Pravoslavna crkva gradjena od 1863. do 1873. godine
Klikni na sliku
PRIPOVJETKE II

       
www.aleksasantic.com



PRINT  6. OČE BLAGOSLOVI   (Stražilovo, 1894, br.12)
PRINT  7. POŠLJEDNJI POLJUBAC   (Luča, 1895, br.3)
PRINT  8. NA GROBU LJUBAVI   (Luča, 1895, br.6-7)
PRINT  9. DRUG   (Zora, 1900, br.11)


6.

OČE BLAGOSLOVI
- PRIPOVJETKA IZ MOSTARA -


     E ko bi se mogao nadati, da će gazda Simina šći Koviljka, koju on voli kao zenicu oka svoga, poći za korovođu, kome je sav imetak u violini!?
     Po cijelom Mostaru pukao glas, a ta novost bijaše ženama glavni predmet razgovoru.
     Baš je bila neđelja, kad se iz crkve navratih malo kod moje tetke Vase na kafu. Ona ni pet ni šest, već onako bez pozdrava i začuđeno upita me:
     - Ta molim te, je li istina, da će se Koviljka Simina sa onijem Čehom korovođom vjenčati?! Jao, jao lude druge! Ta ona može imati od prvije' gazdića najljepšega.
     Ja slegoh ramena i rekoh joj da o tome ništa ne znam.
     Meni to ne bijaše vjerovatno, te kad se pozdravih sa tetkom, odem upravo u rodice Koviljčine Mile, s kojom sam još od đetinjstva poznat, Držao sam stalno, da ona o tome sve zna, a nisam se ni prevario. Evo kako je bilo:
     Bedžih Kuzmik, korovođa pjevačkog društva, nastanio se baš u kuću, koja gleda u Koviljčine prozore. Divan mladić, da mu treba tražiti takmaca. E ne zna se, brate, da li je širi, da li je viši! Snažan, lijep i dobar mladić, a mlad, tek ako mu je dvadeset i dvije. Njegovo veliko čelo izdaje ga za umjetnika, a u očima mu sija pjesnički žar. Bio je rodom iz Češke, a prešao je bio u pravoslavlje.
     Svako, ko je prolazio ispred kuće stare Krune, gazdarice ovog mladog Čeha, osvrćao se na prozor. otkuda se ljevahu tihi zvuci violine, puni svete tuge, čežnje i ljubavi. Ti zvuci stvarali su se pod vještim prstima mladoga Čeha. No bila je jedna duša, koju su ti zvuci vodili daleko, daleko, neđe, đe nikad ljudska noga kročila nije; đe vječno buji miris zlaćanog maja; đe pjevaju bezbrojna jata šarenih ptičica. Ti zvuci otvarali su joj dveri nebeskog raja. Ona se s njima zajedno gubila u beskonačnom prostoru plavetnoga neba. Njezino srce bijaše harfa, koja brujaše pod dodirom tijeh umilnijeh zvukova. Njeno srce odletilo je kao ptičica i opijeno ljepotom mladoga Čeha palo mu na grudi, veselilo se i plakalo onđe...
     Njihovi su se pogledi susreli i bez riječi kazali su jedno drugom tajnu svojih duša. Njihove duše zagrlile su se kao dva cvjetića pa se tako ljubile.
     Koliko li je puta uzdahnuo mladi Čeh, gledajući mlade bogataše i oplakivao sudbinu, što ga je stvorila umjetnikom. On bi volio, da je sin bogata gazde, pa bi onda lako Koviljka bila njegova. Često u očajanju zboraše:
     - U svijetu danas samo bogatstvo i novac rešava, a umjetnost je ljudima komedija, s kojom se u času odmora zadovoljavaju. Oh, kad bih i ja samo bio bogat, pa eto sreće! Kako bi moje srce gorilo pokojem i zadovoljstvom! Na svojim grudima grlio bih onaj raj, što mi ote srce, misli, dušu i pokoj snova mojih. Njezine mile ruke savijale bi se meni oko vrata; njezina usta zborila bi moje ime; ona bi mene zvala svojim. O, Koviljka, ti bi tada bila moja... Ali ovako, za jadna i siromašna umjetnika tvoj te otac nikad neće dati. Ti me ljubiš, ja to znam... To sam pročitao iz sjajnog i sjetnog pogleda tvoga, što mi ga šalješ; to mi je kazala ona tiha i beskrajna sjeta, koja treperi na božanskom tvom licu. Jeste, bez riječi kazala si mi sve. Oh, pa kad me ljubiš, onda čuj ovaj glas, što ti ga duša sprema: dođi k meni i hajdmo, hajdmo daleko... daleko, đe nas ljudi neće stići. Na ove grudi dićiću te i čuvaću te kao svoje blago, da mi te ljudi ne ukradu. Sa mnom ćeš tako sretna biti. Ovo čelo mislilo bi samo za te; ovo srce gorilo bi samo za te; ova duša molila bi se samo za te; ove ruke radile bi samo za te. O, dođi, dođi!...
     Tako tužaše mladi umjetnik, a sama ruka hvatala se violine, a tužni zvuci popunili bi riječi njegove tuge.

* * *

     Bila je blaga proljetna veče.
     Prohladni vjetrić sletao je sa cvijetka na cvijetak, ljubio ih i s mirisom njihovim lepršao po zraku.
     Ni jedan glas malih ptičica nije se čuo, samo što je slavuj pjevao o svojoj gordoj ružici u gradini, a sitne se zlaćane zvijezde nizale po plavetnom svodu oko blijede mjesečine. Silan je svijet otišao u polje da se prošeta i rashladi od od dnevne žege i omare i da udiše svježinu pitome noći. Pa i stara Kruna, gazdarica mladog Čeha, otišla je do svoje komšinice Naste, da se s njome malo porazgovara u njezinoj kitnoj bašči. I gazda-Simu pozvao je njegov stari jaran Lazo, da odu u vinograd te da iskape koju u hladovini.
     Samo mladog Čeha ne pozivaše srce, da se odmara u hladovini poljskog zraka. On je ljubio samoću i bio je blažen, ako ga kogod nije bunio u njegovim mislima. Violina, tuga i čežnja bili su mu najmiliji drugovi njegovi.
     Baš te večeri stajao je na prozoru, a blijeda mjesečina bacila na nj svoje zrake i ljubljaše mu visoko čelo. Kao da se zaustavila, da uživa skladne zvuke, što ih širom noći nosijaše svježi vjetrić sa njegove violine.
     On stajaše nepomično na jednom mjestu. Lijevom rukom zagrlio violinu, a desnom prevlači lagano preko tananih žica. Njegova glava bijaše sanjivo zabačena i pogledi uprti u svijetlu beskonačnost, gdje se zlaćane zvijezde prelivahu miljem rajske draži; pa i tamo među zvijezdama on gledaše samo lik svoje Koviljke, koja se na nj tako ljupko osmjehuje i kao da mu šapće: "Tvoja sam, tvoja!..."
     Dok je mladom umjetniku tonula duša u moru nemirnih snova; dok su njegovi sjetni zvuci sa violine bludili po krilu blage večeri, mlado i dražesno djevojče kvasilo je svoje lijepo rumeno lice čistom kristalnom rosicom - suzama. To nisu bile suze koje obični smrtni stvor prolijeva, to su bile suze anđeoske ljubavi i duše. Ona je jecala gorko i bono, a svoju malu glavicu obarala je na podglavlje svoje postelje. U tome je času zaželila da postane vjetrić, pa da odleti na grudi mladog svirača i tu da izdahne, a ta bi smrt bila slatka, tako mirna i bez bola...
     Ljubav je bura, koja opustoši i raskida cvjetiće u perivojima naših duša, a u tu se pustinju nastani kukavica - tuga... Koviljka plakaše tajno i bono. Ali najedanput sinu njezino oko vatrenije nego ikad, a u tom plamenu stajahu riječi: odvažnost i rad! Srce joj zakuca onom snagom, koju krije junak u svojim prsima.
     Začešlja svoju meku i gustu, svilenu crnu kosicu, stavi na glavu malen fesić, a oko vrata kitni đerdan, pa se lagano i pažljivo ukrade iz svoje sobe; siđe niz stepenice i kao leptir pretrči u vrata stare Krune. Lagano na prstima uzađe uza stepenice i stade pred sobu lijepoga stranca.
     O, ko će opisati njezino duševno stanje u ovom času?! Ko će da pogleda kroz njezine grudi, da vidi onu buru straha, koja još savlađivaše njezinu odlučnost?! Kao plašljiva košuta osvrtala se na svaki i najmanji šušanj. Kako bi to za nju bilo, da je tu kobac zateče?! Pa stara Kruna! Šta bi rekao svijet? Pa njezin otac, kako bi u nj mogla pogledati?! Pa njezin djevojački ponos! I može li se ona kao Srpkinja tako upustiti da strancu otkriva svoju ljubav?
     Sve to u jednom času, kao usijana šipka, prohuja kroz njene mlađane misli. Srce joj je kucalo više nego ikad. Njezine pune grudi talasahu se i dizahu se burno, kao morski vali. Dah joj zastajaše, a vrela krvca juraše munjevitim letom u njenu ubavu glavicu.
     Po ravnom, bijelom i glatkom njenom čelu probi vreli znoj i ona ga drhtavom rukom brisaše bijelim rupcem. Ali najedanput kao da je ohrabri nova misao:
     - Griješim li ja zaista, ako ljubim? Zar je ljubiti sram i poruga? Zar nas ljubav ponižava? Jeste, ljubav nas ponižava ako nije sveta, istinita, čista, vjerna i božanska, ako se igramo s njom, tad nas ona ponižava. Ali moja ljubav nije nevjerna, ona je čista i svijetla kao rosa na proljetnjem cvijetu, ona mene poniziti neće! Pa nek sav svijet zbori o meni što mu drago, moje poštenje postaće svijetlo, moja ljubav neće mene Srpkinju poniziti, jer Srpkinja ljubi časno i pošteno!
     I ona diže ruku i uhvati za bravu na vratima, koja je dijeljahu od njena najdražeg blaga na svijetu.
     Vrata se lagano otvoriše i ona uđe u sobu. Zaneseni mladi Čeh trgne se. Njegovi prsti na tananijem žicama stadoše i zvuci umriješe... On šćaše kleknuti i moliti se sveto i pobožno pred slikom boginje, sa koje isijava najljepši zrak mira božjega, za kojom toliko gine i umire; koja mu je otela srce i misli, koja je učinila te se razbuktio plamen u njegovoj duši i koja njegovijem osjećajima postade kraljica. On nije znao šta da čini. Zborio bi ali riječ zastaje a usne drhću. On bi joj poletio da je zagrli, ali ona bješe tako sveta, e mu se činjaše, da se on grešnik ne smije približiti tome nebu. Njegova prsa disahu u nekom nejasnom strahu, kao u grešnika kad cjeliva sveto raspeće Mučenika Čovjeka i Boga. U kolebanju svoje duše osjeti najedared bijelu vruću ruku, kako mu se oko vrata svija. Osjeti na rasplamćelijem grudima laki teret njene mile glavice. Ču sveti i beskrajni uzdah gdje se izvi, kao ptičja molitva u sjajnom sunčevom zraku. Dva svijetla oka, dvije blistave zvijezde gledahu ga i šaptahu mu: Ljubim te...
     Jeste, nježno i lijepo djevojče palo mu na grudi, zagrlilo ga, gleda ga, ne zbori ni riječi.
     On bijaše tako blažen, tako utješen, kao trudni mornar, kad pošlje teškog bjesnila bure i oluja stigne u mirno pristanište. I poleti riječ sa njegovih nijemih usta:
     - Koviljka!
     Zatim je zagrli grčevito i njihove se usne spojiše i planu prvi slatki poljubac, a mlado djevojče kroz suze radosnice prošapta:
     - Je li, nas dvoje se nećemo nikad rastati?
     - Nikad, Koviljka, nikad! Mi smo stvoreni jedno za drugo i niko mi te neće otrgnuti. Mi ćemo zajedno živiti i umrijeti... Spasiteljko moja! Spasiteljko, da, jer si mi vratila sve što sam sahranio: nadu, snove i pokoj duše moje, i ja te nemam čime drugim da nagradim, do li vjernošću srca moga... Ali jedna misao, kao otrovna guja, pije moju krv... Tvoj otac... zar će on dopustiti, da pred oltarom gleda svoju jedinicu sa strancem, sa siromašnijem umjetnikom?
     Djevojče se trže, i nehotice se sa njenih malenih usana ote riječ: "Otac!"... i zaćuta zamišljeno... Ali s nova joj oko sinu svetim žarom odrešite volje i njene anđeoske riječi zabrujaše:
     - Dok sam bila maleno i ludo dijete, razmaženo čedo roditelja svoga, slušala sam ga u svemu. Njegova volja bila je moja volja. Svaki mig njegova oka ispunjavala sam poslušno i bojala sam se da ga u čemu ne uvrijedim. I sad, zahtijeva li poslušnost od mene, sve ću mu ispuniti, sve učiniti po njegovoj želji, pa i život svoj na očev zahtjev žrtvovaću, ali se od tebe rastati neću. Otac ima pravo nada mnom, ali nikad nad mojim srcem, nad mojom ljubavi i dušom. Bog je ljudima dao srce, da njime osjećaju slobodno i da ljube. Ljubav je kao ptica, leti i pane onamo, kud je želje vode. I meni je Bog dao ljubav, a ona je izabrala svoje mjesto u tebi. Oh, ja ipak ne sumnjam u dobrotu njegovu. On mene voli kao život svoj, on će moju želju ispuniti. Pašću mu pred noge, ljubiću ga i moliti, da nas blagoslovi. Ne htjedne li, nisam ga dužna više slušati, a tada neka ne kune mene, zato neka kune nebo, koje nam je dalo srce da po svojoj volji ljubi i osjeća. Ali jednu mi želju moraš ispuniti; ako me ljubiš, ako ti je moja sreća mila, obećaj mi u ovom najmilijem trenutku, u prvom poljupcu našem, da ćeš uvijek moj mili srpski narod ljubiti kao svoj; da ćeš ga braniti i vjerno zastupati kao njegov sin i poštovati ga, kao što poštuješ svoju milu Češku, koja je i meni sveta i draga. To mi obećaj i biću sretna i biću tvoja!
     O, kako je božanstveno bilo vidjeti onaj ushit, što zatreperi na lijepom licu mladićevu! Njezini glasi bili su mu zvuci čista heruvima, što oblijeće prijestole vječitoga Boga... On je prigrli jače, a sa usta mu sađe glas:
     - Hoćeš li život, daću ti. Hoćeš li krv moju, proliću za te. Ovo srce iz svojih grudi išćupaću za tvoju volju. Koliko si svojom ljepotom nadmašila sve svoje drugarice, toliko i još više veličinom svoje rodoljubive duše. O, blago onom narodu, u kome se rađaju take djevojane! Ja sam srećan, od svega svijeta srećniji, kad me ljubi taka duša. O, Koviljka, kunem ti se svetinjom ljubavi moje, kunem ti se svojom čašću, da ću ti želju ispuniti. Tvoj srpski narod uvijek je svakom poštenom Čehu bio bratski i mio narod, i ja ću ga uvijek ljubiti kao svoj, tim više što si ti cvijet toga velikog nesavladanog i slavnog stabla. Ljubiću ga, Koviljka, ljubiću ga kao i ti; ljubiću ga kao što ljubim tebe!...
     Njihove usne spojiše se i zaćutaše, a srca su bila žarko i vrelo...

* * *

     Te je večeri gazda Sima spokojno ispijao rakiju u hladovini vinograda sa svojim prijateljem Lazom. On nije ni sanjao, da u tom času stranac grli njegovu jedinicu.
     Njih se dvoje razgovarali i pijuckali, dok će ti njemu Lazo:
     - Vjere ti, Simo, nešto mi pade na um. Ko je onaj mladić, što stanuje prema tvojoj kući u babe Krune? Vidim ga uvijek na prozoru. Taj ti i ne ostavlja sobe, nego se cijeli dan zavuče pa svira uz ćemane.
     Gazda Simo kao da se sjeti nečega:
     - Da, da, to ti je, brate novi korovođa pjevačkog društva. Baš mi je neki dan pričala baba Kruna o njemu. Kaže da je vrlo dobar momak. I ja ga često vidim na prozoru. Po licu mu sudeći, rekao bih da nije loš.
     - Ama, brate Simo, nešto ću ti kazati.
     - Šta Lazo?
     - Ama sve mi se čini...da ovaj...tvoja...znaš ovi...Koviljka...
     - Šta, Koviljka?! - pogleda ga začuđeno gazda Simo.
     - Baš nekijeh dana išao sam poslom pa prođem ispred tvoje kuće. Tvoja Koviljka bijaše na prozoru. Ona me nije spazila, jer je zacipljena gledala u prozor onog momka, a on je svirao uz ćemane. Ja sam odma pomislio, da tu ima neka, te sam ti baš naumio kazati. Gledaj, Simo, da kakogod svoje dijete odvratiš od toga, jer đavo ne spava; sve može biti, mladost ludost, a krv je krv...
     Ovo nimalo ne bi milo gazda-Simi, nego mu zadade brige. Ta on bi za svoju Koviljku dao život i sve, ali za ponos i čast imena svoga on bi i rođeno čedo zaklao rukama svojim, pa ma mu srce prepuklo.
     Već je bilo vrijeme i njih se dvoje uputiše kući. Ko poznaje hod gazda-Sime, primjetio bi, da su mu ove večeri koraci bili brži nego inače. Kroz uši su mu neprestano zujale riječi Lazine.
     On nije sumnjao u svoju šćer, ali tek onako nešto ga je ljutilo. On se žurio i sav zaduvan dođe kući. Stari zeljov zalaja, a kad viđe domaćina poče vrtiti repom i umiljavati se.
     - Koviljka! - pola ozbiljnim glasom zovnu Simo, ali odgovora nema.
     - Koviljka! - jače zavika gazda Simo, a kuharica Rosa odazva se:
     - Gazda, Koviljka će možda biti kod babe Krune. Možda joj se dosadilo samoj, pa je otišla prijeko da joj malo prođe vrijeme.
     Njegovo se nabrano čelo naoblači, a u očima je sijao roditeljski gnjev. I ne čekajući ni časa ode i uljeze u vrata babe Krune. Nadao se da će zateći svoju Koviljku, gdje se razgovara sa Krunom, ali niti Krune niti Koviljke. U svaki i najmanji budžak zavirivao je, ali nje nema te nema.
     Sad je bio na čisto.
     O, šta bi najedared od tog čovjeka! Izgledao je strašan i mračan, kao duboka jesenska noć. Pogled mu je bio plamen, koji uništava i kosi. Tijelo mu je drhtalo a otrov gnjeva kipio mu u duši. Riječi njegova prijatelja ispunile su ga. Ljutit, strašan i odvažan kao div, lupi rukom na vrata sobna, u kojoj bijahu zagrljeni. Vrata se širom otvoriše i lupnuše.
     On šćaše jurnuti kao gladan lav na svoj plijen i prstima iščupati dah života onom, koji u tom času grljaše njegovo najmilije na svijetu.
     Ali kao da mu na put stade neka tajna sila, koja mu šaptaše: " Ne stupaj naprijed, grešniče! Ovo je raj, u kom se dva anđela mole Bogu svome; ne buni im molitve, jer će se Bog gnjeviti! "
     Njegovi ukočeni pogledi spaziše njegovu jedinicu u zagrljaju mladog Čeha. A kao da mu je blijeda mjesečina šćela potpuno tajnu da otkrije, obasjala je kroz prozor svojim laganim zrakom dvoje zagrljenijeh, te izgledahu sveti i veličanstveni.
     Kad se vrata rastvoriše, ubavo se djevojče izvi iz zagrljaja mladićeva; snaga je šćaše iznevjeriti. Ona drhtaše kao prut, a strah joj ispi sa bijelog lica slatku rumen. Skupivši pošljednju snagu, poleti ocu, kleče mu pred noge, ruke diže i sklopi ih, kao pobožni kaluđer na molitvi, te dršćući i zbunjeno reče:
     - Oče, blagoslovi i oprosti! Ako ti je mila sreća tvoje jedinice, ako se tvoje roditeljsko srce stara za budućnost svoga đeteta, i ako ti je milo, da tvoja Koviljka zadovoljno proživi na ovom svijetu; ako si ikad, oče, ljubio; ako znaš šta je ljubav, a ti, oče, blagoslovi ove dvije duše, koje je Bog sjedinio. Smiluj se, oče, i ne griješi! Dopusti, da tvoja Koviljka pred oltarom pruži ruku onom, koga voli. O, oče, on je tako dobar, tako pošten i uzoran, da će ti biti kao sin! On će te ljubiti, kao što te ja ljubim. Spasi me, oče; spasi mene i sebe, jer je u ovoj našoj ljubavi Bog. Čuvaj se, oče, da tome Bogu ne zgriješiš, jer je strašna kazna njegova. Oče, blagoslovi!
     Za cijelo je to vrijeme mladi Čeh stojao ukočen i blijed, a u njegovu se oku zasjale suze, koje je izazvao anđeo molitvom svojom. Grudi su mu disale naglo; on je slušao glas, koji se za njega moli, koji za njega pred roditeljem svojim drhti i on skupi snagu, kroči i kleče, pored svoga anđela, pred zbunjenog oca, sklopi ruke i ponovi:
     - Oče, blagoslovi!
     Ko bi mogao misliti, da se odlučna volja gazda-Sime može porušiti i njegova ljutina rastopiti u blagu pitomost?! Ko je vjerovao da će njegov gnjev, što maloprije sijevaše u oku, zamijeniti topla suza! Ko li je u snu snio, da će sa njegova čela minuti strašni oblak!
     Buru njegove srdžbe utišala je riječ njegova čeda. Sunce ljubavi roditeljske vaskrse u njegovoj duši i rasvijetli je. Niz koštunjavo njegovo lice stadoše se roniti tople suze i on diže svoje roditeljske ruke nad glavama dvoje dragih, oči k nebu uprije i jecajući zavapi:
     -Oče, blagoslovi!
     A blijeda mjesečina provirivaše kroz prozor i gledaše, kako na starčeve grudi padoše dvije mlađane glave, a kroz tišinu blage i pitome noći kao da i slavuj u svojoj miloj pjesmici zboraše:
     - Oče, blagoslovi!


(Stražilovo, 1894, br. 12)


7.

POŠLJEDNJI POLJUBAC


I
     - Ustajte, djeco! Zdravko! Borko! Milivoje! Milutine! Rastko! Spremajte se! Od čestitoga kneza doš'o je glas i nalog, da se sve diže, ko se dići može i da ide na Kosovo ravno, a ko ne dođe: u domu mu ništa ne ostalo; u polju mu ne rodila šenica bjelica; ne imao od srca poroda i sve mu prokleto bilo, ko ne dođe na boj na Kosovo; - eto, tako poručuje naš čestiti knez Lazo svojijem vjernijem. Pa ne oklijevajte, djeco, spremajte se u ime božije. Stavite oklope i čelenke. Uzmite ubojita koplja i pojašite konjice lagane. I ja bih s vama, djeco, ali rana, koju na Marici zadobih, ne da mi da kopljem vladati mogu. No fala Bogu, kad ste mi vi zdravi, da zdravom mišicom branite Srbiju. Hajte, djeco, u ime Boga!
     - Ustajte, čeda moja - upade u govor vojvode Dragutina njegova vjerna Borislava.
     - Majka vas je rodila i odgojila, a za slobodu srpsku namijenila. Vukosavo, daj braći pomozi da se spreme. Otari im kalpake i čelenke, nek' su mi djeca čista i svijetla pred čestitijem knezom.
     U mlađega pogovora nema.
     Seja je braći pomogla i oni su se spremili.
     Pred starim dvorom vojvode Dragutina stoji pet njegovih sinova na pet brzijeh konja. Gojni konji uzdignuli glave, a griva im do kopite pada. Ušima strižu i nemirno kopaju prvijem nogama.
     Rujni večernji zraci, kao slatki pozdrav sa zapada, stižu i čarobno trepere na junačkijem oklopima i čelenkama.
     Stari vojvoda i njegova Borislava gledaju diku svoju, a roditeljska ljubav izmamila im suze u očima.
     Lijepa Vukosava nosi kondir i ide od brata do brata, pa im još po jednu za sretnog puta toči.
     - Zbogom, djeco draga, Bog neka vas čuva i ne dao, da se ijedan sa Kosova pod žigom srama i nevjere povrati, nego bili dični i smjeli borci! To vam vaš babo veli.
     - Zbogom čeda moja. Majka vas je uvijek sa ponosom gledala, pa se nada vaša majka, da je i otsad nikakav prijekor neće zbog vas stići. Zbogom, djeco moja; čuvajte obraz, a život neka Bog čuva!
     - Zbogom, braćo mila, Zdravko, Borko, Milivoje, Milutine, Rastko, zbogom! Za vas će se seja moliti blagom Bogu, da vam bude u pomoći!
     I sa ubojnim kopljanicima krenuše se lagani konjici. Rumena veče klonu i ugasi se, a brzi konjanici izgubiše se daleko u pomrčini.
II
     Sve se diglo što se dići moglo.
     Što je za bojnog koplja bilo, ustalo je na noge junačke i krenulo se za slobodu. Samo starci i starice ostale su na domu. Niti se vidi da kogod ore, niti kopa. Sva su sela mrtva i pusta. Po poljanama bogata krda pasu, ali se pjesma pastirke ne čuje. Zabrinuta je i tužna. Nit' šale, nit' veselja, samo vidiš, kako po koji crni gavran preleti onamo daleko, Kruševcu gradu...
III
     Noć je.
     Srebrna mjesečina obasjala, pa kao dan.
     Plodno klasje šenice bjelice pod gorskijem vjetrićem leluja se i šapuće, a po koja prepelica, probuđena tijem šapatom, prhne i poleti po srebrnijem zracima mirne mjesečine.
     Nikoga nigdje.
     Sve spava i počiva, samo šćerka vojvode Dragutina, lijepa Vukosava, ne sklapa svoje crne veđe.
     Miris pitomih ruža, što u njezinoj cvjetaju bašči, možda ju je noćas od sanka zavarao.
     Tu, gdje se bezbroj cvjetova njiha i šapuće; tu, gdje je mnoge zvjezdane noći sa draganom provela, stoji lijepa Vukosava, al' ne tako vesela kao prije. Neka božanska tuga prelijeva se sjetno preko njezinog čistog lica, a oči joj, čisto vidiš, nešto žude i traže.
     Pramenovi njezine raspletene kose trepere milo pod dodirom vjetrićevog krila, što sa cvjetova leprša.
     Pune djevojačke grudi talasaju se i dišu burno.
     Ona je klekla i u tišini tihe noći njezina malena usta šapuću tajno, - moli se.
     Moli se Bogu za srpski narod, da pobijedi i da se spase. Moli se za pet svojih brata, pet sjajnijeh duša, da se zdravo sa bojnog polja u njezin zagrljaj povrate pod vijencima lavorike. Moli se, da Bog spase svijetlu krunu Grbljanovića.
     Ali u njezinoj blagoj molitvi zvijezde su čule još jedno ime, za koga se ona tako toplo brine; ime, koje je njojzi tako sveto i milo, za koga bi dala sve na svijetu.
     Ona se molila i za svog dragog Tvrtka
     Njezina je duša daleko bludila, tamo, gdje se srpska vojska skupila, gdje su njezina lijepa braća i dragi joj Tvrtko.
     Pri šaptanju njezine molitve sve se bilo pritajilo, niti je vjetrić dis'o, niti je slavuj pjevao, a ruže su čisto pritajile dah mirisa svoga. Sve je slušalo slatku tajnu njezine duše.
     Ona se molila...
     No najedanput iz njezine molitve trgoše je iza džbunova tajni koraci i dugi osjen, koji se njojzi primicaše
     Ona se trže, zabaci kosu, što joj se bijaše prosula po mirisavijem njedrima i sa nejasnom zebnjom gledaše naprijed.
     - Vukosavo, jesi li tu? - začu se pritajeni muški glas.
     - Vukosavo! - ponovo se začu, i pred mlado srpsko djevojče iskrsnu s vitim stasom lijepi mladić. Na glavi mu blista čelenka, a u visinu diže se ubojito koplje. Dugi crni perčin trese se niz njegove široke pleći.
     To bješe Tvrtko, sin vojvode Vukosavića.
     Vukosava nepomična ostade; zbunjenom djevojčetu jako je srce bilo, a dah joj zastade i jedva ote joj se glas:
     - Tvrtko, za ime Boga, otkud ti sada? Đe su mi braća? Šta je sa srpskom vojskom i bojem? Zar je čestit knez s Turcima primirje učinio, te se vrati, Tvrtko?
     - Vukosavo moja, nije to, nego ja bez tebe ni časa ne mogu biti. Eto, ja se krenuh sa ostalom braćom i rekoh ti "zbogom!" No kako zađosmo onamo za daleke gore, ja ne mogah dalje ni koraka. Sve si mi ti u mislima i lijepo vidim, da me pratiš i zoveš sebi. Nikako srce da se smiri, čisto hoće da mi probije prsa, pa eto lijepo čujem kako mi zbori: "Vrati se, vrati, Vukosava te zove". I ja mu poslušah glas, Vukosavo, i ukradoh se od družine i evo me opet kod tebe...
     I njegova ruka diže se i poleti, da obvije tanki djevojački struk, ali Vukosava odskoči na stranu, oštro ga pogleda pa mu reče:
     - Ni koraka da mi pristupio nisi, stani da te pitam nešto: Jesi li ti čuo, šta je poručio naš čestiti knez Lazo:"ko ne dođe na boj na Kosovo, u domu mu ništa ne ostalo, niti mu rodila šenica bjelica, i ne im'o od srca poroda i proklet bio, ko ne dođe", jesi li čuo ove riječi? Pa jesi li ti preda mnom, ili je samo sjenka moga Tvrtka?! Jesi li ti onaj, s kojim sam se ponosila i dičila među drugama svojim? Jesi li ti junački sin vojvode Vukosavića? Ne! Odalje se od mene! Ti nisi Tvrtko moj; ti nisi za koplje; preslicu ti treba dati. Zar šći smjelog vojvode Dragutina smije ljubiti onoga, koji se od braće krade i s bojnog polja bježi, da se mazi u zagrljaju drage. Ko za otadžbinu nije kadar poginuti, nije kadar ni ljubiti. Bježi dalje od mene!...
     K'o hladni kamen stajao je Tvrtko.
     Vrući oganj stida palio je njegovo lice.
     Njegova junačka prsa tresla su se, "čast ranjena žeže hrabra prsa".
     Vukosavine riječi bile su grom, koji ga je porazio.
     On duboko uzdahnu i skide kalpak i sa širokog čela otra znoj, koji ga bijaše probio, pa pogleda Vukosavu i jedva joj reče:
     - Zbogom! i krenu dalje i ode, a srebrna mjesečina pratila je poraženog junaka i zračila mu daleke pute.
     Vukosava ostade gledajući za lijepijem Tvrtkom, a tuga kidala joj je nemirno srce. Ta ona bi ga tako grlila, ljubila bi ga po stotinu puta, al' ne može. Domovina sad zahtijeva borbe a ne milovanja. I ponovo njezina duša molila se Bogu...
     - Hajde i ti, hajde - najedanput prohuja glas neke tajne sile kroz srce Vukosavino.
     - Hajde i ti onamo, kud ti Tvrtko ode; onamo, kud tvoje pet mile braće krenu. Hajde, kreći se, Vukosavo, i tebe zove glas domovine, da njezinijem borcima budeš u pomoći!
     I njezine oči sinuše gorućijem plamenom i ona krenu, i kao da joj neka sveta misao dade novog života.
IV
     Lijepa Gordana, seja Tvrtkova, spavala je mirno u maloj sobi. Kroz prozor provirio mjesečev sjaj i treperi na njezinijem gustijem kosama, što se bijahu prosule po njezinome podglavlju. Pred ikonom Sv. Đorđija gorukalo je malo kandioce i kao da se i ono, zajedno sa molitvom koju Gordana u snu šapućaše, molilo za spas srpskoga naroda. Vjerna seja neprestano je sanjala svoga Tvrtka, neprestano se razgovarala i baš kada ga šćede da zagrli, jedan vreli poljubac trže je i ona uplašeno skoči, no kad ču Vukosavin glas, njezino zajapreno lice obasja svjetlost prijateljskog osmjeha, ali u isto vrijeme sa zebnjom zapita je:
     - Šta je, po Bogu sestro; što te dovede meni u to doba; da se nije štogod starom vojvodi desilo?
     - Nije ništa, Gordano moja; ne boj se, mene drugo nešto amo dovede. Eto, mila sestro, sve se diže i pođe na Kosovo. Mojih pet krasnih brata ode. Ode i tvoj Tvrtko... Sve ustade, da sa čestitijem knezom brani ognjište naše. Pa i nama je Bog srca dao. Dao nam je snage i smjelosti; hajdemo, sestro, i mi, da pomognemo našoj braći, kad budu u nevolji; kad im dušmansko koplje probije viteška prsa, da ih umivamo vodicom i napajamo vinom. O, hajde sestro, ako ljubavi imaš!
     I ona poleti i pade u zagrljaj vjerne joj drugarice.
     - Slatka, Vukosavo moja, tebi nikad tvoja Gordana ne odbija nikakve želje. Ja sam spremna, gotova sam na sve, što hoćeš, pa hajdmo u ima Boga!
V
     Osvanuo je Vidov-dan.
     Murat pao na polje, pa uhvatio i Lab i Sitnicu. Krvožedne azijatske čete razapele šatore; da iz neba kiša pođe, ne bi na zemlju pala, do li, pobro, na konja i junaka.
     Sve se diglo na Srbina, da ga sruši, da ga uništi.
     I čestiti knez Lazo stig'o je na Kosovo. Vojska mu je snažna i odabrana, ali, pobro, Turaka je deset puta više.
     Ali se čestiti knez nije pobojao. Sa pričešćenom vojskom on stupi dušmaninu na susret. Samo jedan oblak počinjao je na njegovom svešteničkom čelu; jedan oblak sumnje. Vukove riječi, da je Miloš nevjernik, bacile su ga u brigu iako mu se Obilić uvijek svijetio i čist pokazao. Ali će se vidjeti, ko je vjera, ko li je nevjera.
     I zajaukaše Kosovski vjetrovi.
     Zazvizdaše lagane strijele i prosuše se.
     Zazvečaše ubojita koplja i zarzaše konji pod junacima.
     Srbi se bore, bore se, da pobijede.
     Jure, kao slobodni lavovi, i prolamaju dušmanska krila
     Potocima vrela krv stiče se u hučnu Sitnicu.
     Srbin ne ustupa, juri, pada, i diže se dok mu srce bije.
     I dušman strepi i malaksava.
     Visoko vijori se krstaš barjak i zlatnijem kitama bije široka pleća Boška Jugovića.
     Srpska vojska kliče, na dušmanskijem leševima poigrava.
     I gledaj, dušman ustupa, okreće leđa i bježi.
     Srbin pobjeđuje!
     Miloš je rasporio Murata; vjeran ost'o Obilić.
     Ali gdje je sreće, tu je i nesreće.
     Baš kad Srbin šćaše da ovjekovječi slobodu svoju i satare žednog Azijata, a na srpskom nebu ciknu anđeo srpski; ciknu, prosu suze i očajno zavapi:
     - Nevjera! nevjera... Proklet bio, crni Vuče, otsad pa do vijeka.
     Srpska vojska klonu i pade...
     Pade i čestiti knez, živa ga Azijati ugrabiše.
     Branković izdade, prodade domovinu, prodade srpsku slobodu...
     Pogiboše srpske vojvode; popadalo jedno do drugoga devet Jugovića i sa njima stari Juže.
     Miloš, Kosančić i Toplica, borili se, pa se umorili i pali pod dušmanskim kopljima.
     Sve, što je valjalo i vjerno bilo čestitome knezu, ostade u leševima.
     I pet hrabrijeh sinova vojvode Dragutina pali su i izlomili ubojita koplja, a Tvrtko krvav leži i drži pošljednjom snagom desnice svoje divljega Azijata i davi ga. Iz grudi krv mu lopi; čelenka se pod konjskijem kopitama razdrobila i leži pokraj njega u parčadima.
     Slava je pala; nevjera Srbina izdala.
     Na svijetlom grobu Grbljanovića poigrao je krvavi polumjesec...
VI
     Svršeno je...
     Krstaš barjak posrnuo.
     Junak do junaka pao da vječito živi.
     Hučna Sitnica zamutila je valove krvlju prolivenom za slobodu, koju nevjera pomrači.
     Sve se utišalo, samo crni gavranovi gaču i vesele se krvavome piru.
     Kosovo polje tužno izgleda...
     Među gomilama leševa još se čuju pošljednji uzdisaji srpskih ranjenika. Pršte kosti i škrguću zubi. Još se nijesu sve muke svršile. Još mnogo polu ugašenijeh srpskijeh očiju gleda na mutno nebo, što se nad Kosovom stere, i mole i ištu da ih riješi muka. Ali je nebo zatvorilo dveri i Bog se smrznuo i Spasitelj je mrtav.
     Al' nije samo nebo sa Bogovima.
     Još ima bogova, koji po zemlji hode; bogova po srcu i veličini duše svoje; bogova, koji osjećaju bratske nevolje.
     Eno, pobro, pogledaj tamo, pa vidi, ako vidjeti možeš; pogledaj preko toga tužnog Kosova polja; među srpskijem leševima gledaj ona dva lijepa zemaljska boga. Gledaj kako bratskom ljubavlju prilaze ranjenicima; umivaju ih hlađanom vodicom, zalijevaju vinom i zalažu hljebom bijelijem.
     Vukosava i dobra Gordana došle i eno ih na krvavom razboju sa kondirima u ruci. Njihovo je lice sjetno i blijedo; plakale bi, al' se one osmjehuju, da osmjehom utišaju bratske bolove. One hode od junaka do junaka i pružaju im pomoć, a kao da sa zebnjom njihovi pogledi nekoga traže.
     Al' ko je ono tamo, što se pošljednjom snagom napire i diže na krvavu desnicu? Gledaj kako mu izmučene oči zasijaše svetim žudećim plamenom. Slušaj kako nejasnim iznemoglim glasom zove:
     - VU...ko...sa..vo..,vo..de..ma..lo..
     I gledaj kako milo djevojče zadrhta, kako joj se zatresoše njedra!
     - Čuješ li, Gordano moja, taj glas? Čini mi se, da je njegov... Jest, mog je Tvrtka glas... O divni junače moj! - I ona poleti i pade na krvave grudi dragana svoga, a vjerna sestrica ciknu i suzama obli brata svoga...
     Krv se većma lopi.
     Njegovo usijano čelo rashladila je studenom vodicom Vukosava i Gordana. Zalile su ga rumenijem vinom, ali snaga pada i junak umire. Vukosava klekla, pa ga gleda, a sjajne suze padaju niz njezino lijepo lice. Ona ga gleda sveto i žudno, a srce joj puca za divnijem sokolom. Ona ga sve većma obvija rukama i njezina mala usta spojiše se sa blijedijem usnama izdišućeg borca. I njemu bi lakše; u slatkom i pošljednjem poljupcu njegova duša dignu se i ode na nebo...
     Crni gavranovi prelijeću i grakću, a divlji vjetrovi huče i nad mrtvijem junakom mrse raspletene vlasi lijepe Vukosave...

Mostar, 20. novembra 1894.

(Luča, 1895, br. 3)


8.

NA GROBU LJUBAVI
- NOVELA -


     Ima jedna tica mala, koja mi svakog proljeća doleti na prozor, pa me svojim nježnim cvrkutanjem izmami u gustu šumicu i uz žubor bistrijeh potočića priča mi, šta je sve vidjela i doživila.

Ona je od vajkada i nema smrti.
Ja volim ovu malu besmrtnu ticu,

     pa evo da vam pričam, šta mi je ona ovog proljeća kazivala. Slušajte! Ili bolje, hajdemo onamo u gustu šumicu, potražimo bistri potok, sjednimo pokraj njega na travu, ona će nam sama pričati:

I
     U pitomom primorju, a kod vedre Bistrice, gdje je Sveti Sava podigao visoke Dečane, bilo je jedno srpsko seoce.
     Između vrbovijeh grana i cvjetajućih lipâ provirivahu kućice vrijednijeh ratara.
     Ozgo, sa zelenog brežuljka, u svjetlucanju duginijeh bojâ stizao je potok i gubio se u dolinama.
     Mimo sve ostale kućice, između lipovih i vrbovih grana, bijaše se uznio lijepi dvorac kneza Beluša.
     Ja sam se često odmarala na granama jedne lipe, što se dizala pred kneževim dvorom, te sam mogla sve čuti i vidjeti, šta se u njemu zbiva.
     To vam je bila sretna i zadovoljna porodica. Mudri knez Beluš znao je biti domaćinom. On je sve u skladu sa svojijema radio i s njima u ljubavi dane provodio. Svi su ga slušali i poštovali, a bogme i sve selo ustajalo je ispred njega. Žena mu je bila dobra i blaga. Svako siroče znalo je za darežljivu ruku dobre Smiljane.
     Pokraj dvije vesele i lijepe šćeri, Mare i Ljubice, imao je stari Beluš i jednog sina Đorđa. On vam bijaše momak, da mu je trebalo para tražiti. Odrastao, širok u plećima, a štrk na nogama. Ispod orlovskog nosa pružala su se dva tanka crna pramena brkova. Kad bi osvanula nedjelja ili koji drugi svečani dani, te bi se svi iskupili oko seoske crkve, a veseli momci zametnuli kamena s ramena, je li se samo Đorđe na biljegu stavio, svak je ustupio. Đorđe jednom baci, pa svijem prebaci. Djevojke su za njim ludile i u pjesmi ga pripjevale. Otac ga je više puta nagonio:
     - Dela sine, što se ne ženiš, vrijeme ti je! Eto možeš birati koju hoćeš!
     No on se od tog uvijek ustezao; on je više žudio za bojevima i megdanima, i njegova se želja ispuni.
     Jednog dana baš u razdanak, kad sam se nad mirnim seocem sa pjesmom dizala, stiže jedan glasnik i javi starome Bjeluši, da sve odabrane momke na oružje skuplja, jer valja vojevati, neprijatelj je navalio i po okolnijem selima ruši crkve i oltare.
     Na glas starine Beluša sve se odma iskupilo. Više od stotinu hrabrijeh momaka, za jedan čas, bilo je pred njegovijem dvorcem. I svog sina Đorđa starac je blagoslovio i pružio mu ubojno oružje. Sve je bilo gotovo i naša vesela četa krenu. Uz put su nam se i druge čete pridruživale, te nas je bilo dovoljno da neprijatelja dočekamo. Vazdan smo išli i u veče dođosmo i zauzesmo najbolje klance, kuda će neprijatelj proći, kao što nas je glasnik izvijestio. Sunce je već sjelo i spustila se proljetna noć. Cvijeće je spavalo i odmaralo se pod blagotvornom rosom. Nebo je bilo vedro, a mjesečina osvjetljavala je beskonačnost, samo jedan oblačak bludio je i remetio treptanje zvijezda. Ali ovaj mali oblak kao da bijaše predstraža drugijeh. Najedanput sa svake strane pojuriše njemu bezbrojni oblaci. Od tihih vjetrića stvorio se orkan. Drvlje se poče previjati i lomiti. Zaspalo se cvijeće prenu i čiste kapljice rose prosuše se sa njegovijeh listića. Podmukla tutnjavina prohuja i pljusak udari.
     Svi se uznemirimo i svak je sebi zaklona tražio, no naša straža dođe i reče nam:
     - Ne mičite se, neprijatelj je tu!
     Sve bješe spremno, svak se lati oružja i pomno očekivasmo, kad će se u našijem klancima neprijatelj ukazati. I straža se prevarila nije, za nekoliko pa čusmo topot dušmanskijeh konja. Oni su bili u našem klancu. Svi složno jurnemo i opkolimo ih.
     Uz tutnjavu gromova gromko su se razlijegali junački krici.
     Za jedan čas bila je gomila leševa. Sa potokom burne kiše miješala se ljudska krv. Pod konjskim kopitama ječali su ranjenici; za žrtvom padala je žrtva. Mi smo bili sretni; neprijateljsko krilo pobjedismo i ono okrenu leđa i poraženo izgubi se daleko u gustoj pomrčini.
II
     Svanulo se; sa vedrog neba padali su rumeni zraci na pokvašene šume.
     Tanke, bjeličaste magle dizale su se u jasno nebo. Zrak je mirisao svježinom i mladošću.
     Sve je oko nas pjevalo, i mi smo pjevali i veselo se vraćali sa krvavijeh klanaca.
     Pred nama na laganom konjicu jezdio je Đorđe. On je bio svijetao i ponosan, jer se vraćao kao junak i borac.
     No tek što smo se nekoliko sahati udaljili od klanaca, kad iz jedne guste šume dočusmo neki očajni isprekidani glas. Svi se zaustavismo, a Đorđe sjaše sa konja i uputi se šumi. Mi svi pođemo za njime. Glas se više puta ponavljao i mi smo se sve dalje verali kroz gusto šipražje. Najedanput Đorđe zavika:
     - Ovamo braćo! Spasavajmo žrtvu!
     Svi se oko njega iskupismo i pred našijem očima ukaza se užasan prizor: jedan divlji neprijatelj obavio rukama struk lijepe djevojke i s gladnom požudom nasrtaše na nju. Ona se očajnički branila i noktima raščupala mrko lice pohotljive zvijeri. Ruke mu je zubima izglođala i njegova krv bijaše poškropila uprepašćeno lice djevojke. No on je jednom za vazda svršio: čim ga spazi Đorđe, snažnom rukom prihvati za crni dugi vrat i sjuri mu nož u bezdušna prsa.
     Blijedo djevojče kleče pred viteškog Đorđa; od radosti je plakala i ljubila mu noge. No ovaj uzoriti junak uze je za bijelu ruku, podiže je i poljubi u ravno čelo.
     - Ne boj se - reče joj - lijepa đevojko, niko te više ne smije dirnuti.! Pogani nasilnik svršio je. Otsada, ovđe i svuda, ja ću biti tvoj zaštitnik, vjera je tvrda! Dok je moja na ramenu glava, niko te više ne smije ni pogledati krivo.
     Ona je ponovo plakala i kroz ružičasto sunce svete radosti gledala je spasitelja svog.
     - No kaži nam, đevojko, reče joj Đorđe - kako dođe ovome zlikovcu u ruke?
     - Eto tamo - odgovori Ljiljana, tako se zvala ona, - za onom gorom, čuvala sam bogato krdo moga oca. Bili smo podaleko od sela, kad najedanput ugledam gusti dim, đe se u nebo diže. Odmah sam rđavo slutila, te potrčim selu. Al' kad tamo: đeca vrište a majke kukaju; naše male kuće, sve do jedne, gore u krvavome plamenu.
     Čete divljijeh haramija robe i pustoše nam selo. Što je bilo muške glave, sve je žrtva njihovijeh noževa, a majke i šćeri zarobiše i odvedoše ih sobom. Ja sam bježala ni sama ne znajući kuda, a ova krvoločna zvijer, što mi šćaše obraz ocrniti, nagne za mnom i stigne me. Otimala sam se i borila, no pod njegovom divljom snagom klonem i moradoh s njime kud on hoće. Kad me jutros uvede u ovo šipražje, tu mi šćaše da bude i od smrti gore, da mi tebe Bog u pomoć ne posla. Nek' te on obilno za to nagradi!
     Ona je sve to tužno i bolno pričala, a mi je slušasmo sa sažaljenjem i suzama.
     Od nje se Đorđe nikud odmicao nije.
     Njegovi pogledi željno su počivali na ljepoti njezinog lica. I ona se čisto preporodi. Blijedo lice sinu u svježu djevojačku rumen, te divna Ljiljana izgledaše još divnija. Svi smo se radovali, što smo u našoj četi pridobili krasno blago, jedan nevini cvijet, koji je demon prelomiti šćeo.
     S veselom pjesmom krenemo dalje. Junački Đorđe podiže Ljiljanu i baci je za konjicu u sedlo. Veče se bližila i do našeg sela nije daleko bilo. Ja se od svoje družine rastavim i brzo doletim pred dvorac starog Beluša i zapjevam. Oni su moju pjesmu razumjeli, ona im je bila vjesnik dobra i sreće.
III
     Sunce je sjedalo i gubilo se za gorama. Po lisnatijem šumama treperila je blaga večernja rumen, te svaka grančica izgledaše kao koralj. Sve je selo bilo u nekoj svečanoj radosti: pred malenijem kućicama skupili se starci, majke i šćeri, te svi željno iščekivahu, kad će se borci pojaviti.
     I prva zlaćana zvijezda sinu na čistom ljubičastom nebu, a naša vesela četa stiže u svoje drago seoce sa pjesmom slave i pobjede. Sinovi lete majkama, a sestrice grle brata i ljube ga. Sve se veseli, sve se raduje. No svak je hitao pred dvorac kneza Beluša i za čas bijaše se gotovo sve selo preda nj iskupilo. Nježno lice, blage i dobre oči lijepe Ljiljane prisvajaše svačiji pogled. Svak se proturivao, da bude bliže njojzi. Ljiljanu su svi sa ushićenjem gledali, pa i stari Beluš gledaše je s ljubopitstvom, dok mu Đorđe ne pristupi i reče, cjelivajući mu ruku:
     - Babo, za slobodu roda svoga i zemlje svoje borio sam se s kivnijem neprijateljima i svijetla lica stupam preda te. Za junaštvo moje sami mi je Bog poslao najljepši lavor-vijenac i s njime me krunisao. Evo, babo, toga lavor-vijenca; blagoslovi, babo, i njega i mene!
     Tad uze Đorđe za ruku lijepu Ljiljanu i privede je starcu. Ona se smjerno pokloni i poljubi ga u desnicu, a on nju u čelo. - Dobra Smiljana i vesela Mara i Ljubica svi je grljahu, a kad im Đorđe ispriča kako je Ljiljanu naš'o, svi su plakali i hvalili Boga, što se sad u njihovom krugu nalazi.
     - Ne boje se više ničega, čedo moje - reče joj stari Beluš - ti ćeš u mome dvoru pokraj moje Mare i Ljubice biti moja treća šćerka a ljuba moga svijetlog Đorđa. Djeco, neka ste sretni i blagosloveni bili!
     Njih oboje pristupi i poljube starca u desnicu a on njih u čelo.
     Na licu dobre Smiljane svijetle se suze majčine ljubavi, a svi koji su okolo stajali plakali su od radosti i čestitali junačkome Đorđu.
IV
     Proteklo je nekoliko dana i osvanu dan svadbe. Đorđa i Ljiljanu vjenčao je stari popa Aleksije u maloj seoskoj crkvi.
     Veselje je bilo bujno, sve je selo taj dan provelo u pjesmi i veselju. Momci su se bacali kamena s ramena i kušali snagu, a vesele djevojke igrale lako kolo te im žuborile sitne parice nanizane pod grocem.
     U dvoru kneza Beluša razlijegali su se zvuci jasnijeh gusala, a od ruke do ruke išao je kondir i pilo se rumeno vino u zdravlje mladenaca.
     Đorđe i Ljiljana bili su sretni i zadovoljni, nebeska ljubav spajala im je vjerna srca.
V
     Kao čisti planinski cvijet u dvoru kneza Beluša mirisala je duša dobre Ljiljane i svojom čednosti usrećavala svoje ukućane. Ni jedna rđava riječ nije se krala sa njezinijeh usta. Svakog je njezin pogled obasjavao ljubavlju i mirom. U osvit rane zore sa mojom pjesmom pjevala je i ona. Prvi sunčevi zraci zaticali su je sa preslicom u ruci. Kad se Mara i Ljubica udala ona je sama svršavala sve poslove u kući a dobra Smiljana molila se Bogu za njezino zdravlje.
     I godina dana prođe a Đorđe steče sina. Svi su se radovali, a najviše Ljiljana. U osmjehu svoga čeda ona je gledala sreću i život svoj. Ovaj nestašni mališa bio je Ljiljani anđelak, što joj je tako milo pjevao. No ovo anđelče zaželi se raja i jednog dana izvi se iz majčinog zagrljaja i odleti nebu, da se više ne povrati.
     U Ljiljaninom srcu ugasi se svaki pokoj i mir; ona je osjećala da joj se srce raskidalo i da nema jednog dijela koje bi ga u cjelini držalo. Ona svoje čedo nije mogla prežaliti. Ovaj lijepi Ljiljan-cvijet poče gubiti svoju svježu boju i gasiti se. Koralne usne poblijediše, a na licu usahnu onaj vječni slatki osmijeh. Mesto vedre pjesme iz njezinijeh grudi dizalo se teško disanje. Ona je kašljucala. Vidio je Đorđe, da mu ovi lijepi lavor-vijenac blijedi; teško ga je srce bolilo. Njezin promukli glas i naprezno disanje paralo ga je do dna duše. Dobra Smiljana nije popuštala; što god je bilo travarica i vidara sve je ona dozvala, da joj vide Ljiljaninu bolju. Ali zaman, za ovaj lijepi cvijet ni u jednoj gorskoj biljci ne bijaše lijeka.
VI
     Proljetni dani bijahu prošli; žetva se pobrala i svršila. Po polju i dolinama sve je žutilo. Duboka jesen zavladala i guste magle zaklonile sunčevu svjetlost. Sve je izgledalo kao puki siromah na samrtničkom odru i sve se spremalo na počinak i mir. I lijepa Ljiljana, kao da je odmora šćela. Ona je legla, legla da se vječito odmara. Jednog dana na maloj seoskoj crkvi tužno je zvono ječalo. Ljiljanu su sahranili, a na njezinome grobu stajao je Đorđe srušen i oboren, kao prebijena grana bez svoga cvijeta. U, nekad veselom, dvoru starog Beluša postade očaj i tuga, sve je oplakivalo Ljiljanu svoju. Onaj gorostasni div Đorđe klonuo. U njegovoj duši bila je pustoš i tama. Na svakom koraku, na svakom mjestu, pred njim se javljala slika njegove Ljiljane. U gluho doba noći, on je lutao na seosko groblje i na malenoj humci, koja je pokrivala njegovo blago, on je provodio do zore. On je tu svoju Ljiljanu zvao a ona mu se ozgo iz zvjezdica odazivala. Samo na njezinom grobu on je bio utješen i miran: osjećao je neki sveti miris i kao da ga Ljiljana miluje po licu. Jest, to je bila njezina duša, koja je sa malijem rajskijem vjetrićem dolijećala i milovala svoga Đorđa.
VII
     Prošla je zima.
     Pod zlatom proljetnjeg sunca sve se budilo u novi život.
     Na plavičastom nebu, baš kao sada, osmjehivala se svježina i mladost. Na grančicama nizali se zaruđeli pupoljci i razvijali svoja svilena njedra bisernoj rosi.
     Vjetrić je nosio miris od ljubičica. I na grobu Ljiljaninom mirisao je stručak plave ljubičice; on je iz njezinih njedara nik'o.
     Naše mirno seoce bilo je pravi raj. Vrijedni ratar kopao je i orao. Na njegovom poštenom licu počivala je vedra nada.
     No ko je mogao misliti, da će moje drago seoce za čas ostati pusto i poharano?... Što sreća jednom rukom daje, drugom oduzimlje. Jednog dana, bila je nedjelja u maloj seoskoj crkvi orila se molitva sijedog pope Aleksije, a dobri seljani pobožno su stajali i slušali. No tek što je stari popa dovršio polovinu službe božije, naše malo selo ispuni se jaukom žena i djece. Svak prekide molitvu i poleti kući svojoj. Oko sela i u njemu bijahu divlje čete varvarskog neprijatelja. Žedne i gladne zvijeri jurile su, palile i ubijale. Nevina krvca srpske djece tekla je potokom i rijekom. Vrisak i jauk dopirao je do neba; no nebo je bilo vedro i mirno, možda je u tom času na visinama svojim pripremalo mjesto za nove anđelske duše srpske dječice. Bila je borba i okršaj. Svak se očajno branio. Srpski očevi svojim prsima zaklanjali su žene i djecu i ginuli na pragu kućica svojih. I najedanput maleno naše seoce zasvijetli se. Krvavi plamen izbi na niskijem krovovima. Što bijaše u životu ustupi da se zbjegom spase. U naručju majke su nosile čeda svoja i bježale u goru i u šumu. I za jedan čas naše je selo bilo pustoš i zgar. Ni jedne srpske duše ne bješe u njemu. No Đorđe nije bježao, on je sam ostao. Na malenoj humci, koja je Ljiljanu pokrila, stajao je sa handžarom u ruci. Ovo mu bijaše i od života i slobode milije. On se nije mogao rastati s njime; on nije mogao pregoriti, da mu za života njegova varvarska noga gazi ovo sveto mjesto u kome počiva njegova sahranjena ljubav. Al' zvjerskom oku varvara ni ove se mjesto sakrilo nije. Oni jurnu na seosko groblje i opaze Đorđa, koji sav od borbe krvav bijaše. Sa svake strane podignu na nj oštre nadžake i pod gomilom slijepog oružja složi se divni i umoreni junak i pade da se na grobu ljubavi svoje vječito odmori. Plakala sam i u pjesmi svojoj žalila svoje drago selo i seljane, koji su me uvjek rado primali, a kad se spustila mirna noć i blijeda mjesečina obasjala pusto seoce, stajala sam na kamenom krstu Ljiljaninog groba i gledala kako vjetrić leluja vlasi mrtvog junaka i onaj stručak ljubičice plave, što je nikao iz mrtvih Ljiljaninih njedara...

(Luča, 1895, br. 6-7)


9.

DRUG
Stevi Žakuli


     Sahranismo ga...
     Na novouzdignutu humku padali su zlatni uveoci što ih vjetar donosaše sa obližnjih maslinovih i smokvinih grana, a pošljednja opraštajna pjesma gubila se u hladnom sumraku novembarskog predvečerja.
     Uskom stazom groblja vraćala se je povorka raznih lica, samo on jedini, taj "jadni" Jovo, stajaše još tamo nad Ristinom humkom kao crni stup...

*
     Risto i Jovo bili su drugovi. Svoje djetinjstvo proveli su zajedno. Jedan ih je učitelj učio, a kad su dorasli za posao, roditelji ih odvedoše na zanat kod starog kundurdžije Lazara.
     Godine tekle i oni postali momci, pravi momci; a valjane ruke pa zaradile sebi. Oni bijahu obučeni u lijepo narodno odijelo: bijele dokoljenice, plave šalvare, crveni koparan, a na glavi zavratka sa hercegovačkim grbom.
     Momci mladi pa ih srce poteglo za ašikovanjem. Obilazili mahale i sokake, a onaj sokak, što je tamo na priječkoj strani ispod Huma bio im je najmiliji. Tamo, u maloj niskoj kućici, raslo materino zlato, raslo pa naraslo - prava sevlija!... Što je cura u mahali i butum oko mahale, ni jedna ne bijaše kao Mara Sančića. Ama, znaš, bolan, kad se ona u svetac obuče u one dimije od džanfeza, pa ona kratka ječerma, što se upila ispod one dvije grude... pa onaj mrki fesić sa zlatnom granom, pa još kad vidiš one oči, one velike lijepe crne oči, e bolan lijepo da "zvizneš". Pa i nije momka bilo, koji se u taj Marin sokak ne svraćaše. A ona tek malo iza kanata proviri pa se opet sakrije. Risto i Jovo bili su najsretniji. Kad bi oni nedjeljom bahnuli na Marina vrata, Mara čisto postane nekako još ljepša. Oko malih usta oblijeće slatki osmijeh te ti izgleda da je sav zlatan kao zlatni proljetni zrak kad padne na rumeni cvijet... One lijepe, mudre oči k'o da gore, pa te griju. Dok je druge momke samo kadikad iza kanata provirivala, Ristu i Jovu gledala je baš onako ačik, igrajući se žutom narančom i prebacujući je iz ruke u ruku. A kad bi je oni štogod i upitali ona bi malo oborila glavu pa onako poluglasno odgovarala bi, dok ni jedan drugi momak ne ču iz njezinih usta cigle riječi.
     Risto i Jovo bili su u Mostaru od najljepših momaka. No Risto imadijaše prvenstvo. Risto je bio ljepši, a uz to i okretan, pa je znao s djevojkama razgovarati, dok Jovo bijaše često puta zbunjen i nespretan. Pa i nije čudo što je Mara radije gledala Ristu nego li Jovu. Kad bi joj štogod Risto progovorio, ona nekako zasvijetli očima pa sva radosna. Lijepo vidiš kako joj pod ječermom srce udara. Jovo je osjetio to; tajno u duši njegovoj počela se rana otvarati. On se prema drugu pokazivao silom veseo i raspoložen i zavidio mu je. On je, možda, većom silom ljubio Maru nego Risto, al' eto, Risto pobjeđuje, Risto ljepši, Risto razgovorniji pa djevojci prirastao za srce, baš za ono srce, koje onako pod uskom ječermom bije...
     Sveci svetovali, a nedjelje nedjeljale. Drugovi odlazili kod lijepe Mare...
     Jednom, baš na Trojičin-dan dogovorio se Risto sa Jovom, da se pošlje podne sastanu prijeko u Tutinoj izbi, da popiju po jednu, pa onda Mari.
     Odma pošlje ručka spremio se Risto pa pravo gdje su su zakazali. Tu nađe Jovu, al' Jovo se promijenio. Pred njim bukara vina, a on se malo iskrivio na klupi, zavratka mu pala, pa kosa zamršena strši...
     - Šta je to, Jovo? - Risto će sa ulaska vrata. Jovo nekako čudno podiže oči pa promrmlja...
     - Ništa, ništa. Eto prevarila me bukara, pa sam malo uhvatio... Ti mene ostavi, ja danas neću s tobom.
     - A što, bolan?
     - Pa vidiš da zaplićem jezikom, pa će mi se smijati tvoja Mara...
     Ove posljednje riječi zvonile su nekako čudno... Risto se trže, nešto ga neobično kroz srce prožma, pa će Jovi:
     - A što da je moja Mara?      - Ništa, bolan, ništa... Ja se šalim... Dede ispi jednu, pa ti hajde, a mene ostavi... večeras ćemo se viđeti.
* * *
     Risto se uputio Mari, al' jednako mu zvone one riječi Jovine i šta znači ona promjena koju je primjetio na svome drugu? Što se Jovo napio danas kad on nikada ne bijaše pijan? Pa one riječi "tvoja Mara"... Sve to dovodilo ga je u veliku zabunu, dovodilo ga je do uvjerenja da i Jovo voli Maru. I on zastade, hotijaše se vratiti Jovi. "Zar jedna đevojka, pa da me rastavi sa najmilijim drugom? Ne, ja iđem Jovi, iđem mu reći: ako on voli Maru, neka mu bude sretno, ja ću odstupiti".
     Dok on to mišljaše, a jedno milo lice lebdijaše pred njime. On lijepo vidi džanfezli dimije, usku ječermu, crne velike oči, koje ga tako milo gledaju; on vidi, lijepo sve vidi - vidi upravo Maru, kako se igra sa žutom narančom pa joj na rukama zvekeću srebrni belenzuci. Risti počeše noge klecati, hoće da mu duša u kotlac dođe. Jedna vrela usijana šipka prostrijeli mu srce i on se strese. On mora naprijed, on mora vidjeti Maru - ona mora biti njegova i ničija druga pa ni Jovina. I on pođe dalje pravcem onamo, gdje se diže ona stara granata smokva uz onu malu kućicu Marinu.
     Svetac, pa oživi mahala. Lijep dan, pa i staro i mlado izvrvljelo pred avlinska vrata pa se razgovaraju.
     Tu gdje su Marina vrata iskupila se grupa momčadije pa se šale i zadirkivaju. Zovu curu da ih poviri, al' Mara zatvorila oba kanata pa ih samo kroz ključaonicu proviruje. U to će neko:
     - Eto Riste! - Mara otkuči jedan kanat pa brzo proviri da vide varaju li je momci. Da, tu je Risto, njezina duša njezin san.
     Sunce počelo sjedati, daleko iza Huma otišlo.
     Momci se počeše razilaziti, sve ode, samo Risto ostade. On mora vidjeti Maru, mora joj sve, ama sve reći pa šta bilo. I vrata se otvoriše, Mara se Javi.
     - A Boga ti, što si sam, đe ti je Jovo? - lagano prošaputa ona.
     - A što, zar ti, bona, voliš kad je tu Jovo? - prebaci joj Risto.
     - Pa ja... znaš... onako te pitam, što je on tvoj drug i što si vazda s njim.
     - Znaš šta je Mare? Jovo je ostao u čaršiji, a ja sam evo došao da se s tobom na samo porazgovorim. Evo ima već godina dana kako ja tebi dolazim i s tobom se gledam. Ja neću da s tobom "mâtam" i da te zanosim. Moja je mati ostarila, ona hoće da ima zamjenu... Mare, tako ti Boga, reci ti meni pravo i pošteno, onako od srca, bil' ti pošla za me? Ti znaš, ja nisam čovjek bogat, ja samo imam ove dvije ruke i živim od zanata. No ne boj se, dok sam ja živ tebi ništa falilo ne bi. Ja te volim, zavolio sam te odma iz prvijeh dana, pa sad reci, hoćeš li biti moja?
     Mara nije znala kako da se nađe. Ta ovo je prvi put kako ona stoji pred čovjekom, koji joj svoju ljubav izjavljuje. Ristine su riječi tako slatke, pune nečega što joj srce sagorjeva. Ona za čas obori glavu i gledaše u rumeni karanfil, koji okretaše među prstićima. Ne zna šta će da odgovori. Ono nije da ona ne zna odgovoriti, nego je nekako stid, pa joj lijepo udario plamen u lice...
     - Što mi bona ne odgovoriš? - reče Risto kad viđe da ova oklijeva.
     - Risto - jedva prozbori Mara - ja imam majku, ja nju moram pitati, a što se mene tiče... Tu Mara zastade i opet prevrtaše karanfil i gledaše u nj.
     - A đe ti je mati?
     - Eto je u kući, čeka da ja dođem da pristavimo večeru.
     - Pa dobro, ti hajde materi, a eto i mene...
     Mara veselo otskakuta u svojim sarajevskim nanulama, a Risto uz avliju:
     - Jeste li prijateljima razi? - koračajući viče Risto.
     - Dobrim prijateljima vazda! - ču se iz kuće (kuhinje) glas Marine matere, koja zatim izađe i uvede ga u sobu. Risto sjede u vrh sobe na sećiju, baš pod ogledalo, na koje se Mara ogleda.
     - Znaš, Anđo, što sam doš'o? - reče Risto, pošto zavi, pa zapali cigaru. - Ja sam se zagledao u tvoju Maru. Ona mi je omilila i ja sam evo doš'o da te upitam hoćeš li mi je dati i hoće li ona i je li kail...
     Žena lomljaše prste i ne mogaše u prvi mah da se pribere. Ta šta će sad ona? Ako joj Mara ode, ona ostade samohrana, jer joj je Mara jedinica pa je pazi k'o oči. Al' valja momku odgovoriti pa šta bilo.
     - Pa Boga ti, brate, moja je Mara još luda, još je ona dijete. Ona ne bi znala tvojoj kući ugoditi niti kućom upravljati.
     - Bila luda ne bila - odgovori Risto - ja sam nju zagledao, pa ako ste kail a vi kažite, pa neka bude sretno.
     Šta ćeš, treba tražiti čaru, ili momku otkazati ili - pristati. A momak k'o zlatna jabuka, pa uz to radiša i hairli, te žena ustade sa sanduka, koji bijaše odma do sobnih vrata zasrt čaršafom, i ode da se s Marom razgovori. Ne potraja dugo a Anđa se vrati:
     - Neka bude sretno! đevojka hoće, pa hoću i ja.
     - Nek je sretno, i da Bog da! - odgovori Risto i čisto mu neka zebnja sa srca pade.
     Pošto ispiše po jednu kafu i utvrdiše da prosidba bude iduće nedjelje, a svatovi tek na jesen, jer, veli momak, treba se opremiti i kuću napuniti. Risto ustade i oprosti se, a Anđa ga isprati do avlinskijeh vrata, dok Mara kroz pendžer viri pa sva od radosti trepti k'o leptirica.
     Veseo Risto, nešto mu oko srca toplo, pa bi iz svega grla pjevao. Iđe a sve misli na Maru, pa mu sve lijepo kao i Mara. I ovo veče što se već spustilo nad Mostarom i proređalo zlatnim zvijezdama, i ono plavo nebo nad Humom i ona brza Neretva što zapljuskuje svoje kamene obale, sve je to bilo lijepo kao Mara i sad je sve njegovo, vas je Mostar njegov, jer je njegova Mara.
     Kroz priječke mahale, punim srcem, hitao je brzo a prva mu je briga bila da nađe Jovu i da mu sve kaže.
     Taman Risto preko stare ćuprije, a Jovo preda nj.
     - Đe si ti, bolan? - veselo pristupajući mu reče Risto, i udari ga rukom po ramenu.
     - Evo me! Znaš, ja sam ti danas malo zabasao... Poteg'o sam više nego obično pa me, brate, uhvatilo.
     - Jovo, tako ti boga - nastavi Risto s njime usporedo idući - da tebi nije štogod na me žao ostalo, kad si mi onako danas preko volje odgovarao i nisi htio sa mnom ići?
     - Eto ti kažem, da me vino prevarilo pa nisam znao ni šta govorim.
     - E, znaš li šta je novo?
     - Šta?
     - Ja sam ti, brate, dao riječ. Sad sam bio kod Marine majke, pa đevojka pristala, a i mati joj.
     - E da Bog da sretno! - reče Jovo i pruži ruku Risti, a pod njim noge zadrhtaše; glas mu nekako nesiguran... zapinje...
     - Hvala ti, brate! - odgovori Risto i drugovi se poljubiše.
     - Jovo, prsten je u iduću neđelju. Ti znaš da mi od tebe niko miliji nema, pa, brate, ti ćeš i predati amanet. Ja nemam brata, ti si mi brat. Pozvaću i ostale komšije, pa, u ime Boga, ti pred njima pa predajte amanet.
     Jovo bijaše kao u polusnu. On nikad tako zbunjen nije bio, on je drugu vazda iskreno odgovarao, a sad nekako nema riječi, nije jasan, zapleće. Nešto ga u prsima steglo pa čovjek ne može da govori. On bi najvolio sada pobjeći od Riste, da se nikad više s njime ne sastane.
     - Hoću, Risto, ja ću ti učinit' ljubav - s mukom odgovori Jovo a rukom tare znoj s čela.
     - E hvala ti, brate, a sad lahku noć! Iđem kući da materi kažem...
* * *
     Brzo prošli dani. Osvanula nedjelja, lijepa i proljetnja nedjelja, puna sunca i nebeskog plavetnila. Prosioci se iskupili kod Ristine kuće pa pjevaju. Tu je i Jovo, i on se usiljava da bude veseo i pjeva... Obrediše se zdravice i prosci krenuše na put. Amanet, koji bijaše zavijen u crveni svilenjak, nosilo je jedno odraslije dijete. Jovo je išao naprijed, a ostali, dva i dva, za njim. Na avlinska vrata izvrvila ženskadija pa im čestitaju: "Sretno, sretno!"
     Mati Marina sa komšijama dočekala prosioce. Počeše zdravice, jedna po jedna, a sad dođe na red da se amanet preda... Nešto se u Jovi prevrnu; zapališe mu se prsi pa hoće da izgore. Neki trnci sa dno noga do potiljka obuzimaju Jovu. on bi taj amanet zgazio, on bi ga bacio u najvišu dubinu Neretve... Mara, ta lijepa Mara, njegova neće biti. Taj Risto, koga je on tako volio, sad mu je mrzak, on bi zajedno s njim skočio u najvišu jamu. I nesvjesno on se diže, stupi pred ikonu, prekrsti se i tri put metenisa pa uze amanet, koji mu dodade dijete, i stavi ga pred ikonu, a zatim se opet prekrsti i tri puta metenisa.
     - Sretno, sretno! - zavikaše svi, pa kad se obrediše još jednom zdravicom i ispiše po kafu, veseli prosci krenuše se Ristinoj kući. Jovo je šutio; bio je blijed kao da mu je neko srce iščupao pa ga boli. On više ništa nema, on je sve izgubio.
* * *
     Risto prionuo za rad. Čim zora a on na posao. Što su druge kalfe svršavale za dva dana, on za dan i po. Hoće momak da što prije zaradi, da kuću spremi, da svatove ugosti. A majstoru milo što je taki Risto pa ga bolje i pazi nego li druge. Uza Ristu sjedio je obično Jovo i radio, al' od prosidbe tu Jove nema, njegovo je mjesto prazno. Slao i poručivao po nj majstor, no on ne dolazi. Zabio se momak u mehanu pa i ne izlazi... Teško Risti, žao mu Jove, žao mu druga, žalije mu ga od rođenog brata... Ta on pogađa šta je Jovi, on se sjeća onih riječi Jovinih u Tutinoj izbi i sad mu je sve jasno. Boli ga, živo ga srce boli. Traži Jovu al' njega nigdje, on se krije i neće da vidi Ristu. Protekla i tri mjeseca a Jovo ne dolazi, on je post'o pravi bekrija i ne izlazi iz mehane. Što je imao ubio u glavu, a sad prodaje i stvari iz kuće, koje su mu iza majke ostale. Čak neki ga počeli nazivati, valjda iz sažaljenja, "crni", "jadni" Jovo.
     Još mjesec dana eto jeseni, eto Ristinih svatova, eto pjesme i veselja. Al' gdje je sreće tu je i nesreće.
     Udarila po Mostaru nakva "vrućica". Jutros čovjek ustao zdrav a u večer oborilo ga... Gori, bunca, a do osam dana a njega nose...
     Risto kidisao sa poslom - ugrio se, pa mu lijepo vratne žile nabrekle. Jesenji vjetar puše kroz pendžer pa ga hladi, a Risti milo, ugodno mu; a kad je uveče kući došao a on - na postelju. Gori kao vatra; zapalilo se čelo pa sve para izbija... Bunca - govori na jabanu, zove, spominje Jovu, Maru, pa sve tako... Ne prođe ni osam dana a majka zakuka za Ristom. Lijepo ga nešto udavi, pa eto ti! Vas Mostar čuo za smrt Ristinu, pa nekako čuo i Jovo. On odavna nije bio trijezan al' sad znadijaše sve. Risto umro, a on se nije s njime ni oprostio, a on ga nije ni jedanput obišao. Ta pomisao još većma ga zaguši - on poče plakati k'o maleno dijete i diže se pa pravo Ristinoj kući, a kad ču naricanje Ristine majke, on se lijepo skameni. Mati Ristina ugledala Jovu, pa ga zove da vidi mrtvog druga. Jovo pao pa ljubi Ristu, ljubi ga u čelo, usta, u lice. Moli ga da mu oprosti što se nije s njime halalio.
     Zvona zazvoniše i sprovod krenu... Tamo na Suhodolinskom groblju sahraniše ga...
     Na novouzdignutu humku padali su zlatni uveoci što ih vjetar donosaše sa obližnjih maslinovih i smokvinih grana, a pošljednja oproštajna pjesma gubila se u hladnom sumraku novembarskog predvečerja... Uskom stazom groblja vraćala se povorka raznih lica, samo on jedini, taj "jadni" Jovo, stajaše još tamo nad Ristinom humkom kao crni stup...
     Kasno je bilo kad se Jovo sa groblja povratio. Već su po ulicama počeli škiljiti fenjeri, a na visokim minaretima, koji se gubljahu u jesenjskoj magli kao crne uzdignute sjenke, mujezini su dovršavali svoju dovu - bila je jacija. Jovo je koračao neodređeno i sumorno. On se nikad tako pustim osjećao nije; on je mislio na Ristu, na mater Ristinu i na one dvije sirotice, dvije sestre Ristine. One su ostale bez zaštite. Mati im grohnula, pa ko će ih sada hraniti? Tako Jovo mišljaše, a put ga nanio baš pored vrata kuće Ristine... Nigdje nikog, sva su vrata zatvorena i on lagano podiže mandal, otvori vrata i kao sjenka stupaše preko uske avlije i stade. U maloj sobi, na podu, stajao je tučani čirak a u njemu lojana svijeća, koja bacaše slabu svjetlost oko sebe, a tamo uza jastuk, koji bijaše uza zid prislonjen, sjedi mršava starica, savila ruke pa se ljulja i nabraja. Tamo, u jednoj ćoši sobe, u polumraku, sjeđaše Joka i Stana, sestre Ristine. Obje povezane crnim jaglukom pa k'o dvije kukavice kukaju... Jovo stajaše i kroz pendžer gledaše ovo satrveno i razoreno gnijezdo. Tu više nema radosti, nema sreće, jer Riste nema. I njega ponovo obliše suze. Al' neka sretna misao kao da mu pade na pamet i on lagano prozbori: "Bože, daj mi snage!" pa se lagano dokuči avlinskih vrata i nestade ga...
     Te noći Jovo nije oči sklapao. On je presjedio sam zavijajući cigaru po cigaru. Puna soba dima, pa kao da je pao oblak i samo se nazire slaba svjetlost kandila, koje je Jovo te noći prislužio pred Svetim Đorđem svojim krsnim imenom. Svu noć on je mislio na Ristu, na mater Ristinu i na one dvije sirotice njezine... A čim se dan javi, on ustade pa pravo kod svoga staroga majstora. Baš se majstor kurisao, naložio dagaru, srče kafu i puši, a Jovo otvorio vrata dućanska.
     - Dobro jutro, majstore! - pa pristupi i majstora u ruku...
     - Bog ti pomog'o! - reče stari Lazar i začuđeno pogleda u Jovu.
     - Majstore, ja sam ti mnogo skrivio; ja sam se obruk'o i pred Bogom i pred ljudima i pred tobom. Oprosti mi, i primi me opet da radim, da budem sretan.
     Majstoru udariše suze, drago mu što mu se Jovo na prvi put vraća, drago mu, jer se sjeti i Riste, jer je Jovo drug bio Ristin...
     - Od mene ti prosto, reče majstor, ja ti otvaram opet svoja vrata, pa budi pametan i valjan.
     Jovo se saže, opet ga poljubi u ruku i sjede na svoje staro mjesto, pa prihvati za čekić i reče: "Bože ti pomozi!"
     Majstoru srce raste, gleda u Jovu, gleda u brze Jovine ruke, koje tako vješto obavljaju posao. Ta on je toliko njih na pravi put izveo. Koji su nekad kalfe bile, sad su svoji majstori, pravi majstori, pa se raduje što će to i od Jove dočekati. A i jeste Jovo okren'o kako treba. Nema ti tu, nego čim zora a Jovo za posao pa sve do po jaciji. Čovjeku došla aviz pa se čisto kaje šta je radio, pa hoće da nadoknadi izgubljene danove. Rad ga čisto okrijepio, dao mu snage i povratio mu zdravlje, pa momak postao uredan i lijep. Neće vam taj više potrošiti novčića zabadava, nego čuva, brate, i zavezuje u devet uzala... Svaki dan mogao je zaraditi dvanaest groša, pa kud ćeš bolje, može prehraniti i sebe i druge...
     Zarađivao Jovo, a dani prolazili pa se nakupilo... Prošla i zima, pa zarudilo proljeće, još nekoliko pa eto Đurđeva-dne, a Đurđev-dan je njegovo krsno ime, a i u Ristinoj kući. Sve što se više Đurđev-dan primicaše, Jovo veseliji, raspoloženiji. Jedna zlatna misao razvedrila mu čelo, k'o proljetno nebo kad se razvedri poslije magle, pa ti ga je milina pogledati. Na Maru je zaboravio sasvim. Mara prežalila Ristu, pa se udala za nekog sahadžiju iz Bosne, pa s njime sretna...
* * *
     Prolistala gora. Šnjegovi se planinski rastapaju pa rijeke nabujale. Lasta cvrkuće a ždralovi prelijeću čak na Dunav. Zamirisala kadulja i vrijesak, pa čele izletile da kupe med. Vinogradi se okopavaju, loza nabrekla, sunce grije, sjutra je Đurđev-dan. Jovo uzeo izun od majstora, pa se nešto usprovrz'o, sad uz čaršiju sad niz čaršiju, kupuje nakve stvari, trebaju mu - sjutra mu je krsno ime... Dan prolazi, evo večeri. Sjela mati Ristina, sjela i Joka i Stana pa plaču. Pred ikonom Svetog Đorđa gori kandilo, tužno gori, i svjetli se kao one suze što ih ove tri sirotice liju. Sjutra nema ko da prisluži svijeću, nema Riste, pa plaču.
     - Otvorite! - najedanput začu se s avlinskih vrata.
     - Ko je? - istrča Joka, mlađa sestra Ristina, pa pita.
     - Ja sam, otvori. - I Jovo stupi preko avlinskog praga, pa pravo u sobu.
     - Dobro veče!
     - Bog ti pomog'o! - odgovori mati Ristina, pa briznu u viši plač. Ta on, Jovo, drug je njezinog Riste, pa joj se rane pozlijedile. Stana, starija sestra Ristina, pobježe u drugu sobu, djevojka za udaju pa se krije...
     - E, znaš - reče Jovo pošlje kratkog ćutanja - ja nisam doš'o da plačemo, nego da se večeras uoči krsnog imena proveselimo. Nemoj tako... Nego slušaj. Ja sam bio drug Ristin. Živili smo kao dva rođena brata, pa hoću i sad da mu budem vjeran i pravi drug. Vi nemate nikog, sami ste. Evo mene, ja ću s vama, ja hoću da zamijenim Ristu, hoću da budem vaš 'ranitelj. Eto ti imaš šćer za udaju. Stana je prava đevojka, pa ako hoćeš, a ako hoće i ona, te je draga volja, ja je primam za ženu pa neka bude sretno... ja sam sve udesio...
     Mati Ristina gleda u Jovu, a ne vjeruje da je to on, ne vjeruje, da je to java, ona sanja... Na vjeruje da čuje taj glas... To je obmana, to su mađije i ona grca, guši se - plače, a pred ikonom Svetog Đorđa kandioce veselije zatrepta...
     Osvanuo Đurđev-dan, osvanula sreća materi Ristinoj. Jovo joj postao sin; Jovo joj kolo u kući poveo; Jovo joj prislužio krsnu svijeću; Jovo je sada hranitelj njezin, hranitelj sviju njih.
     Vesele se svatovi, a veseli se srce Stanino; veseli se nebo i sunce, a tamo, još od razdanka, u bašči pod rascvjetalom ružom, neprestano pjeva jedna tica, pjeva slatko i milo. To je duša Ristina sletila pa zahvaljuje drugu...

(Zora, 1900, br. 11)



ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm