Stari most
Klikni na sliku
1913
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. ŽETEOCI
PRINT   2. OTAC
PRINT   3. PRED BITOLJEM
PRINT   4. POVRATAK (a)
PRINT   5. BALADA
PRINT   6. PRAZNIK
PRINT   7. OKO VATRE
PRINT   8. PAHULJE
PRINT   9. SEĆANJE
PRINT 10. PRIJATELJU
PRINT 11. PROLOG
PRINT 12. POKLIČ
PRINT 13. POVRATAK (b)
PRINT 14. MOLITVA
PRINT 15. MOMČILO
PRINT 16. JUTRO NA KOSOVU
PRINT 17. GOJKOVICA
PRINT 18. NA MRTVOJ STRAŽI
PRINT 19. NA VRHU KAČANIKA
PRINT 20. PONOR
PRINT 21. ZGARIŠTE
PRINT 22. PEĆINA
PRINT 23. TARABOŠ
PRINT 24. KUMANOVO
PRINT 25. LOVĆENU
PRINT 26. NA OBALI DRAČA
PRINT 27. ESAD PAŠI
PRINT 28. ORAČ



ŽETEOCI            



Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grana rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog... I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze...
I svrh sela zvoni udar kobne ure.


1913.            






OTAC            



Gde ste? Vašu pesmu ne čujem iz luke,
A to, deco, ljuto boli me i vređa.
Neprestano motrim, ispod suhe ruke,
Hoćete li doći sa dalekih međa.

Oranju je doba. U plavome nebu
Pozdravi se čuju lastavica rani'.
Starati se treba o nasušnjem hljebu,
A ja sam oronô. Ko će da nas hrani?

Momčilo, Milojko, Mrgude, moj dive,
Hoćete li skoro uzorati njive? -
Hoćete li žnjeti kô što lani žnjeste?

Ej, plugovi vaši bez vas pusti stoje...
S bolom na temena unučadi svoje
Suhu ruku spuštam... Moja djeco, gde ste?


1913.            






PRED BITOLJEM            



Još jabuka sunca zaronila nije,
Kô da s vrha gleda ono carsko djelo,
Gdje vitezi, jači od džinova svije',
U Rijeku Crnu zagaziše smjelo.
Sa bedema riču topovi i grme;
A daleko, niz to polje vodoplavno,
Sa rijeke, zvoni pjesma kô od srme:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Novembarska studen probija i reže.
Oni samo gaze i ne čuju više,
S meteriza, turskih, sve teže i teže,
Kako pljusak pada od olovne kiše.
Posrću i tonu, i visoko svrh ti'
Gomila se vija vrana jatô tavno,
A kô jedna poznata molitva još drhti:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"

Svi upiru oči... Svima lice granu...
Gle, pred njima, kao bašta adiđara,
U večernjem sjaju zablista i planu
Stari Bitolj s gorom bijelih munara.
"Ura!" grmnu, jeknu... Za vrh sunca roni,
Po hrbatu greda rudi borje davno;
A s rijeke jošte topla pjesma zvoni:
"Oj Moravo, moje selo ravno!"


1913.            






POVRATAK (a)         



Mrem... Sa mojih njiva eno drugi žanje...
Tamo više nema stare kuće moje -
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje...

O lijepa polja! O lijepe luke!
Ne nosim vam ništa doli duše gole,
Žuljeva i rana, što peku i bole,
Nevolje i gladi i skrhane šljuke...

U tebi mi neće, moje rodno selo,
Pogladiti niko rukom mračno čelo,
Niti li će čuti vapaj bijedan...

Ja znam, ništa više za me nemaš tamo,
Ali jednu želju ispuni mi samo:
Pod granama tvojim o daj mi grob jedan.


1913.         






BALADA            



"Kaži mi, dete, što si se pokrio
Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?"
"Ne, mati. Ovde tako toplo mi je
Kô da uz naše ognjište bih bio."

"Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci -
Kuća te čeka, moja slavo živa."
"Ne mogu. Tu se tako slatko sniva
Kô da na tvojoj zaspao sam ruci."

"Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?" - "U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne."

"Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda"...


1913.            






PRAZNIK            



U ognju jutra vrhovi se žare;
Kô u beharu gusta stabla neka,
U prazničkome ruhu narod čeka
Pred kapijama Gračanice stare.

I radovanjem bezbroj srca vreli'
Jeknuše zvona i s oltarske ploče
Svešteni otac liturgiju poče
I mirisima tamjana hram preli.

S krstom, gologlav narod u hram stupa,
I svaka duša u sjaju se kupa
I bogu leti na pojanje danas.

I zvona zvone, ljuljaju se sama,
Pjevaju dveri... Na domaku hrama
Pognute glave prolazi Arbanas...


1913.            






OKO VATRE            



Kô zora na vrhu gore, plamen buknu
I račve bukava rujni grimiz pokri.
Svi, držeći diljku sa bodljom, u suknu
Sivom oko vatre oni sede mokri.

Pozno. Jedva s vrha pogled prodre tuda
Kroz koprenu noći hladnoga oktobra,
Te Sitnicu spaziš gde poljem krivuda
Uz kržljava stabla i begovska dobra.

Hladno. Kô turbani, sa greda i grma
Motaju se magle, i u pređu njinu
Gdegde zapne bela mesečeva srma.

Oni sede. Sjakti vrh bodlja, i s trava
Trepti inje. Iskre raspnu se i sinu
Kao venci zvezda iznad njinih glava.


1913.            






PAHULJE         



Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjô je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih nita svoj široki veo,
I rasprostirô ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke;
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri...

Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri...


1913.        






SEĆANJE            



Po meni srebrnih jasika sen pao.
Tu je oni izvor gde sam negda bio,
Iz lipove kore kad sam žedan pio
I s tobom se dugo kroza šiblje krao...

Eno uske staze kuda smo se peli
Onamo, visoko, gde oblaci rude
I k'o razderani plamenovi blude
I okrajkom zapnu za vrhove jeli.

Osvrćem se, gledam... I, meni se čini,
Kao da te snova vidim u blizini,
Uz izvor, gdje još trula klupa stoji.

I kao da čujem tice davnih dana,
I kao da vetar, tiho ispod grana,
Na me sipa behar iz nedara tvoji'...


1913.            






PRIJATELJU            



Prijatelju! Znadem da su ovi puti
Na našoj planeti trnje što nas bode,
Da je malo staza što u bašti vode
Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila
Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,
Za oblakom trepti njihov blesak mio...
Poleti, i njima uzneće te krila!

Da, život je memla robijaške kuće,
I njegovo trnje sve te para ljuće,
I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'
Ostruge razgrni i krvlju ih poli,
I naći ćeš tvoje ljubičice plave...


1913.            






PROLOG            



Ukrijepi me, Muzo, i ozari
Plamenom zlatnim tvoje duše mile,
Nek srca moga propoju oltari
Pjesmama slavne pobjede i sile.

Hodi neka me tvoja nose krila
Po ognjištima što ih tiran uze
Kadno je majka tvrda srca bila
Pa od svog srca ne pustila suze...

Iskupili smo kolijevke svete
Pjesama, vila, naše slatke bajke -
Orlovi cara sada snova lete
Po zavičaju Jevrosime majke

Pjevaj i krotko bogu blagodari!
Gdje juče bjehu tamnice i noći,
Jutros blistaju visoki oltari
Naše svijetle slobode i moći.

Hodi i s njima proslavljajmo doba
Radosti, sreće, praznika i zore.
Nek nam srca prislužena oba,
U njihovijem kandilima gore...


1913.            






POKLIČ            



Pjesmo moja, hajde leti
Iz dna srca, duše zdrave, -
Daljine te zovu plave,
Zove neba oganj sveti.

Gdjegod nađeš suzu koju
Što je tužno roblje lije,
Po njoj prospi dugu svoju
I svjetlilom ubriši je!

Sve probudi, sve što spava,
Nek ustane muški mreti:
Visoko je zora plava,
Uz krš joj se treba peti!

Od Goleša do Jadrana
Preni duše što su u snu,
Kô pučina uzburkana
Nek u hridi ropstva pljusnu!

Iz tog pljuska, borbe sjajne,
Perle slave i slobode,
S blagoslovom svete tajne,
Sinuće ti, srpski rode.

Leti, pjesmo, i sve zbrati
Što rastavlja razdor grubi,
I izgrli i ižljubi
Sve što cvili, sve što pati...


1913.      






POVRATAK (b)            



Propojaše srca, i sve kô da preli
Prazničkog tamjana miris blag i mio.
Nesta mutne magle sa obraza sveli',
I svjetlilo zasja gdje je sumor bio;
Sve, staro i mlado, radošću se grije
I vrvi na vrata iz kolibe svoje -
Majke, sestre, ljube, s lučevima stoje,
Čekaju... Noć mračna. Negdje kurjak vije.

Već svi čuju blizu, sa putanje znane,
Rzanje i topot i oružja zveku,
I po koji metak što, s klicanjem, plane,
Te po dugom klancu jeka stiže jeku.
Tapšu djeca, viču, i s radosti vrele
Kao da bi svako poletjeti htjelo,
Jer sad, eno, vide sve konjike smjele
Gdje, mašući kapom, ulaze u selo.

Tu su! "Dobro došli!" pozdravi se hore.
Sjahuju junaci i svojima hrle;
I u plamu luča, kô u plamu zore,
Vidiš kako sestre trče, braću grle,
Uvis mlade majke svoja čeda dižu,
A očevi krepki ljube ih u čelo.
Svi mili i dragi s okršaja stižu,
I u rudom sjaju luča trepti selo.

"A gdje je moj Grgur?... Zar on došô nije?"
Jedna pogurena, stara žena poče.
"Kažite mi gdi je?... Moj sin Grgur gdi je?"
I glas muklo zvoni, kô iz grobne ploče.
Zbunjeno je tješi ratnik, momče neko,
A gotovo da mu suza s oka kane:
"Možda, ove noći, il' sjutra, čim svane,
Dojezdiće i on... Tako nam je rekô"...

Ona samo zuri u gomilu gustu,
I rođeno selo postade joj tuđe -
Ne poznaje više nikoga. I pustu
Čupajući kosu u kolibu uđe
I klonu... S ognjišta pod kotlom se žare
Plamenovi hitri iz glavanja suhi'.
Tiho. Samo, katkad, iz ikone stare
Nešto lako prsne, pa opet mir gluhi.

Putanje su prazne. Staro selo sniva,
Samo što se gdjegdje koje okno zari.
Mračno. Jedva pogled prodre preko njiva
Na mlinicu ispod jablanova stari'.
Majka jošte čuči uz ognjište sama -
Prisluškuje, čeka, nada se, a s brda
Samo vjetar hukne... I studena čama
Obara se na nju kô hridina tvrda.

I dok mora noći svrh nje ostve trže
I svjetiljke nada iz duše joj krade,
Ona začu kako Vran Grgurov rže,
Jer ga zna po glasu kô kutnje čeljade.
S raspaljenom cjepkom od suhoga smrča
U noć jurnu sjajna, kô svjetlost oltara;
I ržući, s kose Vran preda nju strča
Sam, s krvavom ranom između rebara.

Ona vidi jasno... Sve vidje... Posrnu -
I zadnja se nada otkide iz duše...
Luč po kamu pade i sve u noć crnu,
Kô krvave zmije, iskre se prosuše.
Mrko drvlje šumi. Preko golih njiva
Polagano viju pahuljice krupne.
Tiho. Nigdje glasa. Selo davno sniva.
Samo vjetar negdje kanatima lupne.


1913.      






MOLITVA            



Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: "Prkosi vihorima zala!"

Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna niko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik'o...

Daj mi u srcu kap tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit na grudi...


1913.      






MOMČILO            



Durmitor sinu. Noć zasja, bih rekô,
Kô da se rasu svud grimiz i srma,
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.

Ono se hitri Jabučilo vinu
Pod gospodarom Momčilom, i s krila
Ognjeve pusti. I stoga noć sinu
I porumeni njena crna svila.

Gle kako leti, kao neba znamen,
Kô bura kad se s hrastovima bori!
Gusta mu griva, kao zlatan plamen,
Svrh oštrih greda leprša i gori.

On u noć tone sve dublje i dublje,
A para mu se iz nozdrva žari
Kao pri sjaju razbuktale zublje
Studeni bakar sa kaciga stari'.

Momčilo kliče, i rodnoga kraja
Odjeke prima... Sjajan! S toka svije'
Varnice siplju, i kô do dva zmaja
Sa balčaka mu gore oči dvije.

I sve se blista. Noć trepti, bih rekô,
Kô da se grimiz rasipa i srma.
I kô da požar i praskanje neko
Izbija svuda iz krša i grma.


1913.      






JUTRO NA KOSOVU            



Probuđene trepte daljine i međe -
Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe...

Puklo polje. Širom, na četiri strane,
Preko dugih njiva i ravnica svije',
Svud orače vidiš i rala i brane,
I kako iz mrkih brazda para bije.

A tamo, kô gora srebrna i čista,
Pokrivena nebom Gračanica blista
I sjaj s krsta siplje... Trepte daljne međe -

Razdraba se blesak po kosi i luci,
Kô da Boško, s alaj-barjakom u ruci,
U oklopu sjajnom sam projezdi neđe.


1913.      






GOJKOVICA                  



Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!

Peva i kliče naš zavičaj ceo!
Bojana trepti i bleske đerdana
Po Skadru baca, gde, crven i zreo,
Slatki plod na nju maše sa svih strana.

Gle, tamo, kuda šatori se bele
Uz plamenove vatara kraj vode,
S curama stasa vita kô u jele
Igraju oro vesnici slobode!

Na poklon jezdi herojima zornim
I celuj lica sva, mlada i seda!
Oni junaštva mahom čudotvornim
I patnjom greh su iskupili deda...

S njima se vrati novi život nama -
I jutros, kad im pesma probi tame,
Moj hladni đemer od crnoga kama
Prsnu, i ruže zora prosu na me.

Ja sada, evo, na bedemu stojim,
Gde steg leprša slave davnih dana,
I čedo dižem na rukama svojim -
Neka vidi kraljeve megdana!

Vojvoda Gojko, odapni tetivu,
Svrh Jezera se hitra utva vije!
Obuci kalpak, toke i kadivu -
Jutros je vaskrs mučenika svije'!


1913.          






NA MRTVOJ STRAŽI           



Svu noć oštra mećava mela,
Ne znaš puta, ne vidiš sela.

Kamen je pucô, s mraza plakô,
Cviljelo gorom drvlje svako.

On nijem bješe kao čelik,
Prisluškujući, gord i velik.

I svanu... Svuda smet so smeta.
Vrane se kupe na drveta...

On još na visu gora stari'
Sa puškom čeka i stražari...

Ogrnut mrazom, mrtav, ledan,
Stoji... I eno kô stup jedan,

Srebrn i sjajan, s vrha gore
Podupro plavo nebo zore.


1913.          






NA VRHU KAČANIKA           
Živojinu J. Rankoviću, potpukovniku                 



U grimizu zore, lep kô plod sa grana,
Kô polje gde rujni makovi se žare,
Sa litijom narod hrli sa svih strana
Uz klisuru pokraj Nerodimke stare.

S decom u naručju vedre majke hode;
Trče cure, momci, zažarena lika;
Nejaku unučad sedi starci vode,
I svi bi što brže na vrh Kačanika.

Onamo je Marko dojezdio danas -
Šarac kopa, rže, silan Marko pije,
A na travi sablje salomljene dvije
I dva koplja bojna... I Musa Arbanas,

Rasporen, držeći još balčak od srebra,
Leži nauznačke. Grdosija prava.
Tri mu srca plamte ispod troja rebra,
A na jednom, eno, ljuta guja spava.

"Tebe boga hvalim!" šumi lišće s grma.
Poju reke, bašte, gajevi i vrela,
I sve... I dok zvona svud zvone kô srma,
I kô krune trepte gradovi i sela

U grimizu zore, lep kô plod sa grana,
Kô polje gde rujni makovi se žare,
S litijom narod hrli sa svih strana
Uz klisuru pokraj Nerodimke stare...


1913.          






PONOR                       



Lomljava i praska. Ječi klanac dugi,
A visoko, gde se dižu grede kose,
Kô dva mrka diva dva se brata nose -
Jedan je sa Drine, a s Marice drugi...

Pod njima duboko grmi Vardar stari,
I pauci smrti predu crne niti...
A oni se hrvu... Ko će žrtva biti?...
Jeka. Svod se trese. Grakću lešinari.

Već na rubu stoje. Odlučno je doba.
Niz litice oštre srušiše se oba,
I mlaz vode pljusnu. Sunce za vrh seda.

Juriš, posrtanje, vapaj, škrgut zuba,
Krv i ropac... Trešte zvuci kobnih truba...
Sam, sa stene, s bolom sin Nemanje gleda...


1913.          






ZGARIŠTE                



Popaljeno selo. Iz crnoga zgara
Još pokrovi dima penju se i krile.
Nigde stada, zvona, kolibe ni ara -
Sve je pusto! Samo, niz žljebove gnjile

Gde udara voda i korito dube,
I kô pokajnice setne vrbe stoje,
Oni mirno leže uz puške i trube,
Poprskani ključem carske krvi svoje.

Kô plamenje sveća, iz modrijeh trava
Mak crveni rudi oko mrtvih glava;
Dok studena voda po koritu prska

I rasiplje kapi na ta bela čela,
Kô suze... Sve ćuti. Samo u dnu sela
Vran grakće i kruži svrh kopalja trska.


1913.          






PEĆINA                       



Preda mnom pećina zinula kô neka
Grdna zver što nigde plena nije srela,
Pa bi sada besna progutati htela
Sve. I gladna tako u zasedi čeka.

Ulazim sa lučem. Gle, tu jedna žena,
Izbeglica tmurna, senka koja bludi,
Polunaga sedi, razdrljenih grudi,
Kraj uboge vatre. Sva bleda, strvena,

Na me oči diže, i uz prsa jače
Malo dete stiska i dronjke mu skuplja;
Dok nad njim, duboko, s ogrebima drače

Prazne dojke vise kao suze dvije...
Mrak. Sa svoda kaplje; smrt, s dva oka šuplja,
Kô da negde, muklo, o nakovanj bije.


1913.          






TARABOŠ         



Juriš! Na vrhe pobijmo barjake!
Planina jeknu, trese se i slama.
Sve jurnu, k'o da zmajeve gorštake

Uz grm i krše nose krila sama.
Napred! Na juriš! - Sve grmi, k'o diva
Pobune mračne iz bezdanih jama.

Noć je duboka i sve dublja biva;
A tamo, preko krša i drveta,
Strukama gustim što ih magla skriva,

Penju se oni. Vrsi bajoneta
Po mraku sjeknu k'o odblesci zore
Lom. Zemlja dršće. Iz crnih kubeta

Nebu svud sikću šrapneli i gore.
Granata praska i sa greda svije'
Hrnjage stena s tutnjavom se ore.

No nigde strave ni uzmaka nije -
Zaludu strmen sve to više biva
I bura smrti jauče i vije:

Tamo, gdje nebo reže golet siva,
Penju se oni. I gora se slama -
Napred! Na juriš! - Sve grmi, k'o diva

Pobune mračne iz bezdanih jama.


1913.          






KUMANOVO         
Sjeni Aleksandra Glišića            



        Svi na kolena, svi!
                              Ovde je bila
Sveštena vatra žrtve blagorodne,
Što su je mahom širokijeh krila

Zmajevi naši rasplamteli. Neka
S molitvom svaki poljubi tlo sveto,
S koga je višnja zagrmela jeka

Osvete slatke. I k'o talas burni
Sinjega mora razlila se širom
Preko ravnina i gudura tmurni',

Roblje da prene i donese vesti:
Plameni obruč ustreptana sunca
Kako se rađa iz krvi i svesti...

        Svi na kolena, svi!
                              Ovde je Vrelo,
Gde se sva lepa napojiše srca
Snagom bogova za bogovsko delo.

Ovde jue sveti Hram. Ovde je luče
Vatrama vere zažegla sloboda,
Srbiju Staru da s nova obuče

U sjaj i bleske kao davnih dana,
Kada je, ono, Gospođa Carica
U odsevima grivna i đerdana,

Gledala ozgo, s visokih balkona,
S pobeda kako imperator jezdi,
Uz urnebesni klik i pozdrav zvona.

        Svi na kolena, svi!


1913.          






LOVĆENU         



S porfirom sunca, kralju svrh Jadrana,
Ti što u zvezde tičeš vrhom krune,
Pozdravljam tebe i jek tvog megdana!

Visovi tvoji nadanjima pune
Stoleća mnoga one, što su sami
I ostavljeni, uz jecanje strune,

Cviljeli ljuto u gvožđu i tami.
U tebi vazda, za sva srca bona,
Tekli su sveti izvori. U čami

Našoj, na stege željeznijeh spona,
Na krv i rane, duboke k'o jama,
Ti si privij'o meleme, i zvona

Blagoveštenih zvuke slao nama.
I suzne oči podiže rod sveli
I vide Boga... I vide: sa kama

Hrbata tvojih, vulkane, gde smeli
Tvoj plamen buknu i k'o sjaj planeta
Pro daljnih međa rasu se i preli

Vrhove divnih dečanskih kubeta.
I sad u gaju gdje je Stevan pleo
Vence i sluš'o negda poj s drveta,

Sa žezlom blista dvoglav or'o beo.
Likuj! Pred delom tvoje dece časne,
Gle, polumesec kako, krvav ceo,

Iznad munara Zlatnog Roga gasne.


1913.          






NA OBALI DRAČA         



Ovdje pobi,
Barjaktaru,
    Svilen barjak, zlatne rojte!
Sokolovi,
Slavu staru
    Milutina kralja pojte!
Neka leti
Kao bura,
I na Drini i na Savi
Braći javi:
Naš je! Naš je Jadran plavi!
    Ura!...

O Srbijo,
Mili dome,
    Krasni li si lovor splela!
Po širokom Skutu tvome
    I svetosti tvoga čela,
Snova, eto,
Pun azura,
Jadran sipa, iz dubina
I širina,
Sjaj korala i rubina
    Ura!...

Zdravo! Zdravo!
More plavo!
    Svoju krv smo za te dali,
Toplu, blagu,
Milu, dragu,
    K'o tvoj biser i korali...
Pa htjedne li
Divlja bura
S tebe da nas makne samo -
Mreti znamo -
Bez krvi te mi ne damo!
    Ura!...


1913.          






ESAD PAŠI                



Gvozdenijeh vrata razbili smo brave
I pobili barjak na bedeme strme!
Po volji Alaha, jutros, mrki lave,
Vrhovi Lovćena pobjedama grme.

Ne strijeljaj okom i zube ne krši -
Ko junački pada nigda pao nije!
A znaš, i nas ovi rađali su krši:
Po baštama Skadra, gdje naranča zrije,

Kraljice su naše šuštale u svili.
Pašo, mi smo gradu neimari bili -
Još Jezero pamti i Bojana čista,

Gdje je Gojko utve lakokrile gađ'o.
Ovdje Balša svoje sokole je rađ'o -
Ovdje nek' mu s nova grb stari zablista!


1913.          






ORAČ                



Ovamo krepki mrkota moj,
Prošli su vihori boja.
Sad mesto krvi, po zemlji svoj
Nek' pljusnu potoci znoja...
Povuci
Jače
Niz lanac dug!
U koren
Drače
Nek rine plug! -
Hàjê!
Hàje!

Savladali smo zime surovi put -
Sve s nova cveta i raste.
Prolećem trepti svaki kut,
I vraćaju se laste.
Lomi se,
Muči,
Tako je red!
A posle
Žuči
Pićemo med! -
Hàjê!
Hàje!

Milo li negde zvoni zvuk,
Kao da slazi s neba!
To ravno sunce pozdravlja puk
Pesmom budućeg hleba...
O njive
Rotkê.
Obdar'te nas!
Svud sreće
Krotke
Nek' sine klas! -
Hàjê!
Hàje!

Pomozi Bože i Ti daj
Blagoslov ovoj grudi!
Po celom rodu prospi sjaj
I Ti mu vođa budi!
Nek' pregne
Smelo,
O, oče svet,
Na novo
Dèlo,
Na novi let! -
Hàjê!
Hàje!


1913.          




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm