Stari most
Klikni na sliku
EPILOG
       
www.aleksasantic.com

PRINT  1. IZ KNJIGE JOSIPA LEŠIĆA "ROMAN O PJESNIKU"


       O umiranju Alekse Šantića, dugom i prebolnom, sačuvana su pisma njegovog brata Pere, koji je u toku dva mjeseca (decembar 1923 - januar 1924) redovno i detaljno obavještavao Milorada Pavlovića - Krpu o pjesnikovoj agoniji. Bolest je bila hirovita, u stalnim oscilacijama ("čas ovako, čas onako"), s tim što je svako, pa i najmanje poboljšanje odmah zatim kažnjavano pogoršanjem.

     "Jutros sam (22. XII 1923) bio baš u času kada je liječnik došao. Konstatovao je uzetost usljed male kaplje, koja ga je udarila, a koja potiče od ove bolesti. I usta su mu se nekako uzdigla pored nesvjesnosti, jer niti može sobom vladati, niti romori, niti govori, sve komplikacija za komplikacijom. Liječnik, na svršetku, jutros veli: katastrofa bi mogla svakoga časa nastupiti, a moglo bi se i produžiti, no da je stanje sasvim očajno i da lijeka, tako on veli, nema. Može Bog čudesa učiniti, no ja ne vjerujem da će se Aleksa ikada više dići."

     Deset dana docnije (1. I 1924), Pera piše da je "Aleksino stanje očajno, gotovo beznadežno". Oduzela mu se desna strana, pa ne može da miče ni rukom ni nogom, a niti se može okrenuti bez pomoći. "Opao je jako: kost i koža. I govor mu se uzeo, no još zna za se, a evo po čemu znamo. Kada se nudi jelom, ako nešto neće da uzme, onda obrvom ili lijevom rukom dâ znak da neće, a kad hoće on daje znak da hoće. Nema sumnje i nas poznaje, ali ne može da govori. Obično spava. Slabo jede. Puls mu je neuredan. Nevolja jedna."

     I strašna istina o sramotnoj bolesti, koju porodica (kao ni Aleksa) ne želi nazivati pravim imenom. "Ni ja, ni niko u našoj obitelji da ja znam, nije znao za te njegove jade, jer da se znalo ne bi dopustili da dovle dođe, nego bi ga natjerali silom da se liječi." Šantić je čak i od liječnika krio svoj Greh i mada je ovaj primjetio da "sve nešto vene i od nečeg pati", nije mu htio kazati uzroka. "Ta njegova lakomislenost, ovako da rečem, eto staće ga glave na tragičan način".

     A onda je iznenadno nastupilo poboljšanje. "Noćas je (2. I 1924) imao prilično miran san. Puls mu je dobar. Pokusao je malu čašicu kiselog mlijeka, gotovo jedinu hranu koju voli i uzima. Može da miče desnom nogom i rukom, a do neki dan nije mogao. Zna za se, jer kada ga pitamo za ovo ili za ono, odgovara znakom ruke. Još ne može da govori. Dobio je i drugu injekciju, pa se liječnici nadaju da će mu se vratiti i govor. Bez sumnje, Aleksa je jutros, makar i za dlaku, nabolje. To kaže doktor a i mi vidimo. Da li će napredovati, ili ne, ni liječnici ne mogu da reknu, čas ovako, čas onako".

     Ali, već sutradan, na Badnje - veče (pretprazničko veče) stanje se pogoršalo, liječnici misle "da Aleksa neće živ osvanuti, tako su ga muke bile spopale", ali, umjesto najgoreg stanje se ponovo izmijenilo nabolje. Čak je počeo da govori, naravno teško i nerazumljivo, "ali zna za se i skoro sve razumije što mu se kaže i čime se ponudi". Nekoliko dana docnije (5. I 1924) Pera javlja Pavloviću u Beograd: "Baš sad (10 sati prije podne, subota) dođe opet liječnik, da ga pregleda. Čudi se pulsu da je još priličan, no neredovan. Vječno spava, a doktor kaže: to je tinjanje i tinjanje. Sudeći po svemu, doktor mi reče, da su Aleksini dani izbrojani i da će za desetak dana svršiti".

     Istog dana pjesnika je posjetio i dopisnik "Vremena", koji ga je "nažalost našao u najgorem stanju. Još pre osam dana pesnik je izgubio moć govora, samo s najvećim naporom mogao je da odgovara na obična pitanja o zdravlju. Sada, međutim ne može ni da govori. Svest je potpuno izgubio. Pre nekoliko dana izgubio je i vid i više nikoga ne poznaje. Do pre nekoliko dana mogao je još da kreće ruke. Sada su mu i one oduzete. Jadni pesnik leži na postelji kao da je leš, iznemogao i strašno oslabio, jer ništa ne jede, pošto usled opšte oduzetosti ne može da otvara usta. Lekari svakog časa očekuju katastrofu".

     Međutim, opet je iskrsnula nada (17. I 1924). Počeo je da govori, istina nerazumljivo, nalik na mumljanje. Čak je u dva navrata pokušao da popuši cigaretu, ali nije imao snage. Ono što sve posebno uznemiruje i plaši to je njegov mutni i "tupi pogled".

     "Nedavno je poduzeta" - piše dopisnik "Vremena" - operacija na čiji su ishod, kao jedino moguće spasenje, lekari mnogo polagali. Prekjučer je bolesnom pesniku bilo malo lakše i on je posle duge agonije koja je trajala danima bio došao ponovo svesti, ali samo na kratko vreme. Već juče od 2 sata posle podne pao je ponovo u agoniju i počeo vrlo teško da diše, što je trajalo do smrti".

     Umro je 2. februara 1924, u 6 i 25.

     Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, velika masa svijeta je opkolila kuću želeći da "vidi mrtvog pesnika i izrazi saučešće rodbini". Silan narod koji je počeo pristizati sa svih strana u kuću Ćorovića (nakon bjekstva iz sarajevske Državne bolnice, Aleksa se ponovo doselio kod sestre Perse) primorao je rodbinu da pjesnikovo tijelo prenesu u Srpski Dom, gdje je ostalo izloženo sve do pogreba.

     Mostar je bio sav u crnini: "na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom".

     I dok su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni), "veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva Prosvete".

     "U jedan sat po podne" - izvještava dopisnik "Vremena" došla je u Srpski Dom pesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pevačkog društva "Gusle" i hrvatskog "Hrvoja" izneli kovčeg iz Doma i uneli ga u kola. I telo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (...) Povorka je obišla oko celog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video". Od Srpskog Doma do groba, bilo je petnaest govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa - tako je o Šantiću kao pjesniku, u ime "Srpskog književnog glasnika" govorio Svetislav Petrović, a Jeremija Živanović, urednik "Venca" iznio je "sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu".

     "Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer sve su radnje bile zatvorene. A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao poslednju molitvu praštanja.

     Pratnja je trajala punih pet časova, od 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno telo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pesnika po duši i srcu, spušteno u Hercegovačku zemlju pri romantičnoj svetlosti buktinja".

     Dok su trajale posmrtne počasti, pjesnikov mlađi brat Sava, uzbuđen veličanstvenim ispraćajem, zbunjen mnoštvom svijeta i nezaustavljivim izlivima ljubavi, uz to pomućen alkoholom, ne shvatajući zapravo šta se dešava, bauljao je od poznanika do poznanika i euforično ponavljao:

     "I Kralj nam je čestitao! I Kralj nam je čestitao!"



"Roman o pjesniku" - Josip Lešić



ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm