Aleksa Santic i Jovan Ducic
Klikni na sliku
NA ŠANTIĆEVOJ
STAZI U
NEVESINJU

www.aleksasantic.com

PRINT

NA ŠANTIĆEVOJ STAZI U NEVESINJU
Aco Dragićević



     Ovdje u Nevesinju prije punih 90 godina, Aleksa Šantic u pismu koje je uputio Marku Caru, između ostalog zapisao je:
     - Od kada sam bolje upoznao ovaj pošteni, iskreni srpski narod u Nevesinju, ja sam se utješio i vjerujem još u vaskrs domovine.
Gdje je, čija je, kuća u kojoj je stanovao Aleksa i kako izgleda njena istorija?
     Znatiželja da otkrijemo pjesnikovo boravište u ovom kraju i među ovim ljudima koje je u svojoj poeziji uzigao do zvezdanih visina, dovela nas je u prigradsko naselje Bojišta, kod djeda Đorđa Todorovića (88).
Živahni starac živo se sjeća Šanticevih izlazaka iz Mostara. Sa lakoćom se sjeća detalja i o kući koja je danas vlasništvo njegovog pokojnog brata Rada, a koja je u početku bila vlasništvo Aleksina brata Save.
     - Aleksa bi dolazio negdje po Gospojini, kada bi Savina djeca otišla sa ljetovališta. Boravio je u ovoj kući i hladnici. Tu bi se zadržao deset do petnaest, pa i dvadeset dana, kako bi mu vrijeme i njegovi poslovi dozvoljavali. Nosio je građansku nošnju, slamni šešir sa ravnim obodom, crna mašna na šeširu. Obavezno je nosio štap. Izlazio bi Aleksa sa fijakerom jer auta nije bilo. Jedino je Risto Sjeran, trgovac iz Mostara, imao trociklo sa motorom. On bi izlazio sa trociklom, ostali sa fijakerom. Nekad bi prevozno sredstvo dolazilo iz Nevesinja a češće iz Mostara.
     U razgovoru sa ovdašnjim seljacima Aleksa je crpio teme za poeziju, pogotovo rodoljubivu ili onu koja pripada socijalnom pravcu. A te razgovore vodio je sa ljudima koje bi susretao i na njihovim njivama u vrijeme redovnih poslijepodnevnih šetnji kroz polje. Rado su Aleksi dolazili ljudi na razgovore koje je dugo vodio u hladnici, ispred kuće. Ta hladnica je sačuvana do ovog vremena: "Jedina je razlika u tome što je danas limom pokrivena a nekad je tu bila bukova šindra", reći će djed Đorđo Đoka Todoroviđ. Đorđe se sjeća takođe, kako se pričalo, da je Aleksa ovdje, u hladnici, pored čartrnje uz koju dotrajava stablo jabuke, zasađeno kada je kuća podignuta, napisao pjesmu "Ostajte ovdje", a ispod hrasta, ("eno ga i sad iznad kuce") napisana je pjesma "O klasje moje".
     - Svakog dana - sjeća se starina Đorđo - Aleksa bi tačno u dvanaest časova krenuo u grad, na ručak. Odlazio je na ručak u Peskin hotel. Zadržavao bi se u gradu dugo. Onda, kao što je i otišao - pješice, šetnjom bi se vratio u Bojišta.
     Vraćajući se u Redakciju prođosmo Šantićevom stazom od Bojišta do Nevesinja u kojem bard srpskog pjesništva nema (još uvijek) svoju ulicu.


Đorđo Đoka Todorović
o kući u Bojištima kod Nevesinja u kojoj je ljetovao Aleksa Šantić


     Sava, mlađi brat Alekse Šantića imao je ovdje u Bojištima vlastitu kuću.
Zemljište je kupio u mog djeda, pokojnog Mila, Blagojeva oca. Za bašču na kojoj je podigao kuću Sava je njima uzeo pet puta veći komad zemlje. Ovdje na ovom mjestu koje se zove Hržišta Sava je postao vlasnik jednog a tamo na Lisičinama za Mila je kupio pet dunuma zemlje. Ispod Jazoške gradine Sava je podigao lijepu kuću i zasadio voćnjak. Ne bih znao tačno reći koje to godine bijaše ali Šantićeva kuća napravljena je prije naše koja je podignura one godine kada sam se ja rodio, 1907. godine. U svakom slučaju moglo je to biti u prvim godinama ovog vijeka.
     Kao vinogradara Savu je kreditirala banka. Jamac mu je bio Sabit Milavić, trgovac na Tepi u Mostaru. I valjda, kako Sava nije mogao udovoljiti dugu Milavić ga je tužio i kuća se našla na licitaciji. To je bilo 1930. godine. Na zakazanu licitaciju okupilo se nas dosta. Bio sam lično prisutan sa nekoliko ljudi iz Bojišta. Bilo je tu i trgovaca iz Nevesinja. Prije otvaranja licitacije ušo je čovjek u sudnicu sa fesom nakalupljenim. Bio je to, kasnije sam saznao Sabit Milavić. Prohodao je hodnikom a onda upita nas; "Šta vi ljudi čekate, da niste za licitaciju došli?". Potvrdili smo. "Ko će položiti 44 hiljade može pristupiti licitaciji. Za mene toliko vredi". Nismo pristupili licitaciji, otišli smo jer cijena je bila previsoka. To je bilo u vrijednosti 44 vola.
     Čedo Milić, Milan Milišić i Janko Popović, tri ortaka u trgovini, iste te godine, kupili su kuću od Sabita Milovića. Kuća je postala vlasništvo Milana Milišića koji je koristio do početka Drugog svjetskog rata. Tu je dolazio na ljetovalisste sa ženom i djecom.
     U ratu ustaše su kuću opljačkale ali je nisu zapalili. Milišić je ubijen 1941. godine. Nikad mu se nije saznalo za grob. Ne zna se za grob ni njegove kćerke Ubavke koja je ubijena 1944. godine. Te iste godine, kada je Ubavka poginula, Njemci su ovdje u Nevesinju bili opsađeni, nisu mogli nikud, pa su sa Šanticeve kuće i sa velikog broja kuća skinuli krov i otjerali da ga lože.
     Poslije svjetskog rata ja i brat Rade kupili smo tu kuću od Nate Milišić, žene pokojnog Milana. Popravili smo je i dogradili. Unutrašnjost stare kuće nismo mjenjali. Na diobi 1956. godine kuća je pripala mom bratu Radi a njeni vlasnici danas su Radova djeca.


"Nevesinje", lista za politiku, društvena pitanja i kulturu, 29.septembara 1994. godine

ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm