-Da vam bude jasnije otkud ta izmjena duša napravio sam ovu šemu. Pogledajte šta smo dobili.
-Slušajte me sada pažljivo: 1999 godina + (-801) godina prije nove ere = 2800 godina. Ali: sedam perioda između reinkarnacija kada se sabere ukupno traje 2791 godinu, znači devet godina manje. Tih devet godina se gubi na sedam inkarnacija pri sabiranju tih sedam perioda (jer se uvijek prehtodna ili naredna godina prilikom sabiranja ubraja), plus ova godina i godina prve inkarnacije, tj. 801. prije nove ere daju opet isti zbir: 2800 godina. Znači sve se poklapa.
Što sad? 2800 godina je četiri ciklusa po 700 godina. Zašto nije pet ciklusa? Ne može, jer je sedam inkarnacija, Cypros ne smijemo računati, ona je nešto poput zemlje, ona je matematički rečeno nula. A u pitanju je Jungovo četvorstvo. Zato tako kažem. U pitanju su i elementi od kojih je sazdano sve pa i duša: vatra, voda, zrak i zemlja, a njih je četvoro.
-A zašto se u povratnim sudbinama od Hete do Henrija karma i kazna vraća najbližima? - zapita Imy.
-Znao sam da ćeš me to pitati. Pogledajte, ispisao sam njihova imena kao parove: Aurelia-Henri, Jaroslav-Sofia, Irina-Manuel, Jusuf-Valida, Armnia-Herman, Baltazar-Heta. Zašto? Pa zar nije sve u ovom Svijetu par? Sve ima svoja dva lica: život-smrt, ljubav-mržnja, muško-žensko, desno-lijevo, lijepo-ružno, mudrost-ludost, vatra-voda, san-java, duša-tijelo, svjesno-nesvjesno - i sve su to aktivni ili pasivni principi, (što je također par) sve su to odrazi istovjetne energije... Ako bi se vratili da ponovo gledamo kasetu vidjeli bi da se upravo u uzlaznim inkarnacijama dešava onakva sudbina kakvu je zaslužila duša u silaznim inkarnacijama. Opet, zašto? Zato što su oni jedna duša. U tome i jeste poenta. Oni se jednako žrtvuju za drugu stranu, jer ono duše što nose u sebi samo je polovina stvarne duše! Tek u povratnim inkarnacijama se vidi da je ta ista duša, tj. druga polovina i te kako zaslužila vraćanje u novi život...
Idemo dalje. Žensko je prvi princip mada se to protivi svijetu i civilizaciji muškaraca koji su kreirali prošlost. Imenica Bog je muškog roda, a tome su kumovali muškarci. No, zato je duša ženskog roda. I kroz arhetip Velike Majke ostalo je sjećanje na matrijarhat. Neka mi se oprosti na bogohulnoj premisi, ali tada, u matrijarhatu Bog je morao biti ženskog roda, jer su žene bile dominantnije.
-Znači li to da sam ja druga polovina njegove duše? - zapita Imy doktora Bergsteina.
-...Ili je on druga polovina tvoje duše Imy. - odgovori joj doktor. Međutim, previdio sam jedan detalj. Prije nego što je Aurelia umrla u Henrijevom zagrljaju dok je plesala, ona je nešto napisala na jednom papiriću. Nije li tako?
-Jeste, sjećam se. - potvrdi Filip.
-Valjalo bi nam da saznamo što je to ona napisala? Slažete li se sa tim?
-Šta to znači? - upita Imy.
-Znači da bi netko od vas dvoje trebao da opet ode do Henrijeve mansarde i pročita šta je Aurelija napisala...
Imy i Filip se pogledaše upitno i oboje pri tom digoše obrve. Tajanstveni osmijeh im je zatitrao na licu.
-Nisam najsigurniji da razumijem vaše iščekivanje... Da li to oboje želite da odete, ili ne želi ni jedno...
-...Ja sam bio Aurelia u prošlom životu. Ali, logično je da se ne sjećam šta sam napisao, jer je sve pamćenje izbrisano prije nego što sam se ponovo rodio. - reče Filip.
-Tako je... Dakle?
-Ja bih... - reče Imy.
-Vrati mi se... - naglasi joj Filip u šali i diže se sa kauča da Imy legne na njega. Kada se ona namjesti doktor Solomon je uspava, prethodno ponovo uključivši video kameru.
-...Ležim već danima bolesna. Henri me pazi. Znam da neću još dugo... Čujem ga da dolazi. Priča na kapiji sa gazdaricom. Napisat ću mu poruku da mu sve bude jasno:
DA IKAKO MOGU DALA BIH TI SVOJU DUŠU. ALI, NITI JE MOGU DATI, NITI JE MOJA DUŠA BILA MOJA. MI SMO SAMO DVIJE POLOVINE. JA SAM TVOJA NOĆ, A TI SI MOJ DAN. ZBOGOM U BUDUCEM ŽIVOTU.
Poslije toga doktor Bergstein odmah probudi Imy.
-Sada, imamo gotovo sve. Evo šta je Aurelia napisala prije nego što ce umrijeti. - reče profesor i pusti kasetu.
Filip vidje da se Imy naježila dok je slušala svoj glas.
-Ne trebamo biti sentimentalni, jer se radi o najozbiljnijim stvarima... Tako je to u životu... Ostalo nam je još samo jedno što će potvrditi ili opovrgnuti moju pretpostavku da ti je ovo zadnja inkarnacija... Da nađemo kartu Evrope u geografskom atlasu. Evo je... E, sad ćemo povlačiti olovkom linije između mjesta bivših egzistencija "tvoje" duše. Idemo prvo od Marseillea prema Gdansku. Tako. Sada od Gdanska do Constante. Pa, Constanta-Palermo, Palermo-Köln, je li tako?, Köln-Kijev, od Kijeva do Delpha i da završimo putanju: Delphi-Marseille. Pogledaj šta smo dobili.
Ovaj septagram je kruna tvoje i njihove duše Filipe.
-Kao što vidiš ova sedmokraka zvijezda povezuje sva mjesta u kojima je egzistirala "tvoja" duša. Samim tim što je zvijezda zatvorena, znači put duše je okončan. Centar zvijezde, ovaj kružić označava otprilike lokaciju tvoga rodnog grada. To je Varaždin, Sisak ili Zagreb?
-Zagreb... - reče zaprepašteno Filip, jer se sjetio da nije rekao doktoru gdje je roden.
-Eto vidiš, sve se slaže! To je dokaz da si ti završio, pardon, da je duša koja je u tebi završila put na ovome Svijetu. Ostatak života iskoristi mudro. Pakuj se za Paralelni Svijet. Izvini što ti ovako govorim, ali to su činjenice. Sve nas čeka slično. Mogao je biti u pitanju i trokut, a tada bi ti se duša javila u ovom svijetu samo tri puta, ili kvadrat, pentagram, devetokraka ili dvanaestokraka... Duša u svom vraćanju na zemlju obavezno ostavlja tragove svojih života u onim geometrijskim slikama koje imaju neprekinute linije, odnosno ostavlja putanju koja se može nacrtati, a da se olovka ne diže sa papira.
Na te riječi Filip pokaza profesoru srebrni prsten koji je nosio na ruci. Na kvadratnoj pločici bio je ugraviran isti takav znak:
-Vidio sam to i ranije, ali sam želio da mi sam kažeš otkuda tebi taj prsten?
-Napravio ga je jedan boem iz moga grada, prije dvadesetak godina. Čim sam ga vidio kupio sam ga od njega. Tada nisam ni znao zašto ga kupujem. Nešto me je privluklo tom obliku i kupio sam ga. Taj čovjek koji je napravio prsten nije ništa znao o simbolici broja sedam.
-Vidiš, sam si sebe, već tada predodredio da nosiš znamen karme svoje duše. To je Sigillum Dei Aemaeth, koji je John Dee uzeo za svoj talisman, simbolizira Boga u kabali, ali ga priznaju i mnogi drugi, naročito heretičke struje... Sreće se kod maniheja, na bosanskim stećcima, čak i u tantri i kundalini jogi...
-A zašto kod mene nije dvanaestokraka? I zašto nisam bio preokupiran brojem dvanaest?! - zapita Filip tada kao uvrijeđeno dijete.
-E, to pitaj one gore, kada budeš u Paralelnom Svijetu.
U tom trenutku Filip je poželio da njegova duša u budućem životu nastavi svoje djelo, ili da bar prepozna svoj rad. Rekao je to profesoru:
-Postoji li ikakav način da ja upamtim šta sam radio u ovom životu? Jer, možda se ipak moja duša opet pojavi...
-Koliko ja znam za sad ne postoji. Duša nije tijelo pa da ju zamrznemo i čuvamo dok se ne otkrije lijek za bolest od koje je čovjek umro. Zamisli samo da je to moguće. Koja, čija duša bi se uselila u takvo tijelo?
-Doktore, možete li mi nešto objasniti? - nadoveza se sada Imy na Filipovo nastojanje - Ako čovjeka vodi njegova duša da se bori za nešto - zašto to ona zapravo čini, kada čovjeku nije dato, odnosno ni samoj duši nije omogućeno da spozna svoje prethodno znanje, iskustvo, a i grijehe iz bivših života?!
-Neko objašnjenje mora da postoji. Samo ja ga do sada nisam postao svjestan. Ja zasad znam da ste vas dvoje jedna duša jer ste našli onu svoju davno izgubljenu polovinu. Jer da nije tako ti Imy ne bi znala ispričati uzlazni dio svih Filipovih regresija... Filipe, postoji jedna mogućnost za tebe... Moguće je da ti spoznaš šta će biti sa tvojim djelom.
-Kako?!
-Ljudska duša zna i ono što će se desiti ubuduće. Inače ne bi postojali mediji koji "čitaju" budućnost... Mogu da te hipnotiziram i ti ćeš vidjeti budućnost poslije svoje smrti. Želiš li to?
Filip se zamisli, pogleda u Imy pa reče:
-Neću. Dosta mi je padova u ovom životu. Bilo bi mi strašno krivo da saznam da će sve ono što sam napisao završiti bez veze, zaboravljeno, izgubljeno, proskribovano od nekih mediokriteta, ili neshvaćeno... Pustite me da se nadam... Mada je Nada jedino zlo koje je ostalo na dnu Pandorinog kovčega...
-Želiš li da se još malo pozabavimo numerologijom? Godine i periodi reinkarancije mogu štošta toga da nam kažu ili barem naslute...
-Ne hvala. Dosta mi je kabale, dosta mi je svega toga...
Pred odlazak Filip još samo zapita doktora Bergsteina:
-A šta vi mislite doktore, kako bi bilo da ja opišem sva ova svoja putovanja kroz bivše živote? Da napišem to recimo, kao roman...?
-Teško da će ti netko povjerovati. - odgovori mu ovaj - Ali nema veze. Vrijedi pokušati... Ne kaže li još Aristotel da je poezija najljepša laž?
Ali, ipak nije poslušao doktora Solomona. Kada je po sedmi put preslušao svoju kasetu, Filip je sjeo, napravio fabulu i za desetak dana je napisao ovo što ti sada čitaš, prijatelju. A završio je ovako:
Tako je bilo i tako će i biti. Znam da će mi i ovo opet neko ukrasti. Neka. Zapisao sam svoju dušu... A dušu mi niko ne može ukrasti.
Scripsi et salvavi animam meam.¹
29.12.1999.
