ELIKSIR ŽIVOTA
U glavi mi je odzvanjao zveket oružja dok smo se Mustafa i ja mačevali. Bio sam skoro pijan i zato sam i prihvatio njegov izazov da se ogledamo u mačevanju. Sada smo obojica stajali na zidinama tvrđave Utveggio, kako su je zvali nevjernici u Palermu. Znao sam da je Mustafa bolji mačevalac od mene, ali bijelo sicilijansko vino me je okuražilo da se ogledam sa vezirovim sinom u mačevanju. Tvrđava se nalazila na sjevernim liticama brda Pellegrino i ako bi jedan od nas dvojice slučajno pao do njegovog leša bi u provaliju mogli doći samo orlovi.
Mustafa ibn Salih ben Amar, sin vezira Saliha ben Salima na dvoru sicilijskog emira Džafera ibn al-Jusufa al- Kalbija, bio je moj nerazdvojni prijatelj. Ustvari, bili smo braća po mlijeku. Kada je Mustafina mati, lijepa robinja Catarina umrla na porođaju uzela ga je moja mati Amina da doji zajedno sa mnom. Kasnije se vezir Salih ponovo oženio, ovaj put sa Sirijkom Mevlidom i dobio je kćerku Validu. Valida nas je gledala iz parka tvrđave sjedeći na fontani.
U jednom trenutku zaljulja se Mustafa i sigurno bi pao u ponor da ga ne povukoh za rukav. Pri tom obojica padosmo na krov konjušnice, proletismo kroz šindru i sletismo u slamu među konje. Valida zadihana dotrča i dok smo se nas dvojica smijali kao dvije budale, ona nas izgrdi zbog naše gluposti. Mi se digosmo, stresosmo slamu sa sebe i izađosmo iz konjušnice. Naravno, opet se uputismo pod sjenu stare smokve gdje je stajao sto sa vrčem vina. Nasuh Mustafi i sebi vino ispopismo pehare do kraja, pa uzesmo smokve da jedemo.
-Dobar si Jusufe, bolji nego prije godinu dana. Prošli put, na onaj dan, kada je svijetli emir Džafer preuzeo emirat, mogao sam te mlatiti mačem, ali sada se više ne daš. Dobar si... - zatim se sagnu prema meni i šapnu mi - Večeras dolazi brod iz Misira sa novim djevojkama iz Nubije. Častim te sa dvije djevojke zato što si mi spasio život.
Valida to nije mogla čuti jer je brala ruže u vrtu. Bilo mi je stalo da ne sazna za moje noćne posjete rospihani, koja se nalazila na kraju luke. Bio sam zaljubljen u nju i ona je to znala. Ali ja sam bio samo Jusuf, sin dvorskog knjižničara, a ona vezirova kći. Zato sam često bježao od nje, bježao sam od svoih misli o njoj, bježao sam u bilblioteku i tamo se gubio u knjigama. Iščitavao sam al-Razijev "Kitab al-Asrar", zatim "Kitab al-Rahman" Džabira ibn Hajana, Ptolomejev "Almagest", al-Battanija, "Zohar", Rabiju al-Adeviju, "Codex Hermeticus" Hermesa Trismegistosa - dakle uglavnom knjige o alkemiji, astrologiji, i kabali. I mogu reći da sam bio dobro upućen u tajne tih drevnih nauka. Usuđivao sam se praviti prve opasnije pokuse sa elementima i životinjama. Mogao sam skoro uvijek pretvoriti neke metale u srebro, naučiti životinje da slušaju moje naredbe, ali najviše od svega me je zanimalo da pronađem Eliksir Života, što je uz Kamen Mudrosti cilj svakog alkemičara još od kaldejskog doba. Kamen Mudrosti me nije interesirao jer sam bio dovoljno bogat. Ali, sa druge strane, znao sam da moram imati uzoran i čist život ako želim uspjeti u pravljenju Eliksira Života. Zato mi nije bila draga misao što svaki dan pijem sa Mustafom i što odlazim sa njim skoro svako drugo veče u rospihanu. Sa druge strane, moje mlado tijelo je tražilo provod, a njega nisam mogao dobiti od Valide. I tako sam se vrtio u krug: vino - knjige - rospihana-vino.
Pozdravih se sa Validom i Mustafom i odoh u hamam da sperem sa sebe znoj i prašinu. Potom se zaključah u svoju radnu sobu da nastavim traganje za sastojcima koji su mi potrebni za Eliksir Života. Radio sam do dugo u noć. Prekinuo sam rad samo da odem večerati sa Validom i Mustafom. Pri kraju večere Valida mi šapnu:
-Doći ću do tebe pred zoru da ti nešto povjerim. Pokucat ću sedam puta.
Klimnuh glavom i vratih se u sobu da nastavim sa radom. Radio sam još nekoliko sati, a kada je Mjesec već utonuo u more, neko pokuca četiri puta na moja vrata. Otvorih i vidjeh da je Mustafa.
-Šta si se opet zatvorio?! - bio je ponovo pijan - Zar se nismo dogovorili da noćas idemo u lov na djevojke? Hajde, ostavi te knjige i formule - idemo!
Nevoljno se uputih sa njim u luku. Mustafa je pjevao neku rubaiju Omara Hajama. Nisam ga slušao, ali morao sam ga čuti jer se derao kao da mu neko guli kožu sa tijela. Rubajia je pjevala o vinu koje muškarac pije sa usana djevice. To me podsjeti šta mi je još potrebno da bih dovršio rad na Eliksiru Života. U rospihani nas dočekaše i uputiše u naše odaje. Tamo su nas već čekale četiri djevojke, a ni jedna nije mogla biti starija od šesanest godina. Naručih vino jer sam želio da se napijem. Nije mi bilo do djevojaka. Mustafa ode na krevet sa dvije djevojke koje navukoše zavjesu oko ležaja. Ja sam sjedio sa druge dvije i pio. Pričao sam im o tome kako volim jednu djevojku koja nikada neće biti moja, a koja će me čekati u zoru da mi se povjeri.
-...Sigurno će mi reći da je zaljubljena u nekog momka... A šta joj ja tu mogu pomoći...? - govorio sam polupijan nepoznatim, jadnim djevojkama - Otkud vi ovdje? Što niste ostale u svojoj zemlji?
One su me šuteći slušale i sagledavale se. Pokušale su me milovati, ali sam odvraćao njihove ruke i usne od sebe. Sažaljevao sam te jadnice iz Germanije, koje su kao robinje dovedene ovamo da služe muškoj pohoti.
-...E, da sam ja žensko, znao bih iskoristiti svoje čari, pogotovo negdje na sjeveru, među paganima. Idite zato gore, iznad Germanije, tamo nema djevojaka poput vas.
Kada se Mustafa zasitio tjelesnih uživanja pojavi se iza zasvjese. Vino me nije napilo i ja jedva dočekah i izađosmo iz te kuće i uputismo se nazad prema palači njegovog oca. On me pozva da prespavam kod njega, ali ja mu se zahvalih i uputih se svojoj kući koja je bila udaljena svega pedesetak koraka od vezirove palače. Ostavih otključana vrata da Valida može ući i nasuh si himber. Nisam morao dugo čekati i pojavi se Valida.
-Šta si mi imala toliko tajanstveno da ispričaš?
-Molim te da sve ovo ostane među nama... Moj otac je odlučio da ubije emira Džafera. Postoji zavjera na emirovom dvorcu i Džafer treba biti ubijen ujutro.
-Zašto to?!
-Ahmed al-Akhal i Hasan al-Samsan, braća emira Džafera žele da zauzmu njegovo mjesto. Oni sve predvode...
-A kada ubiju emira onda će se njih dvojica pobiti oko vlasti. Zašto se tvoj otac upustio u to? Njega emir cijeni. Ne valja im to... Nisi mi trebala to reći... Džafer i mene voli...
I zaista, ujutro je izvršen napad na emirov dvorac. Galama je bila tolika da sam je čuo iz svoje kuće. Nedugo zatim otac mi donese vijest: vezir Salih ben Salim je napao emira Džafera i ubo ga nožem u stomak. Ali emirova straža je uspjela otrgnuti vezira od Džafera. Emir je sada bolje, preživjet će i naredio je da vezira stave na muke. Mučili su ga pola sata, ali ovaj nije htio odati ostale zavjerenike. Tada ga je straža po emirovoj zapovijedi sasjekla. Onda su otišli u vezirovu kuću i ubili na spavanju i vezirovog sina Mustafu. Pošto nisu znali šta će sa Validom, odveli su je emiru koji je naredio da ju odvedu u rospihanu.
Istog trena se spremih i otrčah u emirov dvorac. Zamolih stražu da me puste i poslije navaljivanja, kada sam počeo vikati na njih, pojavi se emir Džafer i upita me šta ja hoću. Poklonih mu se i zamolih ga da me primi. On klimnu glavom i upusti me u svoju odaju, ali iza mene uđoše i dva njegova najvjernija stražara. Zamolih ga da mi dopusti da uzmem kćerku ubijenog vezira Validu, za robinju. On se usprotivio tome. Tada pribjegoh lukavstvu. Emir je znao da se bavim alkemijskim ispitivanjima i da sam na dobrom putu da nadem Eliksir Života. Zato mu obećah da ću mu dati napitak kada budem završio sav posao. Kada me upitao kada će biti gotovo to sa formulom, odgovorih mu - uskoro. Tada pristade i naredi straži da me otprate do rospihane kako bih otkupio djevojku.
Valida me je dočekala sva u suzama. Pravio sam se da sam ljut i rekao da ju odvodim u svoj dom da mi bude robinja. Nije mogla vjerovati da poslije toliko nesreće koliko ju je zateklo u tako malo vremena može postojati i tračak sreće za nju. Grlila me je i ljubila pred svima. Bijaše klekla da mi poljubi noge, ali ja je digoh sa pijeska.
Kod kuće sam joj objasnio da ne želim da mi bude robinja. I ja i Valida smo se pred emirovom braćom pravili da ne znamo za zavjeru. Bilo mi je najteže što sam sve morao da krijem od emira Džafera koji je pokazao velikodušnost prema meni. Ne znajući - usrećio me je. U međuvremenu sam Validi priznao da sam oduvijek bio zaljubljen u nju. Zato, kada se poslije mjesec dana sve smirilo, odlučili smo da se tajno vjenčamo. Bližio sam se tridesetoj i bilo mi je vrijeme, tim više što sam odlučio da prekinem sa momačkim životom kakav sam provodio sa njenim nesretnim bratom Mustafom. Njenoj sreći nije bilo kraja. Otišli smo čak u Messinu kod prijatelja moga oca koji nas je uputio hodži da nas tajno vjenča.
Kada smo se vjenčali vratio sam se svome radu na Eliksiru Života. Radio sam danonoćno da što prije dovršim posao i emiru Džaferu poklonim napitak. Poslije petnaest dana nedostajao mi je samo još jedan element. A po njega je valjalo otići i naći ga u vulkanu Etna. Pripremih se zato za put. Rekoh ženi da dobro pazi na kuću, da ne pušta u nju nikoga osim moga oca, a da ni ona sama ne smije ući u moju radnu sobu. Za svaki slučaj, znajući žensku radoznalost, ipak zaključah svoju radnu sobu i ponesoh ključ sa sobom.
Uputih se na dalek put. Nisam se usuđivao ići poprijeko kroz planine jer u njima je bilo uvijek divljaka, pagana. Zato sam morao obići Siciliju. Prvo sam otišao u Messinu. Tu sam dvije noći prenoćio kod očevog prijatelja i dobro se odmorio. Onda sam se uputio za Cataniu. U Cataniji sam našao jednog iskusnog vodiča i sa njim krenuo u planine. Do pola puta je bila šuma i kakva-takva, kozija staza, ali odatle prema vulkanu bila je sve gola stijena, oštra nazubljena. Nije bilo čak ni zmija ni tarantula. Prespavali smo u šumi zaklonjeni od vjetra i sutradan krenuli dalje. A onda smo stigli i do snijega, mada je bila sredina ljeta. Sljedeći dan, skoro pred veče stigli smo do otvora vulkana. Prisjetih se da je prije cijelog milenijuma i nekoliko stotina godina Heraklit filozof skočio u oganj ovog vulkana. Vodič mi upravo tada pokaza Heraklitovu stijenu. Nije ni znao da upravo nju trebam. Jer u njenoj dubini nalazili su se kristali Mjesečevog kamena. Stoga rekoh vodiču da ode nešto niže i da se odmori dok ja ne završim posao. Trebalo mi je nekoliko sati da načnem Heraklitovu stijenu. Čim sam je prvi put okrnjio, začu se tutnjava u grotlu vulkana i pojavi se crni gusti dim. Ali, nisam smio odustati. Nastavio sam dlijetom udarati po stijeni da dođem do kristala. Vulkan je i dalje srdito brundao i tutnjao. Kao da je htio mene, uljeza da strese sa svojih leđa. Ljutilo ga je što ga diram. U sebi sam izgovarao sve moguće tajne molitve za umirivanje zlih sila, ali ništa nije pomagalo. Vulkan je grmio i počeo izbacivati vrelo kamenje. Kada se pojavi prvi bljesak paklenocrvene vulkanove krvi, on u noći obasja kristale Mjesečevog kamena. Što sam brže mogao pokupih ih u kožnu kesu i potrčah niz padinu vulkana. Vodič mi je mahao da požurim. Trčali smo tako skoro sat vremena dok je gusta i vrela krv vulkana tekla za našim petama i prijetila da nas uništi. Tek kada smo prešli most preko jedne rijeke prestala je opasnost. Vulkan je i dalje psovao i urlao od bijesa, ali mene više nije bilo briga za njega.
Žurio sam da se što prije vratim kući, pa zato nisam prespavao kod prijatelja u Messini. Mijenjao sam konje svakih dva sata i sa prvim zrakama sunca stigao sam kući.
Kod kuće me je dočekala Valida bijela kao morska pjena. Drhtala je od straha i plakala istovremeno. Natjerah je da mi ispriča šta se desilo.
-Kada si ti otišao, ja jadnica nisam mogla da odolim, a da ne otvorim vrata... Zovnula sam gradskog ključara i on je došao. Slagala sam mu da si otišao na dalek put i da si zaboravio u žurbi da mi ostaviš ključ od sobe u kojoj su zalihe soli i šecera. On je uzeo kalauz i stavio ga u bravu. Čim je kalauz ušao u bravu, ključar je kriknuo i pao na pod kao da ga je grom pogodio. Otrčala sam brzo po tvoga oca u dvorsku knjižnicu da mi pomogne. Kada smo se vratili ključar je bio mrtav, a u grudima je imao rupu koja se pušila. Vidjeli smo da mu nedostaje srce...
Otrčah uz stube i otključah pravim ključem vrata. Kada ugledah prizor u sobi osjetih slabost u stomaku i u nogama istovremeno. Sve, ama baš sve u sobi bilo je pretvoreno u pepeo!
-Šta si mi uradila nesretnice!!!
-Oprosti mi, molim te... - plakala je Valida iza mene.
-Bio sam pri kraju posla. Nedostajali su samo Mjesečevi kristali. A ti si nedozvoljeno prekinula cijeli postupak...
-Pomoći ću ti da iznova uradiš sve...
-Kako ne shvataš da je čovjeku suđeno samo jednom u životu da pokuša napraviti Eliksir Života?! Kako ću izaći pred emira Džafera? Obećao sam mu u zamjenu za tebe dati eliksir... Upropastila si sav moj desetogodišnji trud... Uništila si sav moj rad!
Sa tavana se začu gromoglasan, podrugljiv smijeh. Cijela kuća je odjekivala od smijeha. Začepih uši i nogom zalupih vrata. Ali smijeh nije prestajao. Strčah niz stepenice, pa izletih iz kuće. Za mnom je dotrčala i Valida. Ali, na moje iznenađenje ona ne stade, nego produži trčati prema obali mora.
-Kuda ćeš? Jesi li poludjela?!
-Za mene više nema života! Ja sam kriva za sve!! Zbogom!!!
Potrčah za njom. Ona je i dalje trčala prema stijeni ispod koje je bilo more. Trčeći vidjeh kako Valida skače sa stijene u uzburkane morske valove. Ne mogavši se zaustaviti poletih i ja za njom. U trenu se sjetih da ja ne znam plivati. Letio sam kroz zrak i pljusnuh u vodu.
"Bože milostivi, ne dopusti mi da umrem. I molim te Bože da spasim svoju ženu. Ljubav je vrijednija od Eliksira Života. Bože jedini, pomozi mi..." - molio sam u sebi dok sam tonuo u morsku dubinu. Vidjeh Validinu priliku kako tone sve dublje i dublje. Spontano zamahnuh rukama prema njoj iako nisam znao ni roniti. Ali morska struja ju je brzo nosila sve dalje i dalje. Ja sam i dalje nastojao da ronim i da stignem do svoje drage. Voda me je čvrsto grlila i ja se prepustih struji da me nosi...
Cijeli život, Jusufe, sanjala sam. Vječnost, Besmrtnost. Sve sam naučila o tajnama Smrti i prestala da se bojim Života. Nučila sam da je Život vrijedniji kada je blizu smrti. Smrt me počela privlačiti kao miris lijepog sna. Odlutala sam u san o Besmrtnosti i smijala se i Smrti i Životu. Zato sam kažnjena jer nisam htjela vjerovati da sestra Smrt više voli svoga brata Života, nego on nju.
