Klikni na sliku |
NA ŠANTIĆEVOJ
STAZI U
NEVESINJU |
|
NA ŠANTIĆEVOJ STAZI U NEVESINJU
Aco Dragićević
Ovdje u Nevesinju prije punih 90 godina, Aleksa Šantic u pismu koje je
uputio Marku Caru, između ostalog zapisao je:
- Od kada sam bolje upoznao ovaj pošteni, iskreni srpski narod u Nevesinju,
ja sam se utješio i vjerujem još u vaskrs domovine.
Gdje je, čija je, kuća u kojoj je stanovao Aleksa i kako izgleda njena
istorija?
Znatiželja da otkrijemo pjesnikovo boravište u ovom kraju i među ovim
ljudima koje je u svojoj poeziji uzigao do zvezdanih visina, dovela nas je u
prigradsko naselje Bojišta, kod djeda Đorđa Todorovića (88).
Živahni starac živo se sjeća Šanticevih izlazaka iz Mostara. Sa lakoćom
se sjeća detalja i o kući koja je danas vlasništvo njegovog pokojnog brata
Rada, a koja je u početku bila vlasništvo Aleksina brata Save.
- Aleksa bi dolazio negdje po Gospojini, kada bi Savina djeca otišla sa
ljetovališta. Boravio je u ovoj kući i hladnici. Tu bi se zadržao deset do
petnaest, pa i dvadeset dana, kako bi mu vrijeme i njegovi poslovi
dozvoljavali. Nosio je građansku nošnju, slamni šešir sa ravnim obodom,
crna mašna na šeširu. Obavezno je nosio štap. Izlazio bi Aleksa sa
fijakerom jer auta nije bilo. Jedino je Risto Sjeran, trgovac iz Mostara,
imao trociklo sa motorom. On bi izlazio sa trociklom, ostali sa fijakerom.
Nekad bi prevozno sredstvo dolazilo iz Nevesinja a češće iz Mostara.
U razgovoru sa ovdašnjim seljacima Aleksa je crpio teme za poeziju, pogotovo
rodoljubivu ili onu koja pripada socijalnom pravcu. A te razgovore vodio je
sa ljudima koje bi susretao i na njihovim njivama u vrijeme redovnih
poslijepodnevnih šetnji kroz polje. Rado su Aleksi dolazili ljudi na
razgovore koje je dugo vodio u hladnici, ispred kuće. Ta hladnica je
sačuvana do ovog vremena: "Jedina je razlika u tome što je danas limom
pokrivena a nekad je tu bila bukova šindra", reći će djed Đorđo Đoka
Todoroviđ. Đorđe se sjeća takođe, kako se pričalo, da je Aleksa ovdje, u
hladnici, pored čartrnje uz koju dotrajava stablo jabuke, zasađeno kada je
kuća podignuta, napisao pjesmu "Ostajte ovdje", a ispod hrasta, ("eno ga i
sad iznad kuce") napisana je pjesma "O klasje moje".
- Svakog dana - sjeća se starina Đorđo - Aleksa bi tačno u dvanaest
časova krenuo u grad, na ručak. Odlazio je na ručak u Peskin hotel.
Zadržavao bi se u gradu dugo. Onda, kao što je i otišao - pješice,
šetnjom bi se vratio u Bojišta.
Vraćajući se u Redakciju prođosmo Šantićevom stazom od Bojišta do
Nevesinja u kojem bard srpskog pjesništva nema (još uvijek) svoju ulicu.
Đorđo Đoka Todorović
o kući u Bojištima kod Nevesinja u kojoj je ljetovao Aleksa Šantić
Sava, mlađi brat Alekse Šantića imao je ovdje u Bojištima vlastitu kuću.
Zemljište je kupio u mog djeda, pokojnog Mila, Blagojeva oca. Za bašču na
kojoj je podigao kuću Sava je njima uzeo pet puta veći komad zemlje. Ovdje
na ovom mjestu koje se zove Hržišta Sava je postao vlasnik jednog a tamo
na Lisičinama za Mila je kupio pet dunuma zemlje. Ispod Jazoške gradine
Sava je podigao lijepu kuću i zasadio voćnjak. Ne bih znao tačno reći koje
to godine bijaše ali Šantićeva kuća napravljena je prije naše koja je
podignura one godine kada sam se ja rodio, 1907. godine. U svakom slučaju
moglo je to biti u prvim godinama ovog vijeka.
Kao vinogradara Savu je kreditirala banka. Jamac mu je bio Sabit Milavić,
trgovac na Tepi u Mostaru. I valjda, kako Sava nije mogao udovoljiti dugu
Milavić ga je tužio i kuća se našla na licitaciji. To je bilo 1930.
godine. Na zakazanu licitaciju okupilo se nas dosta. Bio sam lično
prisutan sa nekoliko ljudi iz Bojišta. Bilo je tu i trgovaca iz Nevesinja.
Prije otvaranja licitacije ušo je čovjek u sudnicu sa fesom nakalupljenim.
Bio je to, kasnije sam saznao Sabit Milavić. Prohodao je hodnikom a onda
upita nas; "Šta vi ljudi čekate, da niste za licitaciju došli?".
Potvrdili smo. "Ko će položiti 44 hiljade može pristupiti licitaciji. Za
mene toliko vredi". Nismo pristupili licitaciji, otišli smo jer cijena je
bila previsoka. To je bilo u vrijednosti 44 vola.
Čedo Milić, Milan Milišić i Janko Popović, tri ortaka u trgovini, iste te
godine, kupili su kuću od Sabita Milovića. Kuća je postala vlasništvo
Milana Milišića koji je koristio do početka Drugog svjetskog rata. Tu je
dolazio na ljetovalisste sa ženom i djecom.
U ratu ustaše su kuću opljačkale ali je nisu zapalili. Milišić je ubijen
1941. godine. Nikad mu se nije saznalo za grob. Ne zna se za grob ni njegove
kćerke Ubavke koja je ubijena 1944. godine. Te iste godine, kada je Ubavka
poginula, Njemci su ovdje u Nevesinju bili opsađeni, nisu mogli nikud, pa
su sa Šanticeve kuće i sa velikog broja kuća skinuli krov i otjerali da ga
lože.
Poslije svjetskog rata ja i brat Rade kupili smo tu kuću od Nate Milišić,
žene pokojnog Milana. Popravili smo je i dogradili. Unutrašnjost stare
kuće nismo mjenjali. Na diobi 1956. godine kuća je pripala mom bratu Radi a
njeni vlasnici danas su Radova djeca.
"Nevesinje", lista za politiku, društvena pitanja i kulturu, 29.septembara 1994. godine
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com
Copyright © 2001-2005 Denis Böhm
