ŽIVOT JE SAN
...Dok počinje ova priča, ljudi su se uveliko igrali bogova nastojeći da kloniranjem naprave čak i čovjeka. Filip je bio daleko od svih zbivanja interesantnih i važnih za ljudski rod. Sjedio je umoran u iznajmljenom stanu i čekao ženu da se vrati sa posla. Kiša je te jeseni padala dugo, predugo, kao nekada u Macondu, ali ni to nije bilo ono što ga je činilo neraspoloženim. Osjećao je onaj svoj dobro poznati nemir, onaj horror vocui; paničan strah od ništavila jer ponovo je, sada u popodnevnom snu poslije ručka sanjao da propada u neki tamni bezdan kojem se ne nazire kraj. Odavno je sebe naučio da prekine san ako ga on previše uznemirava. Tako je bilo i ovaj put. Međutim, iza sna je ostalo ono osjećanje panike, straha od smrti, od činjenice da će poslije smrti ležati milione godina u grobu, u zemlji, da će istrunuti, da će sve biti tama i ništavilo.
Oko pet uveče zazvoni telefon. Javiše mu iz hitne pomoći da je autobus kojim se njegova žena vraćala s posla skrenuo sa puta, da je ona teško povrijeđena i da je prevežena u bolnicu. Sada je na opracionom stolu. Nešto mu reče da mu je žena mrtva. Brzo se obuče, prije toga nazva taksi i poslije petnaest minuta bio je pred operacionom salom. Ljekar koji je obavio operaciju izađe iz sale. Dežurna sestra mu reče da je tu suprug nastradale. Ljekar ga pogleda. Na licu mu nije mogao pročitati nikakvu poruku.
-Vaša supruga je teško ozljeđena. Operacija je uspjela, ali tragovi ranjavanja će ostaviti veoma teške posljedice tako da ne smijem sa sigurnošću reći koliko će joj se stanje popraviti.
-Mogu li ju vidjeti?
-Naravno. Samo sumnjam da ćete moći komunicirati sa njom. U dubokom je snu.
-U snu, ili u komi?
-U anestetičkom snu. Otvarali smo joj lubanju...
Odvedoše ga u njenu sobu. Desetak cjevčica bilo je prikopčano na njeno tijelo i spajalo ju je sa aparatima. Njena glava bila je umotana skroz do obrva. On uze stolicu koja je stajala kraj vrata i sjede na nju. Položi svoj dlan na njenu nadlanicu. Lice joj je bilo blijedo, mirno. Pomisli da je mrtva.
- Imy, uvijek sam se bojao za tebe. Jednako kao i ti za mene. A eto ti si me sada ostavila. Nadam se da je to samo na trenutak. Ja želim da mi se vratiš. Ja znam da ti mene cuješ. Zato ti hoću nešto da kažem: ti znaš da te volim. Katkada ne vjeruješ da je to istina. Jer nisam uvijek bio dobar prema tebi. Znam da nisam bio dobar. Ali nisam dobar ni prema sebi samom. To je moj grijeh. Ne tražim da mi oprostiš. Vjerovatno to nisam ni zaslužio...
U tom trenutku aparat koji prati rad mozga oglasi se. On diže pogled i vidje da su krivulje na ekranu sve oštrije i svaka viša od prethodne. Podsjetiše ga na planinske vrhunce. U sobu uleti medicinska sestra.
-...Odjednom je aparat proradio... - promuca on.
-Aparat uvijek radi. - odgovori mu ona - Samo sada reaguje na njene moždane reakcije: pokazuje aktivnost mozga... Jeste li joj nešto govorili?
-Da... pričao sam, u želji da me čuje.
-Sad možete biti sigurni da vas je cula...
-Zaista?
-Da... - potom ga pogleda - Ni vi ne izgledate baš najbolje. Želite li da razgovarate sa našim dežurnim psihologom?
-Ne treba mi nikakav psiholog. Normalan sam.
-Niko nije normalan u ovakvim situacijama.
-Vidjet ću, ako osjetim neke smetnje sjetit ću se...
Tu noć nije mogao spavati. Otvorio je votku i šveps i odlučio da se napije. Uvijek je pio u onim situacijama kada mu nešto nije po volji. Sada nije bilo Imy i osjetio je taj nedostatak. A kao kompenzacija za nju trebala mu je pomoći votka. Osjetio se glupo, patetično. U zadnje vrijeme je imao običaj da sažaljeva samog sebe.
"Oduvijek sam se trovao. Od gimnazijskih dana počeo sam pušiti. Kasnije sam pušio travu. Pio sam sva moguća i nemoguća pića. I kada treba i kada ne treba. Sada mi je četrdeset i šest godina i još se nisam uništio. Umjesto toga moja žena, dvadeset godina mlađa od mene leži u bolnici, u dubokoj komi. To mi je kazna za nepoštivanje sopstvenog života. Osim toga, dvije sam žene ostavio jer ih nisam volio. Ovo mi sada sudbina vraća lopticu. Valjda sam to zaslužio..."
Poslije sat i po, kada je bio već dobro pripit osjeti da mora u zahod. Po izlasku iz toaleta pogleda se u ogledalo. Iz njega ga je gledalo ženino lice. On se naježi. Okrenu se, ali nje, naravno nije bilo iza njega. Vrati pogled na ogledalo. U njemu je zaista bio lik njegove žene Imy.
-Ne vjeruješ da sam to ja. Nema veze. Došla sam ti jer znam da ti nedostajem. Čula sam šta si mi govorio u šok sobi. Trebam i ja tebi nešto da kažem. Hajdemo u sobu.
Pri tom Imy izađe iz ogledala i prođe pored njega i ode u sobu. Filip osjeti jezu, kao da se smrt očešala o njega. Ponovo pogleda u ogledalo i tada vidje sebe, ali i leđa svoje žene kako prilazi kauču da na njega sjedne. Udahnu duboko i uputi se u sobu. Pogleda u Imy. Izgledala mu je nestvarno, nematerijalno, prozirno, kao kakav duh. Sjeti se filma sa Demy Moore i Patrickom Swazzyem.
-Još nisam mrtva. Samo sam ranjena. Izvući ću se. Uvijek si govorio da imam devet života.
-Čekaj Imy, jesi li to stvarno ti?
-Zar me ne vidiš?
-Ama vidim te, ali si mi nekako... čudna.
-To je zato što sam u komi. Ti vidiš moju astralnu projekciju. Sjećaš li se, čitali smo o tome zajedno...
-Nisam vjerovao da je to moguće.
-Uvijek si bio skeptik. Ne vjeruješ u Boga, ne vjeruješ...
-Ne kažem ja da ne vjerujem u Boga. Ja samo sumnjam u ljudsku mogućnost da se Bog spozna...
-Dobro, nećemo sada o tome. Ti si uvijek isticao da si ateista.
-...Ne ide mi ovo u glavu. Imam osjećaj da pričam sa nekim... duhom.
-Želim samo da ti kažem da ne piješ zato što se ovo desilo. To te može uništiti. Čuvaj se. Jer želim da živiš. Jer te volim. Jer hoću da me sačekaš. Ja ću se izlječiti. Moraš biti istrajan, strpljiv... Obećaj mi da nećeš piti...
-Imy, jesi li to stvarno ti?
-Ne izbjegavaj odgovor. Obećaj mi ono što sam tražila.
-Dobro, obećavam ti.
-Sada mi je bar malo lakše. Hvala ti.
Pri tom se Imy diže sa kauča i uputi se prema kupatilu. Ne bijaše došla ni do vrata, a njena figura nježno izbljedi i iščeznu iz sobe.
-...Oprosti mi dušo, ali ovo što si mi priredila zaista me je potreslo. - reče Filip i nasu sav ostatak votke u čašu - Ovo moram da popijem, mada sam ti obećao da neću piti. Od sutra ne pijem. Ti znaš da ja mogu bez pića, ali ne mogu bez cigareta.
Filip otpi velik gutljaj pića i osjeti da mu se soba vrti. Prije nego što mu se sasvim zavrti u glavi on prisili sebe da popije i ostatak pića u čaši. Tek što napravi zadnji gutljaj zamrači mu se pred očima, izgubi svijest i utonu u duboku tamu. Zaspao je i doživio je košmar: vidio je autobus kojim se Imy vraćala sa posla. Vidio je kako zbog kiše autobus klizi sa puta i pada, prevrće se, kako stakla pucaju i ljudi vrište. Vidje i lice svoje žene, unezvjereno, izobliceno od straha i bola, njen prodoran krik i krv kako joj šiklja iz vratne vene. Krv preplavi sav njegov san, preplavi sobu, on osjeti da mu je hladno od te studene krvi i probudi se. Bijaše otkriven. Pogleda na sat. Mada ga nije bio navio sat je zazvonio. To ga trgnu. Tek tada vidje da je pet sati. Vrijeme da se digne i spremi za posao. Ode do kupatila, ali u njemu sada ne bi Imy. Obrija se i popi kafu. Osjetio je stravičnu samoću. Onda se sjeti šta mu je žena sinoć rekla. Odluči da postupi po obećanju. Prije odlaska na posao nazva bolnicu. Javiše da se još nije probudila iz kome, ali da joj nije ni gore.
Odlazeći na posao razmišljao je o svojoj sudbini. Brak njegovih roditelja nije bio sretan. Otac i majka bijahu se upoznali 1952. u doba posljeratne izgradnje Jugoslavije. Vjenčali su se kada se on već rodio, a kada mu je bilo pet godina, 1958. umro mu je otac. Od sarkoma na grlu. A nikada nije zapalio ni cigarete. Umro je sa nepunih dvadeset osam godina. Filip je uvijek to tumačio kao svoj prvi hendikep koji je uslovio daljnji razvoj njegovog života. Godinu dana prije nego što treba poslali su ga u školu. Tamo je bio najmanji i loše se uklapao u društvo. U međuvremenu majka, koja se ponovo udala, pokušavala je da ostvari svoje djetinje snove: upisala ga je u muzičku školu i kupila mu violinu. Izdržao je tri godine i odustao. Tada je počeo da piše. Kriomice. Pisao je svoj svijet, svoje fantazije. Bježao je u svoje pisanje koje mu je na stanovit način bila autoterapija pred životom koji prema njemu nije bio nimalo ljubazan. U gimnaziji je nastavio da piše, a poslije zemljotresa 1969. u njegovom gradu Banjaluci, otišao je sa školom na more gdje je bila evakuirana cijela gimnazija. Tu se otkinuo sa lanca, kako je imao običaj da kaže prepričavajući taj period svoga života. Tad je počeo da puši, pije, igra karata i spoznao je prve tajne duhovne, a i tjelesne ljubavi.
Kasnije na poslu, razmišljao je o svom životu i dalje. Prisjetio se svojih ljubavi. Te njegove glupo nesretne ljubavi uslovile su da sa pripovjedaka pređe na pisanje pjesama koje je volio da posveti svojim djevojkama. Svakoj od njih je imponiralo da joj mladić posveti pjesmu. Vidjele su u tome romantiku, sigurnost i dokaz ljubavi. Ali, svaka ta ljubav završavala se prekidom zbog kojeg je Filip dugo patio. Bespotrebno je patio, jer je uvijek veoma brzo nalazio novu djevojku. Poslije gimnazije mati, koja se u međuvremenu razvela od drugog muža (u tom braku je imala kćerku) poslala ga je u vojsku. Tada je na gradski literarni konkurs poslao jednu pripovijetku koja je dobila nagradu. To ga je motiviralo da po izlasku iz vojske nastavi pisati. Međutim, po povratku iz vojske počeo je pušiti travu i to ga je, onako slabog, dovelo 1975. do psihijatrije. Smogao je snage da prizna da ne može više tako i sam se prijavio na liječenje. Bilo kako bilo, malo po malo, počeo je objavljivati i u literarnim listovima i dobio je još nekoliko nagrada za poeziju i prozu. Kasnije je počeo pisati i dramske tekstove za Studentsko Pozorište. Tu je upoznao svoju prvu ženu. Četiri godine su se vukli, kako se prije govorilo - zabavljali, i prekidali, da bi potom još četiri godine izdržali u braku. Razvod ga se, reklo bi se naizgled, tako duboko dojmio da je 1986. po drugi put završio na psihijatriji. Prvi put je klinička dijagnoza bila Tentamen suicidii, a drugi put Neurosis reactiva. Međutim, prvi put je slagao kliničkom psihologu da se pokušao ubiti, a drugi put je otišao samovoljno na liječenje kako bi izbjegao dvomjesečne vojne manevre. Druga dijagnoza je donekle bila tačna: nije mogao da se pomiri da će dva ljetna mjeseca umjesto na Jadranu provesti u bespuću planine gdje su trebali biti manervi. Dakle oba puta je svjesno pobjegao od problema koje je sam zakuhao. Po izlasku iz bolnice upoznao je svoju drugu ženu sa kojom je izdržao ukupno četiri godine. U međuvremenu, još od prvog boravka na psihijatriji zainteresirao se za psihološke znanosti, a to ga je kasnije odvelo, zahvaljujuci Freudu, Jungu i Eliadeu u izučavanje mitologije, religije, alkemije, astrologije, ezoterije i kabale. Pročitao je planinu knjiga iz tih oblasti, čak se neko vrijeme bavio i jogom, a preko deset godina je vodio dnevnik svojih snova i naučio je veoma dobro da protumači poruke svoje podsvijesti. Znao je govoriti parafazirajući Calderona de la Barcu:
-Moj život je san. I ja želim da ga odsanjam i dosanjam. Moj san je i moj život. I želim da ga proživim. Ne želim da me bude iz moga sna, iz moga života. Jer, buđenje iz tog sna je smrt za mene.
I zaista cijeli svoj život je sanjao o sretnoj ljubavi, o svome pisanju koje će mu jednoga dana donijeti kakav-takav uspjeh, afirmaciju ličnosti. Doduše njegove dramske predstave su ga pročule u Banjaluci, ali ostalo je uglavnom na tome. S druge strane njegova sreća u ljubavi je našla svoj prvi pravi odraz tek u trećem braku, sa Imy. Ali, sreća u njegovom voljenom gradu, sa trećom ženom nije dugo potrajala. Izbio je dugo planirani rat u Jugoslaviji koji se ubrzo preselio u njihovu prvu domovinu Bosnu. I tada mu je pomogla psihijatrija: išao je jednom poznaniku, psihologu koji mu je dao takvu dijagnozu da ne bude regrutovan. Izbjegao je pet regrutacija, skrivao se po gradu, mijenjao stanove, a onda pošto je Imy dobila spontani pobačaj kada joj je jedan vojnik stavio kamu pod grlo 1992, pobjegao je sa njom i zatekao se u Evropi. Ponio je sa sobom samo dvadesetak najdražih knjiga iz svoje biblioteke i nešto garderobe.
U izbjegličkom kampu napisao je repetirorij "Historija domovine" po kojem je predavao djeci u improviziranoj bosanskoj školi. Odmah je počeo da piše za jedne bosanske novine i to bi sigurno potrajalo jer je imao veoma interesantne napise, rubrike ( Rodoslovna stabla, Ispovijesti izbjeglica, eseji, inserti iz romana na kojem je tada radio) da mu glavni urednik jednog dana nije rekao kako bi bilo veoma lijepo da svoje srpsko prezime oca zamijeni u majčino muslimansko. Kao tada bi svi bili "isti". Poslao ga je u vražiju mater i napustio redakciju. Nastavio je da piše ono što je želio: dovršio je svoj prvi roman u egzilu "Krvavi trokut", napisao "Banjalučku trilogiju", družeći se sa izbjeglicama iz cijele domovine zapisao je (i obradio) preko osam hiljada poslovica i fraza iz svakodnevnog govornog jezika, koje je nazvao "Narodno blago", a kao svoje duhovne vježbe, sastavio je rodoslovna stabla svih većih dinastija Evrope od Rimskog Carstva do danas i tu zbirku nazvao "Knjiga kraljeva". U međuvremenu je četiri puta po završetku rata odlazio u Bosnu sa namjerom da se vrati u nju, da u njoj sa Imy pocne novi život. Ali, njegova poratna zemlja postala je nešto sasvim drugo. To više nije bila njegova, srcolika domovina. U njoj su sada carovali politički kriminal, korupcija, anarhija. Svaki put se sve više opekao i poslije zadnjeg povratka odlučio je da se skrasi u Evropi. Izgubio je svaku nadu da će ikada nešto objaviti u takvoj državi, u njegovoj domovini kojom vladaju nacionalne stranke, a sve zahvaljujuci jadnom i glupom narodu koji i dalje glasa na izborima za iste one ljude i opcije koje su ga dovele do rata. Po povratku iz domovine rekao je ženi:
-Na ulazu u našu domovinu, na svakom graničnom prelazu treba da piše: "Ostavite svaku nadu vi koji ulazite ovamo".
Dok je odlazio sa posla, da posjeti Imy u bolnici mislio o tome kako mu je davno prošao polovinu života. Sa četrdeset šest godina, sa ni jednom objavljenom knjigom (da je prije rata bio član SK, ili da se znao uvlačiti pod kožu onima koji odlučuju o štampanju knjiga, a da je sada član neke od vladajućih nacionalnih partija, imao bi do sada knjigu) počeo je sebe da doživljava kao školski primjer gubitnika, anonimusa koji je osuden da odživi (kako je on govorio - da otaljava) ostatak svog života u toj tuđoj zemlji. Povrh svega sada mu se desilo i to sa ženom. Volio ju je više nego ijednu djevojku ili ženu do sada i prvi put se u životu ozbiljno prepao da će ostati opet sam, sam bez voljene osobe, kao što je nekada ostao sam, bez oca, a kasnije i bez majčinske ljubavi jer je majka uvijek bila otsutna, negdje izvan kuće, na poslu, na putu, u gostima.
Prije ulaska u bolnicu čak se sjeti da kupi cvijeće. Prvo je htio da joj kupi jedan mali kaktus (njih je naročito voljela i imala je kolekciju kod kuće) ali se sjeti da ga ona sada ne može vidjeti. Mislio je, ako Imy ne može da govori, možda može da osjeti miris uvoznih, španskih ruža. Zato kupi ruže.
SLJEDEĆE POGLAVLJE
