Stari most
Klikni na sliku
1911
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. SIJAČI
PRINT   2. PROLAZE DANI...
PRINT   3. JEDNO VEČE
PRINT   4. POZNI ČASOVI
PRINT   5. UZ HRIDI ŽIVOTA
PRINT   6. POD VRBAMA
PRINT   7. BEGOVIMA
PRINT   8. POD BEHAROM
PRINT   9. PRED KAPIDŽIKOM
PRINT 10. BEG RAŠID-BEG
PRINT 11. METEOR
PRINT 12. BAJKA
PRINT 13. EJ KONJICU...
PRINT 14. O BORE STARI...
PRINT 15. OTADŽBINO, GDJE SI?
PRINT 16. POD ČEMPRESIMA
PRINT 17. SUSRET
PRINT 18. TRUBADUR
PRINT 19. JUTRO ŽETVE
PRINT 20. MATI
PRINT 21. SLUTNJA
PRINT 22. MI SMO NA PO PUTA...
PRINT 23. HARFI
PRINT 24. BOLOVI
PRINT 25. NA ŽALU
PRINT 26. JEDAN LOVOROV LIST
PRINT 27. MIS IRBIJEVA
PRINT 28. STOJAN [KOVAČEVIĆ]
PRINT 29. DUŠA
PRINT 30. POKIDANE STRUNE
PRINT 31. POD JABUKAMA
PRINT 32. POZDRAV
PRINT 33. POVRATAK IZ RAJA
PRINT 34. POKOJ
PRINT 35. GAVRANOVI
PRINT 36. LEPTIROVA PJESMA
PRINT 37. VEČERNJA ZVONA
 



SIJAČI            



Jutro. Bik riče. Iz široke nozdrve
Para mu bije. Odjekuju strane.
Zlatno, kô klasje zlatno kada dozre,

Izbija sunce, navješćuje dane
Ljiljana skorih. Šume pjesme vrela,
I ranim pupkom pupe gole grane.

Ovo su časi velikijeh djela:
Širom oranih, zamagljenih njiva
Vide se jaki roditelji sela.

Znoj im sa lica udara i liva,
Polako kraču kô da svaki stupa
Kovčegu svetom gdje ugodnik sniva.

Polako kraču. I dok magla tupa
Rastanjuje se, i dok sunce lije
Radosti zlatne iz crvenih kupa,

Svi mašu rukom iznad brazda tije' -
I prodrti im peševi rukava
Lepršaju se, šume, kô kad vije

Vjetar u spletu sasušenih trava.
Meni se čini: kô da krila sklope
Svijetle ptice, i svrh ovih glava

Lebde i poju, a iz svake stope
Radnika krotkih, roblja naših dana,
Lovori, sjajni kô zlato kad stope,

Rastu, sviju se, pa vrsima grana
Poljube crna i znojava čela.
I kô da čujem: kako sa svih strana

Horovi zvone, i kô suza vrela
Svjetlost čudesna polako se sliva
Po podrtijem krovovima sela.

I svaki sijač kô da viši biva,
Raste, i svaki pod krstom se diže
Nebu... I na me, usred ovih njiva,

Kô razdrobljene zvijezde, sve stiže
I pada sjeme iz žuljavih ruka;
A ozgo otac silazi sve bliže:

Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka
Oreol sjajni on polaže viš' njih...
I svud iz neba, s vrhova i luka,

Zvoni i zvoni: "Osana vo vovišnjih!"...
Sja sunce, zlatno kô klasje kad dozre;
Bik riče ispod jela stogodišnjih,

I jutro kadi dimom jake nozdre...


1911.            






PROLAZE DANI...        



Prolaze dani... Kô selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja počivaću blizu
Povijenih vrba, čempresa i smreka...

No moja duša naselju zvijezda
Prhnuti neće da odmara krila:
Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krševa, polja i ubogih sela,
Gdje raštrkane kolibe stoje -

S ticama one lepršaće lako,
I moliti se, i čekati tako
Na zlatno jutro otadžbine moje...


1911.        






JEDNO VEČE         



Ja sam naslonjen na prozoru bio,
I gledô na drum pušeći cigaru.
Plavkasti dim se kolebô i vio

U pramenovima mekim. Po Mostaru
Veče je svoje rudo zlato lila,
I krovovi su drhtali u žaru.

Ti nekud prođe. Uza te su bila
I djeca tvoja, male crnke dvije
Očiju toplih. Na tebi je svila

Šuštala kao vjetar kada vije
U rosnu lišću bokora. Prah vreo,
Što drum kô neko sivo platno krije,

Tvoj bi skut, katkad, dodirnô i meo.
I više ništa nisam gledô drugo -
Vas gledah samo kroz večernji veo,

Sve dokle niste svrnuli za ugô...
Kô iz gnijezda gdje sve studen davi,
Tad iz mog srca jedno jato dugo

Ranjenih tica s cvrkutom se javi,
I vama prhnu... Noć slaziti stade...
Mrak... U moj prozor, sa visine plavi',

Jedan crni leptir doplovi i pade.


1911.         






POZNI ČASOVI            



Kô kakva slika čarobna iz rama,
U tvoju baštu, gdje šedrvan bije,
Ti mirno gledaš iz prozora, sama,

I naslonjena. Tiho miris vije,
Na tvoje leje mesečina pada
Topla i meka, i ruže ti mije

Srebrom... Ti ne znaš da preda mnom sada
Noć duga stoji, pusta, i u čami,
S razvalinama... Iznad gluha grada

Svud slepi miši kruže, i u tami
Buljina buče... I senke bez broja
Sokakom grnu, i svaka kuca mi

Rukom u prozor, kako prođe koja...
Ti ne Znaš... Tvoju noć svetle dragulji,
Dokle iz tame sve u okna moja

Kô slepo oko pozni mesec bulji.


1911.            






UZ HRIDI ŽIVOTA      



Nisu se na me savijale grane
Sa grozdovima rosnih jorgovana,
Ja nisam svoje provodio dane
Samo uz pjesmu i šum šedrvana.

Gdje magle mrknu, gdje vihori kose,
I nepogoda gromom tuče svagda,
Gdje nema hlada, cvijeta i rose,
Ni vrela punih duge i smaragda -

Tamo sam stupô i noć bdio mnogu
Uz one što ih bol tresô i hvatô...
Po ljutom kršu peo sam se bogu,
I znam da bogu blagodarim za to!

I znam: što oštro ralo dublje rije,
Sve ljepša klica na svjetlo bije
Ozdo, iz groba, gdje se zlatna zače...

I znam: na svaki udar, kô hrid koja,
Sve ljepše iskre prospe duša moja,
Svijetla krila uzdižući jače...


1911.      






POD VRBAMA      



Sjaj đurđevske zore rane
Padao je preko strana,
A ti kradom gazila si
U rijeku, ispod grana.

Vranu svilu tvoje kose
Mrsio je vjetar ti'o;
Ja, dršćući kao trska,
Pod vrbom sam skriven bio.

Srebrn talas o hrid golu
Rasipô se meko, mekše;
Ja na tvoja njedra bacih
Struk vrijeska i melekše.

Ti zatrepta, mila, naga,
I u vodu sva se skupi...
U ljiljane lica tvoga
Purpurna se vatra upi...

I dok leptir kružio te
Kô vodeni cvijet mio.
Ja, dršćući kao trska,
Pod vrbom sam skriven bio.


1911.      






BEGOVIMA         



Ovamo, doli sa šiljteta! Doli
U puk i narod gdje pucaju rebra
Suha i mukom izmučena sebra,
Što s crnim hljebom samo smoči soli.

Ovamo! Čujte nevolje i boli
Onog što nikad sreće ružu ne bra,
Dok vi za oke svog zlata i srebra
Gradite londže... Doli! Doli! Doli!

Ako ste vjerni propisim' kurana,
Sunca što blista sred noći i dana,
Ovamo, gdje se lomi snaga muška

Nevoljnog brata, što rad suhe kore
Za draču hvata, stenje, vuče, ore,
Dok vas na šiljti mirno san ljuljuška.


1911.         






POD BEHAROM         



Jahao sam konje, ašikovô, pio
Ali nigda nisam 'vako rahat bio.
Gle, veliko sunce uprlo strijele
Na zumbule plave i đule bijele,
Na granate smokve pokraj šedrvana,
Na sevlije vite od stoljetnih dana,
I tanke munare sred ravna Mostara,
Što se sav bijeli od rosna behara;
Pa kô da bi jedan golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti šeher cio,
Dok Neretva plava o krš se razbija
I srebrni galeb nad njome se vija.

Pa još kako ovdje miriše melekša,
I zelena trava od pamuka mekša,
I bijeli cvijet trešnje i jasmina,
mahala kuda prolazi Emina!
Ah, Emina! Samo tu da mi se javi:
Da joj mrsim svilu uvojaka plavi',
Da ižljubim grlo i pod grlom što je,
Pa san kada tiho sklopi oči moje,
Da me maše kitom bijela behara, -
Bi mi tada bio dženet bez karara!


1911.         






PRED KAPIDŽIKOM         



Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,
Izvaliću direk i baglame tvrde,
Pa neka se na me svi alimi srde,
Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!

Il' si ljuta na me što po heftu dana
U mehani sjedim, niti drugo marim
No razbijam derte s bekrijama starim
Uz udare sitne tankih terzijana?

A ko ne bi pio?... Ko se jednom svrne
U tvoj sokak, pa ti vidi oči crne,
Taj se mahnit vraća domu i akrebi.

I kadija, valah, bekrija bi bio!
Da te jednom vidi, bukarom bi pio
I nikad se više avertio ne bi!...


1911.         






BEG RAŠID-BEG         



Na čardaku starom beg Rašid-beg sio,
Puši. Polju gleda: gdje ono sve brže
Pust zelenko jedan odmiče i hrže -
I u srcu bega buknu plamen mio...

Sjeća se mladosti - bašte mirisave,
I đogata svoga, i uskih sokaka,
Gdje su cure lake iz svih mušebaka
Na nj bacale ruže i zumbule plave...

U snu gleda carske nizame i horde,
S mjesecem barjake zelene i gorde,
I borija turskih čuje jasne zvuke...

Sanja... No đaurska truba pisnu neđe.
On se prenu, trže, guste skupi veđe,
I obori glavu među suhe ruke.


1911.         






METEOR         



U staroj bašti na pragu od vrata,
Puni zvijezda sjedili smo sami...
Noć bješe plava, i u polutami
Rumenio se plod zdrelih granata.

Tiho... Sve ćuti... Samo bršljan sveli,
Negdje, uz letve, šuštô je kô svila...
I u čas kad si na mom srcu bila,
čudesna svjetlost sva nebesa preli -

Bijela vatra po granju se prosu,
I kô da nebo razdrobi planetu,
Sav Mostar dragim kamenjem se osu.

Uza me topla ti se pribi jače,
I meni bješe kô da nas u letu
Anđeo jedan zlatnim krilom tače.


1911.         






BAJKA         



Ležô sam na žalu. Još u modrom visu
Imalo je nebo jednu zv'jezdu zlatnu,
I nad lukom druge vidjele se nisu.

Po rastrtu moru, kô po meku platnu,
Padali su prvi galebovi. Neđe
Molitva je rana u zvonu i klatnu

Jecala. Sve grane, putanje i međe
Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi
Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe.

Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi,
Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio,
Okupana rosom, ona mi se javi,

I stupi mi. Jedan leptir, što je bio
Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila,
Dok je srebrn veo titrajući krio

Purpur njenog t'jela. Iz kosa kô svila,
Iz njedara njenih, sa lica i čela
Padale su ruže, i svaka je bila

Kao krv crvena. I dok se svrh sela
Plava, tanka para u pramenju kupa,
Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela,

Poljubi me. I njen poljubac se upi
U san moj, od zlatnih nita što se pleo.
Zatim nasmijana mekom rukom skupi

I podiže s trave svoj prozirni veo,
I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije
Jedan krupan labud čekô je i bdjeo;

Lako, kô dah tihi što iz palma vije,
Na ustremljena mu ona sjede krila,
I s njom labud krenu što je mogô prije...

Planu more, posta kô crvena svila.
Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom
Plovio je labud, a zora je bila

Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.


1911.         






EJ KONJICU...         



Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom i večerom kad se sunce kloni...

Svud sam brao đule i grozde behara,
Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije -
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!

Znaš li čase one?... Pozno sunce grije,
Vrhovi munara kao vatra gore,
A svuda iz bašte miris đula vije.

Mi se povraćamo iz lova, iz gore,
A ona na demir-pendžerima stoji
Ljepša od večeri i od sabah-zore...

Na me čeka... Gleda, i časove broji
Kad ću proći... A ja, kad bih blizu bio,
Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'...

A ona s pendžera đul i behar mio
Prosula bi hitro, i kô snijeg na me
Pahuljice meke padale su ti'o,

Kao da su sevdah ćutile i same...
O, kako je onda puno sunca bilo!...
A sad?... Svuda mutni oblaci i tame...

Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!...


1911.         






O BORE STARI...      



O bore stari, mučeniče sinji,
Gromom su tvoje prsi raskrhane
I nova rana sve te više kinji.

Opaljen gledaš u olovne dane,
I nigdje sunca da se tebi javi,
I boli tresu ranjene ti grane.

U tvom vrhu u razdanak plavi
Ne čujem više ptica pozdrav vreo,
No jauk dugi što svu zemlju davi.

Na tebi sada visi crni veo...
Muke te lome kô rapave spile,
I ti me gledaš sumoran i sveo.

O bore, upi' svoje jake žile
U ovu zemlju punu crne drače...
U njoj su snage, u njoj tvoje sile.

U njoj je lijek za srce što plače,
U njoj se vrela naše krvi liju, -
U tu krv svetu upi' žile jače.

Kô sjaj što jutrom nebesa ga piju
Ona je topla, i ona će dati
Sokove svježe da te vjerom griju.

Ne tuži! Gordo u uzdanju pati,
Još ima Boga i raspete trajno
S lovorom čeka vječna slava mati...

Ja sklapam oči i kroz snove tajno
Ja vidim zoru povrh tvojih grana
Gdje ruže baca božanski i sjajno...

I slušam kako širom rodnih strana
Radošću zvoni sa gusala struna,
Dok se u zlatu vaskrsnijeh dana

Sa nebom ljubi tvoja gorda kruna.


1911.      






OTADŽBINO, GDJE SI?          



S njedara tvojih davno nisam brao
Nijedne ruže... Sve gorom i gorom
Grozeći mukom, led je ljuti pao
I svojom tvrdom okiva me korom.
Proljeća tvoga gdje je pozdrav mio
I klik orlova na svijetloj besi?
Vaj, ja bih topla zagrljaja htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Nijemo gledam kroz potoke suze,
Po oštrom mrazu tebi duša bludi -
Vapije, cvili... Pita ko te uze,
O, ko te trže sa mojijeh grudi...
Žedan sam... Tvoga izvora bih pio,
No svuda samo smrzle bare desi',
Vaj, ja bih vihor tvoje duše htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Prelazim klance, putanje i međe,
Prebirem gore i polja i selo,
Ne bih li samo ugledao neđe
Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo...
No tebe nema... Umrla si nama...
A narod?... Ćuti u tralji i ljesi.
Vaj, nigdje ništa do leda i kama!...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?


1911.          






POD ČEMPRESIMA     



Pod čempresima tamnim,
Uz jednu poljsku rijeku,
Kô smoren putnik sam ležo
U rujnom kukurijeku.
Iz modre visoke raži
Grličin čuo se glas;
U zlatu večernjeg sunca
Svaki je rudio klas.

Moj pogled lutao je
Po moru svilena klasja,
Kad tvoja mila mi slika
U punoj radosti zasja.
U tvoje rasute kose,
Uz jedan mirisni dah,
Večernji purpur je padô
Kô crven i sjajan prah.

Uz pratnju leptira snježni'
I tihi šum sa grana,
Ti, draga, išla si meni
Kô sreća pomrlih dana...
Vjetar je mrsio lako
Po tvome njedru vlas,
A za tobom je stizô
Grličin topli glas.

I dok je tonulo sunce
Za dalek greben plavi,
Ja vidjeh u zlatnom klasju
Gdje drugo sunce se javi:
U noći očiju tvojih
Ti si mi nosila dan;
Na susret htjedoh ti poći,
No bijah kô prikovan...

I bi mi kô da me pokri
S beharom široka grana:
Nada mnom ti si bila
Sva topla i nasmijana...
Iz tvoga osmjeha slatka
I žarka kô smiraj sam
Po meni bijele ruže
Kô snježni padoše pram.

Iz vruće visoke raži
Grličin glas je zvao,
U vrhu čempresa starih
Pošljednji plamen je sjao.
Od sreće ja bijah umro,
A ti, u ljepoti svoj,
Nada mnom sama si stala,
Kô divni spomenik moj...

No kada se iz sna probudih,
Studena zora je bila...
O moja studena okna
Gavran je lomio krila...
I jad i mračna tuga,
U ljutom čemeru svom,
Kô rastopljeno gvožđe
Po srcu padaše mom...


1911.     






SUSRET            



U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki'.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:

Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.

Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.

Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori',
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije,

I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...

O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...

Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,

Leprša - puna duga i zvijezda.


1911.      






TRUBADUR            



Moje je nebo, moje zore plave,
Moj purpur ruža i glas iz gnijezda,
Moj šum rijeke kad se časi jave
S povratkom tihim večernjih zvijezda...

U meni gori jedna sveta vatra,
I moje srce sve grli i ljubi...
Snagu mi duše nikada ne satra
Zamahom kobnim života bič gubi.

Gord sam i sretan što se vazda mogu
Uzdići vječnoj ljepoti i Bogu,
I božjeg srca biti jedan deo.

Ja ćutim vatru svetu i rijetku -
Moja je duša u svome začetku
Obukla na se sunca zlatni veo...


1911.          






JUTRO ŽETVE         



Ovdje, pod hrastom, gdje se paprat splete,
Počivam samcat. Šušte račve stare,
Kao da mašu na čupave čete

Oblaka ranih što se tiho žare
I plove tamo, preko polja tije',
Po zlatu ječma i 'šenice jâre,

Gdje trepti jutro i svjetlila lije,
Pada po drvlju i zahvata sela
I raštrkane kolibice mije.

Niz golu strmen pljušte hitra vrela,
Kô da bi krupne rubine, što gore,
Po dolinama razasuti htjela.

Tamo, u strani, pod plamenjem zore,
Vide se čeljad, trsnata i zdrava,
Kô tvrda stabla na hrbatu gore.

U polje slaze, gdje rijeka plava
Teče i klasje žedno pije rosu
I po vrbaku tanka magla spava.

Pogledaj! Ko je muško nosi kosu
Preko ramena, a struka mu bedra
Resama bije. Ženske, s njima što su,

Grablje i vile drže; neke vedra
I nejač malu. Već čujem đerdana
Zveket i vidim treskaju se njedra...

Evo sve družbe! Ovdje, ispod grana,
Svoja gnijezda gdje kosovac gradi,
Gdje s bukve šušte bajke davnih dana,

Vidim ih. Hode. Poljski vjetar hladi,
Povija gustu travu ispred ljudi
I jašmak diže sa nevjesta mladi'.

Tu su i majke. Gle, jednoj sa grudi
Golotrb mali pretegao se ceo,
Pružio ruke za makom što rudi.

Svi grabe brže tamo gdje se spleo,
Nadomak stada i široke struge,
Sa makovima klas zlatan i zdreo.

Već su na meti. I rukave duge
Zagrću kosci, i živo se klade
Koji će brže natkositi druge.

Zbaciše s glava saruke i vade
Iz vodiera gladilice stare,
I hitrom rukom dobre kose glade.

Sad polegoše i 'šenice jâre
Pokrivaju ih vrsi uzdrhtani
I, rosni, lako u zori se žare.

I kosci kose, i dok vjetar rani
Povija klasje, sa žilava vrata
Mrse se, viju perčini im vrani.

I sikće kosa, i u sjaju zlata
Otkosi leže, i rubini rose
Trepte po osju oborena vlata.

Srebrn se blesak prosipa sa kose,
Nabrekle dršću na mišici žile,
I žitom šušti korak noge bose.

Već grablje grabe i dižu se vile -
Sa naviljcima zlata iznad čela
Stupaju cure. Radosne i mile,

Plodove žetve, slatku hranu sela,
U stoge slažu. Već drhtavu jaru
Iz suhog njedra baca zemlja vrela -

Već prisluženo sunce na oltaru
Nebesa trepti, zâri, e bih rekô
Kao da visi i plamti u žaru

Ogromno, sveto sve kandilo neko!
Gle, jedan orô leti mu sve brže,
Na klisurama što ga svu noć čekô...

Već žega zadnju paru s njima vrže -
U hlad se, evo, putnik Turčin krije,
Privezan konjic pokraj njega hrže.

I napiru se kosci ko će prije!
Ne ćute oni umora ni grča,
Samo što žeđi odoljeti nije.

Gle, jedan visok kao stablo srča,
Brišući znojno lice što se plami,
Pod jablanove do rijeke strča -

Prilegnu zemlji i na dušak sami
Žeđ vrelu smiri; dok sjajno, kô srma,
Trepti jutro i sve žedne mami.

U radovanju stremi gora strma,
I vode njene, grmjelice pune,
Probijaju se iz hridi i grma.

Sve kliče. Uz to kô da rosne krune
Klasova zlatnih dodiruju neđe
Polako harfe nevidljive strune.

I kao behar sve strane i međe
Zasiplju zvuci, i tiho, sve tiše
Padaju meni na čelo i veđe...

I moja duša širi se, sve više
Oaza biva. I gle, sa svih strana,
Pod blagim pljuskom od sunčane kiše,

Plodove zlatne pruža mi sa grana...


1911.            






MATI            



Još nikad nije tvoj dom, o smrti, bio
Ukrašen tako!... Najljepši plod si sa grana
Pobrala zemnih, a on je još sunce htio...

Jedne si noći sa plavih sletila strana
U moje bašte... Tiho je padala rosa,
I krunila se jabuka procvetana...

I ja sam čula gdje kradom koračaš bosa...
I u tvom domu moja su djeca bila...
Odvela si ih... Zlatna je njihova kosa,

K'o zlatno klasje kad sleti zora mila.
Oni su bili moji anđeli pravi!...
U njih je lice k'o ljiljanova svila...

U njih su oči plave, k'o liman plavi...
U njih su usne mak crveni što se krije
U zrelom žitu... Još nigda, otkad se javi,

Tvoj dom, o smrti, ukrašen bio nije
Ljepotom takom!... A moji dvori su crni...
O, gdje si?!... Dođi u moju sobu, što prije,

Ja čekam na te!... Sva moja blaga zgrni:
Ja imam oči plave, ja ću ih dati...
Ja imam kosu zlatnu, njom se ogrni...

Ja imam topla njedra, sve daje mati,
Sve uzmi, evo!... Ne oklijevaj, hodi!
Pruži mi ruku!... Mirno ću uza te stati!...

Samo me djeci, mojoj me djeci vodi!...


1911.         






SLUTNJA            



Skoro će, možda, sa pokrovom tame,
Studena zemlja popadati na me
I doći meni pošljednji minuti.

No moja duša ostaće da bude
Lagana ptica ove rodne grude,
Topla, lijepa, ko zorini puti.

Ovdje u kršu, gdje su drače tuge,
Iznad rijeka, zavičajnih vrela,
Oskudnih polja i ubogih sela,
Sviće gnijezdo od sunca i duge...

I svuda srca gdje razdrta stoje
Ona će bdjeti ko noću planeta,
I na svom krilu, skrušena i sveta,
Nositi nebu suze zemlje moje...


1911.         






MI SMO NA PO PUTA...            



Mi smo na po puta umorni i sveli,
I kada bi' mogli, mi bi' natrag htjeli,
Onamo gdje osta jutro naših dana
I vrtovi puni toplih jorgovana...
No sve je zaludu!... Mi moramo dalje,
Tamo, ocu vječnom, gdje nas usud šalje...
Već ja vidim blizu: trepti svjetlost neka
Čudesna na putu. To je gospod. Čeka
Na putnike svoje, pa ih redom broji
Po čitulji svetoj što pred njime stoji...
I sve što je kome ovdje negda dao,
Svaki trunak sreće što je za nas sjao,
Uz beskrajnu ljubav i očinsku brigu,
Zapisô je gospod u debelu knjigu...
Mi smo mu dužnici, i druge nam nije:
Moja Muzo, tamo hajdemo što prije!
Jer, eno, u raju mnogi mjesto grabe;
Hoćemo li tamo, ne možemo džabe:
Isplatimo ocu, skinimo tegobu,
Pa onda bez brige spavajmo u - grobu...


1911.         






HARFI                  



Staze su pune ljiljanovih zvona...
Povratak ruža i rođene duge
Pozdravi i ti bez bola i tuge,
I suncem ogrij svoja njedra bona.

Ovdje, uz potok, gdje se grmen spleo
Pun ljubičice i srebrne astre,
Bolove naše neka tiho zastre,
Kô stara groblja, zaborava veo...

Ja hoću pjesme, sunca i behara!
Hoću da pijem iz puna pehara
Radosti! Hoću, kô duga nad lukom,

Da sjajan treptim uz glas tvojih struna!...
Zvoni!... Gle kako, s jabukovih kruna,
Proljeće zlatno na nas maše rukom!


1911.         






BOLOVI                  



Vi mi niste došli u trenutku nekom -
Ja vas u rođenju svom donesoh svijeh:
Kô suze i smijeh, kô čednost i grijeh,
Kao krv i strasti sa plimom i sekom.

Vi ste moga bića nerazdvojni dio -
U dnu duše moje rastete, i s grana
Vašijeh ja plod berem - blago svojih dana,
I bez vas bih samo puki sirjak bio...

Sve dok ste u meni, nikad putem grubim
Neće srce poći... Slavim vas i ljubim,
Vi, zvezde u svodu moje noći trajne!

Vi, jezera moja, što na hridi nage
Moga pusta žića prosipate drage
Rumene korale i smaragde sjajne...


Mostar, 1911.      






NA ŽALU                  



Svrh hridi sjedim. Na kamenja siva
Silazi suton i prozirna tama.
S jedrom, daleko, stremi lađa sama,
I zadnji galeb kruži. More sniva.

Negda, kô tica pun rodnih gnijezda,
Moja bi duša u ove trenute
Letila gori na svijetle pute -
Na sjajan susret srebrnih zvijezda.

Ovdje, na žalu, pokraj tvojih vala,
O more moje, nekada je blistô
Jedan dvor zlatan, kô stanište čisto
Perla i tvojih crvenih korala.

O znaš li, one noći kada prodre
Pjesma zvijezda, kako bi pun srme,
U akordima što radošću grme,
Tvoj talas pljuskô pragove mu modre?!

Pri mjesečini, pozno, kad se jave
I rode novi svjetovi u rosi,
Jedna bi nimfa, s ljiljanom u kosi,
Uz njih se pela dižuć oči plave.

I na terasi, gdje ružine krune
Povijaju se, u šuštanju vela
Uza me ona veselo bi sjela,
Harfine tanke dirajući strune.

U tome času, s jedrima od platna
Plava kô nebo, popalo bi lukom
Brodova jato, a s njih mašu rukom
Radosti, sreća, i snovi... Sa zlatna

Balkona mi smo, na pozdrave njine,
Ruže i guste krune hrizantema
Bacali doli, puni toplih trema,
Na plavi zaton... Sve u sjaju pline -

Po talasima sirene se njišu,
I dok im vjetri mrse kosu dugu,
One zasiplju živo jedna drugu
Šakom korala... Stare bašte dišu

Okolo dvora; behar leti s grana;
Golubi moji, šušteći kô svila,
Srebrna svoja razvijaju krila
I prhnu luci s visokih altana.

I dok im trepte ispod grla šare,
Prelivaju se u čudesnoj boji,
Kako bi milo, golubovi moji,
Kružili jedra i zlatne brodare!...

O more, gdje su, gdje su časi oni?
Gdje su terase, ruže? Sreća gdi je?
Ja vidim ništa ostalo mi nije
Do magle što me udara i goni.

Skrhane lađe plutaju, a svrh te
Studene hridi golubova moji'
Srebrno perje raščupano stoji,
I mlade krvi tople kapi drhte...

Kako su sada moje staze oštre!
Meni se čini, sve više i više,
Kô da uz pljusak jedne crne kiše
Po meni tuku gvozdene komoštre.

Gdje kročim, svuda samo grmlja drače,
Razvale, groblja zvijezda i nada...
Na stubovima srušenih arkada
Preda mnom moja zlatna nimfa plače.


1911.            






JEDAN LOVOROV LIST            
O dvadesetpetogodišnjici "Bosanske Vile"          



Lovore stari, savi svoje grane,
Od kruna tvojih da vijenac vijem
Onoj što sestra bješe nama svijem
U duge noći i turobne dane.

Uz glase vila oko njena čela
Spleti se danas, i na ovoj grudi
Svjedokom naše zahvalnosti budi
Onoj što splet je zlatne sloge plela.

Ljeta je prošlo dvades't i pet više
Narodu srpskom kako suze briše
I bilje nosi od sela do sela.

O pjesmo naša, njoj na slavu leti!
S dušama našim ti se danas spleti,
Lovore stari, oko njena čela!


1911.      






MIS IRBIJEVA            



Stupila si nama... Usred noći tavne
Mučenika zemlju, koja nema zore,
Privila si duši, gdje planete gore,
O velika ženo Britanije slavne!

Preko naših polja, gdje kupine stoje,
Neumorno, kao sijač bogom dani,
Sijala si ispod magla neprestani'
Sve zvijezde srca i ljubavi svoje.

I svuda gdje pade tvoje zrnje čisto -
Plod obilan, zlatan suzom je zablistô,
Na slavu i hvalu tebi, naša mati!...

I vijekova mnogih kada konac bude,
Ovdje na oltaru ove srpske grude,
Pred tvojijem likom kandilo će sjati.


1911.      






STOJAN [KOVAČEVIĆ]            



Kô hrast što niče iz goleti one
Gonjenoj tici da skrovište bude -
I ti si nikô iz djedovske grude
Da budeš branič onih što ih gone.

Kô vihor mladi od grma do grma
I ti si tako, uzvišena čela,
Kružio, lave, od sela do sela
Mrtve da budiš... Tvoja sveta krma

Bješe sloboda... I u vječnom boju
Za nju si davô krv i dušu svoju,
I svaki korak njoj rane te stoji...

Vaj, sada kad nas sindžir tuče,
Ko će da krha tamnice i ključe
Kad tebe nema i orlova tvoji'?


1911.      






DUŠA                  



Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...


1911.      






POKIDANE STRUNE                  



I svršeno je bilo... U velu i mekoj svili,
Silazila si mirno niz stepenice hrama,
Pod krunom mirta. Svi su pogledi na tebi bili.

Pred crkvom žagor i tjeska. Kao stijena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćutô. Na moje čelo studena padaše tama...

Uz melodiju čežnje praznički dan je lio
Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara
Mirisale su bašte. Jedan je leptir htio

Na tvoja sletiti njedra, pun zlatnih svijetlih šara...
I kada purpurni šećer prosuše pred tvoje skute,
I skladno svirači vješti, uz ćemaneta stara,

Počeše toplu pjesmu: još jednom pogledah u te,
I vidjeh, vidjeh ti oči, slatke i sunca pune...
U meni sve se sruši, ja smrtne čuh minute,

I u dnu duše moje prsnuše zlatne strune.


1911.      






POD JABUKAMA                  



Večernje zlato vrh drveta zâri,
I pjesma žetve čuje se iz luka;
Ispod jabuka povijenih i stari'
Ja samcat ležim raširenih ruka.

Nada mnom visi plod krupan i zdreo -
Purpurno zlatan svija krte grane;
Meni je sada kô da gledam dane
Što ih je davno skrio maglen veo...

Ovako slatki i oni su bili...
Topli, lijepi, smijali se na me,
U zlatu sunca, u zorinoj svili,
S nebom gdje nisu boravile tame...

Ja pružam ruke... i na rane grudi
Savijam grane i ljubim plod zdreli...
I čini mi se da tvoj obraz vreli
Na usnama mi uzdrhtanim rudi.


1911.      






POZDRAV              



Kô željnu drugu i sa srcem brata,
O drago more, tebi širim ruke,
I u dnu grudi ćutim tople zvuke -
Zlatnijeh ptica rasapjevana jata.

Ovdje se gubi moj bol, moja tuga.
Sa tvojih vala, gdje svjetlila rone,
Slušam li kako mile strofe zvone,
U magli duše zatrepti mi duga.

I vazda kad se sa tvojih širina
Povratim domu uz pozdrav galeba,
Ja dragoj nosim srce puno neba,
Puno korala, perla i rubina -

Srebrno jato u duši se vije,
I šume jedra lađa raštrkanih,
I talas pljuska, svijetli se, bije
I lomi hridi bola neskrhanih...

O drago more, tebi širim ruke,
Pružam ti srce obrvano tugom...
Šumi i prospi svoje tople zvuke,
I bol moj ogrni perlama i dugom!


1911.      






POVRATAK IZ RAJA                   



Oblače, amo! Primi me na krila
I sa mnom doli spusti se u letu;
Hoću da siđem na staru planetu,
Gdje mi je negda postojbina bila.

Pravo ti kažem, hladna svjetlost raja
S vječito istim svaki polet satre...
Željan sam zemlje i zemaljske vatre,
Željan sam ljudi i njihova kraja.

Hajdemo dakle! Ponoćnje je doba.
Oprezno! Otac spava! Tiho, tiše!
Prene li, biće vike kao kiše,
I svetom stopom zgaziće nas oba.

Tako! Pogledaj, sve dalje i dalje
Ostaje nebo i nad nama ćuti.
Stari se mjesec kao limun žuti
I hladan pogled ozgo na nas šalje.

Mrgodno luta prostorima plavim,
Jer sudba vječno sa nebom ga sveza...
Oblače, lakše, mene hvata jeza,
Ja se sve bojim da ne strmoglavim!

Mnogi su sveci polomili nogu
Slazeći ljud'ma i njihovoj stazi...
Ne vrdaj tako! Pobratime, pazi,
S jaukom da se ne povratim bogu!

Lagano! Tako! Sada mogu i ja
Mirno cigaru zapaliti koju;
Više mi miris ove biljke prija
No pjesme što ih heruvimi poju.

S pramenjem mekim plavkastoga dima
Najljepši san me pohodi i njiše,
Ovako duša spokojnije diše
I lakše teku stihovi i rima...

O plava gospo, što u gustoj svili
Kosâ nosite snježne georgine,
Sad bih vam pjevô najljepše tercine
Kad biste ovdje pokraj mene bili.

No vi u raju ostali ste... Sveti
Ležite mirno pod božjim beharom,
Dok zlatni stražar u ruci s handžarom
Bdije i sve vas drži na pameti.

Ja znadem da vas vruće čežnje more
I krivo vam je što ko uz vas nije,
Jer vaše srce još mladošću bije
I vaše usne u drhtanju gore...

Oblače, kakvo to leprša jato?!
Čudesna svjetlost sa krila mu gori
I rasipa se kao meteori,
Kao zvijezdâ razdrobljeno zlato.

Ovo su duše nevine milošte,
Na poziv oca što se u raj sele...
O zlatne tice, ponesite vrele
Pozdrave moje plavoj gospi!... Jošte,

Gle, neko amo kao vihor hrli.
Lucifer! Onaj s kim se sveti nose!
On divnu ženu, čije zlatne kose
Vijore, eno, snažnom rukom grli.

Krila mu plamte kao plamen vatre,
A strasan smijeh na licu mu titra;
Nebu se kesi i ruka mu hitra
Kô da bi htjela da zvijezde satre.

O ti što ropćeš protiv sunca sjajnog,
I žudno bereš, pun paklenih mašta,
Najljepše ruže iz božijih bašta,
Kako si sretan u prokletstvu Trajnog!...

Oblače, slušaj, već se vjetri gone,
Već čujem kako udaraju blizu!
Pogledaj, eno, u dugome nizu,
Planine streme, za vrh mjesec tone.

Evo nam zemlje! Kô požara plamen
Penje se sunce sve više i više,
Sav istok trepti od purpurne kiše
I ranih magla crveni se pramen.

Kakva ljepota! Gradovi i sela
U bezbroj boja trepere i rude;
Pjevaju šume, tanke svile blude,
I leptir kruži rijeke i vrela.

Slušaj! Već eno svijetla i čista
Molitva rana sa tornjeva zvoni,
I krotki narod u prah čelom roni,
Hvali i slavi sveto slovo Hrista.

Kako ću sada, pri rođenju zore,
Posle tisuću pozdraviti ljeta
Veliki oltar gdje kandila sveta
Ljubavi oštre trepere i gore!...

O plava gospo, kako mi je žao
Što ovdje sada mi komšije nismo!
Ja bih vam odmah napisao pismo,
I uz to buket kamelija slao.

S početka, znadem, vi ne biste htjeli
Nijednim znakom pokazati volje,
No kašnje, gospo, sve bi išlo bolje,
I vi bi sa mnom i pili i jeli...

O, što vas gospod tako rano uze?!
Ali ja znadem, kô davnih vremena,
Još zemlja ima krotkih Magdalena,
Očiju sjajnih s florom tople suze...

Za molitve im s Pobožnošću strogom,
I ja ću teški krst podići na se...
I mene moja ljubav će da spase
Od gnjeva božjeg... Sad, oblače, zbogom!


1911.      






POKOJ              



Preda mnom tuče vodenica stara.
Veče. Nad vodom zdrela trska rudi,
I poljem šušte puna žita jara.

Po stazama se mak crveni žari.

Pod selom doli eno radnih ljudi,
Kose im trepte. Sa širokih njiva
Polaze domu, razdrljenih grudi.

Jabuka sunca svrh grebena zâri.

Sve viši suton u dolini biva,
Razlijeva se i šumi... Pogdjeko
Mimo me prođe kraj srebrnih iva.

S pristranka stremi drven toranj stari.

Padaju snovi kô pramenje meko,
Lijepe ptice noćištu se klone
I preko granja odlaze daleko.

Jedna, svijetla i ljepša od svije',

Evo mi sleti s vrha breze one,
I dokle stara vodenica bije,
Uz pjesme, što me na molitvu gone,

Zlatno gnijezdo u mom srcu vije...


1911.      






GAVRANOVI              
Pjesma sa Kosova               



Mrski
Prljavi gosti,
Oskvrniste nam stan...
Srce i naše kosti
Kljujte
    Svaki dan...

Proklet,
O proklet bio,
No igda ljubio vas!...
I proklet porod mu cio,
I stado,
    Polje i klas!...

Po plodu
Našijeh njiva
K'o oblak padate crn...
Naš znoj vam žetva biva,
A nama
    Ostaje trn...

No od tih
Ostruga, jednom,
Mi ćemo saviti splet...
I s njim na čelu lednom
Uz oštre
    Hridi se pet'...

Uz hridi,
Putem Golgoti,
Ne, neće klonuti rob!...
U Vjeri - svojoj Ljepoti,
U sv'jetli
    Panuće grob!...

I zv'jezde
Osuće brijeg...
I kao Hristos, naš Brat,
Vaskrsa zlatni stijeg
S naših će
    Bedema sjat'!...


1911.      






LEPTIROVA PJESMA              



Što bi,
Što bi
    Suze lio
I umir'o s tajne tuge,
Kad je Život tako mio
I pun
Sunca
    I pun duge!

Moja
Duša
    Magle neće,
Ni tamnice sužnja roba.
Hoću zoru, sunce, cveće,
Ljubav,
Radost,
    Sve do groba!

Pa kad
Jednom
    Odem Bogu,
S dušom što je sreću brala,
Nek MU tamo reći mogu
Jedno
Toplo:
    Oče, hvala!


1911.      






VEČERNJA ZVONA              



Smoreni zidari na skelama stoje
Kamenje tvrdo tešu tvrdi ljudi,
I čela im se opaljena znoje.

Na ruke, vične i žezi i studi,
Na poštrapana krečom lica vrana
I razdrljene kosmate im grudi,

Purpurne ruže baca veče rana...
Tih oblak jedan kao da bi htjeo
Sletiti, crven (k'o krv uzdrhtana),

I u svoj svilen ogrnut' ih veo...
Kroz nj, svijetlo, jedno oko bodro
Gleda ih, trepti i sjaj lije vreo...

Prvi je suton do ulica prodro
I zvona zvone sa tornjeva sviju.
No dole zvuci plinu, i u modro

Gube se nebo, s vječnim da se sliju:
Gori, svrh mase što po gradu grne,
Čekići tvrdi o mramorje biju,

I glasi im se, k'o pahulje crne,
Rasiplju širom. Svaki dršće, plače,
Jeca... I dokle zadnja rumen trne,

I gori trepti svijetlost večernjače:
K'o zvona druga, pod kubetom neba,
Ja čujem kako čekići sve jače

Zvone i mole: hljeba! hljeba! hljeba!


1911.      




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm