Dr. SOLOMON
Kada su pošli psihologu Filip je imao tremu kao nekada kada je išao kod zubara. Bojao se da će spoznati i ono što čovjeku teško pada da sam sebi prizna. Imy mu je govorila da on ne može sada biti odgovoran za svoje postupke iz bivšega života.
-Nije do tebe. Ionako je sve davno zapisano i mi se samo ponašamo po tom scenariju. Igramo nama predodređene uloge.
-A Bog režira i uživa?
Na te riječi Imy ušuti. Bijahu ponijeli diktafon koji je Filip nekada koristio dok se bavio novinarstvom. Odlučili su da sve snime na traku, makar i tajno, ako psiholog ne bude dozvoljavao. S druge strane psiholog im je najavio da će kompletan tok regresije snimiti video kamerom.
U ljepšem dijelu grada, iznad Tuškanca, na kraju Zamenhoffove ulice. Uđoše u staru kuću u gotskom stilu. Hladno, polumračno stubište bez lifta učinilo je da se Filip još više zabrine i da osjeti kako se upušta u nešto što nije pravi put u sigurnost. Ali nazad nije mogao, niti je želio. I ovaj put se ponio kao x puta u životu; izazivao je sopstvenu sudbinu, a da nije znao kako će se taj izazov završiti.
Na vratima ih je dočekala pločica sa četiri-pet skraćenica titula. Vrata im otvori starija žena za koju kasnije saznaše da je kuharica. Sam psiholog se zvao Solomon Bergsteine i imao je preko sedamdeset godina. Filip je zaključio da je doktor Jevrej i podsjećao ga je na Junga u starijim danima. "Dobro je, bar se ne prepuštam u ruke nekog šarlatana." - pomislio je Filip gledajući lice starog psihologa koje je u njemu budilo povjerenje. Soba je bila stereotipno uređena kao kod mnogih doktora psihologije; kilometri knjiga, slike iz grčko-rimske, egipatske, indijske i babilonske mitologije, zatim; Thora, Kur'an, Bhagavat-gita, Yasna-haptanhati, Kabbalah, Zochar, reprodukcije papirusa Egipatske i Tibetanske knjige mrtvih, fotografije velikih poznavaoca ljudske duše, sheme mozga i psihe; Ego, Superego, Id; likovni prikazi Jungovih arhetipova; Animusa, Anime, Velike Majke, Mudrog Starca, Sjene, Persone i, Hybrisa.
Ugleda terapeutski ležaj. "Ovo mi može biti zadnji ležaj." - pomisli Filip - "Može li se desiti da se ne probudim iz hipnoze, kao što se neki nikada ne probude iz anestezije? Ali smrt ne postoji, dakle nema problema. Ovo je samo izlet u prošlost."
Više od sat vremena doktor mu je upisivao anamnezu. Filip mu je ispripovijedao sav svoj život, sve isto kao nekada Imy, kada su se upoznali. Profesor je pušio i to je naročito oraspoložilo Filipa. Mogao je zapaliti i koristio je tu mogućnost kao da mu je to posljednja želja pred izvršenje smrtne kazne. A kada mu je profesor rekao da je bio i jedan od Jungovih studenata u Baselu i da je kod njega branio disertaciju i prošao hospitalizaciju, Filip se oduševio.
-Izvoli leći. Opusti se... - reče mu dokor Solomon. - pri tom ode do kamere i provjeri da li je Filipova figura u fokusu objektiva. Zatim navuče teške tamne zavjese na prozor, isključi telefon iz zida i priguši svjetlo. Ode u hodnik i reče kuharici da ga niko ni po koju cijenu ne smije uznemiravati jer će hipnotizirati pacijenta. Potom se vrati i namjesti se udobno u fotelji. Uze papir sa pripremljenim pitanjima, stavi naočale i pogleda u Filipa.
Filip tek tada leže i opusti se. Sjeti se onog perioda svoga života kada je prvi put izašao iz psihijatrije i kada se samoinicijativno počeo baviti jogom i autosugestijom. Zatvori oči i naćuli uši. Profesor je dubokim, monotonim glasom govorio i to ga je povlačilo u san, dubok, sve dublji i dublji. Kada se uvjerio da je Filip hipnotiziran, doktor Bergstein tiho udahnu i mirnim, jasnim glasom reče:
-Ti si otputovao daleko iz sadašnjosti. Prošao si kroz vrata vremena i sada je tvoja duša u svome prethodnom životu. Što sada vidiš? Pričaj o svome dobu... Tko si ti?
(Sve što dalje slijedi je magnetofonski zapis onoga što je Filip izgovorio u stanju regresije kod doktora Solomona Begrsteina u njegovoj ordinaciji.)
