Porodicna kuca Santica na Brankovcu
Klikni na sliku
1907
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. GDJE JE RAZMAH SNAGE ?...
PRINT   2. SLOBODA
PRINT   3. MI ZNAMO SUDBU...
PRINT   4. PRED MODELOM
PRINT   5. HRISTOS PLAČE
PRINT   6. HRISTOV PUT
PRINT   7. POD JORGOVANOM
PRINT   8. ***
PRINT   9. SVIJETLI PUT
PRINT 10. NA PUTU
PRINT 11. PISMO
PRINT 12. NE ČUVA SE TAKO OBRAZ I POŠTENJE
PRINT 13. MRAK
PRINT 14. RUŽA
PRINT 15. TVOJIH RUŽA NEMA...
PRINT 16. MLADOST
PRINT 17. STARA PJESMA
PRINT 18. U POLJU
PRINT 19. POTOK
PRINT 20. JELA



GDJE JE RAZMAH SNAGE ?...    
Sjeni Milorada J. Mitrovića           



Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?
I svijetli podvig djela neprolaznih?
Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,
Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.

Ko se prenu na glas bratovljevih muka
I s melemom blagim nevoljnima stiže?
Ko pogleda nebo raširenih ruka
I smirene duše krst na pleći diže?

Milioni zovu, pomoć ištu našu,
No bogova nema da ispiju čašu -
Trn ne bode čelo pokoljenja maznih.

Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?
Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,
Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.


1907.    






SLOBODA        
Petru Kočiću         



Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu...

Ona će doći! Ja vidim: kroz tamu
Probija svjetlost božanskoga lika,
Tirani gnusni dave se u sramu -
Dok lanci pršte silnih mučenika.

Ona će doći, svijetla i čista
K'o suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.

Ah, moja duša već je ćuti blizu -
Ja vidim njenu božanstvenu rizu
I čujem ropac krvavih Pilata...


1907.        






MI ZNAMO SUDBU...      
Stevanu Sremcu           



Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi -
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô -
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!


1907.        






PRED MODELOM            



Hoću li tebe svojim skromnim kistom,
O divna ženo, naslikati moći?
Kô žedna biljka što mre u samoći,
Za tobom i ja ginem žeđu istom.

Za usne tvoje meni sada treba
Krv zore rane i plamen rubina,
Za lice pjena sa morskih širina,
Za oči sunca i plavoga neba.

Al' uzalud podvig, zalud svaka boja,
Ne zna te ruka naslikati moja, -
Ja dršćem, evo, pred ljepotam' tvojim...

Dršćem i gorim kô žar sred ognjišta,
I bacam kisto, jer ne vidim ništa -
Ovako blizu kad pred suncem stojim.


1907.          






HRISTOS PLAČE            



Ovdje pusta polja, tamo brda siva,
Gdje žalosno šumi kupina i drača;
Red ubogih sela san pokojnih sniva -
Ja ne vidim nigdje rala i orača...

Pod tavnim drvetom, uz mirnu rijeku,
Ne čuje se zvono prethodnika ovna;
Svud grob i čemer, mrak, magla olovna,
I zapjevke tužne što srce sijeku.

Sela naša, gdje su vaše ruke radne?
Gola, crna njivo, gdje je orač, brana?
Ah, drugove vaše, nevoljne i gladne,
Odvela je sudba preko Okeana.

U podzemlju crnom, bez sunca i neba,
Sad kopaju oni komad crna hljeba,
Dok za vama srce sve im cvili jače.

O, žali li kogod tebe, zemljo gola?
Nigdje za te suze, nigdje jednog bola.
Samo negdje blizu, čujem Hristos plače...


1907.            






HRISTOV PUT        



Ovdje nema hrama; ovdje nigda nije
Zazvonilo zvono prazničkijeh dana;
Al' meni se čini preko ovih strana
Da sam gospod stupa i blagoslov lije.

Poljima se ovim sveto sjeme sije -
Svi su ljudi braća, plod sa jednih grana;
Tu krv pala nije sa bratskih mejdana,
Ja čujem gdje svuda jedno srce bije.

Ovdje nema hrama. Al' sveta i čedna,
Tu u svakom srcu stoji crkva jedna,
Gdje se služi služba pravedna i čista...

O vi što se lažno molite u hramu,
Ne idite amo! Ostajte u sramu!
Jer tu gdje vas bude neće biti Hrista!


1907.        






POD JORGOVANOM      



"Ko ti šćeri, pokida đerdane?
Ko ti prosu biser i merdžane?"

"Jutros rano ja u baštu, mati,
Odoh prve jorgovane brati,

Za đerdan mi zape rosna grana,
Pa se prosu ispod jorgovana..."

"A što su ti mutne oči tako?
Kô da nisi spavala nikako?"

"Negdje slavuj pjevaše sa grane,
Pa ga slušah sve do zore rane."

"Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko ti je njedra raskopčao?"

"Ne karaj me, ne ljuti se na me,
Puce, majko, popucale same..."


1907.      






***          



Ne prespavaj vijek, no pohodi one
Što nevoljno cvile sa surovih puta!
Njih, pogledaj samo, kao stoku gone,
Zar ne vidiš rane od željeznih knuta?

Je li ti u duši žar veliki Hrista,
Bije li ti srce vrlošću čovjeka,
Vjeruješ li slovo gdje misao blista
I u slavu oca teče kô rijeka,

Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje
Onima u jarmu što nevoljno stoje
I čekaju sunca kroz maglu i oluj!

Pomozi i spasi! Nevolju spriječi!
Izgrli, ižljubi! Rane izliječi!
Il' ridaj i plači i sa bratom boluj!


1907.          






SVIJETLI PUT          



Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.
Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji',
Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,
Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.

Nad njime visoko, iz prozirna vela
Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,
I u zlatnom letu na uboga sela
Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.

I u tihoj sreći sve trepti i sija
I voda i kamen, džbun i vršak grana,
Kao da se nebo bliže zemlji svija
I sam gospod hodi preko mirnih strana.

To putuje ljubav svome zavičaju,
Na istok, daleko, preko brda goli',
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.


1907.          






NA PUTU          



Hitri konji frkću. Moja kola nagle.
A tamo, daleko, u sumraku tamnom,
Sve se većma gube i ostaju za mnom
Oštre, gole grede i turobne magle.

Nigde nikog. Samo, dokle mirno tone
Novembarsko sunce, i za vrhom trne,
U strukama magle za mnom četa srne;
To su boli moji što me snova gone.

O vi senke mutne, vi aveti blede,
Prođite se više smorena begunca!
Vratite se tamo u magle i grede,
Ja pokoja hoću! Hoću sreće, sunca!

No zaludu vapaj... Sve bliže i bliže,
S barjacima magle grdni povor stiže
I k'o gladni panter iza kola srne.

I ja čujem kako preko strana strmi'
Njegov divlji kikot širi se i grmi,
K'o hrid kad se ruši u bezdani crne.


1907.          






PISMO          



Prebrodih, moj druže, preko Okeana
I sada me evo gdje sam davno htio;
No, kažem ti pravo, budala sam bio
Jer mišljah da ovdje s neba pada hrana.

Držao sam: amo sinuće mi zora,
Da će biti sreće nesnivane, duge,
I nestati patnje i nevolje duge,
Al' me ovdje srete još nevolja gora.

Na hiljade gladnih danas traže rada
I lutaju tako od grada do grada,
Ali pusta dobra nigdje da se javi...

Zbogom! Pozdravi mi sve drugove moje
I reci im neka tu na domu stoje,
Jer sirjaka amo svak kô roblje davi.


1907.          






NE ČUVA SE TAKO OBRAZ I POŠTENJE          



Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.

Zastavu ti svoju bješe narod predô,
I za tobom pođe i u borbu stade,
Al' ti eto, vođo, posrnu i pade...
Gdje ti oči bjehu? Što nijesi gledô?

Zar ti što do juče bješe orô smjeli,
Ti u kog je vjera založena bila,
Zar blatom da sada kaljaš svoja krila?
Pred tiranom našim da poklekneš, je li?

On ti pruži časti, on te u vis diže,
A do juče, znaš li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao -
Prevaljeni soko u prašini gmiže.

Može li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti duša svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vođo, jedan teški grijeh
I ljaga što kalja junakovo čelo.

Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.


1907.                






MRAK          



Mrak...
Bogovi, gdje ste?... Zar nijedne zublje?...
Posvijetlite nam na putima ovim!
Sputani smo, evo, verigama novim
I naše su rane sve dublje i dublje...
Nama blaga dažda ne pada sa svoda,
Sva su naša polja poplavljena muljem...
Kamo jake ruke, sa čeličnim žuljem,
Da posiju sjeme budućega ploda?

Mrak...
Bogovi, gdje ste?... Postavite bodlje
Na svijetla čela, pa krenite s krstom,
I put časti muške potražite prstom
Naraštaju ovom što još diše odlje!
Vaskrsnite! - Naše noći sve su dublje...
Oplodite zemlju plodovima novim!
Mi padamo, evo, pod teretom ovim, -
Dignite nas, dajte svjetlost vaše zublje!

Mrak...


1907.          





RUŽA          



Juče bijah s tobom. Plavi dan se smijô
Pun sunca i sreće. Ti si zdrava bila;
Na njedrima tvojim leptir rosu pio
I svilena svoja odmarao krila.

Na bokoru sada tebe vjetar njiše
Uvehlu i mrtvu, dok zrak zorin rudi.
Spavaj! Tvoj drug leptir neće nikad više
Piti slatki život sa tvojijeh grudi.

Tek što te je sudba na svjetlost izvela,
Tek što si ispila prvu kaplju slasti,
Od nenadne boljke ti si, eto, svela -
Umrla bez tople ljubavi i strasti.

Kako li je čudna volja našeg neba!
Kao kobac vreba svako život dani;
Ja vidim da nebu zemlja zato treba
Žrtvama bezbrojnim da ga vječno hrani.


1907.          





TVOJIH RUŽA NEMA...          



Tvojih ruža nema,
    Prošlo zlatno doba, -
Samo ljuta drača s gole grane bode.
Gdje je polet snova? Kuda radost ode?
Tamo gdje su mrtvi, gdje je grob do groba.

Ovdje u samoći,
    Gdje se ljubav zače,
Ne čeka te draga, umrla je ona...
To ne pjeva slavuj, glas pogrebnih zvona
Negdje u visini to jeca i plače.

Šta ćeš više ovdje?
    Čekaš li trenute
Da ti snova dođu s jutrom sreće tvoje?
Ne varaj se! Groblja bez odziva stoje,
I umrli tvrdo u pokoju ćute.

Tvojih ruža nema.
    Go se bokor njiše.
Na zorinom vjetru dršće grana bona.
Slušaj! Eno zvoni glas pogrebnih zvona,
    Zaspi snom nebesnim i ne ljubi više.


1907.          





MLADOST          



Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.

Noseći blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Idući žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.

U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreće,
I jedno more sve veće i veće
Pljuskaše duše valovima strasti.

I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje sićane đerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.

Dišući silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu... Mi ljubljasmo samo...

Dok hladna voda padaše s visine
I modre jele šaputahu ti'o,
I jutro, žarko kô tvoj obraz mio,
Stajaše tamo na vrhu planine.

I sada, kad sam u sumornu javu
Utonô, hladan kao kamen groba,
Ja na te mislim i na zlatno doba,
Na miris jela i na gustu travu...

U svojoj duši ja te gledam jasno
Kô onog jutra kad sam ti se kleo,
Sanjam i grizem tvoj podvoljak vreo
I ćutim tijela drhtanje ti strasno.


1907.          





STARA PJESMA          



Svake te noći grlim, i tvoj sam dušom vas,
I ne znam druge pute,
I snova, draga, svaki čas
Zaljubljujem se u te.

Ljeta su burna prošla, mladost mi uze bog
Kô jesen ruže ljetne,
Al' i sad u dnu srca mog
Širi se oganj Etne.

Još, ljubeć tebe strasno, kô sunce orô mlad,
Klonuo duh mi nije;
Još polet snova, bol i nad
Mladošću mene grije.

Možda će skoro, draga, negdje na grobu mom
Procvasti ruže ljetne,
Al' u tom srcu silom svom
Plamtiće oganj Etne.

I vijekovi će mnogi kô jedan trenut proć,
A ja ću živiti jošte,
Grliti tebe svaku noć
Žarom nove milošte.


1907.          





U POLJU          



Potecite, suze moje,
Orosite ruže ove,
Ove mile ruže majske
Što ih žedno sunce pije,
Pa kad sjutra mila dođe
I ružama zakiti se,
U bijela njedra njena
Prospite se, suze moje!

Uzdisaji duše moje,
Prikrijte se u to granje
Gdje plodovi slatki rude,
Pa kad mila amo dođe
I potraži hladak tihi,
Po bijelom vratu njenom
Mrsite joj kosu meku,
Uzdisaji duše moje!

I ti, srce, s tugom tvojom
Otrgni se i poleti
I leptirom žarkim budi!
Da slavuje mile sluša,
Na žarke joj usne pani,
Pa izdahni!


1907.          





POTOK          



Smrzô si se, ćutiš. Tvoja stara druga -
Gola vrba na te spušta grane crne,
U ledenom ruhu premire i trne,
I dršće kô srce kad ga grize tuga.

Al' skoro kad slavuj zapjeva iz luga
I vesela ševa u nebesa prhne,
Kad se tebi zlatno pramaljeće vrne,
Ti ćeš snova teći sjajan kao duga.

No hoće li tako u miru i sreći
Kroz svijetli prostor moja duša teći
Na proslavu blagu vaskrsnijeh dana?

Ili će u mraku, bez jedne svjetiljke,
Ostati da plače, kô skrhane biljke,
Na samotnoj humci ispod suvih grana?


1907.          





JELA          



Ko poškropi tvoje kose, Jelo,
Ko orosi tvoje lice b'jelo?

"Jutros stajah ispod jorgovana,
Pa me rosa pokapa sa grana".

Pravo kaži, a ne laži nani,
Gdje su, šćeri, sa grla đerdani?

"Što bih ti se, majko, krivo klela?
Jutros sam se na jorgovan pela.

Za đerdan mi zape rosna grana,
Pa se prosu ispod jorgovana".

Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko ti je njedra raskopčao?

"Rano zorom, ne karaj me, mati,
Ja u baštu odoh ruže brati;

Sa sevlije plahi vjetar prhn'o
Pa mi, majko, sva njedra razgrn'o".

Što su mutne tvoje oči tako?
"Noćas nisam zaspala nikako,

Negdje slavuj pjevaše sa grane
Pa ga slušah sve do zore rane".

A zašto ti plam uz lice bije?
Jao, šćeri da vrućica nije?

"Nije majko! ta što bih ti krila!
Maloprije kod vatre sam bila.

"Plaha vatra udari u lice,
Pa mi s toga gore jagodice".

Hajd' na izvor, rashladi se, Jelo,
Umi lice i to grlo b'jelo.

"Hoću majko!..." Curi srce bije,
Gust jorgovan mlado momče krije...


1907.          




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm