KLINIČKA SMRT
Vidio je vatrogasce koji su klečali kraj njega. Jedan mu je snažnim pokretima masirao srce, a drugi mu je davao vještacko disanje. Gledali su jedan drugoga sa nevjericom, kao da su mislili da to bespotrebno čine. Filip je shvatio da su ga otpisali. U tom trenu pojaviše se kola hitne pomoći. Iz njih izađe ljekar i medicinska sestra. Izvukoše mobilni krevet i prenesoše ga da leži na njemu. U autu mu sestra stavi sondu sa kisikom na lice, a ljekar mu prinese injekciju grudima da je ubode u srce. Sve je to Filip jasno vidio, ali iz visine. Gledao je kako spašavaju njegovo zamrlo tijelo.
Odjednom ga obgrli neki mrak, ali nije izgubio svijest. Nađe se u tamnom tunelu i neki vjetar ga ponese naprijed, kroz tunel. Osjeti neopisivu lakoću i zadovoljstvo koje ga podsjeti na trenutke orgazma. Tek tada shvati da se zapravo oslobodio tijela, one svoje tamnice i da to što je ostalo od njega jeste njegova suština, bit njegova bića - duša. Letio je kroz taj spiralni tunel (u trenu ga podsjeti na model DNK), a onda kad je mislio da nikad neće prestati taj let, iznenada ga zabljesnu svjetlo na kraju tunela i Filip se nađe na otvorenom prostoru. Pogleda oko sebe. Nije poznavao krajolik. Pejsaž je bio predivan, mada nikada nije priznavao postojanje prirodnih ljepota. Uvijek je govorio da postoji samo umjetnička ljepota, a priroda je takava kakva jeste, ni lijepa, ni ružna, jednostavno - prirodna je. Ali sada, to što je vidio zaista je izgledalo harmonično: beskrajna livada, kao u snu, po njoj razasuto cvijeće najraznovrsnijih boja i mirisa. Blještavilo koje je dolazilo odozgo ličilo mu je na nebo. Međutim, iznenadi se kada ne vidje Sunce. U daljini, na kraju horizonta uzdizao se ogroman kristalni grad. Činilo mu se da su zidovi od brilijanata. Kapije i kule grada presijavale su se u milone nijansi. "Dobro je što je grad. Ne volim selo" - pomisli i okrenu se. Kraj njega je stajala čudna osoba. Sva od svjetlosti. Sjeti se da su anđeli stvoreni od vatre. Ali ovo biće nije imalo krila i bilo je prozirno poput Imy kada mu je dolazila u noćne posjete. Pogleda tada i sebe. Bio je isti kao i Imy. To ga uvjeri da je on sada sav - duša.
-Ko si ti? - upita Filip osobu.
-Tvoj vodič kroz život.
-Znači, vidi se da mi treba skrbnik. Pa nisam malouman.
-Za ovaj svijet jesi nepripremljen. Imao si mnogo propusta u dosadašnjem životu... - objasni mu Vodič.
-Znam to i bez tebe...
-Možda bi vrijedilo da pogledaš kakve si gluposti radio?
-Je li? To je ono što kažu da se čovjeku prije smrti odvije film njegovog života? Pa da vidimo i to. Samo znaj nisam samo ja režirao svoj život.
-Nemoj se pravdati. Nepotrebno je.
Ispred Filipa počeše unatrag da lete slike iz njegovog života: vrisci majke pri njegovom porođaju, dvomjesečni boravak u inkubatoru, časne sestre oko njega, majka ga pokazuje svome ocu, ovaj ga pljuje jer neće da gleda "to vlaško kopile, priznat ću samo ako ga osunetimo", majka to odbija jer je Filip već rođen osunećen, a "to je znak Božije milosti", zatim odlazak očevoj rodbini, očeva sestra predlaže "da se mali krsti i da dobije tradicionalno, arhaično ime prvog muškog djeteta u obitelji", njegov otac to odbija jer je dijete iz mješanog braka, prvi put se guši u rijeci, otac ga spašava, kasnije mali Filip gleda kako mati daje ocu injekciju morfijuma da mu ublaži bolove, očeva sahrana, majka mu laže da je otac uvijek negdje na službenom putu, majka dovodi ljubavnike, njihove seksualne igre ga bude usred noći, on misli da neko hoće da ubije majku, prvi dan škole; djeca šapucu: "Filip je kopile...", majka se preudala, rođenje sestre Anje. Previja sestru, majka se razvodi, opet ima ljubavnika, djeca šapucu: "Filipova mama je kurva", Filip prelazi da živi kod mamine mame u staru bosansku kuću, Filip se drugi put guši na gradskom bazenu, spašavaju ga jedva, zemljotres, mati bježi iz stana ostavljajući njih dvoje, on hvata pod pazuh svoju petogodišnju sestru i trči niz stepenice dok se stubište trese, svađa sa majkom, odlazak sa gimnazijom na more, prva cigareta, prvo pijanstvo, prva ljubav, druga ljubav, povratak u kući, prvi bijeg od kuće, drugi bijeg od kuće, treći bijeg od kuće, četvrti, peti, šesti, sedmi bijeg od kuće...
Krade majci novac, obija kiosk, hvata ga policija, suđenje, kazna: četiri godine uslovno, raskida sa djevojkom pred odlazak u vojsku, prazan prostor, počinje pušiti marihuanu i gutati tablete, piša krv, treći put se davi na moru, raskida opet sa djevojkom koja liči na njegovu majku, odlazi na psihijatrijsko liječenje, zabavlja se sa djevojkom koja ide u medicinsku školu, raskida i sa njom jer ga podsjeća na majku koja je medicinska sestra, ostavlja četvrtu, petu, šestu, sedmu djevojku jer ga ili podsjećaju na majku ili su učenice medicinske škole, svađa se sa majkom, sada je sa jednom provincijalkom, ona hoće da abortira, on je moli da to ne učini, ta djevojka ponovo abortira, on je napušta, opet svađa sa majkom, zabavlja se sa jednom djevojkom, raskida sa njom pa
se vjenčava, saznaje da ne može imati djece, odlazi na jednu, drugu, treću operaciju u Zagreb, sve je bezuspješno, razvodi se od žene i odlazi po drugi put na psihijatriju, ponovo se svađa sa majkom, upoznaje jednu pijanisticu, vjenčava se poslije tri mjeseca i ona želi djete, on joj sve objašnjava, ona ga moli da ide na akupunkturu, ništa ne uspijevaju, on počinje da pije, pije svakodnevno, od jutra do noći, upoznaje sadašnju ženu, zaljubljuje se u nju, ostavlja ženu, razvodi se, svađa se i dalje sa majkom, vjenčava se za Imy, bježe iz zemlje...
-...Ovdje su uglavnom ružne stvari iz moga života...
-Lijepe stvari ne treba isticati. - reče mu Vodič.
-Pa šta će sada biti sa mnom?
-Zaboravljaš da nisi sam.
-Znam ja to. Ali me interesira moja sudbina.
-Vratit ćeš se.
-Znači li to da još nisam sasvim mrtav?
-Niko nije ni rekao da si mrtav. Jednostavno, tvoje vrijeme nije još došlo. Treba te tvoja žena. Mada nisi zaslužio da se vratiš...
-Kako to misliš?
-Tvoji povraci na onaj svijet su istekli. Ne možeš više preći u novi život.
-Ništa mi nije jasno...
-Ovo je tvoj sedmi boravak u životu - na onom svijetu...
-Znači, ispucao sam svoj bonus?!
-Jesi. Ostalo ti je samo da se vratiš i da odživiš ostatak života.
-Koliko ću još živjeti... dolje...?
-Sve je zapisano i sve se zna. Saznat ćeš i to na vrijeme.
-Znači, nećeš da mi kažeš?
-Žao mi je. To nije u mojoj moći.
-...Dakle, ja neću imati osmi život?
-Neceš. Bespotrebno je. I ovaj zadnji ti je bio kazna za prethodni.
-Pa šta sam to učinio u prethodnom životu da mi je ovaj zadnji bio tako ružan?!
-Saznat ćeš. Svaki tvoj boravak je bio popravni ispit. Loše si učio život...
-To znači da sam beznadežan slučaj?
-To znači da ćeš, kada se vratiš ovamo morati mnogo da učiš. Da zaslužiš svoje mjesto među nama.
-Valjda tako treba?
-Sigurno tako treba.
-Smijem li znati gdje bude Bog? U onom gradu?
-Bog je u duši...
-Kako u duši?
-Saznat ćeš. Ne smiješ biti nestrpljiv.
-Mogu li sada nazad?
-Žuri ti se.
-Ostalo mi je kompjuter napolju. Na njemu je sve što sam napisao. Osim toga, moram pokupiti garderobu od Imy...
-Idi. Čuvaj se. Nastoj popraviti ostatak svog života. I to će ti se računati. I nemoj otići predaleko u svom traganju... Postoji granica do koje čovjek smije ići...
-Ne znam šta ti to znači, ali nastojat ću da ne zaboravim... Čuj, znači da ja nemam nikakvog drugog izbora?
-Šta bi ti želio više? Vratit ćeš se dolje u onaj život. Doživjet ćeš ga do kraja sa svojom ženom, a onda ćeš se ponovo vratiti ovamo. O tebi ovisi kako ćemo te tada primiti.
-Kako ćete me primiti - govoriš u množini?
-Naravno. Idi sada. Počet će opet kiša i sve će ti pokisnuti. Požuri...
Ljekar mu je još uvijek ubrizgavao adrenalin u srce kada je Filip otvorio oči. "Pa prošlo je samo nekoliko sekundi!?" - pomisli on vidjevši šta ljekar radi i reče:
-...Smrt ne postoji...
Doktor i medicinska sestra se pogledaše.
-Jesi li dobro?
-Jesam. - pri tom se diže sa ležaja i izađe iz auta. Poče polagano da kupi svoje stvari razbacane po vrtu. Doktor, sestra i vatrogasci su ga sa zaprepaštenjem gledali.
"Smrt ne postoji." - odzvanjalo je u Filipu - "Pa dobro, ako već smrt ne postoji, barem ne onakva kakve sam se ja do sada bojao, onda stvarno treba nešto učiniti sa ostatkom ovdašnjeg života. Ali šta? Suđeno mi je da se više ne vraćam u ovaj Svijet, u ovaj život. Kao, ne zaslužujem ga više. No dobro, šta je tu je. Samo čime sam zaslužio da me se izbriše sa ovog Svijeta? Šta sam to uradio u bivšem životu? Šta sam skrivio? Da nisam nekoga ubio? Iako sam ga ubio, ubio sam njegovo tijelo, nisam dušu. Jer, izgleda da duša vječno živi. Za nju se ne trebam brinuti. Ni za tuđu, a ni za svoju dušu. Ipak, mora da sam na neki način išao protiv nekih pravila onoga svijeta sa kojeg sam se sada vratio. Kako da se vratim u bivši život? Kako da spoznam svoj grijeh? Kako da ga ispravim? I kako da ostavim svoj, prepoznatljiv trag u ovom zadnjem životu, u ovoj prokletoj dolini suza? Želio bih da sa onoga svijeta vidim da li je vrijedilo to što sam cijeli život pisao? " - mislio je tako Filip dok je skupljao svoje stvari i unosio ih u sobu. Nije ni čuo gazdu kada mu je nešto rekao. I da ga je čuo ne bi ga razumio. Stari je mrmljao nešto što je zvučalo kao nezadovoljstvo. Filip je bio preokupiran svojim mislima i nimalo ga nije interesiralo šta stari trabunja. Mogao mu je dati i otkaz na stan, Filip to ne bi registrirao.
Ušao je u stan i počeo usisavati garež sa tla. Onda je oprao ostatak parketa koji nije izgorio. Zatim je ponovo složio sve knjige u police. I na kraju je vratio ženinu garderobu u plakar. Poslije toga je otišao do frižidera, otvorio ga i zagledao se u bocu votke od pola litre.
-Izvini Imy, ali treba mi...
U taj tren ga trznu zvonce. Pogleda kroz kuhinjski prozor i vidje kako taksi odlazi. Otvori vrata: Imy. Stajala je na vratima, stvarna, sa flasterom na sljepoočnici i vratu.
-Dušo! Ne razumijem...
-Ja sam. Živa sam!
-Vidim, ali otkud sada ti? - zagrli je i poljubiše se.
-Pustili su me iz bolnice.
-Pa jesi li u redu?
-Jesam... Ima li šta da jedemo? Ona bolnička hrana umalo me nije dokrajčila.
-Imy, sjećaš li se perioda između saobraćajne nesreće i sadašnjeg dolaska? - zapita je odlazeći u kuhinju.
-Svega se sjećam.
-Baš svega?
-Čula sam kada si mi dolazio u bolnicu. Čula sam šta si mi sve govorio...
-Izvini. Stani... Ne mislim na to.
Filip shvati da se Imy ne sjeća svojih noćnih posjeta. Ode opet do frižidera. Za Imy izvadi majonezu, salamu od ćurke i kefir, isječe joj dvije šnite kruha, a sebi nasu jednu čašu votke. Nije a rekla što si sipa piće.
-...Vidiš i sama da je bio mali požar. Ali da počnem ispočetka. - Filip zapali cigaretu, otpi gutljaj votke i ispriča joj kako je njena duša dolazila i sinoć i preksinoć, kako su pričali. Imy prvo nije mogla da vjeruje, a onda je počela zapitkivati.
-Što nisi te razgovore snimio na diktafon?
-Nije mi bilo ni na kraj pameti.
-Pa jesam li ja to bila - duh?
-Veze nemam. Znam samo da smo kontaktirali. Tvoje tijelo je bilo u bolnici, ali tvoja me je duša posjećivala. I imala je tvoj izgled. To si morala biti ti.
-...Znači moguće je...? - reče više za sebe Imy.
-Šta je moguće?
-...Ja sam osjetila kako lebdim, vidjela sam sebe nad autobusom kako ležim razbijene glave, kako me operišu u bolnici. Kasnije sam pričala sa tobom, mislila sam da to sanjam.
-A ti si ustvari, na neki način bila ovdje.
-...I izašla sam na svoju odgovornost. Nekako sam saznala da se stan zapalio, pa sam požurila ovamo...
-Pretpostavljao sam da imaš smisla za okultno, ali nisam znao da si i vidovita... Možda je to posljedica nesreće. Bolje i to nego da si dobila amneziju. Ili da se ne sjećaš da si mi žena.
-Ko zna - reče u šali Imy - možda mi se i to javi...
Jeduci, Imy je predložila da otputuju za Novu, 2000. godinu dolje, na jug. Filip je to prihvatio:
-Mogli bi kod moje tetke u Zagreb. Ona mi uvijek piše da dodem. šta misliš o tome?
-Što da ne.
Sljedeći dani su im prošli u pripremi za put. Bilo je opet problema. Imy je željela da ponese što više garderobe, a Filip ju je odgovarao od toga govoreći da idu na samo deset dana. Ipak, nastojali su da jedno drugog ne nerviraju. Ona je rezervirala karte. Pošto je bila na bolovanju, javila je svojima da putuju. Mati joj se zabrinula da se to ne dozna, ali Imy ju je smirila. Noć prije puta su prespavali kod njenih, a Imyn otac ih je automobilom odvezao na aerodrom. Let je prošao mirno i već u podne bili su u Filipovom rodnom gradu. Čim se izljubio sa tetkom, ponijevši sa sobom telefon i imenik, zatvorio se u spavaću sobu koju im je tetka namijenila, i nije izašao dok nije našao psihologa koji je voljan da obavi regresiju kroz hipnozu. Poslije devet pokušaja naišao je na psihologa koji je sa neskrivenim oduševljenjem prihvatio ponudu da se pozabavi sa njegovim slučajem.
-Znaš šta: želio bih da mi pomogneš u nečemu... - rekao je kasnije Imy - Našao sam psihologa regresionistu, koji se zagrijao za naš slucaj. Htio bih da odeš sa mnom kod njega. Šta misliš o tome?
-Dobra ti je ideja.
-Želim da saznam šta sam bio u prošlom životu, tim više što ubuduće neću imati šanse da se popravim - jer neće biti sljedećeg života.
-...Mora da si bio neki veliki griješnik...- zaključi Imy.
Poslije večere popiše Imy i Filip po jednu votku sa švepsom, zapališe cigarete, a potom, poljubivši Filipovu staru tetku odoše leći. U krevetu Filip rece Imy:
-Kod psihologa smo se narušili u podne. Kazao mi je da će otkazati sve druge posjete za taj dan. I što je najvažnije, cijeli postupak će uraditi besplatno. Pretpostavljam da ćemo se dugo zadržati kod njega. Treba nam uzeti anamnezu i onda će pokušati regresiju.
-Kako izgleda ta regresija Filipe?
-Koliko ja znam, sama tehnika se uglavnom zasniva na hipnozi. Tada psiholog sugeriše da se sjetiš svog djetinjstva i svega što ti se desilo. To je radio još Freud, a Jung je usavršio. Sjećaš li se da smo čitali kako je onaj regresionista vratio jednu djevojku u bivši život i otklonio joj bol u ruci koji se javljao zato što joj je ruka u tom bivšem životu za kaznu bila odsječena pošto je ukrala mlinaru vrećicu brašna kako bi djeci napravila kruh...
-Čoveče, pa to je fantastično.
-Izgleda dušo da je to ipak realnost.
-Vidjet ćemo sutra. Spavajmo sada. Ujutro ćemo se maziti.
-Je l' u hipnozi? - našali se Filip.
-Kako god hoćeš.
Interesantno ili ne, ali tu noć ni on ni ona nisu ništa sanjali. Kao da su se duše spremale za sutrašnji dan, kao da su skupljale potrebnu energiju.
Ali nije mogao spavati. Digao se iz kreveta i napisao je pismo prijatelju Amaru koji je takoder živio u egzilu u USA. On se također bavio pisanjem i usput je živio od rada na serveru.
