POVRATAK
Smijeh mi je još uvijek cvjetao na licu. Imala sam osjećaj kao da sam dugo bila zatvorena u nekoj tamnici i da sam sada izašla opet u život. Činilo mi se da sam se ponovo rodila. A kako i ne bih? Opljačkali smo tri najbogatija grada u Heladi: Atinu, Korint i sada Delphe. Ukrcasmo se brzo na brod i vjetar zapuha u naša jedra pa zaplovismo nazad prema jugoistoku. Trebalo je da prije noći stignemo na Korintsku prevlaku da bi tada, preko zemlje, na balvanima prevukli brod, više od trideset stadija, sve do Mare Aegaeum. Morali smo to jer nam je bilo važno da uštedimo vrijeme koje bi izgubili obilazeći brodom cijeli Peloponez. Baltazar nije vjerovao da ću i ja poći u pljačku hramova. Govorio je:
-Heta, to nije za tebe. Opasno je, možeš stradati.
On je ostao na brodu, a kada smo se vratili sa plijenom bio je iznenađen vidjevši šta sve nosim sa sobom. Međutim, nisam mu pustila da se divi tom blagu. Sad sam ja njega odvela iza vreća iako još nije bila noć. Bio je zbunjen, skoro izgubljen dok sam sa njega cijepala njegov plašt. Provukla sam se pod njega i otvorila mu put do svoga tijela. Nije imao kuda jer sam ga obujmila nogama oko leđa. Krenuo je da uđe u mene, ali ga je štit moga cvijeta opet odbio.
-Ne razumijem šta je to! Dva dana uzastopno rušim kapiju tvoje tvrđave, a ti si i dalje netaknuta.
-Zar još ne shvataš, budalo stara, ja sam neuništiva kao i sve druge žene!
Vidjela sam bijes u njegovim očima. On još jednom divlje navali na mene i uleti svom snagom, ali u tom trenu srce ga izdade. Zadnje što reče, dok sam ga skidala sa sebe, bilo je nešto što je zvučalo i kao molitva i kao molba:
-Bože spasi me. Ako treba bit ću cijeloga života nevin i dušom i tijelom...
*
-Ako treba bit cu cijeloga života nevin i dušom i tijelom, ali Arminia neće biti tvoja! - uzviknuh i uletih sa isukanim mačem u hram Walkira. Walborga ustuknu preda mnom. Marcel se nije ni snašao, a već je imao zaboden mač u svojim grudima. Arminia izvadi sprženu ruku iz vatre i kleknu pored Marcela.
-Arminia, oprosti mi. Mi Rimljani nismo navikli da vjerujemo... - reče Marcel dok mu je krv lila iz tijela.
Walborga priđe Arminiji i reče:
-Kćeri, prekinula si Božiji sud. Moramo otići do vode da vidimo prima li te ona ili odbacuje.
Arminia se diže, prezrivo me pogleda i uputi se prema Rheini. Ne čekajući da joj Walborga naredi da uđe u vodu Arminia skoči sa stijene u nabujalu rijeku. Walborga vidjevši poslije nekog vremena da se Arminia ne pojavljuje na površini vode, zavapi prema meni:
-Hermane spašavaj Arminiju, ako je još uvijek voliš!
Pogledah Walborgu i prije nego što skočih u Rheinu rekoh joj:
-Volim je... Ali ako se ikada ponovo rodim želio bih da budem žensko...
Skočih u Rheinu i zaronih duboko. Tek što sam se našao na dnu, vidjeh da Arminija snažnim zamasima ruku izranja iz vode. Mene je vodena struja vukla sve jače i jače, u bezdan.
*
Mene je vodena struja vukla sve jače i jače, u bezdan. Vidjela sam Jusufa da krajnjim snagama pokušava da roni za mnom kako bi me spasio. Na trenutak me struja donese blizu njega i ja vidjeh da on posljednjom snagom sklapa ruke u znak da mi oprašta. Tek što je sklopio ruke u znak oprosta, nešto ga povuče još više prema samom dnu, a mene ista sila izbaci na površinu mora. Pomislih u tom trenu da je možda bolje biti muško, samo treba znati biti muško. A to je najteže.
Kod kuće su me liječili cijeli mjesec dana. Tuga za Jusufom bila je bezmjerna i ja sam mislila da ću poludjeti od bola. Dolazio je neki ljekar što ga je Jusufov otac našao i davao mi je neke trave. Te trave su me opijale. Gubila sam se u njima. Dešavalo se da sam od njih spavala danima. Mislila sam da ću tako umrijeti u snu. Nastojala sam da se krećem po sobi, umivala se svakih pola sata da me trave ne bi omamile. Tako se i sad digoh da odem do fontane u dvorištu. Uspjela sam sići do vrata, a onda sam se srušila na pragu i udarila glavom o kamen. Osjetih krv na glavi.
*
Osjetih krv na glavi kada sam se digao. Cijela ulica bijaše krvava. Moja žena Irina je ležala u lokvi krvi. Priđoh joj sa zebnjom u srcu.
-Maneule, ubij me... Molim te, ubij me... Sedmorica njih su me... Odveli su nam oba sina... A ja, ja sam kriva za smrt Benedicte. Ona nije bila vještica. Sve sam ja izmislila...- reče Irina i usta joj se zalediše.
Zatvorih joj prazne oči i zaplakah, ja prvi gradski dželat. Uđoh u našu opustošenu kuću i potražih svoj bič. Napravih omču i drugi kraj prebacih preko grede koja je držala tavan. Dohvatih stolicu, stadoh na nju i namaknuh omču oko vrata. Odgurnuh stolicu. Pred očima mi se zasjeni.
*
Pred očima mi se zasjeni kada mi Zochar reče:
-Sofija... Jaroslav se neće vratiti. Sile su odlučile da ga zadrže... Nije do mene... Čujem njegov glas. On te pozdravlja i želi da se vratiš mužu zbog svoje djece. Čuješ li šta ti govorim?
-Čujem te Zochare... Možeš li mene prenijeti u taj svijet?
-Ne smijem sestro... Izvini, ali ne smijem... Nije mi to dato...
Bratove riječi su mi odzvanjale u duši. Izgubila sam svoju dušu prije nego što sam je sasvim dobila. Izgubila sam dušu, a još sam bila živa. Šta sam toliko zgriješila Bogu? Zochar je čuo moje misli. Prišao me je i zagrlio. Prvi put sam osjetila bratski zagrljaj. Jedna suza mi ja kapnula iz lijevog oka.
*
Jedna suza mi ja kapnula iz lijevog oka kada me je Aurelia zamolila da zaplešem sa njom. Prije toga vidjeh da je na noćni stolić spustila papirić na kojem je nešto napisala.
-Ne pamtim kada sam zadnji put plesala. Molim te Henri, učini mi to. Meni, za ljubav... - pri tome je spustila svoje, od visoke temperature vrele usne.
Odozdo, sa ulice, kroz otvorena vrata nekog lokala tiho je dopirala muzika. Podigoh Aureliju sa kreveta i ona teturajuci stade na obje noge. Održala se za trenutak, a onda se opustila u mom naručju. Vodio sam je po ritmu koji se jedva naslućivao. Disala je sve teže i sve sporije. Kao da se borila za dah. A onda je napusti zadnja snaga, sasvim klonu, iskliznu mi iz zagrljaja i pade na pod.
Nekoliko dana nisam mogao doći sebi poslije Aurelijine smrti. Sahranio sam je na groblju blizu one grobnice u kojoj je ukopan njen Robert. Noću dugo nisam mogao spavati. Gledao sam golubove kako jedu mrvice na mom prozoru. Jeli su malo, jednako kao i Aurelija.
Počeo sam uzimati opijum. Prvo jednom dnevno, pa dva puta, pa onda tri puta. Krao sam ga iz bolnice. Opijen drogom putovao sam po cijelom Svijetu. Obišao sam mjesta na koja nikada neću stići. Danas se pitam otkuda tolika doza nesreće u mom životu? Bijah na putu da nađem svoju dušu, ali nije mi se dalo...
*
-Bijah na putu da nađem svoju dušu, ali nije mi se dalo... - tiho je govorila Imy u hipnozi, dok smo se doktor Solomon i ja naprezali da čujemo šta ona to šapuće.
-...Kada izbrojim do tri Imy, ti ćeš se probuditi. Jedan; polagano se budi, dva; ti se već budiš, tri; ti si budna.
(Kraj magnetofonskog zapisa.)
