DRŽAVNI TEROR
-Ko si ti? - zapita me neznanac dok sam sjedjela to veče u kafani "Colomba". U početku ga nisam ni udostojila pogleda. Nisam mogla. Nalazila sam se na samom rubu očaja. Sve je bilo izgubljeno, sve nestalo. Neznanac sjede za moj sto i spusti svoju šoljicu sa kafom.
-Ja sam... kako da kažem...?
-Kako se zoveš? Dolazim ovamo često i viđam da si i ti redovan gost ove kafane. Ja sam Henri. Radim u bolnici Saint Joseph. Izgleda da si bolesna.
-Ja sam Aurelia. I nisam bolesna. Možda mi je duša malo bolesna, ali danas je tako svima. Još nisam za bolnicu.
-Djeluješ kao neko kome je i zadnja lađa potonula.
-Pogotovo ako sam sama bila kapetan te nesretne lađe... Ubili su mi momka u tvrđavi "Nicolas"...
-Znači i danas su bila smaknuća?! Nisam to znao. Cijeli dan radim u bolnici i...
-Ne treba prevelika pamet pa da čovjek zna da će teror još potrajati.
-Ko je danas bio na redu?
-Novinari. A moj Robert je bio novinar. Slao je povremeno, odavde, iz Marseillea u Paris svoje članke.
-Za koga je pisao?
-Za narod... Za "Prijatelj naroda".
-Ali Marat je davno ubijen?
-Ubijeni su i Danton i Robespierre, a revolucija još uvijek traje. Sada je vode oni koji ju nisu željeli. Bar ju nisu željeli onakvu iz doba Komiteta javnog spasa.
-...Zlo se vraća zlim.
-Teror jakobinaca je bio nužan. Ovo sada je odmazda! Bukvalno su ih ubili, bez suđenja, bez advokata, bez ikakvih dokaza da su učinili nešto protiv države.
-Kako je ono rekao Pierre Vergniaud: "Revolucija jede svoju djecu kao Saturn."
-On je bio žirondinac i mislio je na svoje!
-...Znam da ti je teško, ali ne trebaš da se ljutiš na mene.
-Šta si ti?
-Ljekar.
-Ne pitam te to. Rekao si da si ljekar. Koje ti je ubjeđenje?
-Humanizam; Hipokratova zakletva.
-Šta ti onda misliš o doktoru Guillotinu?
-Glupost! Da on nije konstruirao taj krvavi stroj, ljude bi i dalje ubijali ili mačem ili metkom.
-Ali on je ljekar, tvoj kolega!
-Neće ući u povijest medicine... Želiš li još jednu kafu?
-Ne mogu. Boli me stomak. Cijeli dan nisam ništa jela... Kada sam tražila tijelo svoga vjerenika, dali su mi bukvalno samo tijelo - bez glave. Kažu glava ostaje kod njih zbog statistike.
-Naručit ću ti ja nešto... Jesi li ga uspjela sahraniti?
-...Nas osmoro koji smo bili bliski sa pogubljenima iskopali smo zajedničku grobnicu na groblju iza katedrale Notre Dame de la Garde. Još smo za to morali platiti po pet sua.
-Smrt je skupa, ali sahrana je jeftina.
-Jesi li ti uvijek tako sarkastičan?
-Nisam sarkastičan.
-Onda si ironičan.
-Nisam ni to. Samo smatram da smrt nije nešto ružno.
-Ti si možda u svojoj praksi navikao da gledaš kako ljudi umiru.
-Zar se ti nisi nagledala umiranja i mrtvih od 1789?
-Jesam. Ali čovjek se nikada ne može navići na tako nešto kao što je smrt. A ovi kao da uživaju u tome da ubijaju.
-Zaboravljaš Aurelia da je u našem Marseilleu živio neko vrijeme i jedan gospodin koji se zvao Donatien Alphonse Françoise...
-Ne znam ko je to.
-Markiz, vlasnik imanja Lacosta, nekih sto pedeset kilometara sjeverno od Marseillea. Njegovi preci držali su taj kraj preko pet stotina godina. Iznad rijeke Durance imao je divan dvorac, a mlade nevjeste iz sela morale su da mu dolaze prve bračne noći da im on uzme djevičanstvo.
-I zbog toga je počela revolucija.
-...Kažu da je pisao, da je opisivao te svoje lascivne doživljaje u tom dvorcu. Sada je u izbjeglištvu. Čuo sam da je čak štampao u Veneciji neke romane koji su puni okrutnosti, krvi i uživanja u ponižavanju i bezdušnosti.
-A kako reče da se zove taj tvoj ljubimac?
-Nije on moj ljubimac. Potpisuje se stavljajuci titulu ispred svog plemićkog prezimena: Markiz de Sade.
-I šta time tvrdiš?
-Hocu da kažem da na ovim prostorima grubost, ili ako hoćeš i krvoločnost imaju svoju tradiciju. Ono što je on radio u miru, dešava se i sada u ovom stanju koje je veoma slično ratu. Revolucija je možda i imala svoju zadnju šansu da je uspjela Babeufova Zavjera jednakih. Ali sve je to smirio onaj general sa Korzike talijanskog prezimena Bonaparte. Taj isti Bonaparte vidio je opasnost u Zavjeri jednakih, a okružio se razvratnicima, poput onog raspopa Talleyranda kojeg kani postaviti svojim ministrom da predstavlja Francusku i Fuochéom koji mu je ministar policije i najpodmitljivije stvorenje otkako je svijeta i vijeka. Ne znam kuda ide ova nesretna zemlja...
-Neka ide bestraga. Meni je dosta svega - rekoh i dovrših sa jelom pa rekoh: A ti Henri jednako tako zaboravljaš da je naša Provansa dala i jednog ljekara - Nostredamea.
-Nije on bio ljekar...
-Pa ti neprestano negiraš?!
-On je bio vidovnjak. I za to mu skidam kapu.
-A to što je izbavio hiljade ljudi Marseillea od kuge u onoj epidemiji iz 1544. - to nikom ništa?!
-Lijek kojim je liječio nije njegov. Našao ga je u jednom starom prepisu iz petnaestog stoljeća i pripada Paracelsusu.
-Nije važno čiji je lijek. Važno je da je ljude spasio sigurne smrti. Zašto taj lijek nisu upotrijebili naši vrli ljekari u zadnjem pomoru kuge kada je ona stigla u Marseille brodom iz Sirije 1720?! U obiteljima mojih roditelja umrlo je ukupno devetnaest osoba.
-Nisu oni umrli Aurelia. Samo su odeselili iz ove zemlje... u drugi svijet. Budi uvjerena da im je tamo bolje. Izbjegli su ovaj pokolj koji traje već okruglo deset godina.
-A kako bi bilo da ja tebe udarcem ovom stolicom po glavi preselim na nebo? Kakav raj, kakve gluposti. Ako postoji pakao na zemlji to je Francuska u ovih deset godina. A ako je mogao postojati raj na zemlji, to je mogla biti Francuska.
-Ti ne vjeruješ u Boga?
-Pored Kulta Razuma, imam li razloga da vjerujem?
-U šta onda vjeruješ?
-A u šta ja da vjerujem poslije svega?!
-I dalje negdje u svijetu postoje ideali za kojima ljude žude; ljubav, sloboda, jednakost, bratstvo...
-Na žalost to su samo prazne fraze.
-Daj mi svoju ruku...
-Šta će ti? Nisam za udaju.
-Hoću da vidim šta ti piše u dlanu.
-Ne može da piše ništa. Hoću reći, ne vidi se od žuljeva...
-Daj mi molim te.
Pružih mu ruku i osjetih toplotlu i mekoću kože kakvu nikada nisam osjetila kod svog pokojnog Roberta. Henri se zagleda u moj dlan.
-...Tvoj životni put je isprekidan nekoliko puta.
-To znam i bez tebe.
-...Tvoje carstvo nije od ovoga svijeta.
-Hej, nisam praznovjerna. Meni nije trebao Kult Razuma da shvatim da bogovi ne postoje. - povukoh dlan nazad.
-Ovo nema veze sa božanstvima. U dlanu svakog čovjeka je ispisana njegova sudbina. Njegova prošlost i budućnost.
Tu noć nisam mogla zaspati. Sanjala sam svoga Roberta. Sanjala sam da nastavljam razgovor sa Henrijem. On mi se udvarao. Donio mi je ružu i milovao me njenim laticama po licu. Sutradan sam namjerno otišla u kafanu "Colomba" ne bih li ga opet srela. Henri je bio tamo i čekao me je. Tako mi je rekao. Kazao je da je bio uvjeren da ću doći. Opet mi je platio objed. Rekla sam mu da me ne obavezuje sa tim. Odgovorio je da od mene ništa ne očekuje, ali da bi mu bilo draže da budemo zajedno.
Ujutru, sljedećeg dana gazda mi je dao otkaz jer nisam imala da platim stanarinu za naredni mjesec. Otišla sam da tražim posao u fabrici sapuna. Rekli su da imaju dovoljno radnika. Cijeli dan ponovo nisam ništa jela i na samom ulazu u kafanu "Colomba" onesvijestila sam se od gladi. Ljudi koji su izlazili vidjeli su me, a to je primjetio Henri i zaustavio je kočiju koja ju upravo dovezla goste pred kafanu. Odvezli smo se u njegov stan u Rajsku ulicu. Živio je kao podstanar u mansardi. Upalio je vatru u maloj peći i pripremio mi čaj. Zatim je strčao dolje u pekaru "Mignon" i donio iz nje tek ispečen kruh. Imao je u kući i komad suhe govedine koju je propržio sa jajima. Namazao je maslac na kruh i dao mi da sve to da jedem, pa sam se zaista dobro najela.
-Ne možeš više ovako...
-Želim da umrem Henri. Nemam posla, nemam stana, nemam nikoga na svijetu...
-Prije ili kasnije svi ćemo otići sa ovoga svijeta. Ne moraš dakle žuriti. To te čeka. Neko vrijeme možeš živjeti kod mene.
-Ne mogu da podnesem sve ovo što mi se desilo... Toliko sam vjerovala u ono što smo Robert, ja i ostali radili... Poljaci koji su bili oduševljeni onim što se dešavalo kod nas došli su iz svoje zemlje da se bore za našu, ali i za njihovu, za zajedničku ideju.
-A u međuvremenu su velike carevine pojele njihovu domovinu.
-...Čini mi se da bih više voljela da sam Poljakinja.
-Vjerujem ti Aurelia. Ali znaj da i milioni ljudi u ovoj zemlji imaju istu sudbinu kao Robert ili ti... Moraš nešto učiniti da si olakšaš situaciju. Ubijaš se...
-...Ako želiš, možeš doći kraj mene u krevet.
-Nije mi to cilj... Mislim stvarno da ti pomognem.
-Kako?
-Ne znam kakvu ti pomoć od mene očekuješ...
-Mogu i ja tebi pomoći... Treba li ti služavka?
-Nemam dovoljno para da plaćam poslugu.
Sljedećih dana sam mu spremala stan i kuhala. Oprala sam mu sav veš i posudila peglu od sustanarke i ispeglala mu rezervni radni mantil i nekoliko košulja. I on je uvidio da ima neke koristi od mene. Nije morao nositi veš na pranje i peglanje, a nije se morao ni hraniti u kafani.
-Ne znam kako da ti zahvalim. Činiš mnogo za mene.
-I ti meni pomažeš. Ja sam beskućnik. Gdje bih da mi ti nisi ponudio da stanujem kod tebe.
Sjeli smo da večeramo. Pred kraj večere reče mi:
-Čuj Aurelia, ja već dvije godine radim sa kolegama u bolnici jednu novu metodu za liječenje ljudske duše...
-Zar se ljudska duša može liječiti?!
-Naravno. Sve što postoji može da se razboli. A sve što je bolesno može se izlječiti.
-Kako se onda ne može izlječiti sušica?
-Jednog dana i ona će doći na red. Ljudi još nisu otkrili lijek. On postoji u prirodi, ali nije pronađen.
-Kako to misliš?
-Pa da li je postojala Amerika prije nego što su Evropljani došli u nju?
-Vjerovatno jeste.
-Dakle, postoji i lijek za sušicu, ali ljudi nisu došli do njega. A on je možda tu, na dohvat ruke, samo ga mi ljekari ne prepoznajemo...
-I šta bi sada ti? Smatraš da je moja duša bolesna...
-Mislim da je ranjena. Trebalo bi ranu na njoj zacijeliti.
-U čemu se sastoji to liječenje?
-Nisu nikakve trave, nema nikakvih operacija... Kako da ti objasnim; u pitanju su neke nove metode. Ja sam studirao medicinu kod doktora Antona Mesmera. Postoji nešto što možemo nazvati magnetizmom koji dolazi iz Svemira. To je energija koju čovjek može, ako zna, da prenosi na drugog čovjeka i da ga tom energijom liječi. Šta ja trebam učiniti da bih te liječio? Ja ću tebe uspavati na jedan vještacki način i onda ću ti govoriti riječi koje će ti pomoći da se poslije tog umjetnog sna bolje osjećaš... Razumiješ li me?
-Ne razumijem, ali nastavi. Čini mi se intresantno.
-...Ja ću tvoju dušu liječiti snagom svoje duše. Da li ti je sada jasnije?
-Nije, ali ako misliš da će mi to pomoći, ja prihvatam...
-Lezi i opusti mišiće. Duboko, ali polagano diši. Slušaj samo moje riječi i nemoj ni na šta drugo da misliš. Ti ćeš uskoro zaspati čvrstim snom, ali čut ćeš ono šta ti ja govorim i postupat ćeš po mojim riječima... Tebi je sada već toplije nego prije i sve si pospanija. Kad ja izbrojim do deset ti ćeš zaspati. Jedan...
Vidjeh kako Henri dlan desne ruke stavlja iznad moje glave na udaljenosti od nekoliko centimetara i kako ga polagano supušta niz moje tijelo ne dodirujući me. Išao je tako sve do stopala, a onda je vratio ruku, visoko iznad mene, u velikom luku. Osjetih da mi je toplije. Reče: dva, pa ponovi to isto, reče: tri pa rukom krenu pored mog desnog ramena, a na: četiri, pređe preko lijevog ramena i cijele te strane moga tijela. Kad reče: pet, ja vidjeh da opet ide od vrha moje glave na niže i ne vidjeh dalje, jer su mi se oči same od sebe zatvorile. Čula sam dalje Henrijev glas...
-...Šest... sedam... osam... devet...
Osjetih da tonem u san sve više i više. Nisam više čula njegov glas. Našla sam se u nekom praznom prostoru. Nije bio ni dan ni noć. Odjednom proletih kroz neki tunel i nađoh se na sjajnoj livadi. Ugledah da mi u susret dolazi moj Robert. Bijaše isti kao one godine kada smo se upoznali. Potrčah mu i zagrlih ga. On mi reče:
-Znam da me voliš. Ali moraš nastaviti put. Čekat ću te.
-Tako sam sretna što sam sa tobom.
-Još mora proći vremena da bi bili zajedno... - i pri tom me poljubi nježno kao nikada u životu.
Neka sila me otrgnu od njega iako sam i dalje osjećala milinu poljupca na usnama. Poletih još jačom brzinom. Opet sam letjela, sve dublje i dublje kroz tunel. Osjećala sam se divno. Toplota poljupca me je grijala...
Morala sam, Aurelia, da ostavim to tvoje tužno tijelo. Jer sa njim su umrli i moji ideali. Smiješno; ideali ne umiru. Ali, dovoljno sam, možda i suviše iskušavala ovu paćenicu. I kroz nju sam iskušavala i sebe. Mogla sam biti u nekoj drugoj revoluciji i jednako bih stradala. Da sam bila u tijelu Spartakvog roba pribili bi tijelo na križ, a da sam bila za stotinu dvadeset godina u unifrormi crvenogardejca streljali bi me bjelogardejci. Svako otplaćuje dug svojim idelima...
