OVIDIJEVE SUZE
Toplota poljupca me je grijala dugo još pošto bi me prestala ljubiti. Baš je znala da ljubi ta Sofija, žena policijskog inspektora Hermana Paniewskog. Mislio sam da je i ona samo jedna u nizu mojih avantura, ali prevario sam se. Srce me je izdalo. Kako je sve počelo?
Živio sam u Dugoj ulici, nedaleko od Gradske vijećnice i to mi je odgovaralo. Premda su moji preci imali majur blizu Gdanska meni je više odgovarao grad. Stara poljska izreka kaže: "Bog je stvorio sela, a ljudi gradove." Više sam volio grad, upravo taj, moj Gdansk i ovo, moje doba. živio sam od dobre godišnje rente koju mi je donosio majur, a iz zabave sam pisao. Kao jedini nasljednik imanja, a roditelji su umrli prije desetak godina (prvo otac, a ubrzo za njim i majka od tuge za ocem) nisam imao nikoga da mi govori šta da radim, da mi kroji sudbinu. živio sam svoj život onako kako sam htio i nisam nikome dozvoljavao da mi se miješa u njega. Ponajmanje ženama. Godine su prolazile, a ja sam prešao tridesetu i nisam se mislio ženiti. Povremeno sam imao vezu sa nekom djevojkom, ali čim bi mi ona naslutila da bi moglo doći do braka, da želi obitelj i čopor djece, ja bih presjekao njenu ljubavnu nit i djevojku bih bacao u zaborav. A zaborav se sastojao upravo u mom pisanju. Niko me nije tjerao pišem. Činio sam to iz zadovoljstva. Bogata biblioteka koju sam naslijedio od oca, a i znanje koje sam prije toga stekao u benediktinskom samostanu učinile su od mene čovjeka koji se bez po muke mogao sjesti za sto i za dva sada napisati članak o bilo čemu, a koji će biti objavljen u mjesnim novinama. Za mene se pročulo onog dana kada sam u gdanjskoj "Gazzety" napisao pamflet da naši, poljski kraljevi nisu naši još od smrti zadnjeg Piastovica, Kazimierza III koji je umro 1377, nego da su to Litvanci, a kasnije švedani, među kojima je bio i jedan Francuz iz dinastije Valois. Salon u kojem su se okupljali svi viđeniji gdanjski grofovi, a koji je držala gospoda Elizabeta Wisniewska, ubrzo me je počeo pozivati na svoje sjedeljke. Malo po malo, zlobni po naravi naši grofovi, naša lažno plemenita šljahta počela je da me nagovora da napišem neki pamflet protiv nekog ruskog ili švedskog grofa koji naravno nisu nimalo bili omiljeni u Poljskoj, pogotovo ne otkako je došao na vlast "izabrani" Zygmunt III, švedanin iz dinastije Vasa. Potpisivao sam se pseudonimom, a članke sam slao preko jednog posrednika tako da u gradskoj upravi nisu znali ko je autor tih šaljivih i zlobnih napisa. Zabavljale su me te grofovske narudžbe. Tako sam dočekao i svoj trideset peti rođendan ove - 1601. godine.
Gospođu Sofiju Paniewsky upoznao sam tog rođendana u Salonu grofice Elizabete Wisniewske. Bijah poručio dva sanduka rumunjskog šampanjaca da počastim društvo. Negdje oko devet uveče primjetio sam da se stalni gost, viši policijski inspektor, Herman Paniewsky napio. On je tu povremeno dolazio po sopstvenom zadatku. Volio je da ima na oku našu razuzdanu šljahtu, želio je da čuje šta se priča i šuška o vlastima. A kako je volio francuski konjak, koji je ušao u modu u Poljskoj od doba kralja Henryka III Valoisa, tako je i on ubrzo postao žrtva te mode i tog pića. To veče je došao sa svojom mladom suprugom koju sam prvi put vidio. Ustvari, izgledala je mlađa nego što jeste. Razlika između njihovog izgleda je ono što me je privuklo toj dami. Njen suprug, Herman Paniewsky bio je sušta suprotnost svojoj ženi; neuredan, prenaglašenih crta lica, trapav u pokretima, dosadno pričljiv, ružan kao vrag - a ona bijaše kao cvijet pored čička. Zapitao sam se šta je vidjela u tom majmunu. Kada su Hermana odnijeli u drugu prostoriju da legne, nenametljivo sam prišao Sofiji. Nastupio sam kao da je u pitanju slobodna djevojka koja je sama, bez pratnje došla u salon.
-Gospođice, prvi put vas vidim ovdje. Da li ste zakasnili sa upoznavanjem ove gospode...?
Ona me je pogledala svojim modrim pogledom, nježno se osmijehnula i rekla:
-Gospođa, gospođa Sofija Panijewska.
-Drago mi je. Ja sam Jaroslav Dabrowski. Danas mi je rođendan i bilo bi bi mi veoma drago da sa mnom popijete jednu čašu šampanjca.
-Ne pijem...
-Ali samo jednu čašu, molim vas. Ovo piće se zove Ovidijeve suze... Kažu da, popivši čovjek zaboravlja čežnju.
-Samo jednu, sigurno? - opet mi se čarobno nasmiješi i zapita - A šta znači ime šampanjca?
-Naravno. Za zdravicu je potrebna samo jedna čaša... Šampanjac se zove tako jer dolazi iz Constante u Rumuniji. U nju je pjesnika Ovidija iz Rima protjerao imperator August. Ovidije je bio nesretno zaljubljen u Augustovu kćerku Juliju, a kada mu ona nije uzvratila ljubav, napisao je satiričnu pjesmu... Išao je po vinogradima i plakao jer su ga crne bobe grožda u grozdovima podsjećale na Julijine oči...
Pozvah rukom mladića koji je posluživao i pružih Sofiji čašu šampanjca. Kasnije se pokazalo da je i ta jedna, jedina čaša šampanjca sasvim dovoljna, čak i previše za nježnu gospođu Sofiju. Uskoro je osjetila vrtoglavicu i morala se nasloniti na mene. Predložih joj da izađemo na balkon, ali svjež zrak je još više ošamuti i ona mi pade u zagraljaj. Vratismo se u salon upravo u trenutku kada je grofica Wisniewska najavljivala ples. Ritam polke je još više opio moju pratilju. Ali nisam je puštao. Otplesali smo zatim jednu markizu, a kada je došao red na menuet rekla mi je da ne želi mijenjati partnera i odvukla me u zabačeni separe.
-Želim da ti čestitam rođendan. - reče i spusti svoje pijane i vrele usne na moje. Ljubili smo se neko vrijeme, a onda, iznenada Sofija zaplaka.
-...Ponašam se kao kakva drolja. Muž me je prvi put, poslije deset godina braka izveo u društvo i ja sam odmah postala kao lučka djevojčura... Molim vas, nemojte mi zamjeriti. Ja u duši nisam takva... On je to učinio od mene. Vjenčao me je sa sedamnest godina i u ovih deset godina braka rodila sam mu četvoro djece. Nikada nigdje nisam izlazila. Samo sam kroz prozor gledala grad, gledala Moltawu... Koliko puta sam poželjela da se bacim u tu rijeku. Ja sam njegova robinja, njegovo vlasništvo... Ja ne znam šta je život...
-Dopustite mi da vas upoznam sa nekim radostima života... - rekoh joj i dadoh joj maramicu.
Ona mi se po treći put to veče dražesno nasmija i opet me poljubi. Zatim popravi svoju krinolinu, pa reče:
-Sad zaista moram da idem. Ne želim da postanem meta ogovaranja. Ali, obećavam vam da ćemo se opet vidjeti. Jer, ja to želim.
Tako je počela moja ljubav sa Sofijom. Dolazila je u moj stan jednom sedmično. Izmislila je neku bolest i ubijedila Hermana da mora ići kod karmeličanki u samostan da je liječe. Rekla je da ima bolove u leđima i da joj je potrebna masaža. Herman nije mogao ni naslutiti kakvu sam masažu redovno pružao njegovoj lijepoj ženi. Poslije pola godine, Sofija mi reče:
-...Čula sam da pišeš. Da li je to istina?
-Jeste. Ali pišem samo po narudžbi. Kad treba nekoga ismijati, napraviti magarcem i slično.
-Jesi li ti napisao onaj članak u "Gazzety" o lakrdiji oko izbornog sistema za kralja Poljske?
-Ko to želi da zna?
-Ja želim da znam.
-Otkuda odjednom kod tebe toliki interes za moje pisanje?
-Sjedi i dobro me slušaj... Kako da počnem?
-...Ispočetka...
-Herman je saznao za nas... Naredio je jednom svome čovjeku da me prati. I taj je vidio da ulazim u tvoju kuću...
-Otkada zna za nas?
-Od prije tri sedmice.
-I šta sada?
-...Rekla sam mu da te volim.
-A kako je on reagirao na to?
-Nasmijao se i rekao mi je da sam zaljubljena guska i da ću dobro platiti taj svoj grijeh. I da me kazni, naredio mi je da te uhodim. Oni u policiji pretpostavljaju da si ti autor članaka u "Gazzety". Sada im treba dokaz da bi te mogli tužiti jer si vrijeđao neke osobe koje su se prepoznale tome.
-Šta si mu rekla?
-Rekla sam mu da ću ostaviti i njega, a i djecu. On je pristao čak i na to rekavši da mu ne treba kurva odgajati djecu. Ali mi je zaprijetio da će ako mu ne donesem tvoje rukopise prijaviti me policiji zbog nemorala...
-Pa šta ćeš kada ga ostaviš?
-Ništa. Otići ću živjeti kod brata. Njemu sam već sve ispričala. Čak mu je i drago, jer nikada nije volio Hermana.
-Nisi pomišljala da bi se mogla udati za mene?
-Znam da to ne želiš i neću da te nagovaram niti molim. Želim da budem s tobom ovako. Dok bude išlo - ići će...
Zagrlih je i poljubih. Sofija mi se uvukla pod kožu. Postupala je baš onako kako ja volim da postupaju žene.
-Pomoći ću ti. Dat ću ti moje rukopise i neka idu do đavola i oni i njihova politika. A ako treba pobjeći ćemo čak do... Crnog Mora.
To popodne sam nešto ranije otišao do Salona i povjerio se grofici Wisniewsky. Znao sam da će isto veče cijeli Gdansk saznati da je za mnom potjera, da mi je Sofija ljubavnica i da ju je muž otjerao iz doma. Kada su počeli dolaziti prvi gosti u Salon izašao sam kako bi priča mogla nesmetano i što brže da stigne u javnost. Otišao sam na kej Moltawe i sjeo na svoju klupu. Razmišljao sam o tome kako bi ipak možda bilo vrijeme da se oženim, sa Sofijom naravno. Ta misao mi se činila daleka zbog toga što je Sofija udata. Postojala je mogućnost da se Sofija razvede od Hermana, ali samo od stola i postelje kako dozvoljava Crkva, što opet nije davalo nikakve mogućnosti da se ja vjenčam sa njom, jer ona bi i dalje pravno bila njegova supruga. Sa katedrale Marije Bogorodice odzvonilo je sedam puta. To me opomenu da sam rekao Sofiji da dođe kod mene u osam sati. Uputio sam se kući. Pred kućom vidjeh Hermana kako me čeka. Ljuljao se i shvatih da je pijan. Sa njim su stajala dva gradska stražara. Shvatih da su došli da me uhapse. Prije nego što su me mogli primjetiti skrenuh u sporednu ulicu da uđem na zadnji ulaz u kuću, za koji Herman ne zna. Tu naletih na Sofiju koja me je čekala.
-Herman stoji... od sedam sati... pred tvojim ulazom. Želi da te uhapsi. - prošapta mi ona u zagrljaju dok me je ljubila.
-Znam. Pričekaj me ovdje. Idem na zadnja vrata da uzmem novac, dragocijenosti i neke papire.
Nečujno se popeh uz stubište i brzo u mraku stana nađoh sve što mi je potrebno. Isto tako neprimjećen siđoh nazad i uputih se sa Sofijom do prve kočije.
-Predlažem ti da se sklonimo kod moga brata. Herman ne zna gdje on živi.
Poslije dva sata, izvan Gdanska, na starom porodičnom imanju Sofijinih roditelja živio je sam u dvorcu, njen brat Zochar. Odmah sam uočio da je čovjek čudak. Bio je otprilike mojih godina i bavio se za mene nekim nepoznatim stvarima. Odvede nas u svoju radnu sobu na čijem je zidu, suprotnom od vrata dominirala velika slika, neka šema sa krugovima i linijama ispod koje je pisalo: Drvo života.
-Ja se bavim kabalom. - reče mi Zochar dok smo se Sofija i ja grijali kraj kamina - Zapravo se kabala bavi sa mnom. Ja služim njoj. To je drevna nauka starih Hebreja. Kabala je za mene moja biblija, moja ljubav i moja žena. Ona mi daje odgovor na ona pitanja na koja mi vjera ne može odgovoriti. Ona je iznad alkemije, a i astrologije. Međutim u njoj su sadržane i jedna i druga nauka, a i Tarot.
-Može li ta vaša nauka nama nekako pomoći?
-Upravo to sam htio da vam predložim. Ja nisam nikakav čarobnjak, viještac, ali znam neke puteve koji su magični i koji su iznad običnih smrtnika. Mogu vam predložiti da se sklonite u moj svijet.
-Koji je, kakav je to vaš svijet?
-O, postoji mnogo svjetova. A ovaj naš mali smiješni svijet samo je slabašan i nedostojan odbljesak velikog svijeta i života. Ako želite, prebacit ću vas u neko ranije doba. Da se odmorite od ovdašnjeg života, ali i da ispravite svoju grešku koju ste počinili u bivšem životu.
- Ali ja zaista ne znam o čemu vi to govorite? - rekoh i pogledah u Sofiju koja je sjedjela kraj mene i zaljubljeno me gledala. Stegnuh njenu ruku u svojoj.
-...Slušajte me pažljivo. Vaša duša je živjela i ranije na ovom svijetu. Ona je došla u ovaj život po kazni jer ste u ranijem životu načinili neki grijeh... Život je kazna, bolje rečeno ponovni život je kazna. Odvest ću vas u prethodni život i tamo dobro pazite da ne zabrljate stvar. Jer od toga će ovisiti vaša sadašnja budućnost kada vas vratim nazad.
-A hoću li opet biti sa Sofijom?
-Naravno. Meni je važna i sreća moje sestre.
-Onda pristajem na to putovanje. Vjerujem vam jer volim vašu sestru. - okrenuh se Sofiji - Puštaš li me? Tvoj brat garantira da ću se vratiti...
-Obojica ste ludi i obojicu volim jer ste tako ludi... A mora da sam i ja luda dok vam dopuštam to...- reče Sofija i potvdrno klimnu glavom.
Zochar se diže iz svoje fotelje i pogasi uljane svjetiljke, a ostade samo jedna da gori. Odvede me do kruga ucrtanog na podu i postavi me u krug, odnosno u centar pentagrama koji je bio u šestokrakoj zvijezdi, a koja je bila ucrtana u krugu. Iza Zochara je gorjela svjetiljka i njegovoj figuri davala sablastan izgled. Ipak vidio sam njegove oči koje su gorjele nekim plavičastim sjajem. Počeo je govoriti nešto nerazumljivo dok je dlanove ispred moga lica držao ispružene prema meni. Glas mu je zvučao kao udaljena oluja koja se približava. Kao da je iz mene izvlačio nešto. Osjetio sam da zaista neka sila izlazi iz mene i odlazi u zrak. Iako su mi oči bile otvorene vidjeh kako se ispred mene prostire neko plavetnilo, poput neba, ali blještavije. I dalje sam čuo one tajanstvene, magične riječi kako odzvanjaju u meni, i potresaju cijelo moje tijelo i samo srce, ali Zochara više nije bilo. Nije bilo ni Sofije, ni sobe. Potom osjetih da ne stojim na tlu. Ispod stopala sam osjetio neku mekoću, izgledalo je kao da lebdim. Zocharov glas je bivao sve jači i pretapao se u drhtanje zraka. Sve oko mene i u meni je treperilo; i plavetnilo i neke zelene zvijezde koje se pojaviše sa svih strana. Letjele su oko mene. Uspjeh da pogledam niz sebe, ali ne vidjeh tada svoje tijelo. Međutim i dalje sam mislio. To me uvjeri da sam ipak još uvijek živ. Tada se ukaza ispred mene nekakav kružni otvor kroz koji me pronese jak vjetar. Poslije toga nestade i Zocharovog glasa.
Vjetar me odnese na poljanu koja je sijala od svjetlosti. Pogledah u nebo, ali ne vidjeh Sunce.
Kad spustih pogled vidjeh svoje pokojne roditelje. Oni mi mahnuše i ja poželjeh da im priđem, ali me vjetar odgurnu dalje. Poletih naprijed i proletih ponovo kroz neku okruglu kapiju. Tada osjetih da sam počeo disati. Primjetih da se sada spuštam na zemlju. Titranje u meni i oko mene polagano utihnu. Ugledah i svoje ruke, osjetih težinu tijela. Osjetih toplotu tijela. Pogledah ponovo u nebo i vidjeh Sunce. Sunce mi zaslijepi oči...
Pobjegla sam iz tvoga oklopa, Jaroslave. Bila sam previše samozadovoljna, previše ohola. Olako sam kritikovala druge, a svoje mane nisam primjećivala. Trebala sam prvo upoznati žrtvovanje. I ljubav je žrtva, češće nego što to izgleda. I ljubav je slatka žrtva u kojoj prinosimo sebe na oltar vječnosti, da nas ljubav nadživi. Moja je sramota što sam zaboravila vječnost. Oprosti mi vječnosti za trenuke moje ljubavi.
