DŽELATOVA LJUBAV
Sunce mi zaslijepi oči kada sam otvorila vrata kuće. Muž mi se bijaše vratio sa posla. Izgledao je umoran.
-Jesi li imao mnogo posla?
-…Ne znam ženo moja draga, da li su heretici ljudi ili đavoli? - reče zamišljeno i sjede za sto da jede. Ja mu pružih kruh i kuhano meso u zdjeli. On pogleda u crno vino i reče:
-Neću više da pijem crno vino. Podsjeća me na krv onih koje mučim. Odsada mi kupuj u luci bijelo vino i to sa Sicilije, ono je slađe od našeg. Danas sam imao jednog momka. Nema ni svojih dvadeset godina. Ali u istrazi pred sudijama uporno poriče postojanje Boga. Spominje da je sljedbenik popa Bugumila iz Bugarske. I znaš šta još kaže: "Ne možete nas istrijebiti. Naša se vjera proširila i u Bosni, Italiji, Francuskoj." Kasnije sam ga pitao kada smo ostali nasamo: "Što ne porekneš tu svoju vjeru? Da te ne mučim. Misliš da je meni lako da budem gradski dželat? Gledam te kako te mučim, i žao mi te. Ali moram, to mi je posao. Od toga živim… Ili se odreci te vjere, ili odmah sve priznaj brate, pa da te ubijem. Ovako ti čupam nokte, pečem te vatrom, a ti se patiš. Kako možeš…? Imam nježnu ruku. Nećeš ni osjetiti kada spustim mač !
na tebe. Ionako vjeruješ da će ti duša na nebo. Znaš i sam da će te spaliti ako ne priznaš…" A on će meni: "Ja tebe žalim, dobri čovječe. Nisi ti kriv što si zaveden od đavola. Opraštam ti ovaj moj život. Sreću ću naći u smiraju poslije svega ovog."
-Sve je to nama došlo ustvari sa zapada. Otkako je ovdje, u Constanti otvoren onaj genovljanski konzulat stalno se dešavaju neke čudne stvari. Čula sam da se i ona Genovljanka Benedicta bavi nekim vradžbinama. Ne bi bilo zgorega da se i ona malo preispita… - rekoh mužu.
-Misliš na onu lijepu djevojku, onu kuharicu u genovljanskom konzulatu…?
-Da upravo na tu - lijepu djevojku!
-Od koga si to čula?
-Čula sam na u luci kada sam kupovala ribu prije nekoliko dana. - Slagah muža. A sve sam zapravo sama izmislila. Bila sam ljubomorna na tu djevojku.
Veće ljepotice Constanta, ni ovaj dio Romejskog Carstva nikad nije vidio. Nisam mogla da podnesem njenu bijelu kožu, njenu crvenu dugu kosu koju je bojila nekom arapskom mirišljavom zemljom. Kada je prolazila Constantom nije bilo muškarca da se ne okreće za njom. Mirisala je kao cijeli park ruža, a imala je glas milozvučan kao slavujeva pjesma. Mrzila sam je iz dna duše, a ništa mi nije učinila. Nije me nikada ni pogledala. Ali je zato potajno gledala moga muža Manuela, svaki put kada bi on na Trajanovom trgu vršio presudu nad nekim zlocinčem. Ne znam samo kako se usuđivala da gleda moga muža! Bila mi je kriva što je takva kakva je.
-Ma ja ne mogu da vjerujem draga moja Irina da ono zlato od djevojke može biti neki heretik.
-Nije ona nikakvo zlato, nego je prava vještica! - razjarila sam se.
-Dobro, dobro anđele moj dragi, smiri mi se. Ispitat ću tu stvar. Evo već sutra ću reći sudijama za nju. Samo pazi, ako oni to uzmu da istražuju, ti ćeš se morati pojaviti na sudu kao svjedok.
-Rado cu doći!
Cijelo popodne pjevala sam od sreče. Uživala sam u svojoj zlobi. Da bih muža još više zagrijala za tu stvar isti dan sam kupila bijelo vino i iznjela mu ga uz večeru. A kasnije sam ga, kada su djeca zaspala, odvukla u krevet i dala mu svoje tijelo kao nikada prije. željela sam da ta prokletnica Benedicta ode sa lica zemlje, da je spale kao pravu vješticu, ili da joj barem moj muž odrubi onu odvratno lijepu glavu.
Već sutradan mi je Mauel rekao da je djevojka odvedena u podrum kastela i zatvorena i pored protivljenja konzula Genove. Sudije su je ispitivale cijeli dan, a naredni dan će biti potrebno mučenje jer ništa nije htjela da prizna. Osjetila sam ogromno olakšanje u srcu.
-…Budi odlučan, nepokoljebiv. Nemoj da te zbuni njena ljepota i nevin izraz lica. Takve su najgore. Na licu im je med, a u grudima pauk, zmija, zmaj! Moraš iz nje izvuči priznanje! - govorila sam mu u krevetu.
Da bih ga osmjelila za sutrašnji dan opet sam mu ponudila svoje tijelo i milovanja. Tjerala sam ga da mi kaže da sam lijepa, da sam najljepša, ljepša od Benedicte i on me je nazivao svojim anđelom, nebom, suncem, zvijezdom, svojim rajem. A kada je zaspao, cijelu noć sam smišljala priču koju ću ispričati pred sudijama.
Sutradan je muž došao namrgođen kući.
-Što si takav?
-…Benedicta ništa neće da prizna. Cijeli dan smo je ubjeđivali. Radio sam sve što su mi sudije naređivale, ali opet - ništa. Morat ćeš se pojaviti pred sudom kao svjedok. Ima li još neko ko može potvrditi tu tvoju priču?
-Rekla sam ti da sam o njoj čula u luci!
-De, ne ljuti se. Moram da te pitam. I pazi, pred sudom ne smiješ nipošto biti takva. Govori samo ono što te pitaju. Sutra zajedno sa mnom ideš na suđenje.
-Što sam se morala udati za gradskog dželata? što nisam bila neka kalifova kći na arapskom dvoru pa da me isprosi neki šeik?!
-Hajde smiri se sultanijo moja. Pripremi se za sutra. Uredi se… Operi kosu i nacrtaj oči srmom iz Misira.
U polutami podruma kastela privezana okovima za zid stajala je Benedicta. Prekrižih se i odvratih pogled od nje. Pozdravih pet sudija koje su sjedjele za stolom. Ustvari to su bili naši mjesni popovi. Jedan me upita za ime i zapisa ga pa reče mi da se zakunem da ono što cu reći pred njima neću nikome pričati.
-Poznaješ li ovu djevojku? - upita me drugi pop.
-Znam je samo iz viđenja. Ali sam čula strašne priče o njoj.
-Šta si to čula, pričaj. - reče treći pop.
-Prije tri sedmice, bilo je to oko slave Jovana Krstitelja dvije žene su pričale prodavačici u luci, kupujući ribu, da su ovu ovdje vidjele kako noću u konzulatu pravi vradžbine…
-Kako su one znale da su to vradžbine? - zapita me treči.
-…Vidjele su je kako iz mrtvog šišmiša cijedi krv u neku posudu, a onda istišće gnoj iz žabe krastače… I još su rekle da je to miješala gavranovim perom i dodavala neke trave. Pri tom je pjevala neku pjesmu takvim jezivim glasom da su se obje naježile… Poslije toga je popila taj napitak i dobila je krila i rep. Otvorila je prozor i odletjela prema Besarabiji…
-A znaš li ti te žene koje su to pričale? - upita tad četvrti.
-Ne znam.
-Da li bi ih prepoznala kada bi ih vidjela?
-Možda. Nisam ih gledala. Više sam slušala.
-Priđi optuženoj i dobro je pogledaj. - naredi mi peti pop.
Priđoh Benedicti, a Manuel mi bakljom osvijetli njenu figuru. Bila je u bijeloj košulji koja joj je dosezala do koljena. Na nogama nije imala ništa, ali nije pokazivala da joj je hladno. Djevojka je stajala gordo, gledajuči me hrabro svojim mirnim pogledom. Primjetih da su joj neki prsti na rukama polomljeni. Bijahu joj odrezali kosu, a u glavi joj bijaše slama koja je ostala od nocašnjeg spavanja. Kroz razdrljenu košulju vidjela sam da joj je Manuel otkinuo bradavicu na desnoj dojci. Zgrušana krv bijaše napravila krastu.
-Benedicta, znaš li ovu ženu koja te tereti za carobnjaštvo?
-Ne znam.
-Imaš li šta reči u vezi njenih optužbi?
-Nije istina to što je rekla.
-Čime to možeš dokazati?
-Ne mogu dokazati…
-Znaš li ti da to znači da se ti slažeš sa njenim iskazom? Drugim riječima; ti sama tvrdiš da si vještica.
-Ja nisam to rekla.
-Imate li vi još nešto dodati u svome svjedočenju?
-Trebam li? - zapitah.
-Ne trebaš. I ovo je sasvim dovoljno… Samo ako sretneš opet u gradu one dvije žene, ili onu prodavačicu u luci koja je sve to slušala ima da je pokažeš straži kako bi ih mi mogli saslušati. Slobodna si. I upamti - o ovome se ne priča!
Dvije sedmice kasnije Manuel mi reče da je Benedicta osuđena na javno spaljivanje na lomači. Nisam mogla suzdržati svoje oduševljenje pa sam kriknula. Na Manuelovo pitanje šta mi je, rekla sam da sam se uštinula.
Poslije dva dana, u nedjelju poslije svete mise na trgu se iskupio veliki broj ljudi jer je gradski dobošar pronio vijest o smaknuću vještice. Progurala sam se u prvi red pred hrpu granja usred koje je stajao direk uz koju će vezati Benedictu. Čekali smo više od sat vremena i kada je narod počeo da uzvikuje i time iskazuje nestrpljenje iz kastela izvedoše Benedictu. Bila je u drevnom kavezu koji je bio na točkovima. Dva psa su vukla tu zapregu. Narod je pljuvao na Benedictu i izrugivao joj se. Kad Manuel, koji je vodio zapregu dođe do mene, dodirnuh ga laktom kako bih mu pokazala da sam i ja došla. On diže obrve i okrenu se od mene uz dubok uzdah. Tek kada gradska straža napravi krug oko lomače on otvori krletku i uhvati Benedictu za nadlakticu. Pri tom joj pomože da sasvim ne padne jer je posrnula pri izlazu iz kaveza. Jedan pas je pokuša ujesti, a!
li Manuel ga šutnu i on se pokunji. Privede je popu koji od nje zatraži posljednju ispovijed što ona odbi. Pop joj dade jedan zlatnik, a ona ga, kada se pope do direka dade Manuelu, jer je bio običaj da to bude plata krvniku za ukop.
-Tebi opraštam jer ti moraš raditi svoje, ali tvoju ženu čeka velika kazna… - reče Benedicta tako da sam i ja mogla čuti.
Gradski dobošar stade na sudbeni kamen i reče:
-Na treći dan od Svetih mučenika Flora i Laura, a u dvadesetoj godini vladavine presvijetlog bazileusa Jovana Trećeg Duke Vatca u 6740 godini od postanka Svijeta… - i pročita presudu i zapita ima li ikoga da kaže nešto u odbranu osuđene. Nastade tajac i pošto se niko ne javi sudija klimnu glavom što je bio znak da Manuel počne sa svojim poslom. On je veza za stub, poli je vodom, a iznad glave joj stavi mješinu sa vodom kako bi je hladnoča vode osvježavala i što više držala prisebnom dok bi je odozdo vatra zahvatala. Potom uze kremen i ukresa luč kojom zapali granje. Kada vatra planu oko nje Benedicta zapjeva pjesmu na svom jeziku. Niko nije razumio riječi koje je pjevala, ali mnogi su se ježili slušajuči lijepu melodiju pjesme. Nebo se uskoro naoblači i poče padati topla kišica. Vidjevši to ja nagurah granje na plamen da se vatra ne ugasi. Uskoro vatra!
dođe do njenih stopala i Benedicta prestade pjevati i gledajuć me viknu:
-Prokleta bila ženo! Da Bog da ti dao sedmostruku nesreću!
U istom trenu poče snažan pljusak i ljudi se prepadoše tog znamena. Nismo ni stigli da se priberemo kada munja prepolovi nebo na dvoje i uz stahovit tresak presječe stub uz koji je bila vezana Benedicta. Kad se prašina od treska raziđe vidjesmo da Benedicte više nema na stubu.
-Ovo je kazna neba. Ovo je dokaz da je bila vještica!!! - viknuh svom snagom svoga grla.
Uveče je Manuel otišao u krčmu i nije se dugo vratio. Noćobdije su trubile pola noći kada je najzad došao kući. Bio je pijan. Svaki put kada je imao izvršenje ovakve kazne napio bi se. Izgrdih ga da je slabić, ali on me nije čuo. Otišao je iza kuće da povraća.
-…Ne valja, nikako ne valja… Ona nesretnica te je opako proklela. Nešto si strašno zgriješila prema njoj… - reče i skljoka se na ležaj.
Ja nisam mogla zaspati. Sjedila sam u mraku i gledala pun mjesec iznad mora. Bio je blijed poput Benedictinog lica. Sa mora je dolazio blagi povjetarac i u granju je pravio čudne šumove. Osjetila sam neki nemir u sebi. Nije to bio strah. Više je licilo na neku slutnju. Smetalo mi je ono što je Manuel rekao. Kad sam ne najzad smirila i odlučila da legnem kraj Manuela koji je već uveliko hrkao učini mi se da neko otvara vrata kuče. Okrenuh se i vidjeh neku sjenu kako mi se približava. Kada stade kraj prozora kroz koji je dopirala mjesečina vidjeh da je to Benedicta. Imala je blag izraz lica i izgledala je kao da joj se ništa nije desilo. Prišla je meni i iako sam se nastojala izmaknuti ona je prošla kroz mene i otišla do kreveta u kojem su spavala moja djeca. Pogledala ih je i pomilovala po kosi. Kosa moje djece zasijala je zlatnim sjajem.
-Vratit će ti se ovo Irina… Ogriješila si dušu… Znala si da sam nevina i da nisam vještica… Vratit će ti se na djeci.
-Odlazi nečista silo! Manuele!!! - viknula sam, ali muž me nije čuo.
-Ja sam otišla. Ali otići češ i ti sa mnom. Kada budeš najpotrebnija svojoj djeci… To je cijena tvoje zlobe…
Istrčala sam iz kuće da vidim ima li nočne straže u blizini. Ulica je bila pusta. Vikala sam, zvala pomoć, ali me niko nije čuo. Usudila sam se da vratim u kuču. Kada sam ušla Benedicte više nije bilo. Na stolu se samo sijao onaj zlatnik koji je dala Manuelu prije nego što je on zapalio lomaču.
U zoru su zazvonila zvona svih crkava u gradu. Grmilo je na sve strane od silne zvonjave. Glasnik je donio vijest iz Bugarske da dolaze Tatari. Pregazili su njihovo carstvo i sada kane da unište ovaj dio Romeje. Vojska se užurbano spremala na odbranu. Trgovci su pakovali sanduke i trčali prema luci da se ukrcaju na brodove. Ni ta zvonjava nije probudila Manuela. Spremila sam dva zavežljaja, obukla oba sina i bila sam spremna na bijeg. U drugi jutarnji sat zagrmila je zemlja. Činilo se da se tlo trese. Kao velika bujica množina od nekoliko hiljada zdepastih, tamnih konjanika jahalo je prema Constanti. Urlali su tako grozno da mi se zaledila krv u tijelu. Tek to je probudilo Manuela. On se diže i krenu da ode iza kuće da povrača. Povračao je crveno, od crnog vina. Onako mamuran okliznu se i pade u crvenotamnu lokvu svoje povraćotine i ostade da leži. Kao vihor Tatari pro!
vališe gradske kapije i nasrnuše u Constantu. Vitlali su svojim sabljama i topuzima udarajući na sve što se kretalo ispred njih. Zapaljivim strelama pogodiše brodove koji su se spremali da isplove. Sručiše se i u našu ulicu. Vidjeh kako glave lete sa ramena ljudi. Krv je šiktala na sve strane. Odsječene glave i ruke kotrljale su se ulicom. Za nekoliko trenutaka kaldrma na ulici bila je puna krvi koja je u tankim potocima slijevala se na obje strane ulice, prema kućama. Jedan ratnik ugleda Manuela i zamahnu da baci koplje na njega ali kada vidje veliku crvenotamnu lokvu u kojoj mu je ležala glava pomisli da je mrtav i baci koplje na našeg komšiju kojeg pribi uz vrata njegove kuče. Za njim dotrčaše još šestorica i onda svi uletješe u kuču. Izvukoše oba moja sina i baciše ih na kola koja su vec bila puna naše djece. Zavapih i oni se okrenuše meni. U taj !
čas neka me sila diže od zemlje i pomislih da cu umrijeti pr
ije nego što me Tatari ubiju. Vidjeh Benedictu kako lebdi kraj mene. Smiješila mi se dobronamjerno. Pružala mi je obje ruke kojima me je zvala.
-Hodi. Ja te mogu spasiti. Biraj; ili smrt ili spas sa mnom.
Pružih ruke i Benedicta me uznese u visinu. Vidjeh kako moja djeca zazivaju moje ime. Kako plaču dok ih izvode iz grada i voze u kolima na sjever. Manuel je i dalje ležao kraj kuće, nesvjestan svega. Vidjeh Constantu svu u plamenu. Izgledala je kao jedna velika lomača. Čuli su se krici žena koje su Tatari silovali. Rijeka krvi se slijevala u more koje je postajalo crveno. Osjetih da mi se muti u glavi. Letjela sam sve više u visinu. Primjetih da više nema Benedicte. Bila sam sama, ali u ruci mi bijaše ostao dio njenog rukava za koji sam ju bila uhvatila. Pogledah naniže i ne vidjeh ni grad, ni more. Ispod mene bijaše nešto kao oblaci. U glavi mi je odzvanjao zveket oružja...
Nisam Irina, nisam više mogla biti toliko zla, toliko prkosna. Zato sam otišla iz života da budem kažnjena novim životom. Nebo mi neće vjerovati da sam oblak na njegovom licu. život me je naučio da lažem. I moj život je postao laž. Krunisala sam svoju laž, svoj život tudom smrću. Zaslužila sam laž. Istina života je samo za one koji ne vjeruju svojim lažima.
