BOŽIJI SUD
Voda me je čvrsto grlila i ja se prepustih struji da me nosi. Plivanje me je činilo sretnom. Otkada znam za sebe ja sam plivala. Kao djevojčicu otac me je bacio u Rheinu, ili kako je Rimljani zovu Renus - i odmah za mnom skočio. Ali ja sam, kao da sam vidrino dijete, počela mahati rukama i odmah zaplivala. Kad god sam željela da svoje misli odmorim, da budem sama, ja sam odlazila do Rheine i uranjala svoje misli, svoje tijelo u nju. Sa petanaest godina sam plivala bolje nego mnogi moji muški vršnjaci, a sa sedamnaest sam stigla prva na plemenskom takmičenju u preplivavanju Rheine kod stijene Lorelei. Onaj ko zna Rheinu i ko je plivao u njoj vjerovatno zna da je rijeka kod te litice naročito brza i opasna zbog mnogih virova. Time je bio još veći moj uspjeh. Iako se zovem Arminia poslije toga su mi neki dali nadimak Lorelei. Kasnije su me momci zadirkivali da među nogama imam isto što i oni i da nisam prava djevojka. Međutim, meni to nije smetalo. Ja sam i dalje uživala u Rheini i čekala da se pojavi neki momak u kojeg ću se zaljubiti.
Kada smo saznali da je upravo izgrađena velika utvrda koju su Rimljani nazvali Colonia Agrippina, moje pleme je odeslilo nizvodno od stijene Lorelei, u podgrađe te tvrđave. Upravo tada se u mene zaljubio Herman, sin našeg plemenskog vrača. Ja sam to primjećivala, ali pravila sam se da ništa ne znam. Kriomice mi je donosio cvijeće u zoru, da ga ne vide drugovi. To mi je rekla mati i preporučila mi je da mu uzvratim nekim pogledom, da ga ohrabrim, jer već mi je bilo vrijeme da se udam.
Ali ja ne bih bila ja da se nisam zagledala u jednog drugog. Ne mislim pri tome da Herman nije dobar, niti da je ružan. Ja sam jednostavno željela da izaberem sebi muža, a ne da budem izabrana kao sve druge u mome plemenu. Često sam odlazila u Coloniju Agrippinu da prodajem sa bratom ćilibar i žad koje je otac donosio iz šume. Rimljani su ih kupovali jer su znali od njih izrađivati male figurice, medaljone, perle za ogrlice i kamenje za prstenove. Brat je primjetio kako gledam mladog trgovca Marcela dok se on cjenkao za našu robu i počeo se žaliti da će me reći ocu. Zaprijetila sam mu u šali da ću ga udaviti u Rheini ako samo zucne bilo šta o mojoj simpatiji prema Marcelu.
Te jeseni snijeg je rano došao i Marcel nije želio po mećavi da se vraća na jug u Rim. Odlučio je da pričeka nekoliko dana ne bi li se vrijeme poboljšalo i zakupio je jednu sobu u prenoćištu između tvrđave i našeg naselja koje je izgradilo moje pleme. Tada sam ga mogla svakodnevno da srećem. Gledala sam ga potajno kako se igra sa snijegom jer snijeg u dijelu njegove zemlje gdje on živi je prava rijetkost. Jednom sam se usudila i bacila grudvu na njega. Marcel je pomislio da je neko od naših momaka i potegao je svoj mač. Na to sam ja izašla iza drveta i nasmijala se da mu dam do znanja da mu ne prijeti nikakva opasnost. Kada me je prepoznao, prišao mi je. Malo po malo počeli smo pričati, on na svome jeziku, a ja na svome. Ali dobro smo se razumijeli. Vidjela sam da se i ja njemu sviđam i pristala sam da se vidimo i sutradan, ali u tvrđavi. To sam sama predložila, jer sam znala da ni moj otac, a ni moji suplemenici u Coloniju Agrippinu nikada ne dolaze. Samo sam morala sve reći bratu da me pravda u slučaju da me otac bude tražio. Majci sam izmislila laž da idem gledati tkanine koje su došle iz Rima i ona me je pustila. Čak sam od nje dobila dva novčića da si kupim maramu.
Marcel i ja smo prvo šetali po gradu. Odveo me je do bazilike da vidim kako izgleda krupna trgovina. Vidjela sam kako bogati trgovci kupuju od naših ljudi zlato, srebro, pa i drago kamenje koje je dolazilo iz velikih stepa sa istoka. Kasnije smo na trgu slušali jednog pjevača koji je pjevao i svirao na nekoj spravi koja je imala žice. Marcel mi reče da se ta stvar zove lutnja. Mnogo mi se svidjela ta pjesma. Gledali smo i nekog čudaka koji je istovremeno tri loptice bacao u zrak, a da mu ni jedna ne ispadne iz ruku. Kada sam rekla da sam izgladnjela, Marcel me je odveo u svoje svratište i tamo je naručio pečenu prepelicu. Dok smo čekali jelo sluga nam je donio pun vrč našeg, rajnskog vina. Prvi put sam okušala vino i svidjelo mi se. Sve oko mene je dobilo novi izgled, pričinjavale su mi se boje koje do tada nikada nisam vidjela, a Marcelov glas mi je zvučao jednako lijepo kao i pjesma onog svirača na trgu. U jednom trenutku Marcel je primjetio kako ga ja nježno gledam i poklopio je svojom rukom moju šaku. Silna milina je proletjela mojim tijelom. Srce mi je zaigralo i izgubila sam dah. Povukla sam ruku u svoje krilo. Ali, on se primakao meni i lagano me poljubio u kosu. Prije toga niko nikada me nije poljubio osim majke. Mislila sam da ću se istopiti od tog osjećanja. Uskoro je stigla hrana i kada smo sve pojeli i popili ostatak vina, osjetila sam u tijelu takvu malaksalost da se nisam mogla dignuti od stola. Marcel mi je pomogao da se popnem uz stube i da legnem na krevet u njegovoj sobi. Zaspala sam istog trenutka. A kada sam se probudila osjetila sam nešto toplo među nogama. Pogledala sam dolje i vidjela krv ispod sebe. Marcel je stajao kraj prozora, pio je vino i smiješio mi se. Reče mi da mu se čini kako se vrijeme popravlja i da bi sutradan mogao krenuti nazad u Rim. Ponovo sam pogledala u svoje međunožje i shvatila sam šta se dogodilo. Bila sam toliko opijena vinom da sam mu dopustila da mi uzme nevinost. Ničega se nisam sjećala. Čula sam da djevojke osjete bol kada su prvi put sa muškarcem, a da im je kasnije lijepo. Ali ja sam bila toliko pijana da nisam osjetila ni bol, a ni zadovoljstvo. Digla sam se iz njegovog kreveta i obukla se. Marcel me je poljubio i teturajući sam izašla iz njegove sobe. Pitao me je da li želi da me otprati dio puta, ali sam rekla da mogu i sama da idem. Poljubio me je i dao mi je svoj prsten koji je nosio na malom prstu. Reče da će se vratiti na početku ljeta. Ja uzeh prsten, pa poljubih i ja njega. Jedino što mi nije bilo jasno je sljedeće: kada me je zapitao kako se zovem rekla sam mu da se zovem Arminia. On je na to iznenadeno otvorio usta kao da se začudio. Potom se malo namrštio, da bi se odmah zatim nasmijao. Ostavih ga da se smije i izađoh.
Svaki dan sam mislila samo na Marcela iako mi je Herman počeo otvoreno prilaziti. Dolazio je pred kuću i čekao bi da se ja pojavim. Ja sam ga izbjegavala praveći se da sam bolesna. Mati me je tjerala da izađem i na kraju sam morala da pristanem da se sretnem sa njim. Herman mi je odmah ponudio brak. Ja sam se nasmijala na to. On se začudio i uvrijedio. Nije se pojavljivao nekoliko dana, a onda je opet došao. Tada je došao sa svojim ocem i njih dvojica su sjeli da razgovaraju sa mojim ocem i bratom. Brat je primjetio da se ne ponašam jednako raspoloženo kao i ranije, ali nije mu na um padalo da sumnja da se nešto desilo sa mnom. Prisluškivala sam svana šta pričaju u kolibi i shvatila da je Hermanov otac došao pitati moga oca da li on dopušta da se ja udam za njegovog sina. Otac je rekao da sam ja svojeglava, da sve zavisi od mene i da je najbolje da prvo porazgovara sa mnom, pa neka opet dođu. Kada su oni otišli, otac me je pozvao u kuću i ispričao mi je šta je sa gostima razgovarao. Odmah rekoh ocu da ja gledam drugoga i da ću čekati da me on zaprosi. A kada me zapita koji je to momak, ja, stegnuvši Marcelov prsten u ruci rekoh mu da je Rimljanin. Brat, kada je to čuo spusti glavu i neprimjetno poče da lomi prste.
Poslije mjesec dana, kada nisam dobila mjesečno pranje shvatih da nosim Marcelovo dijete. To me je ispunilo tolikom srećom da sam čak i pristala da viđam Hermana jer sam znala da me neće oženiti ako me dovede do toga da mu priznam da već nosim nečije dijete. Ali Herman je bio uporan mnogo više nego što sam mogla očekivati. Svakim danom bi dolazio i bivao sve dosadniji i otvoreniji u svojim postupcima. Čak me je počeo i ljubiti. Dopuštala sam mu da mi ljubi ruke. Ali on se jednog dana osmjelio i sa ruku je prešao na kosu, pa na moje lice, vrat i na kraju na usne. Tada sam se naljutila i rekla mu svu istinu. Sve: i da volim rimskog trgovca Marcela i da sam mu dala svoju dušu i tijelo i da nosim njegovo dijete i da ćemo se vjenčati kada on na kraj proljeća dođe u Coloniju Agrippinu. Pokazala sam mu i prsten koji je za mene bio zalog Marcelove ljubavi. Herman je odmah zanijemio i odjednom se okrenuo i otrčao. Više nije dolazio. Kada je majka primjetila da Hermana više nema, poslije nekoliko dana me je pitala šta se dogodilo sa Hermanom da ne dolazi. Rekla sam joj da ne znam, da se možda, vjerovato odlučio za neku drugu djevojku kada je vidio da ga je uporno odbijam. Poslije toga nije me više ništa pitala. Cijelu zimu sam provela zamišljajući kako ću reći Marcelu da nosim njegovo dijete. Radovala sam se našem vjenčanju i zasigurno odlasku u Rim koji sam željela da vidim više od ičega na svijetu. Toliko sam toga čula o Rimu da mi se to mjesto činilo kao neki san. Pazila sam da se ne razbolim. Počela sam da više jedem kako se moj stomak u kojem je bilo Marcelovo dijete ne bi iznenada primjetio. U tom sanjarenju i debljanju prošla je zima i stiglo je proljeće.
Već prve dane poslije topljenja snijega otišla sam na Rheinu da plivam. Znala sam dobro da moram čuvati dijete, ali nisam mogla odoljeti da ne zaplivam u svojoj voljenoj rijeci. Cijelo proljeće mi je prošlo u plivanju i nisam osjetila nikakvu promjenu u svome tijelu. U maju je najzad stigao moj Marcel. Kada sam vidjela da dolazi ljetna legija rimskih vojnika koja će smijeniti zimsku, znala sam da je sa njima i Marcel. Otrčala sam u Coloniju Agrippinu isti dan popodne i našla Marcela u prenoćištu. Bacila sam mu se u zagrljaj pred svim onim vojnicima i trgovcima. Pokazala sam mu njegov prsten na svojoj ruci i šapnula mu na uho da nosim njegovo dijete. On je to primio mirno. Zajedno smo ručali, a onda smo otišli u njegovu sobu. Tamo mi je rekao da bi ipak volio biti siguran da je dijete njegovo. Iznenadila sam se što tako govori. Na to mi je kazao da on dugo nije bio u Coloniji Agrippini i da se moglo desiti da sam i sa drugim muškarcem zanijela jer sam veoma vatrena u postelji, bar sam se takvom pokazala kada sam prvi put bila sa njim. Uvrijeđena, zapitala sam ga šta to trebam da učinim da dokažem da je dijete njegovo. Rekao je da ne zna ni on sam, ali će me oženiti ako dokažem da je dijete zaista njegovo. Tada sam se prisjetila. Rekla sam mu da u blizini Colonije Agrippine ima jedan hram naših svećenica koje služe Walkirama i da one mogu ispitati iskrenost moje tvrdnje. Marcel je pristao na to jer jer rekao da i Vestine svećenice u Rimu obavljaju slične poslove.
Sljedećeg jutra nije otišao da kupuje jer sam ga ja natjerala da krene sa mnom u hram Walkira. Ne znam zašto, ali odjednom sam se sjetila onog njegovog smijeha kada sam mu rekla da se zovem Arminia.
-Reci mi jedno, zašto si se pred svoj odlazak onako čudno nasmijao kada sam ti rekla da se zovem Arminia? - zapitala sam ga nagnuvši se nad njegovo rame dok smo jahali ma konju. On je šutio, gledao je u konjska kopita i pravio se da ne čuje moje pitanje. Ponovila sam mu pitanje.
-Nemoj se čuditi, ali mi smo Rimljani možda čudni za vas Germane. Mi imamo i svoj razlog za to...
-Kakav razlog, ne razumijem...?
-Prije četredeset godina kada su naše legije osvajale Germaniju, naš vojskovođa Var se sukobio sa vašima u Teutoburškoj šumi. Izgubio je u toj bici četiri legije. Poginulo je preko dvadeset hiljada Rimljana...
-Ipak, još uvijek ne razumijem...
-Vaš vojskovođa, koji je pobijedio Rimljane zvao se Arminius i bio je vođa plemena Herusca.
-I?
-To me je podsjetilo na tu tragediju.
-...A za šta su se tvoji Rimljani borili?
-Pa jasno je; borili su se za Rim.
-Na čijoj zemlji - rimskoj ili germanskoj?
-Na ničijoj.
-Ja sam čula od oca da su Germani tu živjeli prije Rimljana. Dakle, Rimljani su došli sa namjerom da pokore germansku zemlju... Sada shvatam. Ali, neka. Evo, stigli smo...
U hramu Walkiri odveli su nas pred vrhovnu svećenicu Walborgu. Ispričala sam joj zašto smo došli i ona me je odmah prekorila:
-Ti znaš da su Rimljani naši veliki neprijatelji. Ti si dala svoje tijelo njemu. Znači da si pokorila i svoju dušu koja je u tebi. Tvoja duša će u budućnosti da ispašta više od tvoga tijela. Ali prije svega moraš pristati na Božiji sud. Znaš li ti uopće šta to znači?
-Ne znam, ali sam spremna na sve jer ništa ne lažem...
-Ah, ko ti je kriv što si se upustila u to...
-...Što se nisam rodila kao rimska hetera pa da na svom tijelu zarađujem bogatstvo bez straha da ću biti kažnjena. - rekoh za sebe, a Walborga nastavi:
-...Ja te opominjem da se moraš povinovati sudu. Ako ispadne da si kriva, čekaju te i vatra i voda.
-A kako to?
-Voda će ti utopiti tijelo, a vatra će ti pržiti dušu. A sad mi zovni tog svog...
Marcela uvede u hram jedna mlada Walkirina svećenica. On se pokloni Walborgi, a ona, dok on još nije ni glavu digao reče:
-Ova naša djevojka se čini sasvim ispravna. Zašto ona mora na Božiji sud?
-...Ona to zna... Ja sam Rimljanin, a ona kaže da nosi moje dijete. Ja ne mogu tek tako da se vratim sa njom u Rim i da kažem da ženim jednu Germanku zato što je trudna... Želim da imam uvjerenje vašeg suda da je ona zaista trudna i da nosi moje dijete.
-Zar joj ne vidiš stomak? Trudna jeste. Kod tebe je druga sumnja u pitanju. Ti možda misliš da dijete nije tvoje. Pa poslušaj me onda. Naše djevojke ne lažu. One možda više i bolje znaju da vole muškarce nego vaše Rimljanke, ali su sigurno manje lažljive. Na tebi je odluka, jer ja joj vjerujem. Ako ti kažeš da je treba staviti na Božiji sud, ja ću zbog mira među nama to učiniti.
Pogledah u Marcela. On me nije gledao. Gledao je u zemlju. Ponadala sam se da će odustati od suda, ali sam se prevarila. To me je uvjerilo da mi ne vjeruje. Vidjevši da Marcel šuti Walborga naredi mladoj svećenici da pojača vatru u ognju koja je neprestano gorjela. Ova to i učini.
-Priđi kćeri i ne boj se... Ja ću voditi tvoju dušu. Ona će ostati neoštećena, ali tijelo, kao i svako tijelo, ono će ti stradati kao što je stradalo i kao što će stradati u u budućnosti... Ti ćeš sada morati da staviš svoju desnu šaku u ovu vatru. Ako ti ruka ne izgori do kostiju, nisi lagala i nisi kriva, ali ako ti izgori, ja ne mogu pomoći ni tvome tijelu, a ni tvojoj duši...
-Moja se duša ne boji istine. - rekoh to i na Walborgin znak spustih ruku u žeravicu. Osjetih blagu ošamućenost od mirisa dima koji je dolazio iz vatre. Njegov slatkast vonj golicao mi je nosnice. Uskoro osjetih i vrtoglavicu veoma sličnu onoj koju sam osjetila kada sam se prvi put napila sa Marcelom. Ovo sada je bilo još ljepše. Pogledah svoju ruku u ognju. Prsti su titrali nad žeravicom, bijahu dobili boju vatre, ali nisam osjećala nikakvu bol. Pogledah u Marcela. On je mirno stajao i gledao me. Ponašao se kao da je cijeli svoj život prisustvovao Božijem sudu.
Tada me nešto natjera da se okrenem prema vratima Walkirinog hrama. Na ulazu u hram stajao je Herman. Shvatih da nas je pratio cijelo vrijeme i da je neprimjećen došao za nama. Gledao me je netremice. Vatra tog zaljubljenog pogleda grijala me je više od plamena...
Tražila sam Arminia, nemoguće, željela da budem ono što ne mogu biti. Žudila sam da me voli Sjena, a u Sunce nisam vjerovala. Radovala sam se vodi, a vatra je dokazala da je moja ljubav varka. Sada lutam bespućima samoće, tražim ljubav tamo gdje je mržnja. Izgubila sam ono što nikada nisam mogla imati. I pola moga bića postalo je suvišno.
