Stari dio grada
Klikni na sliku
1903
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. EMINA
PRINT   2. NOĆ
PRINT   3. NA POTOKU
PRINT   4. ELEGIJA
PRINT   5. POŠLJE MNOGO LJETA...
PRINT   6. PREĐI BOSNU...
PRINT   7. LIJEPA JE HANA...
PRINT   8. ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?...
PRINT   9. HIMNA
PRINT 10. ***




EMINA           



Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...


1903.        






NOĆ         



Kako je milo u ovoj samoći!
Jezero sjajno snom dubokim spava;
Treperi nebo, a tamo, u noći,
Obrasla trnjem streme brda plava.

Šumori vjetar i u polumraku
Miriše divljim ružama i smrekom,
A tamo tanka magla po vrbaku
Zamrsila se s mjesečinom mekom.

Pokriven granjem borovine modre,
Ja ležim ovdje na zaspaloj kosi;
Do mene jedva zrak mjesečev prodre
Sanjiv i blijed, okupan u rosi.

Jedna se grana povila pa ti'o
Šapće mi nešto, kao da je bajka,
Ili bi jedan sveti pozdrav bio
Što mi ga s neba dobra šalje majka?

Il' posvećena moja mladost rana
Pohodi mene u ovome kraju,
Pa priča meni, iz minulih dana,
O dugoj čežnji, poljupcu i raju?

O, ko bi znao? Tamo u vrbaku
Ja čujem šumor i molitvu snova;
Treperi nebo, a u polumraku
Umire tužno pjesma labudova.


1903.          






NA POTOKU         



Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru - u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti'o.

Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari';
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zâri.

Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.

Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.

Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.

Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.

U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti'o
Počiva miris bagrema i smreke.

Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!

I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!


1903.      






ELEGIJA           



O rijeko draga moga zavičaja,
Kako si lijepa, kristalna i plava!
U dubini tvojoj nebo odsijava
I lomi se blesak sunčevoga sjaja.

Tvoj je šumor pjesma koju galeb laki
Na srebrna krila dočekuje zorom;
Za nju znade drvlje, list i kamen svaki,
Nju ti čuje oblak i nebo pod gorom.

Ja u njojzi slušam povijest iz danâ
Kad sin zemlje ove nije prahom bio,
No sa bojnih polja tebi dolazio
Da napoji žedna konja od mejdana.

Sa talasa tvojih, kô ljiljan bijela,
Pružala je njemu vila lovor-granu,
Grijala mu srce na podvig, na djela,
I konjicu plela grivu raščešljanu.

Ona i sad živi. Na obale krša
Ja dolazim često kad noć tiha brodi.
Slušam kako vjetar, okupan u vodi,
U smokvama starim polako leprša.

Tu, u gluho doba, kad mjesec zasija
I tvoj talas plane sjajem dragog kama,
Jedan lik, od krina i od kamelija,
Na modroj stijeni pod omorikama

Pojavi se. Sama, u providnom velu
Od srebrne magle, ona stoji tako
Blijeda i tužna. I dok vjetar lako
Pramenove zlatne mrsi joj po čelu,

Njezin pogled bludi preko mrtvih strana,
Daleko po kršu, po rodnome kraju;
I dva plava oka suzom zablistaju-
Kô dva plava neba, kô dva vedra dana.

I sve dok ne sleti zora na vrh goli,
Kao stub mramorni tako stoji sama
Na modroj stijeni pod omorikama,
Pa plače i jeca i bogu se moli.

O, ja znadem gdje je postojbina njena!
U dubini tvojoj, o rijeko plava,
U dvoru kristala, od davnih vremena,
Na velencu trave ona tiho spava.

I njezina suza, što se tužno sija,
Plač, jecanje ono što ga svake noći
Vlažni vjetar nosi po gluhoj samoći,
To je moga roda tužna elegija...


1903.      






POŠLJE MNOGO LJETA...   



Pošlje mnogo ljeta ovdje opet stojim;
Lepenica teče isto kao prije,
Nad njom stara vrba još jednako bdije
I visoko šumi vrhovima svojim.

Gdje si? Da l' se sjećaš ispod grana tije'
Kad gledasmo julsku noć i mjesec sjajni,
Kad nam t'jelo prože slatki oganj tajni
Pa dršćasmo dugo kao breze dvije?

Bog zna gdje si sada i da l' živiš jošte!
Ali dragi spomen negdanje milošte
Kao mlado sunce svu mi dušu grije,

I ja snova čujem zveket tvojih grivna,
Po licu me tiče tvoja kosa divna,
Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...


Kiseljak, 11.jula   
1903.   






PREĐI BOSNU...            



Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
U dorata griva je do tala, -
Ne boji se uroka ni zala;
Na čelu mu ben bijel kô srma, -
Ne plaši se zasjede, ni grma,
Niti vuka, niti li hajduka,
Niti puške, niti vike muške.
Pređi Bosnu i prebrodi Drinu,
Nećeš naći ravna mom dorinu!
Da mi dadu Čengijića slavnih
Svo Zagorje i pet sela ravnih
I još blago nebroj'no i mnogo,
Ja ga ne bih pregorjeti mogô,
Jer otkako dobrog jašem doru,
Svaki hair u mome je dvoru.
Sam ga vađam i s njime jaranim,
Sve ga travom đeteljinom hranim,
A đuls lijem pa mu grivu mijem,
Biser biram, sitne nižem grane
Na obođe dori na sve strane;
Jer sam, junak, isprosio blago, -
Kakvo blago što je srcu drago! -
Pa će skoro putovati doro
Mjestu ravnom Nevesinju slavnom,
Pred kapijom Ljubovića dvora
Da zarže, da dô haber dvora:
Evo svatâ, evo barjaktara,
Dajte ljubu moga gospodara!


1903.            






LIJEPA JE HANA...            



Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al' je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoć joj se dockan u sokak navrati'
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.
Birden Fata čula na pendžeru stade,
Poznade me, alčak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe
I moj jaran mjesec na bejan izađe.
Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!
Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišce i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!
Vidio bi oči, one oči, jao,
Pa za crne oči džan i život dao!
Vidio bi slađa od šećera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!
Pa se više nigda avertio ne bi
Niti iš'o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga đula iz al-đulistana!
Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"
Fata šuti, ali oči zbore same,
Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,
(S grla joj se sitni đerdani prosuše
A iz đula slatki amber njene duše)
Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k'o melekša plava.
Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,
Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.
A negdje u bašti bumbul tica čula,
Osjetila miris Fatinoga đula, -
Pa učini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo đerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!


1903.            






ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?... 

Ove je stihove govorio, kao prolog, g. Atanasije
Šola na zabavi koju je priredilo 19. decembra
1902. srpsko pjevačko društvo G u s l e  u
Mostaru u korist postradalih Nevesinjaca.



Što se ono tužna suza sjaji
Na ikoni svetitelja Save?
Što kandila trnu na oltaru,
I što anđ'o na dverima cvili?
Što pucaju na guslama strune?
Što se tresu grobovi otaca?
Što se gore jadovanjem ore -
Što nam plaču na izvoru vile,
Kao majka za jedinim sinom,
Kao sestra za bratom rođenim?

Lako ti je pogoditi, druže,
Rane ljute što nam dušu mute.
Znaš li ono leglo sokolova,
Znaš li ona polja od pokolja,
Što 'no su ih krvlju blagodarnom
Natapala prsa od junaka,
Muška prsa slobodna gorštaka?
Znaš li zemlju, gdje 'no za krst časni,
Za krst časni i slobodu dragu
Leže kosti zatočnika hrabrih?
Znaš li tamo ono mjesto slavno,
Znaš li, brate, Nevesinje ravno?
Tamo braća u nevolji cvile:
Mračna čela poniknula nikom,
Sledila se srca u junaka,
Sledile se duše u junaka,
Jer nevolja opasala jaka:
Zla godina i zli janičari,
Kroz koševe prazne vjetar duva,
Glad se ceri, mučenike mjeri,
Okiva ih verigama ljutim,
Sokolima laka lomi krila,
Da nam zemlja ostane bez krilâ;
Sokolove sa gnijezda goni,
Da nam zemlja sokolova nema,
Otadžbina da proplače ljuto,
Da oplače zatočnike drage
Srpske slave i imena srpskog;
Nebo naše da zvijezda nema,
Vjera naša da izvora nema;
Crni vrani da zagrakću crno
Nad grobnicom našega uzdanja...

Braćo! Sestre! Očevi! O, ljudi!
Ako vam je srpsko ime sveto,
Ako vam je domovina draga,
Ako znate šta je suza majke,
O, ne dajte da nam teški grijeh
Dom okalja i pritisne dušu!
O, na dajte da kosti otaca
Prokunu nas iz grobova svojih!
O, ne dajte da uzdahnu na nas
One čiste, one srpske duše,
Oni divi, Obilići živi,
Što su rodu vijekove duge,
Kao sveta luča sa nebesa,
Svijetlili u dubokoj noći,
I stupali, u krvi od rana,
Na susreće vaskrsnoga dana.
Dajte, braćo, pomoći im dajte.
Ne pomoći, samo dug im dajte!
Oni za rod i život su dali -
Krvlju svojom po stotinu puta
Topili su staze i bogaze;
Umirali po stotinu puta,
Ostavljali kuće i ognjišta
I svoj stijeg dižući visoko
Na krvavu stupali Golgotu,
da vaskrsno zasvijetli sunce,
da ogrije sužnje i nevoljne,
Da nestane onih ljutih rana,
Ljutih rana od Kosova dana...

Dajte, braćo, pomoći im dajte!
Ne pomoći, samo dug im dajte!
To vas moli ona tužna suza
Na ikoni svetitelja Save;
To nam zbore grobovi otaca
I krv sveta što je negda pala
Na žrtvenik svijetle slobode;
To nam zbore tamnice duboke,
Gdje su ono u mučenju dugom
Divni borci, jedan do drugoga,
Praštali se s dušama viteškim;
To nam zbori kandilo što gori
Pred ćivotom Vasilije svetog;
To nas moli anđeo što cvili
Na dverima našijeh oltara;
To nas moli krv, bratstvo i vjera,
Suze, muke Otadžbine drage
I sve duše što ih jadi guše...


1903.                    






HIMNA        
Beogradskog Pevačkog Društva           



Zaigrajte, srca živa,
    Jednom željom roda svog!
Što Avala davno sniva
    Neka blagi dade Bog!
Kao zvona Vaskrs-dana,
    Koja vjerom dižu nas,
Da odjekne pro Balkana
    Srpske slave burni glas!

Bože, što si od v'jekova
    Čeličio srpski nad,
Blagoslovi nas sinova
    Povjekovni trud i rad!
Blegoslovi i probudi
    Naša srca silom svom,
Da i otsad naši trudi
    Proslavljaju mili dom.

Blagoslovi stijeg ovi,
    Blagoslovi, pjesmu, poj,
Da slobodu dani novi'
    Svuda javi braći svoj:
Tamo gdje se čuju kletve
    Sa Kosova žalosnog,
I sa Drine i Neretve
    Sve do Mora Jadranskog.

Blagoslovi i obdari
    Naše gore, njive, plod,
Sv'jetlom zorom ti ozari
    Srpske zemlje, srpski rod!
Kao zvona Vaskrs-dana
    Koja vjerom dižu nas,
Da odjekne pro Balkana
    Srpske slave sveti glas!


1903.            






***            



Gore naše propojte veseljem:
Jarko vas je pohodilo sunce,
Jarko sunce Bogom darovano,
Da vas novim ogrije životom
I napoji izvorima živim.
O, raduj se, lavro sedmovratna
Sveta Žičo na Moravi hladnoj!
Uždi svoje plamene oltare,
Otpoj slavu Bogu velikome,
Zadužbino Bogu posvećena;
Ispod tvojih mirnijeh svodova
K'o glas božji kad spasenje javlja
Nek' zazvone zvona osveštana
Blagim zvukom vaskrsnoga slavlja!
O, raduj se, Šumadijo ravna -
O, raduj se, majko Obilićâ:
Birčaninâ i Lazarevićâ,
Hajduk-Veljkâ i Hadži-Ruvimâ,
Čarapićâ i hrabrih Mutapâ,
Sinđelićâ, Loma i Glavaša!
O, raduj se vječnim radovanjem:
Željno ti je zaigralo sunce
Na istoku spram Avale plave,
Tebi majko ljubljena i draga,
Vječna pravda, evo, opet vrati
Iz daljine sina rođenoga,
Da mu čelo ukrasiš vijencem,
Da visoko, u oblake sive,
S blagoslovom Boga velikoga
Podigne ti zastavu slobode,
Uz odjeke pobjednijeh truba
Da se tamo zlatna zavihori
Prô Balkana do svetih Dečana
I još dalje, daleko, daleko,
Tamo, tamo, gdje je tužno groblje,
Gdje 'no cvili okovano roblje
A bez zore i bijela danka,
U dubokoj noći bez osvanka...
O, raduj se, postojbino draga,
O, raduj se vječnim radovanjem,
Blago tebi otsad do vijeka,
Blago nama na oba svijeta:
Na unuku lava topolskoga
Odsijeva kruna Lazareva!
Blistaj, kruno, i sretno ti bilo,
Srbija se zaželjela sjaja,
Srbija se zaželjela dana,
Srbija se zaželjela tića,
Obilićâ, orlâ i poleta, -
Ti poleti djedovskijem letom,
Na bedemu srpskijeh krvnika
Neka zvekne ubojno nam gvožđe,
Da te s neba blagosilja Đorđe;
Od Vardara do sinjeg Jadrana
Uz brujanje vaskrsnijeh zvona
Da propoju duše miliona:
Slava onom koji lance skida!
Slava onom koji rane vida!
Slava onom koji lomi gvožđa -
Slava krilu besmrtnoga Đorđa!


1903.            




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm