ODLUKA
Stari moj!
Znam da pišeš i neću da ti smetam. Znam da si za kompjuterom danonoćno. Mislim samo da ćeš u rijetkim trenucima predaha možda da malo skokneš i na e-mail i ugledaš ovo pisamce. Kako napreduje tvoj roman? Koliko ima likova? Gdje se dešava, u "našem" gradu ili negdje drugdje? Jesi li uselio u novi stan o kojem si mi pisao? Pošalji mi adresu da te nađem na karti.
Meni se ove jeseni desilo toliko toga novog, da bih zažalio da sam umro prije tih iskustava. To me je dovelo do toga da sam u posljednjih mjesec dana preokupiran metempsihozom; seljenjem duša. To je fantastičan fenomen i sklon sam da vjerujem u to. Pođimo od premise da postoji duša. Pazi, ne mislim na na mozak, psihu Freuda i Junga i njihove strukture psihe. Mislim konkretno na dušu u metafizičkom, Platonovom smislu, na animu, za razliku od spiritusa; duha. E ako postoji, ja pretpostavljam da je besmrtna, da je ona ta esencija, bit i suština čovjeka. Dakle, neuništiva je. OK, čovjek umre i mi kažemo "izdahnuo je, ispustio je" dušu. Ergo, ona je otišla u eter, u zrak, nemoj se smijati, ja mislim da je to ono što ja spominjem u mom "Crnookom"; duša odlazi u Paralelni Svijet. Šta je sad pa to? Pretpostavljam da našim čulima manje spoznajemo nego dušom. Meni moja duša šapuće da egzistira još jedan Svijet. Religije ga zovu Nebo, Ahiret, Valhala, Vječna Lovišta etc. Ja mislim da je taj Paralelni Svijet tu, pored nas, ali ga ne opažamo jer nam to nije dato. To je dato samo duši, kada se ona oslobodi, poslije organske smrti tijela, da ode u tu dimenziju. Čuj, ja ti ne otkrivam toplu vodu, ja samo pokušavam da uronim u neke mogućnosti koje vjerovatno postoje otkako je Svijeta i vijeka, ali mi je tek sada osobno to na um palo. Šta tamo duša radi? Naravno, pošto je to carstvo duša, ona je u društvu sa ostalim dušicama. Bivstvuje u tom svijetu dok joj se opet ne ukaže prava, logična, kauzalna prilika da se useli u neko tijelo. Zašto? Pa zato jer njena je dužnost da bude pokretač ljudskog organizma. To već odlazi u fazon reinkarnacije i karme. Naravno, mislim da su stari Indijci bili klikeraši. Sidarta, Buda je tome doprinjeo, ali ja se ne vezujem samo za njega. Šta dalje? Zašto se duša seljaka iz tijala u tijelo? Mislim da joj je to predodređeno nekom naredbom, nekom Knjigom, višom silom. I tu stižemo do mogućnosti nadnaravnog bića, tj. Boga. Ako ga nema, valjalo bi ga izmisliti, što reče Rousseau. Dobro, nećemo ga izmišljati, On postoji, a njegova emanacija u Univezumu je život i Duša kao bitak života. Naravno, pošto ništa pod kapom nebeskom nije bez uzroka i razloga tako i duša ima svoj smisao postojanja. Ona ima svoju sudbinu kakvu joj je dao Bog. Bez namjere da simplificiram i materijalizujuem dušu možemo reći, uslovno, da je svaka duša po jedan atom ili još bolje kvark, hoću reci nešto najsitnije, najelementarnije, ne znam šta je manje od kvarka kao veličine energije. Čitao sam davno knjigu o onima što su zamrli, što su bili "sa one strane života" pa se vratili. Meni se to također desilo prije izvjesnog vremena. Dakle neispravna je sintagma: Niko se još nije vratio odande. Isus je "oživio" Lazara, ali to je samo jedan slučaj koji znamo, ja mislim da ih ima mnogo, mnogo više nepoznatih. Vratimo se duši i njenom putovanju. Njoj je zapisano da bitiše u tamnici tijela vodeći čovjeka onako kako joj je predodredio Bog. Prvo pitanje svakom skeptiku (pa i meni) koje se nameće je: zašto su ljudi toliko nesavršeni ako je duša koja upravlja čovjekom od Boga data i ako je ona na neki nacin "dio" njegovog bića? Mislim da je to dio Njegove igre. Možda je duša u ovom, vidljivom, spoznatljivom svijetu sklona da se uprlja, da podlegne prljavštini tijela. U tom slučaju takve duše su, opet možda zvuči da banaliziram, nešto poput krastica na tijelu, koje otpadaju kao suvišne (u našem slučaju otpadaju, odmeću se od Boga). U svemu tome mi se neprestano nameće misao o dualizmu; zoroastrizam, manihejstvo, pavlikijanstvo, bogumili, albigenzi, katari... Na stranu njihov socijalni moment, ali oni su nešto dobro skužili, pokušali da objasne. Ovo što ću reći ne slaže se sa doktrinom većine religija. Možda, kažem možda je materijalni svijet djelo onog starijeg Božijeg brata, Satanaela o kojoj govori i bogumilska Tajna Knjiga (i ne samo ona) A propos, tako: "Tajna Knjiga", se zove drugi dio mog romana "Krvavi trokut". Dakle, sva ova moja razmišljanja i mozganja nisu od jučer, nego "od prekjucer". Dakle, duši je dato, kako reče veliki Tin da luta "od nemila do nedraga", jer je Bog svaki put vraća na "popravni ispit" pošto se loše vladala u prethodnom tijelu. Pa dokle tako?! Budisti
spominju devet inkarnacija, a za samog Budu vele da je deveta inkarnacija boga Višnua, a da će deseta biti Kaliki (jahač na bijelom konju), na kraju Kali razdoblja, ovog sadašnjeg, najgoreg perioda ljudske civilizacije. Samo to razdoblje je veoma i začuđujuće identično sa starošću ovog Svemira (16 milijardi godina). Znači, poslije svega naša duša, tj. ona nije naša, jer nam je samo pozajmljena za ovog života, bila je živa i ranije u nekom drugom tijelu, tj. čovjeku. Taj čovjek je imao svoju obitelj, sudbinu, otišao je sa lica zemlje zbog tog i tog, a onda je neko, On, Bog, poslije nekog vremena; stotinu, hiljadu ili više godina opet pustio sa lanca tu istu dušu u novi organizam. To je fantastična mogućnost za spekulacije, ako ima cum grano salis, a ja mislim da ima. Kuži ovo: ono što zovemo déjà-vu, ja mislim da je to "sjećanje" duše iz bivšeg života. Nekad je bila tu i tu i sada se zbog nečeg sjetila. Zašto? Zato što nam Vrhovni dopušta da spoznamo mogućnost postojanja duše. Psihološki efekt: "Aha!" i onaj kome je dato da malo više razmišlja, može i doći do nekog zaključka. Ali, ne pitaj mene za zaključke, ja sam tek zakoračio u sve ovo. To je samo jedan detalj. Općenje medija sa dušama iz Paralelnog Svijeta: neke duše u živim organizmima imaju tu "frekvenciju" da mogu komunicirati sa onostranim životom, zovemo ih medijima i njima se nažalost zasad bave samo parapsiholozi i rubne grane medicine. A šta je tamo? Tamo je život, vjerovatno dulji, ako ne i vječni. Ovo sada asocira na Raj. Bilo kako bilo, ja sam shvatio da je moje tijelo samo oklop, bolje rečeno tamnica duši koja je ranije egzistirala. Mene od tada, od trenutka kada sam doživio tzv. kliničku smrt, živo me zanima šta je ta "moja" duša radila u nekim bivšim inkarnacijama? "Tko sam, što sam?" - kako veli Cesarić. Je li ta jadnica, ta duša kriva za nečiju smrt, da li je učinila nešto plemenito, kad je živjela i gdje? Na tim pitanjima se zasniva i moje novo pisanje. Počeo sam prije tri dana, napisao tridesetak kartica i stao. Ići ću psihologu regresionisti da me hipnotizira i provoda kroz tamu mojih bivših egzistencija. Nešto slično kao što je Vergilije vodio Dantea. Šta će biti dalje čut će se, a ovo što ti čitaš je jedno poglavlje tog romana koji se zove jednostavno - DUŠA. Javi se kada stigneš.
Voli te Filip
