Danilo Maric
Klikni na sliku
GOSPODIN
ALEKSA

www.aleksasantic.com

PRINT

GOSPODIN ALEKSA
Danilo Marić



     Istim drumom noge i misli ne mogu dugo. Tijelom sam u posmrtnoj povorci, a mislima...
     Jutros me razbudi, kako mišljah, dječiji plač, uporan i nepresušiv. Domalo prepoznah plač mačke. Naprasno razbuđen, mrzovoljno se podigoh i naslonih na prozor. Plač je, kao mrzli veleški vjetar, gruvao iz svih pravaca. Mene se najsnažnije doimao mačiji. Ugledah je sklupčanu u ćošku dvorišta, između dvije posude cvijeća, tuli glavu i tuži. Pridružio joj se i pas, uokružujući dvorište cvilio je u predasima mačijeg plača.
     Životinje umiju najaviti zemljotres, nevrijeme, rat... i - ljudsku smrt.
     Koji tren prije mog buđenja umro je Aleksa Šantić, gospodin Aleksa, kako su ga oslovljavali Mostarci. Vijest je, mahalu po mahalu, zavijala u crno. I mene pogodi, gotovo obori s nogu, pa se ponovo povukoh u krevet, i prepustih mislima. Povratiće me duboko, u djetinjstvo, u još jedno osobito buđenje.

     Tada su me budili majstorski skladni kameni klesovi i bljeskovi prvorođenih sunčevih zraka. Volim da se budim pri jakoj svjetlosti - oraspoložuje me. Volim lijep dan, a buđenjem ga prepoznajem po svjetlosti. Tog jutra bi izdašna. Udružena sa zvonkim i melodičnim zvukovima zidarskih čekića, u snenoj dječijoj glavi, svjetlost se razigravala kao splet igara dobro uvježbane folklorne družine. Opčini me živopisna narodna nošnja, i muzika po kojoj je poskakivala razdragana mladost. Polusnen, i tad pođoh ka prozoru da se priključim razigranoj mladosti. Ne znam da li se to moglo zbiti, ali ja sam zatekao na dvorištu folklorna kola, koja su se umanjivala, bježala ispred mog pogleda. Igrači završiše u obliku raznobojnih neretljanskih oblutaka raspoređenih u desetine krugova dvorišne kaldrme. Uvijek sam se dječijim žarom divio majstorluku kaldrmisanja mostarskih avlija i sokačića, a toga jutra u kaldrmi zatekoh izdašnu svjetlost i splet narodnih igara. Sa prozora gornjeg boja, po nestanku folklornih kola, svjedočih oživljavanju dvorišta, na kojem zaigraše raznobojni obluci, sofa, jorgovan, strukovi kadifa, zumbula i mušketina, i lulice šipaka glavaša, i okrečeni puteljci, i curlik nedotegnute česme, i zvono na zelenoj kapiji, i sećija sa dedom na njoj, i nena u dimijama koja mete puteljke, i sestra Zejna koja zarom krije najljepše mostarsko lice a đugumom umiva plave zumbule, i...
     - Mujice! Mali Mujice! - kao što me dočekivao i svako jutro, ugledavši me, nježno se javi dedo.
     - Šta je, dedo!? - ozvah se, i ja nježno.
     - Jesi li se naspavo, moj mali beže?
     - Jesam dedo. Jesam, dobro!
     - Aferim, aferim! Dođi u dedino krilo.
     Oslonjen na tople dedine grudi ručicom sam se poigravao sa neprekidnom crnom pređom, izvlačeći je iz čibuka, kojim se i dedo više poigravao nego pušio. Dugo se zabavljah vežući i driješeći čvorove te čudne niti iz dugačke lule. Crtao sam raznolike figure odbijajući dim od očiju, da ne ujede, pa nisam ni uočio da se u dedi događa neobičnost.
     Pogled nije skidao sa komšijske kuće. Dugo potraja, bez riječi i pokreta. Zamišljen. Neveseo. Do tada ga ne vidjeh umišljenog tako dugo, pa i ja prestah sa igrom. Počeh ga probadati pogledima, pažnju skretati na sebe. Kao da me nije bilo, ni moje poruke, zapostavio me, zaključih sa žaljenjem. Onda i ja počeh slijediti njegove poglede, gledati visoke zidove koji su ograđivali naše dvorište. Shvatih da je dedina misao vezana za zid međaš, zid komšijske kuće.
     Kao na crtežu, kuća je skladno ozidana jednolikim krupnim tesanim kamenjem, najljepše u mahali. Iz unutrašnjosti kuće, kroz otvor na sred zida, povremeno pomaljaju glave, ruke, drveni metar i kamen, koje prate oni skladni tesarski ehovi koji su me probudili. Pokušavajući da proniknem u dedinu pažnju, slijedio sam taj pogled, pa pomislih da uživa u majstorluku neimara. U otvor zida su uklapali svježe otesana kamenja, vješto da se ne primjeti dogradnja. I moja mašta bi izazvana, pa i ja dugo zadržavah ispresijecane poglede na sredini zida dvospratne kuće. Ali moja znatiželja neće potrajati dugo.
     - Lijepo ziđu!? - rekoh u namjeri da konačno dedinu pažnju skrenem na sebe.
     - Lijepo. Lijepo moje dijete. I ljepše nego vidiš, i misliš. LJepše nego misli iko.
     Kao da je govorio sebi odsutno je mrmljao dedo. A onda, kao da se naglo razbudio, pogleda me, pomilova po kosi, privuče da poškaklji brkom, poljubi, pa ubode oči u oči, uveza poglede, pa mi se obrati kao da sam odrastao čovjek.
     - I prezide mogu povezivati ljude.
     - Ne znam, dedo! - rekoh zbunjen.
     - Pamti ovo jutro. Dijete, pamti... pamti!
     - Hoću dedo - obećah da ga zadovoljim.
     - Hatidža! - domaćinskim glasom pozva nenu, pa kad ču odziv nastavi: - Umij i svečano obuci Mujicu.
     Domalo, svečano odjeven, strčah na avliju. Začudih se i zadivih bogatom dedinom izgledu. Od cipela do fesa sve je blistalo, bolje nego i o Bajramu.
     - Velahu havle, tobe jarabi...! - ibretila se nena.
     Najednom se okupi sva kućna čeljad. Posmatrali su nas znatiželjno, pa sam se osjećao i nelagodno i ponosno. Babo me posmatrao kao da prvi put vidi svoje najstarije dijete. Priđe, sa glave mi skide fes, da ga postavi izglednije, odmače se da me obuhati pogledom, pa se povrati i još nakrivi fes, kaza:
     - Dobro je!
     Pogleda u dedu, pa upita:
     - Babo! Tako ti Alaha, đe ćeš, pa si se tako doćero?
     - Čućeš! - dedo osta zagonetan.
     - Ne znam da je ikad bio ovako svečan - opet će babo, kaneći da zadovolji znatiželju, svoju i ostalih.
     - Bio je jednom! - znatiželju poduprije i majka.
     - Kad je na svečanoj bini dočekivao cara Vranju Josipa - nadoveza nena.
     Ostavivši čeljad u čudu, dedo me prihvati za ruku i povede preko dvorišta, kapije, i sokaka. Zaustavi se već pred prvom kapijom.
     Halkom pokuca, a kašljom oglasi, pa je otvori. Uđosmo i stadosmo iza otvorenih vrata, u krugu omeđenom posudama sa pomamnim kadifama.
     Učas se pojavi domaćin, izdužen sredovječan čovjek, obučen po bečki u tamno odijelo, iz kojeg je visio zlatni satni lanac. Svježe obrijano nježno lice, krasili su neveliki uredni brkovi, i prosijeda kosa. Privuče me drag osmijeh, koji snažnije od riječi iskaza dobrodošlicu. Prije prve riječi progovori blag pogled, koji privuče i moj. Zagrlismo se očima. Kres u trenu rodi ljubav i komšijsko prijateljstvo, koje više nikad ne dođe u iskušenje. Privukoše me te milosne i pomalo vlažne oči. Prije nego pade prva riječ nas dvojica se napričasmo pogledima. Otpočeo je njegov.
     - Vala, Mujica, neka si mi došao ti - kazaše. - Ne mogu ti iskazati zadovoljstvo koje osjećam gledajući te u svom dvorištu - govorile su, govorile...
     - Pomaže bog, gospodine Aleksa! - prekide nas dedo.
     - Pomaže bog, gospodine Aleksa - i ja promrmljah.
     - Bog vam dobro dao i merhaba, akobogda i inšalah! Dobro došao u moj dom, komšijo, efendija Mustafaga...
     Mene prihvatiše žene i uvedoše u žensku gostinjsku sobu. Ushićen sam, počastvovan i zbunjen.
     Dok su žene meni prinosile slatko, dedu su častili drugim ponudama, i muškim razgovorima. Tek su povremeno do mene dopirale muške riječi. Najednom postaše glasnije i razgovjetnije. Počeše ličiti na svađu, uznemiriše me, pa počeh da posluškujem.
     - Kad zaziđete prozor ostaće soba u mraku, neupotrebljiva!? - prepoznah dedin avaz.
     - Dragi efendijo, Mustafago, meni ta soba i ne treba. Imam soba, zazidaću... - bi i gospodinov glas.
     - Jok, jok i jok! - neumoljivo će dedo.
     - Ali, komšije smo, ljudi, ti imaš žensku čeljad...!
     - Jok! Isplatite majstorima za ono što su uradili do sad. Moje je od sad! - opet bi glasniji dedo.
     - Efendijo, Mustafago...! - odzvanjao je blag glas gospodina Alekse.
     - Isplatite izbijanje prozora, a moja je nabavka i uglavljivanje novog - prekinu ga dedo govoreći svoju zadnju.
     Kad me izvedoše na avliju zatekoh dedu u razgovoru sa zidarima. Na rastanku im isplati, tad nisam shvatio za što.
     Sva čeljad kuće ispratili su nas do kapije.
     - Sad će nam doći u goste gospodin Aleksa - čim izađosmo na sokak reče dedo, pa nam to bi sav razgovor.
     Na posjetu nismo čekali dugo.
     - Merhaba komšija, efendijo Mustafaga - ozarena lica, čim prekorači kapiju, nazva gospodin Aleksa.
     Merhaba i tebi, lijepi moj Mujica - oči mu nisu mogle prevariti, bi to iz srca i duše prijateljski pozdrav.
     - Merhaba komšija, gospodine Aleksa i Bog ti pomogo. Dobro došao... - polazeći gostu u susret, otežući svaku riječ, otpozdravljao je dedo.
     Šćućuren u dedinom krilu, slušao sam mudre i razvučene riječi dvojice uvaženih Mostaraca, koji su u predasima razgovora, natenane, srkali kafu. Naizmjenično su iz ibrika dosipali do pola ispijene fildžane. A kad u ibriku osta samo tevlja, bi to do sahatak vremena, oglasi se dedo:
     - Hanumo!
     - Oj! - meko se odazva nena.
     - Dođi! - strogo naredi.
     - Hatidžo! - oslovi je imenom čim pristupi. - Na avliju izvedi svu žensku čeljad! - naredi.
     U kući presahnuše glasovi, kao da je, bože me oprosti, meitska kuća. Domalo se oglasiše nanulski klepeti, koji nam se približavahu. Svih devet ženskih bi pred nama. Kao što je i red pred tuđim čovjekom, pogotovo hrišćaninom, svaka je bila u dimijama, zaru, i oborenim velom. Kako im i nalaže zakon, ni jedna ne pozdravi hrišćanskog muškarca.
     - Hanumo! - nakon što se umiri ženskadija otpoče dedo - snahe, šćeri i unuke, pozvao sam vas da vam kažem važno nešto! - načas zastade, a kad se sva ženskadija pretvori u uho, nastavi:
     - Pred vama je naš komšija, gospodin Aleksa. Jutros ste vidjeli, kao i ja, izbio je jedini prozor njegove radne sobe. Gledao je u našu avliju. Pogledajte! Otvor je veš do pola zazidan. Učinio je to zbog vas. Iz duboko plemenitih pobuda. Da vas oslobodi. Da vam donese slobodu u vašoj avliji. Saosjećajno i ljudski plemenito. Oštećuje sebe za dobro drugih, vas! Odriče se sobe koja mu je potrebna, one u kojoj je dosta napisao o nama i za nas. Ni mi ni on nemamo pravo zaziđivati izvor svjetlosti. Tim činom bi zazidali naše duše, okovali ih, a to je protivno učenju božijih poslenika - opet je napravio predah:
     - Gospodin Aleksa zaziđujući svoju slobodu trga vaše stege. Danas ćemo zajedno istrgati okove, osloboditi sužnje. Od danas vam je gospodin Aleksa brat, a vi njegove sestre. Sestre se ne kriju pred bratom - kaza dedo, zaćuta pa podvrisnu naređenje:
     - Otkrijte se! - podiže se pa nastavi:
     - Ja ću prvi, pred našim bratom Aleksom, otkriti svoju ženu - a kad bi na dohvatu nene zabaci joj veo. To isto učiniše i ostale naše ženske. Otkriše se pred hrišćanskim muškarcom, bratom, gospodin Aleksom.
     Iza sumornih velova granuše bezazlena ljepuškasta lica, koja prvi put vidješe stvarnu boju dvorišnih sunčevih zraka. U sudaru s njima doliše novu svjetlost, ljudskiju od svih ovozemaljskih.
I novi prozor, koji je tog dana ugrađen, i po izboru brata Alekse obojen u zeleno, doli svoj dio svjetlosti u naše već uljuđeno dvorište.
     "Zelen prozor na hrišćanskoj kući je vječni svjedok ljudske poruke", ostale su mi u pamćenju dedine riječi.

     Zavijajući glas vatrogasne sirene povrati me u drum sopstvenih nogu, u posmrtnu povorku. Čelo gluhonijeme kolone, koja je popunila svu širinu ulica kroz koje se motala, već nastupa na crkvenu kapiju, a začelje se tek pokreće ispred kuće žalosti, na mostu Mujage Komadine. Brojnija je od gradskog stanovništva.
     Gospodin Aleksa je okupio, a to je uspjelo samo njemu, i kršćane i muslimane i hrišćane, i starce i djecu, i profesore i đake, i gazde i prigradske seljake, i policajce i robijaše, i popove i komuniste i fratre i hodže, i... - čak i muslimanske žene.
     Ehovi govora kovitlaju ustajali vazduh mostarskog kazana:

     "Književnik Aleksa Šantić školovao se u Mostaru, LJubljani, Trstu..."
     "Mostarski poslenik kulture pečatovao je: Zoru, Narod, Gusle, Malu biblioteku, Pozorište..."
     "Šantić je pjesnik ljubavnih zanosa, rodoljubivih osjećanja, idile, sevdaha, romantike..."
     Zvučna jugoslovenska imena prepričavala su Šantićevu širu pojavu, a Mostarci, podnimljeni u svoju obuću, nijemo njedre likove svog Alekse. Svaki svoj. I ja sam zagnjuren u svoj.
     Osmjehnut i uspravan, gospodin Aleksa stoji iza otvorenog zelenog prozora - u zidu ljudske nagodnosti.




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm