Vucjakoviceva dzamija
Klikni na sliku
PRIPOVJETKE I

       
www.aleksasantic.com



PRINT  1. OSVETA   (Golub, 1887, br.5)
PRINT  2. KRADLJIVCI   (Golub, 1887, br.8)
PRINT  3. MAJČINA SUZA   (Golub, 1889, br.1)
PRINT  4. AMAZONKA   (Stražilovo, 1894, br.40)
PRINT  5. LJUBAV SIROTICE   (Bosanska Vila 1894, br.4-5)


1.

OSVETA
PRIČA IZ NARODA


     Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasići, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogođ kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta će lasica raditi kad ne nađe svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasiće. Uzvrti se i počne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda počne gledati na svaku stranu stojeći na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona činila, seljak brzo uzme leglo sa lasićima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad siđe s drveta ode opet tražiti svoje drage lasiće, i na radost njezinu nađe svoje male, gole lasiće. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizući zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
     Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, reče: "Čini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa će ti biti dobro". "Zlo čini, zlo će te i snaći". Životinja, pa i ona zna šta je "osveta".



(Golub,1887, br.5)


2.

KRADLJIVCI


     U lijepoj gorama okruženoj varoši A..., živio je jedan bogat čovjek po imenu Luka. Njemu je Bog dao svega, mogao je živjeti sasvim bezbrižno. Ali, i pokraj tolikog bogatstva, bješe ipak nezadovoljan, jer ne imađaše od srca poroda. U istom mjestu nalazaše se i jedan siromašan ali vrlinama obdaren mladić, Milan. On je svršio tri razreda osnovne škole; znao je prilično čitati, pisati i računati. Budući ne imađaše od srca poroda, a upoznav u njemu pošteno srce, dobru dušu, blagu narav i poslušnost, Luka zavoli Milana, te ga posini, i očinski blagoslov na nj izlije. Preda mu svu radnju i imućstvo u njegove ruke, da svijem upravlja. Milan je svoju zadaću vazda tačno vršio, i starao se, kako će bolje ugoditi svome poočimu Luci.
     Nedaleko od iste varoši A... stanovahu u selu B..., Đuro i Marko, koje je cijelo selo mrzilo zbog nevaljalog ponašanja i nepoštenja. Malo se ko s njima sastajao i niko nije želio, da s njima posla ima; svak ih je živ prezirao i svak izbjegavao njihovo društvo.
     "Boga mi lijep šićar šićarili!...A! šta veliš Marko!? Koliko samo Luka ima u kasi dukata i ostalijeh para!... Samo kad bi nas sreća poslužila, te bi to mogli učiniti!"
     "Ti lijepo legni u sanduk", produži Đuro, - "zaključaj se, a ja ću te metnuti na kola. Kad dođemo u varoš A..., ja ću naći jednog hamala, te ću ga zametnuti sa sandukom i s njim otići u magazu Lukovu. Kad dođem u magazu njegovu, zamoliću ga, da mi sanduk prenoći kod njega, a ti samo pazi da te ne bi u sanduku primjetili; pa kad bude noć, već znaš šta ćeš raditi".
     Ovaj se razgovor čuo iz Đurove kuće. Što namisliše, to i učiniše. Kad je svanulo i sunce ogrijalo zemlju, letila su jedna kola iz sela B..., na kojima, osim kočijaša, bijaše bogato odjeven Đuro i jedan sanduk. Kola juriše brzo; dizaše se za njima prašina i za nekoliko sahata stignu u varoš A... Bilo je već sunce spustilo se k zapadu, kad stiže Đuro sa jednijem sandukom - koga hamal nosaše - u magazu poštenoga Luke.
     - Dobro veče, gazda Luka.
     - Dobra ti sreća. Bi odgovor Lučin.
     - Došao sam, gazda Luka, da vas za jednu stvar molim a to je: sutra polazim rano sa željeznicom u N..., pa budući je vaša magaza blizu štacije željezničke, da mi dozvolite, da ovaj sanduk u vašoj magazi prenoći, jer su u njemu skupocjene stvari, te ga ne smijem nikom drugom povjeriti, osim vama.
     Dobri starac, ne sumnjajući ni o čem rđavome, da mu se od toga dogoditi može, dozvoli mu, da sanduk kod njega prenoći. Dozove Milana - koji pisaše - i naredi mu da sanduk na zgodno mjesto stavi.
     Milan ustane i izvrši tu poočevu zapovijest, kao i svaku drugu.
     Kad se spuštalo veče i kad zađe sunce, Luka i Milan, zatvore magazu i odu kući, ne znajući da su lupeža zatvorili. Kad je nastalo gluho doba - ponoć, Marko polahko otvori sanduk i izađe iz njega. Drhćući rukom zažeže svijeću i pođe na rđavi posao, koji će skupo platiti, kao što ćemo docnije vidjeti. Približi se kasi - koja je dobro u zid utvrđena bila - i nakon dužega vremena, pomoću nekakve sprave, otvori je. Pograbi dukate i ostavi pare dobroga Luke; opet zatvori kasu, kao da nije ni otvarana. Malo počine a zatim ode opet u sanduk; dobro se zabravi i ušuti, kao da nije ništa ni bilo. Ali teško njemu, ostavio je trag svog rđavog djela: grabeći iz kase dukate, nekoliko ih se prospe, da on ni čuo nije. Može biti sami Bog tako je šćeo, da oni osvjedoče Markovo rđavo djelo. Svanu, svjetina poče hodati. Milan već došao u magazu. Premećući nekakva pisma slučajno okrene se baš uprav kasi i začudi se kad smotri pred njom prosute dukate. Pitaše sebe: "Odakle su tu!?" i prozbori: "-Ovo mene moj poočim kuša, da li ću ja ove dukate sakriti, te ih s toga ovđe prosuo... daklen, on nema u mene uvjerenja..."? Tu uzdahne i obliše mu suze zažareno lice. Eto ti Luke. - "Dobro jutro, sine!... Šta si neveseo."? Milan šuti, ne odgovara, neće ga u ruku da poljubi.
     - Ama šta ti je, dragi sine; što si se na mene razljutio? Pripita ga opet starac. - "Kad ti o meni sumnjaš i nemaš uvjerenja, onda ja neću više biti tvoj sin... Ti si sinoć ispred kase prosuo dukate, da vidiš hoću li ih ja sakriti jutros", reče kroz plač Milan. - "Ja nijesam tako mi Boga, vjeruj mi, sine; ja te nejmam šta kušati, ja sam u te uvjeren kao u moje srce i sve sam ti predao... Otvori kasu, da vidimo šta bi moglo biti u stvari i da nije ko pokrao novce, te može biti, da su se dukati prosuli, kad ih je iz kase vadio". To reče pošteni starac Luka. Milan brzo ustane, otvori kasu i užasne se, kad spazi da su svi novci pokrađeni. Ali, Bog pravedne čuva. Najedanput Milan upita, kao da mu sami Bog napomenu: "Je li tu onaj sanduk, što ga je sinoć onaj putnik donio, i zamolio nas, da mu prenoći u našoj magazi do jutros"? "Gledajmo!" "Ovđe je; a što će ti sanduk"? upita ga Luka. "U njemu će izvjesno biti lupež", - odgovori Milan. - "Evo traga kuda je iš'o sa svijećom, pod je pokapan... Zovi policiju brzo". Luka odma spremi, da dođe policija, a on i Milan metnu na sanduk nekolike teške stvari, da se ne bi lupež izvukao i na silu pobjegao. Iz sanduka se već čuo glas Markov: "Nijesam ja kriv ništa,... mene je Đuro na ovo naveo... Molim vas pustite me, evo vam svijeh novaca".
     "Nećemo te, lupežu, puštati, nek' te sud kazni za tvoje nevaljalo djelo", odvrati mu Milan. Eto vam i Đure, pokretača tog rđavog djela, vodi jednog hamala.
     "Dobro jutro, gazda Luka, jesi li dobro spavao?" "Šta me pitaš lupežu jedan; jesi li se mislio obogatiti sa mojijem novcima, koje sam sa trudom stekao?" I govoreći to već je na nj skočio i pomoću Milana bi svezan Đuro. On se sa svom snagom odupirao da pobjegne, jer vidje, da su mu raboti u kraj stali; ali mu sve uzalud bi. "Nećeš, nećeš pobjeći od nevaljalog djela, čovječe; mogao sam ja zbog tebe stradati, ali me Bog sačuvao" - reče mu Milan.
     Stiže policajni upravitelj-komesar sa nekoliko oružanika. Nazove Boga i upita: "Đe su lupeži?" - "Eto jednog svezana, a drugog evo u sanduku", odvrati Milan. Oružnici odmah sanduk otvore i, zaista, Marko u sanduku sa dukatima. Brzo ga svežu sa Đurom zajedno i odvedu ih sudu. Luka i Milan kažu sve sudu kako je stvar tekla. Sud im povrati novce od lupeža, a lupeže Đuru i Marka preda mračnoj tavnici da kaju grije svoje. Milan se radovaše u svojoj duši, što onaj koji čini zlo djelo mora stradati, a onaj koji dobro misli i radi neće nikada zlo proći.



(Golub,1887, br.8)


3.

MAJČINA SUZA


     Kad su zimne noći u nas, sjedi se za dugo. Iskupi se u jednu prijateljsku kuću mladeži, a bude i staraca. Starci obično pričaju i kazuju mladeži svoju prošlost. Tako ti se i ja desih jedne zimske noći kod vrlog starca Draga. Tu se bijaše još dosta mladeži steklo. Starac Drago počeo nam je pričati. Mene je to zanimalo, te ću vam evo saopštiti jednu priču, što sam je jedne takve noći od Drage čuo; on me je uvjeravao da je istina, te i ja neću drugo reći.

* * *
     Sad da pojašete dobra konja, ili ko je snažnijeh grudi i pleća, pa da pritegne za noge opanke, a ogrne lahku struku, pa pođe, stigao bi u varoš Mostar za šest sati. Nedaleko od iste, za dva sata došli bi u selo Nevesinje, u kome sada samo srpske porodice prebivaju.
     U njemu nekada življaše Marko Zlatković, bogat i imućan čovjek. U njega nije bila koliba pokrivena slamom kao u drugijeh seljana; u njega je bila prava varoška kuća, pokrivena divno i ozidana krečom i kamenom.
     I on se nosio bogato odjeven.
     A kako i ne bi? - pokraj svojijeh tri hiljade ovaca, koje su mu pasle po širokom polju okružene čilijem čobanima, koji su ih čuvali, svirajući divno uz frulu.
     Kad je bio kakav svečan dan, pa bogme trebalo je ići u crkvu, u varoš Mostar, moliti se Bogu, nije Marko išao pješice i znojio se, kao drugi seljani, nego bi on:

Pojahao svog pomamnog vranca,
Što'no bješe kao munja živa -
I stavio toke na prsima,
Te bi sjale kao žarko sunce;
Jatagana zađo bi za pasa.
Okren'o bi poljem širokijem,
Zapjev'o bi junačkijem glasom,
Da se gore potresahu redom.
Vranac bi se razigrao snažni, -
Tri bi koplja u visinu svak'o,
U duljinu za četiri više!
Pod njime se zemlja uvijala,
Iz nozdra mu plamen udarao.

     Marku su u Mostaru i sveštenici naklonjeni bili. A bogme kako i ne bi, kad Marko vazda, kad bi cjelivao u crkvi evanđelije, dao bi po dvije cvancike?! A osim toga, od njega bi imali, kad je vrijeme: po koju grudu sira mladog i po mlado jagnje.
     Marko je bio oženjen. Njegovoj je stopanici ime bilo Stoja, koja je bila također od bogate porodice i na glasu.
     U duši je bila poštena i čista. Rado je potpomagala sirotana.
     Ona je Marku porodila dva sokola - dva srpčeta. Jednom je bilo ima Žarko - stariji, a drugome Stanko - mlađi.
     Otac ih je namjeravao poslati u Mostar, da tu barem nauče štogođ čitati i pisati, jer je znao: da je učenje "svjetlost i moć".
     Ali se njegova želja ne ispuni, jer:


Kada ono vraška sila
Bješe od svud' navalila,
Da srbina prahu dade,
Da posije njemu jade,
Da mu sruši oltar sveti -
Iz kog tamjan nebu leti; -
Da mu v'jenac plete trna
Da ga muka tare crna:
Tad se hrabri Marko diže,
Među braću svoju stiže,
Pa im reče hrabro, smjelo:
"Ustanimo u boj sveti,
Dušman će nam sve uzeti: -
Djecu će nam prevjeriti,
Na nas će se suza liti,
Suza bratska, suza kletve -
Koja vječno stoji, traje..."


"Ustanimo, za handžara!
Snaga nam je jošte stara.
Još imamo moći žara."
Složno braća poslušaše:
Pod zastavu jednu staše;
Udariše na dušmana,
Zadaju mu teških rana.
A naš Marko s jataganom,
A na grudi jednom ranom,
Kroz dušmanske čete leće
Siječe im snažno pleće.
Dok je junak malaksao:
Pod dušmana mrtav pao.

     Kao što gore u nekoliko stihova navedoh, Marko je poginuo, boreći se za opstanak imena svoga i vjere svete. Tako sada Žarko i Stanko ostanu bez nauke.
     Čim Marko nestade, odma su u njegovoj kući sve promijeni i učini se nered. Sluge i čobani počeše postajati nevaljali, puštali bi ovce, pa bi one lutale same kud im volja; - oni bi legli pa po cijeli dan spavali; nijesu imali brige, što će u veče manji broj ovaca biti. A tako ti je to kad nema domaćina u kući.
     Nisu se više na njezinom licu pokazivali znaci radosti i veselja. Uviđala je da svaki dan upropašćuje se blago, koje je divno napredovalo, dok je njezin muž živio. No su je tješila dva sinčića a lebdila je nad njima svojom materinskom ljubavlju i njegom. Ali joj svanu jednog dana crni i tužni čas.
     Žarko, koji bijaše stigao do svoje dvanaeste godine, razboli se i ispusti dušu na majčinim rukama.
     Sada dobra Stoja osta puna tuge i žalosti s jednijem sinom Stankom, koga ne puštaše ni jednog trenutka ispred svog oka.
     On joj je bio sad jedina nada u koga se uzdala: da će vremenom, dok ojača i umno se razvije, sačuvati dobro, koje mu je ostavio njegov otac.
     Ali to tako ne bi.
     Kad Stanko uzraste i stupi u svoju šesnaestu godinu, počne se družiti sa nevaljalim i skroz pokvarenim društvom.
     Otišao bi u Mostar, ali ne u crkvu, da se pomoli Bogu, nego bi našao raskalašno društvo, - taj izvor zala i nemoći - pa s njima pijančio u mehani i baterisavao novac. Ti su ga drugovi volili, ali ne iskreno i pravedno, nego pritvorno i lažno. - I davali su mu počasno mjesto za stolom. A zašto? Zato što je on sve piće što bi popili za njih plaćao.
     A ko je njemu davao para? pitaće koji od dragih čitalaca; - je li mu mati davala?
     Ne, majka mu ih nije davala, jer štogod je novaca iza pokojnog Marka ostalo, ona ih je izdala za nadnice, čobanima i slugama.
     On je s druge strane njih dobivao, i to od N. Srebroljubovića iz Mostara.
     Ovaj mu je uzajmljivao novaca i govorio mu: što god on, t.j. Stanko čini, da je uljudno i pošteno, jer je vidjela ova grabljiva ptica dobar plijen pred sobom.
     Tako malo pomalo, naš ti se Stanko zaduži mnogo i premnogo kod N. Srebroljubovića, a sve bez znanja materina. A vas novac uzajmljeni od njega potrošio je sa svojim gadnim društvom u mehani.
     Kad mu se navršila 24. godina i postane vlasnik očeva imanja, navali na nj N. Srebroljubović da mu dug isplati, zajedno sa kamatom, koja je s dugom rasla. Ovaj, ne imajući mu vratiti u novcu dug, moljaše ga, da mu dade marve onoliko koliko i njegov dug zasijeca. Ali Nikola ne htje da glavu s marvom razbija i da se oko nje muči, kako će je prodati i izvući iz nje svotu, koju mu Stanko duguje, nego ga potuži sudu, a uz to neke, onda turske, sudnike podmiti parama, da na njegov mlin vodu navrate. Do nekoliko dana, sud rasproda Stankovu marvu i isplati Nikoli svotu, koju je on u pola toliku Stanku kroz nekoliko godina prošlih uzajmio.
     Nikola bi Stanka i prvo tužio, ali je znao, dok Stanko ne postane punoljetan i vlasnik očeva imetka, da bi ga uzalud tužio. Ali ni Nikola nije ostao uvijek bogat. Nikoline kuće i vas imetak u njima izgore, te i on ostade na "goloj godini" bez igdje ičega. Bog ga je kaznio za nepravedno djelo.
     Jadna Stoja sve je već vidjela i doznala, da joj je sin upropastio svoje imanje. Na licu joj se vječna tuga i sjeta stvori.
     Jedne će večeri povikati Stanku, lijući suze tužne.
     "Šta učini sine? Što upropasti očevinu i mene zavi u crno?... Okani se, sine, toga pokvarenog društva, ne idi za njima, ni po njihovoj stazi. Ono te je volilo, ali pritvorno, dok si za nj piće plaćao; - al sad te više ni pritvorno voliti neće, jer nemaš para, da im vina narediš. Popravi se, sinko, i održi ovo još malo imanja što imaš i podaj se u rad, jer će ti on ploda dati"...
     Sad ćete vi misliti, da se Stanko pokajao i iskao oproštenje od majke i da ju je uvjeravao, da će pravim putem poći, kao što bi i trebalo.
     Ali to nije tako bilo: na majčine se riječi Stanko razjari i bi uvrijeđen, jer je on držao sebe visoko i da mu ne treba ničiji savjet, pa ode te iste večeri u varoš Mostar, a majci ne reče ni "zbogom", nego je samu ostavi. Tu nađe nekog trgovca Milu i predloži mu, da će mu prodati svoje imanje. Ovaj mu odgovori, da je njegovu imetku kupac, te se tako odmah pogode. Mile mu uruči svotu novca po pogodbi za imanje.
     Kad se Stanko dočepa novca, bez ikakva razmišljanja krenu se u daleki svijet, a majku, kao što rekoh, - ostavi samu, - ni da joj rekne "zbogom"!...
     Sirota majka Stoja ostane sama bez ikoga svoga i bez ičije pomoći. Dnevi, noći prolijevala je žalosne suze govoreći kroz uzdisaj:
     "Hej, sinko... šta učini? Što me ostavi samu?"
     Ali svačemu dođe kraj, te i njezinu bolu. Jedne zimne večeri ispusti dušu na tuđijem rukama.
     Kad su seljani došli po nju, da je u grob sahrane, vidjeli su joj na licu suzu, koja se bješe smrzla, pa svi rekoše:
     - To je suza za Stankom.

* * *
     Stanko ode u daleki svijet, sam ne znajući kud će ni kako će: dok nekako dođe u veliku varoš Trijest, koja leži pri moru. Tu je lutao tamo i amo, bez ikakva svoga druga i poznanika.
     Poče mu čelo savlađivati sjeta. Na licu si mu mogao čitati da se kaje za nešto i da ga bolovi muče.
     U toj varoši bude nekoliko dana, pa mu se dodija, te namisli dalje putovati preko mora.
     Naveze se na jedan veliki parobrod, koji je brodio u Indiju.
     Sam u nekoj tuzi velikoj sjeđaše na krovu parobroda i gledaše uzdrmano more, kako se sa burom bori.
     Parobrod se sve dalje i dalje u daljini gubio, dok se sasvim iz vida izgubio, i zaplovio na golemu pučinu morsku, odaklena se ništa ne vidi, osim neba plavog gori.
     To je prvi put Stanku, da ne vidi ništa osim mora i gori nebo. Obuzimao ga je neki strah i slutnja mu se rđava porodi.
     Vjetar je bjesnio strašno i dizao morske valove visoko. S njima je zapljuskivao preko parobroda i skoro ništa nije na krovu njegovu suho bilo. I Stanka je jedan talas, zaljuljan vjetrom, dohvatio, te primoran bude otalen se dignuti i sići doli u sobu parobroda.
     Tu zateče jednog starca gdje čita knjigu. Približi mu se i nazove mu Boga. Ovaj ga starac uljudno primi i rekne mu da sjedne. Stanko ga posluša. Dok će ti starac njemu:
     - Umiješ li ti mladiću, čitat'? Dao bih ti jednu knjigu, pa da tijem vrijeme skratiš.
     - Ne znam baš ni slova, starče, nego bih želio, da ti na glas - ako ti nije muke - čitaš iz knjige da i ja što čujem.
     Starcu ne bješe nikakve muke, te nastavi glasno:

Grehota je kada mati
Na poroda suze lije -
Njega vječno kletva prati,
A sreća mu ne prosije.

     Još je starac čitati htio, ali se začu mornarska vika:
- "Savijaj jedra!"
- "Kapetane, čuvaj nas!"
- "Bacite lenger u more!"
- "Udariće parobrod u stijenu!"
     Na ovu viku izišli su Stanko i starac, padajući kao da su pijani i ništa nijesu vidjeli do strašnijeh morskih talasa.
     Starac klekne na koljena i stane se moliti Bogu za spas. I Stanko isto učini. Ali ne potraja dugo, parobrod udari o golemu stijenu i probije se.
     Voda poče ulaziti i zalud su se valjani mornari trudili, e da bi joj na put stali.
     Bura sve više i više bješnjaše, dok sa svojom oštrom snagom potjera parobrod uprav stijeni, a ova ga dočepa i sveg razbije. Sve bi izgubljeno: mornari su popadali u more, a bogme i starac i Stanko. Nekom srećom Stanko se bijaše čvrsto uhvatio za kolo, koje je udešeno od gume te ne može potonuti. Naročito ga svi parobrodi imaju, za vrijeme opasnosti, da se ljudi s njime mogu spasavati.
     Bio je strašan jauk od mornara, ali se za časak ništa ne ču. Sve mornari bjehu već zagrlili vječni sanak u dubinama morskim... I starac je potonuo i predao Bogu dušu. A Stanko čvrsto se držao za kolo, talasi su se igrali s njim, bacajući ga sad tamo sad amo. Nedaleko od njega i kapetan istoga broda borio se sa silnijem morskim talasima, držeći kolo onako, kao i Stanko. Ali sad duhne strašniji i silniji vjetar i dizahu se strahovito u visinu valovi, dok im se teret na njima ne dodija - Stanko i kapetan - te ga izbaciše na obalu.
     Kao u nesvjestici ležao je sad Stanko na suhu i još je čvrsto držao kolo u rukama; nije gotovo ni znao šta se s njim slučilo, samo su mu u ušima pokojnog starca riječi:



Grehota je kada mati
Na poroda suze lije

     Vjetar presta, umori se. Talasi sve tišiji bivahu, dok se sasvim ne umiriše.
     Oblaci, koji bijahu nebo prekrili, razagnaše se. Ružičasto sunašce zasja i oživi sve. Vazduh bijaše prijatan. Kad Stanka obasja sunce, podiže se i vidje, da ga je Bog spasao. Pun tuge i žalosti lijaše suze i odavaše Bogu hvalu na njegovoj milosti. Zatim pođe nekoliko koračaji i ugleda pred sobom kapetana. Približi mu se i reče: "Hvala Bogu kad imam druga na ovom pustom ostrovu". Kapetan ga nije razumio, ali mu ipak bijaše milo, kad vidje Stanka i radovaše se. Obadvojica se poljube i čvrsto stisnu jedan drugom ruke u znak iskrenog prijateljstva.
     Bijahu obadvojica umorni te legnu spavati. Tek što su u san zaveli, stignu divljačke čete - ljudožderi - i obadvojicu ih uhvate i odvedu daleko preko ostrova.
     Kako kapetan bijaše veoma kabast i pretio, divljaci ga odma ubiju i pojedu.
     Stanko je bio mršav, te njega ne ubiju, nego ga ostave da im čuva stada. Davali su mu najbolje hrane, ne bi li se utovio, te da i njega pojedu.
     Svaki su ga dan pipali iza vrata i gledali je li počeo debljati.
     Ali Stanko svaki dan gori i mršaviji bivaše. Nešto od straha da će ga divljaci pojesti, a nešto od kajanja, što je majku ostavio i prezreo.
     Svaki je dan plakao i molio Boga, da ga izbavi od ovijeh ljudoždera. I majku je molio govoreći:
     "Oprosti mi, mila mati. Ne lij suza za mnom. Ne kuni me. Ja sam pogriješio i kajem se. Tvoja me suza već stiže. Ubriši je i oprosti mi..."

* * *
     Već je prošlo i šest mjeseci otkako Stanko na ostrovu čuva divljačka stada. Njega bi davno divljaci pojeli, ali bijaše žut kao lala, a suh kao drvo.
     Jednog dana, tek što bijaše sunce obasjalo, ugleda Stanko na moru jedan veliki parobrod, gdje se ostrovu približuje.
     Brže bolje otrči k obali mašući bijelijem rupcem, da ga spaze sa lađe. A kako je u zakonu svakom kapetanu od parobroda, kad ispred tog ostrova plovi da gleda sa durbinom na ostrovo, ne bi li ugledao kog zarobljenog čovjeka u ljudoždera, pa da ga spase, tako i sad sa ovog parobroda kapetan gledao je sa durbinom na ostrovo i spazio je Stanka gdje maše rupcem.
     Za nekoliko vremena, približi se parobrod dosta prilično k ostrovu, a i Stanko je već dotrčao obali i tu čekao na čamac sa parobroda.
     Tek što bijaše zaplovio čamac i udaljio se od parobroda, spaze to divljaci i sa strašnom zvjerskom vikom potrče k obali. Stanko je čuo njihovu zvjersku viku pa dozivaše mornare, da što prije veslaju. Za tili čas su divljaci bili nedaleko od Stanka. Kad se Stanko vidje u nevolji, namisli da skače u more te da pliva k čamcu. Jest, ali ne zna plivati. Nu najedanput sinuše mu oči sa radošću. Jedna debela daska, koju su talasi izbacili od razbijenog parobroda, bijaše blizu njega. Brzo se sagne, zgrabi dasku pa s njom skoči u more. Malo potonu, ali brzo bješe na površini, držeći dasku. U tom i valjani mornari stignu te ga izbave od mora i od gladnijeh ljudoždera. Divljaci su razjareno stajali na obali ostrova i zvjerskim glasom urlali ali ne smjedoše za parobrodom u potjeru iako imađahu dobre čamce, jer su se strašili pucnja koji sa parobroda dolazaše.
     Kad se parobrod već daleko udaljio od ostrova, kapetan naredi te Stanka preobuku, jer su na njemu samo bile male kožne gaće. Dadu mu i hrane, te se malo okrijepi. Počne ga kapetan pitati, šta se s njim slučilo. Ali ga Stanko nije razumio, nego mu kao nijem počne rukama predstavljati.
     Kapetan ga se mane i ostavi u miru.

* * *
     Vedra je noć...
      Plavo se nebo zablistalo sa svojim zvijezdama. Po njemu plovi sjajni mjesec, upravljajući svoje zrake po beskrajnoj vaseljeni.
     Svud je mir i tišina, samo što tihi i blagi vjetrić piri.
     Parobrod plovi upravo u Risan i za nekoliko sahati stignuće.
     Samo što krmanoš ne spava i još dva tri mornara, a ostalo sve se u sanak dalo.
     Ali se najedanput začu tihi i uprav iznemogli glas:
     "Hvala ti Bože! što se na me mlađana smilova i izbavi me od divljijeh ljudi da ne slušam njihov gadni glas."
     "Oj mila mati!... ako si već sklopila tvoje blage oči i dala se vječnom miru i spokoju, pa ti se duša po raju kreće, gdje joj Bog mjesto darivao, oprosti mi pred Bogom svetim, za moj teški prestup... ubriši svoju suzu i ne lij je na me, ona je puna kletve!"
     U isti čas kad je ovo izgovorio pade mu na um pokojnog starca izreka, te je nastavi:

Grehota je kada mati
Na poroda suze lije

     I suze je lio tužne i gorke.
     Ni jedan ga mornar nije čuo: tek kad poče zora svićati, opaziše ga mornari. Ali ga ništa nijesu pitali, jer su na njegovom licu tugu i kajanje vidjeli.

* * *
     Sunce povisoko odskočilo i počelo rasturati po prirodi svoje tople zrake, a baš u Risan stiže parobrod.
     Stanko svesrdno blagodari kapetanu i mornarima - iako ga nijesu razumijevali - na njihovu trudu i muci koju su za nj podnijeli, pa ode u Risan - sreća njegova, sačuvao je dobro pare što ih je iz domovine ponio, pa tako sada mogao je za neko vrijeme živiti.
     Ali se naskoro upozna sa nekim trgovcem po imenu Živko Prekomorac i najmi se kod njega kao sluga. Ovaj je trgovac bio iz naših krajeva, pa je govorio srpskijem jezikom, koje je Stanku sasvim godilo.
     No tereti kajanja sve su većma Stanka trli. Neprestano ga je savjest mučila i grizla. Uvjek je bio tužan, a gazda mu je i lijekove davao. Uzalud je sve bilo, njega ništa nije moglo izliječiti od tuge. Kajao se što je majku prezreo i ostavio bez ikoga svoga.
     Jedne mu se noći usnije, da ga majka opet sjetuje i da mu stavlja na glavu vijenac, na kome njezina suza lijevaše se i pisano stajaše:

"Pa ko se kaje vijerno i pravo,
Rado mu višnji oprašta Bog."
                              (Đ. Jakšić)

     On se tada iza sna trgne i počne plakati i moljaše majku, da mu oprosti.

* * *
     Prošlo je već tri godine, otkako je Stanko kod Živka sluga, pa sad namisli od njega se dignut' i sam za se trgovat'. To i učini. Živko mu dade svjedočanstvo, da ga je vjerno i pošteno služio i isplatio mu službu.
     Stanko najprvo počne bakaliti i malo pomalo postane kroz nekoliko godina trgovac i počne na veliko raditi.
     Živko Prekomorac uviđaše da Stanko svaki dan napreduje i da mu budućnost izgleda krasna, na njegovo zahtijevanje dade mu svoju kćer Mariju za suprugu i s njom nešto miraza.
     Iako je Stanka obasjala sreća, opet nije zadovoljan bio; - na licu mu se uvijek pokazivao znak kajanja i tuge.
     Do nekoliko godina okruže ga tri krasna sina i on se iz duše veselio gledajući ih kako se oko njega i majke igraju i vesele.

"Al' mu evo bono pade
U jedanput čedo krasno,
Bono pade ne ustade,
Zađe njemu sunce jasno."
                              (Branko).

     To mu čedo bilo stariji sinčić Ranko. Zaplakao je tužan Stanko i rekao:
     "Teška je suza majčina!..."      Opet do nekoliko vremena zapali mu se dućan. Sva roba izgori, a i para nestane. Sad ga većma no ikada tuga obavije i rekne:
     "Ovako će i naprijed ići... Ostaću bez ništa... Teška je majčina suza!..."
     Zaista nije se ni prevario. Kroz nekoliko godina umru mu i ona dva druga sina, a poslije i dobra njihova majka. Što je još nešto imanja imao proda ga i novac utjera. Zavlada opet njim piće i postane pravi raspikuća. Potroši i ono novca što je imao, a sad? Sad je puki prosjak. Noćivao je pred tuđim vratima, nije se imao gdje skloniti. A bogme već i Živko Prekomorac okrenuo glavu od njega, neće ni da ga zna. Tako ti je to: "nesta para nesta prijatelja..."
     Kao prosjak povrati se trpeći glad i svašta u svoju rođenu zemlju. Stigne u ritama u selo Nevesinje, gdje se rodio i gdje je ostavio majku samu. Ugleda kuću gdje se rodio, a gdje sad stanuje L. Proljetović.
     Plakaše tužno i jadno, gledajući na nebo, sasvijem iznemogao govoreći:
     "Mati! Iako sam te prezreo, ti me nijesi klela; - ti si me opet blagosiljala i Bog mi je bio podario svega, ali tvoja suza nije mi oprostila za moj prestup, nego me je po zasluzi kaznila. Mati! Umoli Boga da mi griješnu dušu bar u raj primi gdje se nalazi tvoja duša i - suza. I suzu moli neka i ona mojoj duši oprosti"...
     Seljani stari, koji su s njim vršnjaci bili, nijesu ga mogli poznati jer je već ostario bio više nego oni; ali im se on kaza ko je i kako je. Zamoli ih kad umre - jer je već osjećao da je već došao kraj njegovom životu - da ga sahrane u grob, ali ne pokraj groba njegove majke, jer reče: "Ja nijesam dostojan kod nje ni mrtav ležati, jer sam je prezreo živu... na meni je kletva majčine suze..."
     Njegova se molba kod seljana usvoji, te kad je umro sahraniše ga u grob po njegovoj želji.

* * *
     Dragi Srpčadi, poštujte svoju majku! Ljubite je; primajte njezine savjete; nemojte je prezreti; čuvajte se njezine suze, jer je puna vječite kletve!

(Golub,1889, br.1)


4.

AMAZONKA
- CRTICA IZ HERCEGOVINE -


     Baš bio snijeg kao i danas.. Studeno, brate, da ti srce puca. Udarila božja mećava, pa ne da oko otvoriti. Na putovima stoje smetovi za dva čovjeka, pa izgledaju kao brežuljčići bijeli. Pomamio se vjetar, pa se digao dim od snijega, e ne vidiš pred sobom ama ništa.
     Ja sam se vraćao iz Nevesinja, da budem o Božiću kod kuće. Poda mnom je bio dobar mrkov, što ga je pokojni otac uzeo u Lijevnu na pazaru. Prtio je i grabio dobro. Moj putovođa Stanko Bošković, koji bješe odmah tu iza sela, išao je preda mnom. Zavio se crvenijem pojasom, samo mu se oči vide, a crnom dosta potankom vunenom strukom ogrnuo se pa taljiga.
     Žao mi ga bijaše, pa da bih mu ma koliko toliko pomogao, izvadim iz bisaga bocu lozovače i pružim mu:
     - Ela, Stanko, deder malo nagni, nećeš li se, jadan, zagrijati.
     Vjere mi, gazda, ne zagrija ti mene na ovakvom elametu ni sa tri oke; a daj da malo pinem, ako ništa, bolje ću disati.
     Bila su neka doba a mi na po puta. Sve je bilo pusto i strašno...
     Niđe žive duše da nam nazove Boga. Samo po đe koji kos prhne ispred nas i odleti u pustu i nijemu šumu.
     Najedanput se moj konj nešto uzvijeri, počne zastajati i ćuliti uši. Mišljah, da je i njemu studen dodijala. Stanko se dobro držao i išao malo poguren preda mnom, dok iznenada odskoči na stranu i zavika:
     - Bježi, gazda, natrag, pogibosmo!
     U taj mah moj mrkov frknu na nozdre, i izvi se poda mnom tako, da se jedva održah na njemu.
     Kosa mi uzraste a srce mi zalupa kao tokmak, e ne znadijah šta bi sa mnom, đe sam i kako sam. A kad pogledam, a ogromni vuk čuči baš pokraj puta, kojim ćemo mi. Do duše ja sam i prvo gledao vuka, naravna stvar u - menažeriji, jer ne bijah toliko odvažan, da ga iđem po gorama tražiti i gledati, ali ovaj put vidio sam kako vuk u prirodi izgleda. Oštrim svijetlim očima presijeca nas, pa tek, ja mislim, sad će da jurne i onda: s Bogom svijete!... Da imam barem livor, ja štogod, čime bih mogao pucati, hajde, hajde,; čovjeku bi lakše bilo. Ali niti u mene niti u Stanka ni jednog oružja. Samo u njega za pojasom malen nož i tu je sav naš arsenal. Elem šta ću vam kazati, ja živ umro, pa eto ti!... Dok Bog naredi, te ti se moj Stanko razadrije iz petnijeh žila, koliko ga grlo nosi:
     - E ha! E ha! E ha!
     A i ja to isto učinim i na našu veliku radost i sreću, na naše hokanje, vuk savi like pa uzbrdice i izgubi se u pustinji, a moj se mrkov stiša i umiri.
     - Nema vajde, gazda, mi danas ne stigosmo u Mostar. Nismo daleko od mraka, a na svakom kroku možemo glavom platiti. Nego znaš šta: imam ja jednog kuma, Jovana Pudara, ovđe u selu, odmah s puta, možemo s lulom duvana doći. Pa hajdmo mi lijepo, da kod njega prenoćimo. Čovjek je dobar i gostoprimljiv; biće dobro nama i konju; jer vjere mi, gazda, ja te ne bih savjetovao, da iđemo dalje, no na pošljetku, kako ti hoćeš.
     - Hoću, Stanko brate, hoću. Samo ti hajde naprijed a ja ću za tobom.
     Čisto mi laknu i život mi se povrati. Potegoh opet lozovače i nagnusmo i ja i Stanko, i za po sahata stigosmo do mete.
     Nisam se nadao da je kum Stankov tako dobar čovjek. E primi nas kao svoju braću, uvede u kuću, a sluge mu priskočiše pa mi skidoše čizme, te ti ja i Stanko pokraj dobre vatre, koju zatekosmo, isparimo tabane i krv nam se povrati.
     - Gazda - reče meni domaćin - mi postimo a vi ste putnici, neće vam Bog valjda u grijeh upisati, ako se omrsite. Daj da se stavlja.
     Domaćica Vida donese siniju i stavi je pred nas. A za tim dođoše uštipci, prigana jaja na maslu, sir, mlijeko i suvi volujski pršut. Šta da vam pričam?! Slađe sam jeo, no da su bile najljepše đakonije. Sve se lijepo slagalo: uštipci, sir, mlijeko, prigana jaja i pršut, a Boga mi, imali smo i dobra vina, te smo valjano zalijevali gotovo svaki zalogaj. Nutkanju nije bilo kraja; sve Jovo i žena mu Vida preda me guraju pobolji uštipak, kao vele: ovo je gazda, pa da se ne osramotimo!
     I meni ti bijaše dobro, kao bubregu u loju.
     Jovino petoro djece, tri sina i dvije šćeri, šćućurili se pokraj vatre, pa ti sve u mene gledaju; e beli misle, da sam kakav Švabo, jer na meni bijahu njemačke haljine.
     Razgovarali smo o svačem, pa i o vremenu i našem putu i vuku.
     - E, moj gazda, reče Jovo, vuk je mirno zvijere a da te Bog sačuva međeda i njegova udarca. To je opasan i zao gost. Baš ću da vam pričam o toj hali.
     Ustade, pa otvori jelov sanduk i izvadi golemu međedinu.
     - Gledaj, gazda; gledaj ove šape, pa čeljusti, kako je sve strašno!
     - Jesi li ti, valjda, ubio toga međeda?
     - Ne ja, brate, nego ću ti pričati kako je to bilo! Moj sin Petko, koji je juče otišao u Nevesinje i oćerao šest tovara glavatog kupusa, da ga u čaršiji proda, po nesreći, da rečem, svojoj, uzme ti lani, nekako pred Aranđelov dan, sjekiru i ode tu odmah u šumu da nasiječe drva. Moja šćer Gordana, koju sam ljetos udao u Bijelo Polje za sina Petra Vulića, baš blizu te šume čuvala je stoku. Kad ti, moj brate, ona ču neku lomnjavu i čovječi glas da zove u pomoć. Hrabra je, pa se približi bolje šumi - a kad tamo: na Petka nasrnuo gladan međed i hoće da ga zakolje. Sreća te je Petko snažan i imađaše pozamašnu sjekiru. Udarao je međeda što je mogao bolje.
     Ali ko će toj strvini odoljeti?! Međed se propne na stražnje noge i bijesno režući zgrabi Petka šapama za mišice, na to Petko ispusti sjekiru i dade se u očajnu i samrtnu borbu. Krv mu je lopila i još malo i nikad ga više kuća ne bi živa viđela. Ali moja Gordana - Bog da joj dade zdravlje i dug život! - priskoči svome bratu u pomoć. Zgrabi sjekiru i iznaramice stane udarati međeda u čelo, koliko je ikad mogla. Međedu se zavrti mozak, zanesvijesti se i posrne. Gordana spazi u Petka za pojasom nož, hitro ga trgne i malaksalom zvijeru prekolje grkljan sve do kosti. I ovo je koža toga krvnika, koja će me vječito sjećati na moju Gordanu, jer da nje ne bi, Bog zna bi li mi Petko danas živio.
     Sve nam je to pričao u živu oduševljenju i s nekim ponosom. Ja sam cijelo vrijeme pažljivo gledao Jovana i radoznalo slušao svaku njegovu riječ. Ne mogoh se načuditi snazi njegova sina i još više smjelosti njegove šćeri i ljubavi njene spram brata. Od srca sam žalio, što nije tu, da je vidim i da joj rečem:
     -Živjela, Srpkinjo i vjerna sestro!
     Meni je jednako zvonila priča Jovanova i kad smo legli da spavamo, ja sam često ispod kabanice, kojom se bijah pokrio, pogledao na vrata, jesu li zatvorena. Sve mi se činjaše, da čujem urlik vukova; pa opet međed... pa svašta može biti... I pravo da vam kažem, malo sam spavao i jedva dočekao dan.
     Hvala Bogu, mećava je popustila i pomalo se đe đe vedrilo. Zahvalimo domaćinu i domaćici i ja se bacim na odmorenog mrkova i sa Stankom rekoh im: "s Bogom!"
     U mrak stigosmo u Mostar, jer od velikog snijega, što bješe napadao, ne mogasmo brzo grabiti.
     Kod kuće zatečemo sve zdravo i veselo. Bilo je badnje veče i poslije malog odmora priveselim badnjake s bratom starijim i prelijemo ih vinom, a djeca se veselo stadoše valjati po slami.
     Sutra dan, na Božić, kad sam našao društvo kod našeg pope, ispričam im put. Junaštvo, smjelost i odvažnost Gordanina i njena sestrinska ljubav čisto ih zanese. Uzeše pune čaše i kliknuše:
     - E to je sestra! To je Srpkinja!
     A ja dodah:
     - Amazonka!
     Na Badnju veče 1893.



(Stražilovo,1894, br.40)


5.

LJUBAV SIROTICE
- CRTICA IZ MOSTARA -


     Upravo joj je kuća bila u našem sokaku, odma treća vrata. Poznajem je kao sebe; a kako i ne bi, kad sam, da kažem, i odrastao s njom?
     Ta koliko smo puta, kao djeca, iza proljetne kiše brčkali su u lokvama i jedno drugo prskali vodom!
     Kao da je i sad gledam: u maloj tankoj košuljici, bosonogu i gologlavu, đe leti za leptirom da ga uhvati. A kad bi je sreća poslužila, njezinom radovanju ne bijaše kraja.
     Pa ko bi se nadao, da iz onog malog, zabrljanog đeteta, postane divna mirisna ruža, kakvoj treba para tražiti!
     Do duše, Mara Kamenkovića, Tarsa Pelina, Joka Pavišina, lijepe su i valjane, ali bogme ne mogu se one nikad sravniti sa mojom komšinicom Milkom!
     E, daj dva oka da je se nagledaju! Kao upis! Tanka, pa malo visoka, a okretna kao plašljiva srna. Taku kosu više nećeš viđeti; crna kao krila gavranova. A kad u neđelju stavi mali fesić na glavu, i obuče dimije od ružičastog kumaša, pa izađe pred vrata, pa se igra žutom narančom i baca je s ruke na ruku, e Boga mi, ako si od mesa i krvi, moraš zadrhtati.
     Pa iako je vrlo siromašna, iako njezin pokojni otac ne bijaše tako sretan, da nakom sebe ostavi svojoj jedinici sretstva, koja bi je obezbjedila od truda i briga, ona je bila zadovoljna i vesela. Sama je zarađivala svojim radom i rukama sebi i svojoj majci hljeb. Kao i druge sirotice išla je u doganu (tvornicu duhana) i služila pod nadnicu.
     Na njenim malim usnama treptio je vječito slatki osmijak, a po lijepom oblom licu prosipala je zora svoje raskošne draži. Oči crne pa svijetle, pa kad te njima pogleda, dušu ti zagrli najljepši proljetni san.
     Svakog jutra iskupilo bi se nas poviše pred salepčinicu, a stari Ibrahim točio bi nam fildžane.
     To nije, da smo mi baš tako volili salep, ali eto, tuda prolazi u doganu Milka, pa da je vidimo.
     Tako jednog jutra, bio je poneđeljak; iskupili se mi kod Ibrahima i pijemo salep, dok jedan od nas zavika:
     - Eto je!
     Mi svi istrčasmo da je vidimo.
     Ona prođe i skromno nam nazva Boga.
     Među nama bijaše i Simo, sin gazda-Luke Sivića, koga računaju na 30.000 forinti.
     Svi smo ga voljeli, jer se bogatstvom nije ponosio, a uz to je bio pravi drug i veseljak.
     On je ovo jutro prvi put vidio Milku i uvjerio se što smo mu o njoj kazivali. I čudo božje, kako se on promijeni! Oborio glavu, gleda preda se i šuti...
     Mi smo od prilike znali, ko je prouzrokovao tu promjenu. Nijesmo mu ništa rekli, samo smo šaptali između sebe, da ga je Milka zanijela.
     - Ajd', ne budali, reče meni Risto, to nije njegova prilika. On može, ako će, i Joku Pavišinu uzeti, koja nosi sobom, kako kažu, 2000 dukata.
     - Ama nemoj ti to zboriti. Čovjek je čovjek, a srce je srce. Ko ljubi ne traži dukata nego đevojku. Milka, iako je sirota, bogata je ljepotom i dušom. Ako mu i ne bi donijela dukata a ona bi ga obdarila mirom i ljubavlju, a to je, mislim, najviše blago jedne đevojke. Ta eno, kad se oženi Rajko Ković sa Rosom Nevićevom, pa mu donese miraza preko 2000 dukata, ali dan po dan a ona poče hasiti i svakom u kući zapovijedati, dok se stvori "krvno kolo" u kući, te se najpošlje morade odijeliti od oca i majke i sam s njome živiti i ugađati njezinoj ćudi.
     - E Boga mi pravo imaš - odgovori Risto, i tako se rastanemo.

* * *
     Dan je za danom prolazio i gazda Lukin Simo sve brižniji i brižniji. A jednog jutra puče glas po Mostaru, da se Milka Vidina udaje za Simu i da je već isprošena.
     Momci se užurbali i svaki je o tome govorio: neko je vjerovao a neko ne.
     Ja sam se iz duše radovao, što će moja komšinica Milka biti sretna i bogata, te odem upravo kući njezinoj da joj čestitam. Tu ti zatečem gotovo sve njezine prije: Anu, Savku, Anđu i Ristu. Došle i one na čestitanje. Milka stidljivo stoji, tužna i nevesela, a oči kao da bjehu od suza pocrvenile.
     - E, sretno Milko, da Bog da! - rekoh joj, a ona više šapćući odgovori:
     - Fala! i ponudi me kafom.
     Majka joj je čisto od radosti igrala, što će tako veselje dočekati od svoje šćeri.
     - Sretne si ti glave bogme! - reče prija Ana - ispijajući kafu.
     - U dobri si se čas rodila! - dodade prija Savka.
     - Takog momka malo koja će imati! - reče Anđa.
     - Bogme ga nema u cijelom Mostaru - pridoda Rista - ako ćeš bogat, bogat; valjan, pošten, pa kud ćeš više! -
     Milka je samo šutila kao da i nije čula što se govori. Njezine misli bijahu na drugom mjestu. Njezino srce bijaše ranjeno. Vijenac, koji joj se spremaše na glavu, bijaše za nju trnje, koje joj dušu bode najvišim mukama.

* * *
     U kući gazda-Luke sve se pripravlja za dan svadbe. A Simo veseo, Bože moj, ne zna šta radi.
     Iako je bilo muke i prigovora, opet se otac smilovao i dopustio mu da uzme sirotu Milku, koju on toliko ljubi, da mu se činjaše e bez nje ne bi mogao živiti. A s tom đevojkom on još ni riječi ne progovori, niti se nađe s njom na samo. Nije je upitao da li ga voli ili ne. Mislio je: ja sam bogat, pa šta tu treba dalje; ona jedva čeka tako bogatog momka.
     Bilo je dva dana do vjenčanja. Milka je bila tužna i plačna. Krila se od svoje majke i u samoći kvasila suzama svoje lijepo lice, koje se bijaše pretvorilo u blijedi jesenski dan. Besanica je pomutila njezine svijetle oči.
     Ona je ljubila al' ne Simu. U hramu njezine duše življaše najsvetija slika, slika sirotog al' valjanog momka Zdravka, koji služaše kod gazda Ilije. On joj je blago, bogatstvo, novac - ljubav.
     Pa kako će ona da dade ruku onom koga ne voli, koga ne poznaje, koji joj je tako stran?
     - Ja bih ga samo unesrećila, šaputaše ona sama - jer ga ne bih nikad iskreno ljubila; ja ga moram spasti da ne propadne. Moram mu kazati i to večeras, da spase i mene i sebe. Neka se mane one, koja ga ne može ljubiti.

* * *
     Sunce je padalo a proljetna veče spuštala se na brda i poljane.
     Simo je bio kod kuće. Sio na sofu pod murvu, pa udara uz šarkiju i ispija "mehku". I baš kad zapjeva "Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago", a stara Tomana, što služi po gazdinskijem kućama i donosi s Neretve u burilima vodu, dođe, pa krijući predade mu jedno pismo i udalji se.
     U pismu je stajalo:

Poštovani gospodine!

     

Molim vas, da večeras u 10 sahata doćete k nama; čekaću vas pred vratima.

                                                                         S poštovanjem
                                                                         Milka.


     Simo ni sanjao nije, da se sprema grozna bura, koja će mu razduvati sve snove, svu sreću i radost. Po pismu nije mogao ništa sumnjati.
     Noć je sve više grabila i Simo bude tačan.
     Milka ga je dočekala na vratima.
     On je mislio da će mu se u naručje baciti, da će ga to divno stvorenje zagrliti i vatreni mu poljubac dati.
     Al' kakvo čudo! Milka mu hladno pruži ruku i pogleda ga, ne pogledom ljubavi, nego više pogledom odbijanja i mrtvila.
     - Srećo moja, živote moj, zašto me ne zagrliš? Valjda se stidiš; pa ja ću tebe! -
     I on raširi ruke i poleti da je stisne na grudi.
     - Ako ste pošten čovjek, ni koraka naprijed. Ja vam zabranjujem to, jer na to nemate prava. Čujte me, gospodine, pisala sam vam da dođete, ali ne da me grlite.
     Moja majka, kojoj sva sreća izgleda u novcu, obećala vam je mene dati i vi ste me isprosili kod nje i dali amanet. Ja sam je poslušala, nijesam joj riječi rekla, nijesam se šćela neposlušnom pokazati. Vi ste me isprosili i eto zarekli ste svatove prekosjutra, a vi još ne dođoste, da upitate mene, da li ja pristajem. Pa kad vi to ne učinjeste, evo učinih ja i dozvah vas da vam sve kažem. Ako ste mene kod majke isprosili, a vi nijeste moje srce, moju dušu i osjećaje. Nijeste, gospodine, isprosili ljubav moju, i kažem vam, zato me nemate prava ni zagrliti, jer ja vas, gospodine, ne ljubim! Vijenac, koji mi se sprema, nije vijenac sreće i mira, to je trnje koje me bode; to je demon, koji me u ponor baca. Ja sam sirota a vi ste bogati. Al' ne mislite zato, da novcem možete kupit' ljubav moju! Ja ne osuđujem vašu ljubav, tim više što sam ja sirotica, al' ja je odbijam i ne primam! Ljubav svoju, gospodine, dala sam drugom, a sa njome i sebe, i misli, i dušu svoju. I više ljubavi za vas nemam, jer s njom nisam raskošna i obilna, da je na više mjesta dijelim... Zato vas molim, odrecite se mene; spasite me! A mislim da imate toliko muškog ponosa, da ne uzmete onu, koja vas ne voli. Za ljubav majke svoje, da joj ne mutim pošljednje dane života, ja bih vam pružila ruku. Ali vjerujte, gospodine, nikad... nikad vas ne bih iskreno ljubila. Sa mnom biste bili nesretni a i ja s vama. Ne vrijeđajte se od ovih riječi iskrene đevojke, koja hoće da spase i vas i sebe. Dajte mi ruku, ali ruku prijatelja i brata i izbavite me! -
     Tavna je jesenska noć, al' tavnije postade čelo Simino. Blijedo je jesensko lišće, al' je bljeđe bilo njegovo lice. Strašna je proljetna bura, al' je strašnija tuga, što mu raskida dušu i u crnu pretvori noć. On nije znao da li stoji pred demonom il' dželatom, koji mu zabada nož u srce ili pred zemaljskim stvorenjem, il' pred anđelom. On bi je kleo, al' i blagosiljao, on bi je mrzio al' i ljubio. Njegova prezrena ljubav stvori se u divljeg lava, koji hoće krvave žrtve. A kao da mu glas savjesti šaputaše: "Pred tobom je Bog istine, prekloni se pred njime i poslušaj ga i učini kako zapovijeda, jer si drukčije propao..."
     Tavan, pogružen, tužan i blijed, a više očajničkim glasom reče:
     - Evo ti ruke, prijateljske ruke! Blago onom kome si dala ljubav svoju! Blago onom - prijateljice - koga će ova ruka grliti! Blago onom, koga će te oči gledati. Blažen onaj, koji će imat' taku saputnicu! Taka ljubav viša je od novca, viša od krune, skiptra i žezla. Ja odlazim prezren al' i spasen; tužan al' i radostan, što ćeš ti biti spokojna i zadovoljna. Zbogom i budi srećna u naručju tvoje ljubavi!...
     Simo je otiš'o a zvijezde su mi pričale tihim tajanstvenim šapatom, da je Milka cijele noći plakala. Al' te suze ne bjehu suze tuge, nego suze radosti. Ona je cijelu noć blagosiljala svoga prijatelja.

* * *
     Pogledaj tamo onu kućicu malu, baš pokraj crkve, na koju su pala dva bijela goluba; tu radosno Milka pjeva svome malom sinčiću Brani pjesmu o Milošu i Marku; a sretni Zdravko svojim trudom i radom ispunio kućicu svakim izobiljem, te spokojno i mirno živi sa svojom Milkom, a ljube se baš kao onaj bijeli golub i golubica, što stoje na krovu kućice im male.

19. Januara 1894.

(Bosanska Vila, 1894, br. 4-5)



ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm