duše ipak stvorile tamnicu za neku, nečiju, možda i novu dušu. Osjećao je da pati, ali je istovremeno osjetio i nevjerovatnu, lepršavu lakoću svoga bića. Osjetio je divan, bezgraničan smiraj u sebi, mir koji se graničio sa nježnim blaženstvom poput onoga koje čovek osjeti kada se probudi u zoru, kada ga dočeka blagi povjetarac početka ljeta, kada se Sunce iskreno smije, kada se čuje iz probeharalih krošnji cvrkut slavujeve pjesme. Ali sad ga je nešto vuklo unazad, u visine. Digao se iz sobe, iz kuće, iznad grada i Zemlje. Zvijezde mu se približiše i u jednoj prepozna sebe. Osjeti topli, sretni, nježni sjaj u svome biću. Sa male Plave Planete čuo je muziku dobro poznatih riječi, ovaj put nešto izmjenjenih:
-Da sam ikako mogao, dao bih ti svoju dušu. Ali, niti sam je mogao dati, niti je moja duša bila moja. Mi smo samo dvije polovine; ja sam tvoja noć, a ti si moj dan. Zbogom u budućem životu.
A cijelom njegovom dušom, kroz cijeli
|
