Stari dio grada
Klikni na sliku
1910
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. KAMOTUČA
PRINT   2. O KLASJE MOJE...
PRINT   3. NA MOLITVI
PRINT   4. JEDNA SUZA
PRINT   5. JUTRO
PRINT   6. PROLJETNE TERCINE
PRINT   7. ZIMSKO JUTRO
PRINT   8. PRETPRAZNIČKO VEČE
PRINT   9. MOJA LJUBAV
PRINT 10. VEČERNJA ZVONA
PRINT 11. JA I MOJ PRIJATELJ
PRINT 12. U RANIM ČASOVIMA
PRINT 13. NA POVRATKU
PRINT 14. PEĆINE
PRINT 15. "USTAV"
PRINT 16. SMIRAJ
PRINT 17. RUŽA
PRINT 18. PLANINSKO JUTRO
PRINT 19. POD OSTROGOM
PRINT 20. PRAZNA KOLIBA
PRINT 21. SVIJETLA NOĆ
PRINT 22. MLADENCIMA
PRINT 23. CRNOGORKA
 



KAMOTUČA      



Tuci, tuci, tuci
Lij i znoj i krv;
S čekićem u ruci
Pati se i vuci
Po prahu kô crv.

Nekada sam bio
Glava selu svom,
I Gospod je lio
Svoj blagoslov cio
Na seljački dom.

No kad ljuto stište
Zulum narod moj,
Čuh šta zemlja ište,
Ostavih ognjište
I pozdravih boj...

Pa sad tuci, tuci,
Lij i znoj i krv;
S čekićem u ruci
Po prahu se vuci,
Za narod, kô crv.


1910.      






O KLASJE MOJE...      



O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!


1910.      






NA MOLITVI            



Po šturoj raži titra crven meka;
Prašta se sunce i vrhove ljubi,
I plavo veče slazi iz daleka.

U strani guču planinski golubi,
Po koje stado čuje se iz dola,
I neko vikne i odjek se gubi.

Miriše paprat i borova smola,
I sve se više u sutonskom velu
Hercegovačka crne brda gola.

Plamenje vatre vidi se po selu
I povija se sa rudina goli'
Kô širok stijeg vojskama na čelu.

I kako prva rosa pada doli
I gine dana žega i tegoba,
Nadomak vatre gologlav puk moli

Okolo sofre, oko svoga škroba,
Krst meće na se i svoj pogled boni
U nebo diže. I spokojno doba

Počinku tihom dokle tice goni,
Ja čujem, tamo s rudina i lukâ,
Gdje, mjesto zvona večernjijeh, zvoni

Nevidljiv lanac sa seljačkih ruka...


1910.            






JEDNA SUZA            



Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I kô sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.


1910.            






JUTRO            



Plavi dim izbija s kamenih ostrva;
Po jedrima pada zore vatra prva.

Uz domove niske šumi čempres stari;
Po koje se okno polagano žari.

Po obali mreže razgrću ribarke,
Na pijesku leže izvaljene barke.

Negdje krasna bije i motika zveči,
I čuje se stado i žamor riječi.

Galebovi kruže, bleska perje meko,
Pogdjekoja lađa izbija daleko.

I sve više jedra kao vatra gore;
U nebu se čuje melodija zore.


1910.            






PROLJETNE TERCINE         



Nabreklo drvlje mladošću i silom,
U svakom stablu ja čujem gdje bije
Po jedno srce dubokijem bilom -

I ćutim kako puni izvor lije
Novog života iz svakog udara,
što korijen trese, budi ga i grije.

Sve cvjeta, diše. Vijence behara
Povija vjetar i pahulje nosi,
I svuda trepti prva, mlada jara.

Blistaju strane u suncu i rosi,
Izbija loza, soče zdravi trsi,
I leptir kruži po polju i kosi.

Motika tuče, i u gole prsi
Suhog težaka duša neba vije,
I znoj mu kupi... Odjekuju vrsi -

Proljeće pjeva. No dok gospod bdije
I na svakom toplom srcu zemlju stiska,
Ja vidim kako jedan crv se vije -

Gmiže i puzi i polako griska,
Ovdje po dolu i tu po vrhuncu,
Travke i cvijet i korjenja niska -

Stabla i grane, zametak i truncu
Svaku; i gvožđe, zemlju i kam goli...
I vidim gdje se gladan penje suncu,

I crvotočina zlatna pada doli.


1910.         






ZIMSKO JUTRO               
Borisavu Stankoviću                 



Svanu. Mujezin viče na munari:
Salepčija se čuje: "Vrućo! Taze!"
Otvaraju se gazdinske magaze
I brave škripe i ćepenci stari.

Poledica je. Zgureni metlari
Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju
Po koji Turčin projaše na konju,
A za njim stižu hrti i ogari.

U berbernici skupljaju se age,
Puše i srču kavu. Iz odžaka
Po njima titra vatre crven laka,
I okna suze od pare i vlage.

Poneka cura s ibrikom, sva jedra,
Na česmu pođe, i dok vjetar mete,
Nanule klepeću o gole joj pete,
I puna, zdrava tresu joj se njedra.

U dugom ćurku pognuti, sa štapom,
Trgovci kraču i nazivlju boga.
Pokoji liska, polunagih noga,
Na vjetru trči za razdrtom kapom.

Prolaze krave i riču. S kantarom
Već baždar čeka. U vrevi i buni
Hljebar se krivi: "Somuni! Somuni!"
I dalje čuči za mangalom starom.

Sve življi biva sokak i raskršće,
Pod teretima drumom škripe kola,
Bič puca... Tegle, stenju kljusad gola,
I hladno jutro nad Mostarom dršće.


1910.         






PRETPRAZNIČKO VEČE      



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...


1910.            






MOJA LJUBAV         



Ovdje sam ljubav sahranio svoju -
U ovo more plavo i prozirno,
Gdje školjke leže. Ona sada mirno
Počiva na dnu... U tihu pokoju

Granama svojim ljube je i grle
Korali rudi... Njezin se grob svagda
Preliva sjajem čistoga smaragda,
I šumi glasom čežnje neumrle.

Gle zraci jutra kako njojzi rone!
I svaki dršće, prodire i tone,
I rasipa se kô rubin, kô duga...

Dok ovdje gori, više njena groba,
Trepti i kruži bono, svako doba,
Sam jedan crni leptir - moja tuga.


1910.         






VEČERNJA ZVONA            



Predsutonski je čas.
Visok i zlatan krst sa tornja sipa zrak
I trepti vas.
Zalazi sunce i okna gore
Kô požar jak.
U nebu svijetle se laste.
I veče sve bliže
Stiže
I raste.

Po gradu gomila bludi,
Vreva i huka:
Upored ide sreća i muka,
Suza i smijeh;
Čednost i grijeh
Jedno uz drugo stoje,
I sve se komeša čudno
I vrvi.
A tamo, gori, na lazilima zgrade,
Zidari rade.
Veče na razdrljene njihove grudi
I gole ruke i lice vrano,
Sve krečom poštrapano,
Prosipa crvene ruže svoje...
I jedan oblak pun tople krvi,
Nad njima, gori, lebdi visoko.
I kroza nj jedno sjajno i budno
Gleda ih oko...
Prve zvijezde u suton rone;
Sav požar neba tiho se gasi,
I glasi
Večernjih zvona zvone
I mirno teku
Kroz večer meku.
No dok se oni liju,
Padaju i dižu,
Uza njih, ozgo s visokih skela, stižu
I biju,
Kô zvona druga,
Udari čekića mnogih.
I meni sve se čini:
Ti glasi u visini -
Kô neki,
Crni i meki,
Pun behar raščupani -
Rasipaju se u suton rani;
Mirišu, Dišu,
Šume,
Jecaju, plaču, kô bona molitva duga,
I upijaju se u me,
U dušu svaki mi tone
Kô jauk brata.
I dok se suton sve više hvata
I tutnji grad
I gori, iz modre dubine neba
Izbija mjesec mlad:
Kô kletva bona,
Kô jauk miliona,
Ja čujem kako, s visine one,
Silni čekići zvone:
Hljeba nam!
Hljeba!
Hljeba!


1910.                  






JA I MOJ PRIJATELJ         



Sve me srce mome prijatelju vuče!
On je bačvar. Ovdje stanujemo oba.
Još od rane zore pa do gluho doba
On teše i bije i maljima tuče

Mi smo jedno isto - ljudi sa zanatom,
I s nama se samo čedne misli druže:
Ja stihove gladim, a on dúge struže,
Pa velika djela stvaramo alatom.

Među nama sasvim razlika je slaba,
Samo to toliko: dok on svoje stvari
Prodaje za novce i pošteno ćari,
Ja stihove svoje vazda dajem džaba...

Moj susjede mirni, nek blagoslov Duha
Uvijek te prati da si dobre volje.
Samo, ja te molim, odsad lupaj bolje,
Jer ogluhnuh, brate, na obadva uha.


1910.         






U RANIM ČASOVIMA         



Primi me goro, u tihu samoću.
Ovdje, pod krovom topole ti svježe,
Umornu srcu ja napitka hoću.

Prsi mi davno bol studeni reže...
Odbjegla tico mojih zlatnih dana -
Radosti, dođi!... Od zorine mreže

Savi gnijezdo u jeseni grana
Ozeble duše i zapjevaj pjesme
Mladosti pune plavih jorgovana.

Snesi mi sunca i probudi česme
Sokova mladih, kao stablo srča
Snažan da budem. O, zapjevaj pjesme

Mile i tople kô jutro što strča
Strmenom gore; vidaj, oslobodi
Skrhane prsi od more i grča!

Rominjaj roso!... Speri s duše, hodi,
Prašinu s gradskih zidova što pade...
Leptire, amo, moje srce vodi,

U ljiljanima da utopi jade...


1910.         






NA POVRATKU            



Ostavih tebe, prezreh tvoje suze,
I so i hljeb tvoj, topla grudo moja,
I drsko svete sve raskidah uze.

Spokojan dugog puta se ne boja',
Jer mišljah tamo zlatna vrela teku,
I u snu zlatnom sva mi duša poja...

Ja mišljah tamo naći ložu meku,
Nad kojom sreća svoje zlatne niti
Mrsi; i mesto ognjeva, što peku,

Preda mnom svuda da će duga biti;
I ja se na te više ne osvrnu',
Ne htjedoh izvor tvoga srca piti,

No odoh... Pa šta nađoh? Sreću crnu,
Magle i noć, grube k'o put smrti,
I bezdan mukli gdje kobno posrnu'.

Na svoja leđa hrapav kamen prti',
I teški teret snagu mi je smak'o,
I patnje su me oglođali hrti.

Prazno i mutno svanu jutro svako -
Tuđe me sunce ubi mrazom muka,
I ja sam plak'o, ja sam dugo plak'o.

Skini mi s leđa breme i bol guka
I napij dušu gdje čemeri gore
K'o požar jedan, kao mora puka.

Primi me u hlad tvoje tihe gore,
Gdje moje čelo neće trnje bosti,
I stišaj rane što me dugo more.

Na topla njedra, da odmorim kosti
I biljem vidam ubod oštre drače,
Primi me, rodna zemljo, i oprosti!

No ti si tužna... Ja čujem sve jače
Nad tobom kako crni dusi grokte,
Dok tvoje srce premire i plače.

Ja vidim kako svoje gnusne nokte
U njedra tvoja skup hijena rije -
Hoće da čupa i žedno, sve dok te

Teče, krv tvoju da loče i pije...
Ja vidim suze na tvom oku stoje
I glas tvoj čujem, što me bono bije:

"Rojevi moji više se ne roje,
Košnice moje sve su manje, manje,
Jer sve su manja srca djece moje.

Praznika moga jutro sve je tanje;
Pogažena su moja svetilišta;
Plod mojih polja sada tuđin žanje.

Ne traži ovdje kuće ni kućišta,
Ni tiha hlada, niti bistra vrela,
Sve drugi uze i ja nemam ništa"...

Ti tako plačeš, skrhana i svela,
I ja se ledim i duša mi pati.
I mutni oblak ne pada mi s čela.

Kuda ću sada? Koga li ću zvati?
Tebe, o tebe, opet zovem žedan!
Kad ništa drugo ne možeš mi dati,

O zemljo moja, daj mi bar grob jedan...


1910.            






PEĆINE            



Veče je. Gradom trepti sjaj lampada.
Gomile stižu. Šum, vreva i tjeska.
Muzika zvoni. Nakita hiljada

Sa ženskog grla sija se i bljeska,
Kao da duga iz večeri plave
Prosipa boje i svijetla nebeska.

U kočijama s lakajem se jave
Velika lica u ozbiljnoj pozi -
Mudre i za puk proslavljene glave...

I povor kliče, i dobri matrozi
Narodnog broda motre milione
I glavom klimnu... Majci Dolorozi

Sa katedrale glasi zvona zvone,
Molitva teče i spokojstvo brodi.
Sva prestolnica topi se i tone

U punoj sreći, sjaju i slobodi...
I nigdje suza da se veđe skupe -
Po asfaltima samo radost hodi...

No dok sve više, sred vreve i lupe
I bljeska, veče silazi svrh grada,
I mjesec gleda u šalone skupe,

Ja samac lutam kao sjenka sada
Po jednom kraju prestolnice sjajne,
I ćutim kako sve po meni pada

Led... Je li ovo stan ljudi? Ne. Tajne
Pećine to su što suzama pište,
Gdje memla bije i gdje noći trajne

S olovom svojim borave i tište...
Gle, neko ruku, kô kostur iz groba,
Pruža mi; moli, koru hljeba ište:

"Obrvala me muka i tegoba,
Ne mogu dalje! Rad mi snagu uze
I obori me do skota i roba".

Reče i dvije potekoše suze.
Sad opet neko po kamenju lednu
Preda me tromo vlači se i puze.

U pogledu mu, usahlu i žednu,
Prijekor, uzdah i molitva duga:
"Bogalj sam. Imam samo nogu jednu,

Na bojnom polju ostala je druga.
Pomozi! Baci koji novčić hudi
Onome što je postô crv i ruga"...

Gle opet tamo! Razdrljenih grudi
Uz vatru sjedi suha žena neka
I pogledima po žeravi bludi.

Na prsima joj čedo. No mlijeka
U presahnulim dojkama, što vise
Kô suze, nema ni kap od lijeka...

I mali cvili pokraj prazne sise,
A majka samo, u groznici jada,
Za srce katkad rukom uhvati se

I jekne... Gradom trepti sjaj lampada,
Gomile stižu, šum, vreva i tjeska.
Muzika zvoni. Nakita hiljada

Sa ženskih grla sija se i bljeska...


1910.            






"USTAV"            
- 7 (20) februara -                  



Ni brige te više, moj uskrsli rode,
Evo tvog jutra, evo ti slobode.
Nek ti odsad dušu nevolja ne kopka,
Pa sad mirno tako, moja snago muška,
    Nek te san ljuljuška!
Nestalo je suza što ti mute oko
    Tvoja suza više nije ljuti ôs...
Gle, nad tobom sreća sad visi visoko
    Kao slatka kruška,
        Samo čuvaj nos!...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!

Pletimo vijence! Ovo je dan krasan,
Kupimo se redom na zalogaj masan,
Pa pirujmo slavno, neka zveče čaše,
Uz borije, bubnje (I uz lance naše)
Nek se svuda čuje glas iz naših grudi,
    Da nam zora rudi!
Ranama su stigle ljekovite biljke,
I mi smo već, evo, postali rod ljudi...
    Od radosti sve nam s čela teče znoj...
Ranama su stigle ljekovite biljke,
    U tamnici svojoj pri sjaju svjetiljke
        Sad vidimo bolje dugi lanac svoj...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!

Sad špijuna nema... Pod zaštitom pravde
Slobodna je riječ (otišla odavde).
Ako nas što tišti, to recimo samo,
Pa gospoda odmah pozvaće nas tamo,
Za naše će bole lijeka da sprave -
(S onu stranu brave).
Pa sad mirno tako, rode, snago muška,
Nek te san ljuljuška!
Nestalo je suza što ti mute oko,
Tvoja sudba nije više ljuti ôs...
Gle, nad tobom sreća sad visi visoko
Kao slatka kruška,
Samo čuvaj nos!...
Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav!
Dobili smo ustav!


1910.            





SMIRAJ            



U strani zvona pre'odnikâ zvone.
Kô jedna krupna jabuka se spušća
Crveno sunce, i za greben tone.

Strmena šuma postaje sve gušća,
Prozirni suton obuhvata grane,
I sanjiv pada po zrcalu ušća.

Rijeka šumi. Trske uzdrhtane.
Pošljednja pjesma iz gnijezda zvoni.
I, meka, topla, raspe se i pane

Po putanjama... I dok nebo roni
Prvu zvijezdu nad tihom rijekom,
U meni raste grki pelen boni...

Ja sada mislim o dobu dalekom...
Mislim na noći, pune hrizantema,
Na vrt preliven mjesečinom mekom -

I na zvijezde što ih više nema...
Uza me boli pružali se moji
Kô mrki čopor pantera kad drema...

Ja ležim, evo, kô ranjenik koji,
I dok se gubi zvona jecaj ledan,
Nada mnom, draga, crni čempres stoji,

I povija se kô crn plamen jedan.


1910.            





RUŽA            



Svu, toplim poljupcem svojim,
Zorin me razvio sjaj;
U mladom blesku sva stojim
I žudno gledam kraj.

U meni snaga je vrela
I oganj pun i svet;
Sva moja njedra su zdrela -
Na žetvu čeka cvet...

Ja dršćem, ginem i žudim
U tihoj strani toj;
Od čežnje gorim i rudim,
O, hodi, leptire moj!


1910.             





PLANINSKO JUTRO                     



U modrom nebu,
Tamo daleko,
Izbija zora rana.
Iz jednog okruglog okna,
Što se jedva crveni
Nad oštrim planinskim rtom,
Pomalja lice svoje
I radosno se smije,
Kô duša vedra,
Kô milo biće neko
Što nam nasusret hita
I tople ruke pruža
Da nam se javi.
Sa njenog srebrnog njedra,
Punog purpurnih ruža,
Kô prvi leptirovi
Razlijeću se plavi
I meki bijeli snovi.
Neki visoko, tamo,
U mirno nebesko kube
Dižu se i gube,
Dok drugi doli,
Po ranom zelenom zlatu
Zelenih kruna,
Padaju tiho,
I s ranim proljećem šume,
Njišu se, pozdravljaju me, -
I moja duša
Kao da sluša
Jecanje harfinih struna
Kako sve bliže
Stiže
U gluhi planinski kraj.
Još dugo čekati neću,
I mlado uskrslo sunce
Sve nebo zapljusnuće
Peharom zlatne krvi,
Da pošljednih zvijezda
Ugasi srebrni sjaj.
Već čujem daleke glase
I zore širi je polet.
Ja ovdje, na vrhu krša,
Usamljen stojim.
Poda mnom vodopad bije,
Pada i rije,
I razbija se;
Struji
I huji,
Tutnji i grmi
Niz ponor strmi,
Kô vječna duboka pjesma,
I sjajnim srebrnim prahom
I rubinima svojim
Zasipa divlju travku
I sivu golet.
Tamo, duboko doli,
Gdje lebdi magla plava,
Jezero spava
I plodna ravan leži.
Okolo, uz gole grane,
Ubogo stoje
Kolibe raštrkane;
I gdjegdje plamen svježi
Bukti i baca
Vesele iskre svoje.
I tamo, pod gorskim pasom,
Iz tjesnaca,
Bik jedan širokim glasom
Pozdravlja rani dan.
Po zamagljenoj ravni -
Širom oranih njiva
Kô crne miču se sjenke
Prvi sijači naši;
Žilavom mašu rukom
I njihov širok i lanen
Rukav leprša.
O, kako zlatno zrnje pada
U mlade svježe brazde,
U materina njedra
Što mu toplotu nude,
Da nadojeno snagom,
Pošlje kratkog sna,
U sjaju blagoslova
Uskrsne snova
I, kao zlatan talas,
Zašumi s rodne grude!
Ja gledam i gledam,
I meni sve se čini:
Za svakom stopom
Radnika onih
Ostaje jedna
Svijetla staza,
I kapi zlatne krvi
Po njoj trepte i gore
Kô krupni rasuti rubini;
I kô da iz svake brazde
Po jedan visok izrasta lovor
I saginje se doli,
Pa vrhom zelenih kruna
Miluje znojna čela...
Slušaj!
Sa ozarenih brda,
Što im na snježne vrhe
Jutro korale sipa
I kristal sam,
Čuju se glasovi krda,
I prethodnika zlatnog
Veselo zvono zvoni,
I sva širina plava
Postaje jedan hram,
I sveta služba teče:
Puna smaragda sjajnih
Radosno vrela šume,
Krotko se svija granje
Molitve puno,
Mirisom travke mlade
Svod širok kade,
I u svjetlosti blagoj
Budna se viju jata,
I krotke duše poje i slave
Prve darove oca.
Tamo, visoko, gori,
Pred vedrim oltarom neba,
Kao kandilo jedno,
Plameni kolut gori;
A pred njim, u zlatnom blijesku,
Svoja široka krila,
Razvija orô jedan
I klikće.
Kakva ljepota!
Svega me pokrilo sunce
Toplim svilenim purpurom,
I tanke njegove strijele
Zabadaju se svuda,
I svuda kô da teče
Zlatna rumena krv;
Dok tamo, doli,
Gdje u vijencu trskâ
Jezero bistro ćuti, -
Umire magla siva;
I sa studenih njiva
Kô da sve više i više
U plavi krug
Rastu i gori dižu se,
Pod jednim širokim krstom,
Robovi vječni...
I kô da ćutim po meni kako
Iz njihovih žuljavih šaka
Sve zdravo pada sjeme
I rasipa se sjajno
Kô razdrobljene zvijezde;
I kô da jedna ruka,
Iz čijeg prozirnog dlana
Crvene kapi biju,
Na njihno znojno čelo
Polaže trnov vijenac
I oreolu sjajnu...
I sveta služba teče,
I kroz široki hram
Sve zvoni jedan odjek sam:
Osana!
Osana!


1910.                    





POD OSTROGOM            



Spokojno ćuti manastir i spava.
Maleni toranj stražari i bdije,
I doli mirno teče Zeta plava.

Još pozni mjesec na vidiku nije,
Odblesak prvi tek što jedva zâri
Vrhove kršâ. Tiho. Samo vije

Pritajen vjetar iz grmova stari'.
No dok pod hrastom od stoljetnih dana
Preda mnom vatra kô jutro se žari

I crven baca po račvama grana,
S kivota svetog sjaj čudesni sinu,
I srebrn blesak pade preko strana...

I vidjeh: uz krš sveti otac minu,
Na čelu noseć jednu mutnu boru,
I sjajan na vrh Ostroga se vinu.

Pjesmu zvijezde počeše u horu,
I vidar bola u odeždi stanu,
Pogleda tamo prema Durmitoru.

Kleknu i poče da moli, i kanu
Suza mu jedna... Kao nikad prije,
Nebo zatrepta, i nad vrhom planu

Pun krvav mjesec... I sa strana svije'
Sa grmljem bolno jeknu golet gornja;
I kô srce jedno gdje jad ljuto bije,

Žalosno zvono zacikta sa tornja.


1910.             





PRAZNA KOLIBA            



U kadulji gustoj prva zuji pčela,
Razmiče se tanka magla više sela.

Svud iz raštrkanih koliba dim plavi
U nebo se penje, da se jutru javi.

Samo u pristranku, na domaku hrama,
Istruhloga krova stoji kuća sama.

Iz nje nema dima da izbije stranom;
Jedno suho stablo pokrilo je granom...

I dok vrhom titra rani plamen zore,
I u polju trepti zlato žetve skore,

Ona samo tako truhne, čami, preda,
Prisluškuje, dršće, i u groblje gleda...


1910.             





SVIJETLA NOĆ            



               I

Noć je bila jasna, i topla i meka,
Kô da je po zemlji padô svilen veo.
Ishodni se mjesec javljô iz daleka,

I u modro nebo sanjivo se peo
Iznad oštrih rta, dubrava i sela;
I bijelu svjetlost svu kô da je htjeo

Prosuti u plavu maglu što se splela
S vrbama na međi rijeke. Sa strana
Šumila su žita. Tihi vjetar s vrelâ

Pun je bio duše pospalih ljiljana,
I na med i crven sag kukurijeka
Mirisô je vazduh. Pod pokrovom grana

U polju je budna ležala rijeka.
Sam sam lutô, niti koga gdjegod sreto',
Niti li sam čuo glas ni hod čovjeka;

Sve je bilo tiho, spokojno i sveto.
No onamo, gori, na grebenu, na kom
Bor zeleni šumom pozdravljaše ljeto,

Vidio sam njega. Sjedio je... Lakom
Svjetlošću je sjao njegov lik i kosa...
Noć nikada nije u čeznuću takom

Pripila se zemlji, niti li je rosa,
Strepeći na listu, tako sjajna bila...
Nebo i zvijezde, golet, vrh i kosa,

I razraslo žito gdje se njiše svila -
Sve kô da se uza nj priljubiti htjelo,
Kô dijete majci usred topla krila...

A on, duša svega i uvir i vrelo,
Sjedio je gori visoko nad lukom.
Pred njim harfa bješe... I dignuvši čelo

Spram jasnih zvijezda, on lagano rukom
Taknu zlatne žice od kose planeta,
I zapoja... Mekim i čudesnim zvukom

Ispuni se nebo, zemlja, šum drveta,
Ponori i vode, i sve sjati poče...
I ja vidjeh kako, ispod trnospleta,

Staro groblje prenu, digoše se ploče,
I bezbroj kostura, dižući sve jače
Svoje šture ruke, muklo kliknu: "Oče!"

               II

Ja sam slušô, drhtô... I kad lako tače
Pošljedni put žice: niz golet, što bode
Oštrotom hridi i bodljama drače,

Nečujno kô misô mirni Hristos ode,
I spusti se doli u luku i sela,
Gdjeno se klasovi tiho u san svode.

Ide... Stane... Sluša šum grana i vrela -
Sanja... I u slatkoj čežnji kô da dršće...
Svija granje, ljubi... i kô da bi htjela

Sve njegova duša da obgrli čvršće
I upije u se: noć, mjesec što brodi,
Rijeku, i vrbe, polja i raskršće,

I putanju usku što u selo vodi...
Ja gledah... I dok mi sve čudesno blista:
I zemlja i svjetlost mjeseca po vodi,

Još jedanput vidjeh zamišljena Hrista
Gdje kroz žito prođe i pogladi ti'o
Rukom uzdrhtane vrhe ploda čista...

Sjutra svud je poljem ječam zlatan bio...


1910.             





MLADENCIMA            
(Jeleni Skerlićevoj i Vladimiru Ćoroviću)       



Amo slavuji! Mi čekamo na vas!
Pozdravite nam pjesmama mladence,
Uvijte danas u njihne vence
S molitvom krotkom svoj srebrni glas.

K'o tihu rosu, k'o jutarnji sjaj
Nek' nebo na njih svoj blagoslov lije,
I jednom vatrom oba srca zgrije,
Da budu oba jedan otkucaj.

Mila - k'o vaše jecanje iz luga -
Neka im sreća bude trajna druga,
I s njima svuda neka vodi vas!

Amo, slavuji! Zdravite mladence!
Uvijte danas u njihove vence
S molitvom krotkom svoj srebrni glas.


31. januara 1910.         





CRNOGORKA            



Ja da sam lovor, u te kršne strane,
Vrhove ne bih diz'o suncu vrelu,
No krunu svoju, svoje šumne grane,
Priklonio bih, sestro, tvome čelu!

Meni si viša od orla kad leti!
Jer tvoja djela digoše te visu.
Srce je tvoje jedan oltar sveti
Koga grijesi porušili nisu.

Ljubav je tvoja nepregledno more,
Njim pojiš rodni krš i ove gore,
Koje nam krvnik vjekovima hara.

I dok tvoj plamen gori pred Oltarom,
Vjerujem, da će u Prizrenu starom
Sinuti presto budućeg nam cara!...


1910.             




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm