Stari most. U pozadini je kula Halebija
Klikni na sliku
1904
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. VEČE NA ŠKOLJU
PRINT   2. BADNJA VEČE
PRINT   3. NAŠA POEZIJA
PRINT   4. MOLIŠ SE...
PRINT   5. ŽIVOT
PRINT   6. MOJA MOLITVA
PRINT   7. OMAR
PRINT   8. LAKU NOĆ
PRINT   9. ELEGIJA
PRINT 10. NA JADRANU
PRINT 11. IZ BIR HADŽI-BOBINA DOLAFA




VEČE NA ŠKOLJU



Pučina plava
Spava,
      Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
      Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,
      Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
      Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
      Pred likom boga svog-
Ištu. Al' tamo,
Samo
      Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,
      Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
      Zadnji rumeni zrak.


1904.      






BADNJA VEČE            



Večeri sveta, hoću li te i ja
Slaviti pjesmom radosti i sreće?
U mome oku, evo, suza sija,
I moje rane postaju sve veće.

Tvoj zlatni pohod i ubogu godi,
I vidi Boga u časima ovim;
Nada mnom samo mrak studeni brodi,
I dušu bije nemirima novim.

U pustoj sobi sam, kô sjenka bona,
U sebi slušam zvuk pogrebnih zvona
I stiskam srce jadno i kukavno.

Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!
Jer ovdje niko ne čeka te više -
Svi moji mili zaspali su davno.


1904.          






NAŠA POEZIJA          



Kraljice moja, šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile, gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski, što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce, tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet i istinu sjajnu
I tople nade i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?

Moj narod tebe ne poznaje više.
Ti si mu sada k'o koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvog čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje. -
Svetlosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.

Kako si jadna! Sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala: istinu i žar;
I sada si pusta, kao što bi bilo
Nebo bez sunca, zv'jezda, zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave, -
Umri! Il' snova daj svetlost i žar!


1904.          





MOLIŠ SE...                



Moliš se...
Skrušenim, krotkim glasom prizivlješ ljubav oca,
Njegovoj vječnoj slavi visoko dižeš lavre
I njegovijem likom ukrasio si oltar;
Pred njime klečiš, padaš i u prah čelom roniš, -
Moliš se, hvališ, vjeruješ...
No da l' si dušom svojom pojmio slovo blago?
Jesi li krvlju svetom oprô grijehe duge?
Je li te vjera tvoja vječnoj dobroti digla?
I da l' si srcem viđô istinu otkrovenja?
Jesi li bratu svome donio mehlem rana
I pružio mu srce u času stradanja teških?
Da li si zemlju ovu osveštô mirom svetim,
Prelio potoke krvi suzama pokajanja
I grohot krvave borbe dokončo sa prezrenjem?
Jesi li čuo jauk mnogih plemena zemnih,
Sudbom poniženih, čije se kukavne nade
Mrznu i ginu vječno pod jarmom surovosti?
Jesi li bio sjeme opštih plodova dobra?
Stradanjem, smrću svojom, dajući život drugim,
Jesi li čuo boga!...
Penješ se: umom hvataš vječnost i atom svaki;
Pokorio si sebi silu nadzemnih vlasti -
Obuzdao si snagom volju gromova sinjih;
Prebrodio si čamcem pučinu okeana,
U ponorima morskim našô si blago sebi,
I svu si kuglu ovu željeznim lancem svezô.
No možeš li se hvalit višom vlašću kojom,
Vrlošću misli one rad' koje bogočovjek
Iskapi čašu do dna s praštanjem i s blagoslovom?
Jesi li dušom svojom prezreo prošlost gnusnu?
I je li s tobom gospod, ljubiš li oca vječnog?...
Ne, ti si dželat stari. Ti nisi srcem viđô
Istinu otkrovenja, ti nisi čuo boga,
Porugano je tobom njegovo slovo sveto, -
Kajine, s tvojih ruka još kaplje krv bratovlja...
Pokaj se! Jadni crve, što vjekovima grizeš
Misao spasitelja i samog sebe, pokaj se!
Lukava vjera tvoja nije te k nebu digla -
Osjećô nisi mraka i nisi viđô svjetlost,
Okovan zlom i paklom u ponoru si ostô
Nemoćan, slab i ništavan...
O, puzi, gmiži tako, i čekaj u prahu gnusnom -
Dok sveto otkrovenje ne podari ti krila
Da se uzneseš nebu i budeš božji sin...


1904.                





ŽIVOT                
M. M. Rakiću                  



Ne daj mi, oče, zemne preći pute
Dok plod smrti budem i da živim
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.

Ko nikad nije gorio na ognju
Rođenog srca i grijao druge,
Ko nije poznô moć ljubavi duge
I čuo kako blagosilja bog nju;

Ko nikada nije jedan život dao
Izvorom živim krvi bogom dane,
Kô zdravo stablo plodove i grane, -
Taj je s prokletstvom iz utrobe pao.

On nije bio sjeme svete njive,
Ni atom tijela što drži i spaja;
On je izdajnik ljudskih naraštaja -
Ubica onih što u njemu žive.

Sva blaga zemna milosti beskrajne
Prezrô je srcem i dušom nemarnom,
Niti se grijô svjetlošću oltarnom
I bio žarcem vječne misli sjajne.

I kad dokonča i, bez jedne suze,
Kad zaspu zemljom vrh lešine mrtve,
Doli, u mraku, pogrebne žrtve,
Prokleće oca što im dušu uze.

Pa zato, oče, ne daj mi da pute
Dovršim zemne dok plod ne odnjivim,
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.


1904.             





MOJA MOLITVA                



Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.

Kad u dnu polja jutro me zateče,
Pa čujem toplo pojanje sa grana,
I gledam kako, preko rodnih strana,
Rijeka pokraj zlatnih žita teče;
Il' kada tiho po brdima plavim
Večeri mile blaga crven plane,
Ja u te čase, znam, gospoda slavim!

Primiš li u dom onoga što grca
U sinjem jadu pod studenim nebom,
I utješim ga sa solju i hljebom,
I ogrijem mu rane vatrom srca;
U svetom čuvstvu kada silno gorim,
Pa ruke širim da zagrlim svijet,
Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet,
U ove čase, ja znam, s bogom zborim...

Budite sveti!... Hristovu raspeću
Stupajte smjerno na licu sa maskom!
Slavite oca sa bezbožnom laskom,
Ali ja s vama moliti se neću!
Molitva moja prazan govor nije,
Ni lažna krotost što pred krstom kleči;
Molitva moja nije broj riječi,
No osvešteni oganj što me grije.


1904.             





OMAR                
Miloradu J. Mitroviću                    



Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere,
Pa grdnom rukom, sve jače i jače,
Krovove hvata pa pomamno trzne;
I gola zemlja premire i mrzne,
I negdje tamo, u dubini plače.
I sve je pusto, svak pod krovom snije,
A Omar oka još sklopio nije.

Ponoć je davno, a on budan stoji,
Kô crni sužanj sred jazbine crne
Kô da mu duša teškim bolom trne.
Ili se Omar hladne noći boji?
Ne, on je kadar, kao titan sinji,
Mraku i vjetru da na megdan stane.
Al' bol beskrajna jedne nove rane
Srce mu čupa i dušu mu kinji;
Kô sputan orô, usred crne jave
On mračan ćuti oborene glave.

Boli ga, boli. Mutnim okom bludi:
Pred njime leže dva spomenka rana -
Dvije mu šćeri, dva svijetla dana,
Dva srca živa iz njegovih grudi;
Oboje ludo, a do kosti gole
Studena zima, sve dublje i dublje,
Zabada mrazom, i srce golublje
Premire, dršće, jer ga rane bole:
"O, vatre, vatre!" Al' ni iskre nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

Grije ih, ljubi, a čelo mu tavno,
Kao iz groba uzdahne duboko,
Al' zemlja tvrda, a nebo visoko...
I on se sjeti što bješe nedavno:
Nekada ovdje, pod šljemenom ovim,
Gdje sada stoji pustoš kô u grobu,
Alah je dobri silazio robu
Svakoga dana s blagoslovom novim,
Davô mu blaga koliko je htio,
I on je rahat u svom srcu bio.

Pred njim su zorom ogari i hrti
Gonili vepra na jek džeferdara,
Rzao konjic silna gospodara
Ljući od vatre, vihora i smrti.
Pa ono ruho na vedrom junaku?!
Odora carska nije ljepša bila!
Žeženo zlato i purpurna svila,
Pa blista, trepti, kô alem na zraku,
Te kad bi Turčin preko druma minô,
Spram jarkom suncu kô sunce bi sinô.

Bio je silan, čuven i u časti:
Bezbrojna stada i pašnjaci travni,
Ograde, šume i vrtovi ravni,
Sve je to bilo u njegovoj vlasti.
Pedeset kmeta punili su hakom
Ambare tvrde Omara Rahmana,
A on, po volji boga i korana,
Milostiv bješe i pravedan svakom, -
Kmetove svoje on je braćom zvao
I svaki od njih za nj bi glavu dao.

Al' kruna blâgâ, najljepša od svijeh,
Bila je žena što ljubiti znade.
Alah joj dobri zlatnu dušu dade,
Koju joj nigda ne oskvrni grijeh;
I kao leptir što se suncu diže,
U tihom domu on je radost pio,
I niko nije kao Omar bio
Nebu i bogu i dženetu bliže!
Srce mu bješe kô oaza čista,
Gdje bulbul pjeva i proljeće blista.

No šta je sreća do bludnica prava?
Dođe ti, gleda, kô djevojče smjerno,
I kada misliš da te ljubi vjerno,
Svu milost svoju ona drugom dava.
Tako i Omar bez haira osta
I, jednog dana, oborene glave
On vidje pustoš svoje crne jave.
Proplaka, jeknu. On siromah posta;
Nestade kmetâ i poljana ravni',
Osta mu samo taj dom, taj grob tavni.

Al' sve bi blago pregorio mnogo:
Bijela stada i pašnjake travne,
Ograde, njive i vrtove ravne,
Al' ovo nije prežaliti mogô:
Jednoga dana, kad zora izađe
I bulbul tica zajeca u lugu,
On vidje svoju neprebolnu tugu -
On mrtvo drago u postelji nađe,
A hladna usta kô da šapću ti'o:
"Čuvaj mi djecu, alah s tobom bio!"

I on je čuvô. I taj šapat tajni
On i sad čuje, tu, kraj djece drage,
I vidi oči nebesne i blage,
I pred njim trepti lik mili i sjajni,
Pa jače stisne na ta prsa bôna
Dva srca svoja, svoje duše dvije;
Al' mračnom izbom tužni vapaj bije,
Kô tužna jeka pogrebnijeh zvona:
"O, vatre, vatre!" Al' ni drvca nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

No, kao vihor, on se naglo diže,
Ranjenu dušu nova misô prati, -
On snažnom rukom za sjekiru hvati,
Pa jurnu tamo i na obor stiže.
Tu stara murva, od stoljetnih dana,
Nad trošnim krovom širi se visoko,
Dršće i strepi, uzdiše duboko,
A smrzle suze padaju sa grana.
I divskom snagom on se pope na nju,
I tužna jeka odjeknu u panju.

U tome času kô da prorok sami
Prekornim okom gledaše u mraku,
I učini se nevoljnom junaku
U bezdan greha da ga zloduh mami.
I teška ruka klonu mu i pade,
Kô da je učas tajna sila zgrabi.
Zaplaka Omar kao sužanj slabi
I dušom svojom sve osjeti jade -
Bješe mu isto: da kô krvnik stiže
I grešnu ruku na svog druga diže.

Sva prošlost bliska pred njime se javi:
Ovdje, na sofi, ispod ovih grana,
U pozno veče proljetnijeh dana,
Kad prepun rose trepti zumbul plavi,
Kad slavuj pjeva i miriše igda,
Ovdje je prve slatke snove snio,
Ovdje je zlatnom dušom ljubljen bio,
I sreća nije odlazila nigda, -
A dalek mjesec, kao srebro čisto,
Kroz ovo granje spokojno je blistô.

Murva je bila svjedok srca vjernih,
Zanosa dugog i mladosti one
Kad krv sva gori i kad duša tone
U moru strasti i želja bezmjernih.
I sve što negda, u noćima sjajnim,
Šaptahu ovdje dvije duše mlade,
To i sad, evo, stara murva znade,
Pa tiho priča razgovorom tajnim;
I Omar sluša, pa zacipljen stao
Kô da je negdje blizu bulbul pao.

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere, -
Dok jedna slika, nijema i bôna,
Pod mrzlim krovom visokoga granja,
O zlatnom dobu samo sanja, sanja,
Al' kao odjek pogrebnijeh zvona -
"O, vatre, vatre!" teški vapaj stiže,
I Omar jeknu i sjekiru diže.

Kroz jauk vjetra, duboko u mraku,
Udar se teški za udarom čuo;
Sa stare murve padalo je ru'o,
Srebrno, hladno, na tjeme junaku,
A, kao majka nad porodom blagim,
Ona visoko, u nebeske strane,
Kô crne ruke dizala je grane
Sa blagoslovom nad ljubimcem dragim.
I krupni snijeg padao je jače,
Niti je čuo kako Omar plače.


1904.             





LAKU NOĆ         
Jakovu            



Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
    Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
    I žalosno gleda nas.

Što mi 'vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
    Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
    Sunce tone... Laku noć!


1904.       





ELEGIJA              



Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.


1904.       





NA JADRANU              
Sjeni Antuna Fabrisa                 



Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!
Ona je mila duši, srcu mome.
I kada silna zakoleba vodom,
I razlije se širokom slobodom
Pa oblak hvata i pod nebo stiže,
O, ja bih htio da u času tome
Zaronim tamo, u stihove njene
Pune korala, bisera i pjene,
I dušu svoju da prepunim njome,
Pa kad se na me grom i oluj krene,
Kad ljudska zloba u ponor me rine,
Da moja duša svetim gnjevom sine,
I gruhne silom pobjednom i jakom,
I zagrli se sa nebom i zrakom,
Kô tvoja pjesma još nedopjevana,
Besmrtna pjesma suncem ovjenčana.
Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!


1904.       





IZ BIR HADŽI-BOBINA DOLAFA  

Ova pjesma se odnosi na Dušana (Durana)
i Aleksu (Aliju) Radoviće, koji su u Mostaru
izdavali list(džeride) S r p s k i V j e s n i k,
u kom je napadan  Šantić i njegovi drugovi
iz lista Z o r e i pjevačkog društva G u s a l a.



E baš ti ja nemam nimalo igbala!
Na mene se digla velika avala:
Dva dilbera, demek, birindži junaka,
Iz mahale stare, Kalhanskog sokaka,
Dva iluma, džanum, što pišu džeride,
A što su im, biva, veoma šefide, -
Dva dilbera, aman, Alija i Duran,
Što napamet znadu ćitab i kuran,
Na četiri strane pušćali avaze,
Iskupili, pobro, paše i kavaze,
Pa ti medžliz drže i sve što je gore
O Bir Hadži-Bobi podjednako zbore:
Da on, sankim, nema dina ni imana
I svome Islamu da je od zijana;
Te ti ferman pišu na bukadar strane,
Da se mene klone svi što Islam brane,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.
I vas medžliz slavni složio se s davom
I kadije mudre zaklimale glavom.

Jadni Hadži-Bobo, sada druge nije,
Nego savi like, pa hajde što prije
Bježi domu svome, bježi, nosi bradu!
Ne izlazi više ni na carsku džadu -
Zamandali vrata, pa pod jorgan oni
Legni, bolan, jer te, eto, tabor goni!
Pomoći ti neće Meka i Medina,
Ni dlake ti neće ostat' od perčina,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.

O, Durane mudri! O, fitnijo Ale,
Koga butum zemlje ćesarove fale,
Javaš, malo, javaš! Sef ste u računu!
Uzaman ste digli tabore na bunu,
Hadži-Bobo nigda nije od vas prez'o,
Pa da vam je kalkan za nebo privez'o!
I kada bi bio odavde do Šama
Jedan golem denjiz od katrana sama,
Vi ne biste Bobu ocrnjeti mogli,
Niti bi vam jalan-zapisi pomogli!
Jer u Bobe ima tilsum bez filána,
Što bi ga, biva, brani od svakoga hajvana,
Od rike i bleke, od pogan-avaza,
Od fitnije Ale i Duran-kavaza.
Ima Bobo tilsum što k'o mjesec sjaje -
A na čiju svjetlost svako pašče laje; -
Ima Bobo obraz što pred svakog smije,
Jer ga nikad podlost okaljala nije;
Ima Bobo srce veliko a smjerno,
Puno haka čistog, kojim ljubi vjerno
Svoj narod i zemlju, ove krše gole,
Od gromova ljutih što ih rane bole...
A vi što imate? Jedan jezik ludi,
Koji podlom lažju orlovima sudi,
Iznad crnih vrânâ što visoko lete
U svijetlo sunce puni snage svete.
Vi, služeći, sankim, Islamu i rodu,
Na mlinove svoje navraćaste vodu -
Prepuniste svoje duboke džeride
(A što su vam, biva, veoma šefide)
Imenima slavnim sve akrebe vaše,
Od koje se, džanum, svi kauri plaše,
Jer da ona nije pod pusatom bila,
Danas ne bi bilo Muje ni Alila -
Sva bi turska vjera u perišan, aman,
Od Neretve naše do Stambola taman!

Faljaste se tako, k'o baba o kozi,
I pune dolafe pisaste o slozi;
A ta bratska sloga ispod vašeg krova
Jednoga nam dana vas šeher otrova -
I dost dosta jekten za kiku dokopa,
Boj se ljuti zače bez puške i topa,
A muftije naše mirno glade bradu
I seire bratski teferič u gradu.

Ačkolsum vam bilo! E, baš ste junaci!
Bedemi su vaši, vaši su barjaci, -
Napuniste, bogme, pregrštima torbu,
Sad "otur efendum", pa kusajte čorbu!

Al' slušajte samo, što ću vam još reći:
Sad, kada ste narod svoj priveli sreći
I kad mu je dobro svakim danom veće,
O, Durane, Ale, dajte mu još sreće!
Pokažite rodu, da niste šefide,
Skinite mu s vrata te jalan-džeride.
Jer k'o što je hajvan stvorio da pase
Tako i vas Alah stvori za džambase
I dade vam ferman i svoje berate,
Da papire naše talumiti znate,
Pa hajdete tamo, kud vas Alah šalje,
Na papire brze, dalje, od nas dalje!
Jer džeride nisu za te glave prâznê,
Uzaman ste išli u mejtefe razne,
Vaš je mozak i sad kao u jetima,
Ta, magare u Rim magare iz Rima, -
Jer, k'o što je hajvan stvorio da pase,
Tako i vas Alah stvori za džambase,
Pa onamo, džanum, kud vas Alah šalje,
Na papire hitre, dalje, od nas dalje!

A sad, ejdovale, o naši junaci,
U čijoj su ruci snaga i barjaci!
Pozdravite vojsku i akrebu slavnu
I branite od zla Herceg-Bosnu ravnu!...
A ja iđem amo, da sjednem u hladu
Pod bajamom starim na mehku serdžadu,
Pa da gledam sunce kako s neba grije,
Kako hladna voda iz kamena bije,
Dokle bumbul-pjesma zvoni sa svih strana
I bijeli behar miriše sa grana.
A kada vam opet Bobo na um pane,
Da vam malo dođe, da vam na rep stane,
Učinite haber, on se neće kriti,
S čibukom u ruci on će hazur biti.


1904.       




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm