Mostar sedamdesetih
Klikni na sliku
1901
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. MOJA KOMŠINICA
PRINT   2. MOJA NOĆI...
PRINT   3. NOĆ U BOKI
PRINT   4. O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?
PRINT   5. SJENKE
PRINT   6. ***
PRINT   7. ***
PRINT   8. MIRTE
PRINT   9. O, PUTNIČE...
PRINT 10. U PROLJETNOJ NOĆI




MOJA KOMŠINICA            



Ima neko doba sve me čežnja mori,
Sve mi nešto srce uzdiše i gori;
Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka,
Nego duge noći ja bdijem bez sanka
I stišavam srce i njime se mučim,
Pa do zore tako pameti ga učim;
Ali ludo srce ne čuje šta zborim,
Nego me sve pati udarima gorim,
I dršće i strepi, kao list sa pruta,
I zove me tamo odmah preko puta,
Pod širokim dudom od stoljetnih dana
Gdje kućica stoji krečom okrečana,
Pa kô da su vjetri snijeg nanijeli -
Spram jarkoga sunca ona se bijeli,
A noću, kad jasna mjesečina grane,
Pod širokim dudom sva treptati stane...
Tu je, tu je ono što mi srce mami,
S čega noću bdijem do u osvit sami, -
Tu je ono blago, ljepota Mostara,
Kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu,
Što je bistre rose na gorskom cvijetu,
Niko ne bi mogô naći kapcu jednu
Tako milu, sjajnu, i čistu i čednu!
Kunem vam se, otkad jarko sunce grije,
Zapamtio niko 'nake oči nije;
Lijepe i mudre, svijetle i crne,
Pune žive vatre gdje mi duša srne!
I kunem se, što je đula i behara,
Sve bi svojim licem zastidila Mara, -
Pa još kosa meka, ona kosa vrana
Bi mehlemom bila i najljućih rana!...
Od jutra do mraka s prozora je gledim,
Pa uzdišem tako, čeznem i blijedim,
A majčino blago posluje i radi,
U široku sofu žuti šeboj sadi,
Do šeboja đurđic i karanfil mio,
Uz crveni karanfil fesliđen se svio,
Pa kad vjetar duhne kroz murvine grane,
Marinim cvijećem mirišu sve strane.
Sad je vidim, eno po tananu platnu
Na đerđefu lakom veze granu zlatnu
I uz sitni vezak, na doksatu, slaže
Onu milu pjesmu što je srce kaže:
"O, sunašce jarko, svom smiraju pođi!
O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!"
Pa put neba često mili pogled pusti,
Ko da jedva čeka da se veče spusti...
Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane,
Na avlijska vrata kada Mara stane,
Bih, tako mi boga, adžamija posto,
U mehani pio i bez groša osto!
Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare,
Kakve li su, puste, dimije od hare!
Kakva li je na njoj talasija tkâna,
Što joj njedra krije sa dva đula râna!
Kakav li je onaj nad povijom vranom
Crven fesić pusti sa biserli-granom!
Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ
Kad naranču žutu baci cura divna,
I da vidiš osmjeh i slatka joj usta,
Bi i tebe s majkom rastavila pusta!
Pa još one oči što svu milost nude! -
Blago onom čija vjerenica bude!


1901.          





MOJA NOĆI...   



Moja noći, kada ćeš mi proći?
            - Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
            - Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
            - Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
            - Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
            - Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
            - Nikad!


1901.    





NOĆ U BOKI        



Herceg-Novi ćuti... Tek s Tvrtkova grada
Iz bršljana svelog, pun bola i jada,
     Sveti glasak zvoni...
Da l' to dobri anđô nad mogilom nada
     Blage suze roni?
Il' ranjeno tiče u tu nojcu crnu
Sa počinka svoga sa cijukom prhnu?

Ne, ja znadem glasak što se bolom kreće:
To lovćenska vila na ruine sleće
     Pa ih suzom kvasi.
Za zlatnijem dobom, što se vratit neće,
     Zlatne trga vlasi
I cjeliva bršljan - cigli vijenac sveo,
Na razvali kralja što se tužan spleo.


1901.         





O, KUDA STREMIŠ, MOJA ŽELJO LAKA?   



O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu,sirak, bez nade?

Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka...


Mostar, 1901.          





SJENKE              



          I

Sunce spava, zrak se krije,
Ispod neba magle brode;
Hladan vjetar drvlja bije,
Galeb pišti s mutne vode.

Umrli su vedri dani,
Umrle su pjesme jasne,
Umro cvijetak na poljani, -
Gle, i nebo mre i gasne.

I ti, jadno srce moje,
Umrlo si, izdahlo si;
Bolni izdah, dušu tvoju,
Hladna jesen vjetrom nosi...

          II

Ja te gledam... Kroz tu tamu
Što je mutna jesen svija,
Gledam tvoju sliku samu
Što mi jadnu dušu vija.

Vidim tvoje vito tijelo,
Gustu kosu, slatko lice;
Vidim tvoje grlo bijelo,
Tvoje oči, trepavice.

I srce ti vidim kobno,
Pustoš gdje se zmije roje,
I gdje demon kliče zlobno
Nad razvalom sreće moje.

          III

Klela si se, a ja bijah
Pun radosti i pun nada,
Pa željano ruke svijah
Oko tvoga tijela mlada.

Klela si se lijuć suze...
Ja vjerovah, ah, vjerova',
Pa iz tvoje ruke uze'
Čašu jada i otrova.

          IV

Ne vraćaj se nikad više,
Nikad više srećo moja;
U mom srcu nećeš naći
Kutak mira ni pokoja.

Nećeš dignut mrtve snove,
Vedru radost da me prati;
Tvoj zagrljaj nikad više
Ne može mi mira dati.

Zalud sunce pustoš grije,
Tu ne sinu cvjetno doba, -
Ko oživlje hladnu žrtvu
Pod mramorjem hladnog groba?

Kô prelomljen bor u gori,
I ja tako trajem dane;
Zalud sine pramaljeće -
Bor ne širi lisne grane.

          V

Nebo hladno, sunce hladno,
Cvijeće svelo, žubor stao,
Kô nevoljno čedo jadno
Žuti listak s grana pao.

Tužno šumi, kô da ište
Mrtvu sreću proših dana,
Al' nad njime vjetri vrište
I gavrani grakću s grana.

Tako pade vjera moja.
I nju jesen mrazom tače,
Pa sad svela bez pokoja,
Na tvom hladnom srcu plače...

          VI

Igranke će skoro biti,
Jesenje su duge noći;
Sve će cure kolu doći,
Moje čedo dođi i ti.

Dođi, dođi i povedi
Razdragano kolo lako,
I u srcu nosi pakô
I lukavo mene gledi...

          VII

Pričala mi ruža svela,
Koju si mi nekad dala,
Nasred tvoga njedra bijela
da je jedne noći stala.

Pričala mi da je neko
Milovao tvoje vlasi,
Sve do zore da je tekô
Slatki šapat, slatki glasi.

Pričala mi kako ti je
I poljubac neko iskô,
I ručice tvoje dvije
Strasnom snagom da je stiskô.

A ti nisi znala drugo
No poljubac slatki dala,
Grlila ga dugo, dugo
I svojom ga dušom zvala.

Pričala mi ruža svela...
A ja ružu plamu dadoh,
Crnu slutnju zbrisah s čela
I preda te opet padoh.

Ja te željno srcu stisnu'
I ljubih ti oči vrele,
Nit' čuh kad moj anđô vrisnu
Nad pepelom ruže svele...

          VIII

Ne vjerovah da u sebi
Nebo skriva svjetlost raja,
A kad stupih bliže tebi,
Ja se kajah, ljuto kaja'.

Jer kad spazih oči tvoje,
Ja pred tobom s vjerom staja',
Moje srce pjevalo je
Pred dverima svetog raja.

Ne vjerovah ni u pakô,
Al' mrak vidjeh srca tvoga,
Pa sam plakô, ljuto plakô
sa nevjere - pakla svoga.

          IX

I sad pramen kose tvoje
Na svom srcu vjerno hranim,
I od crne svoje jave
Obmanom se crnom branim.

I u gluho, notnje doba,
Kad gorčinu jada pijem,
Nad pramenom kose tvoje
Zaostale suze lijem.

          X

Pobjedilac kralj sam bio,
Ti mi bješe vlast i sila,
I u kruni alem mio
Ti si samo, ti si bila.

Za te stupah posred boja,
Za te dadoh more krvi,
Al' nevjera crna tvoja
Sa glave mi krunu smrvi...

Tad s kajanjem duše svoje
Preda me si tužno klekla:
Tvoje tijelo drhtalo je,
A niz lice suza tekla.

"O, oprosti, o, oprosti!"
Molila si tužna, jadna,
A ja mrtav od žalosti
Stajah kao stijena hladna...

          XI

Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...

          XII

Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.

Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.

Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.

Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.

A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.

          XIII

S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.

          XIV

Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu

Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.

Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.

          XV

Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.

Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...

I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.

          XVI

"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!"
Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.

U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.

          XVII

Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:

" O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!

U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče".

O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.

          XVIII

Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:

"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?"

Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije:
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije.

          XIX

Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.

Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđo zao
Nevjeru mi crnu spleo.

Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.

          XX

Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

          XXI

Kad se gluho doba svije,
Jedna avet meni kroči,
Pa lubanje spusti dvije
I tu paklen otrov toči.

Al' se kuca, al' se pije!
Iskapimo kapcu svaku,
A avet se gromko smije,
Pa mi crnu sprema raku.

"Ti podzemna sjenko tavna,
Pusta će ti želja biti:
Ja sam svikô već odavna
Smrt i paklen otrov piti.

Evo, gledaj!" pa iz grudi
Trgnem bole srca svoga;
Avet vrisne, pa zabludi
Posred carstva maglenoga.

          XXII

Proklet bio onaj časak
Kad mi druga na um pala,
I kad moja duša mračna
Drugoj svoju ljubav dala!

Proklet bio trenut oni
Kada drugoj srce dao,
A i tebi, čedo moje,
Kada više vjerovao...

          XXIII

Ti ćeš lako s tugom proći
I vesela opet biti,
Nit' ćeš, zlato, u samoći,
U kajanju suze liti.

Ta nevjera - crni grijesi -
Trt' te neće, moja mila,
Ta ti nikad i nijesi
Meni, zlato, vjerna bila.

          XXIV

Okreće se kolo lako,
Zvučni cimbal mira ne da,
Ruka ruku steže jako,
Draga dragog milo gleda.

I ja dragu gledam mnogo, -
Sa lica joj blagost grije;
Ko bi ikad reći mogô
Da u njojzi srca nije?

          XXV

Kod mene će gozba biti;
Izvrsno ću jelo spravit,
Slatko će se vince piti
I vesela mladost slavit.

Zboriće se šale krasne,
Družina je odabrana, -
Pjevaćemo pjesme jasne
Sve dok svane zora rana.

Ne zakasni! Drage volje,
Moja mila, dođi i ti;
Da ti gozba prija bolje,
U društvu će i on biti...

          XXVI

Kad na gozbu dođeš meni,
Budi ljepša od svih vila:
Nek ti lice radost ljubi,
A na tijelu šušti svila.

Pusti tvoje kose zlatne
Niz ramena nek se gube;
Nek ti živo oko plane,
A osmjesi usne ljube.

Još na grudi cvijeće stavi,
Cvijećem kiti taj grob mrtvi,
Grob iz kog se samrt javi
Tvom draganu - tvojoj žrtvi.

          XXVII

Kô cvijet je srce tvoje:
Tako nježan, blag i mio;
Mnogi leptir pijuć slasti
Na njemu je blažen bio.

I ja jednom dođoh cvijetu
Da iz nježne pijem čaše,
Al' ta čaša prazna bješe -
Leptiri je isisaše.

          XXVIII

Ja poletih sjajnoj zori,
U zori mi sanci sjali;
Ja poletih tebi, dušo,
Al' tvoj sjaj mi krila spali.

Krila spali i pomuti
Vječnom suzom oka oba,
I sahrani sreću moju
U provalu hladnog groba...

Tako tiče nebu prhne
Kad jutarnji zračak plane,
Pa pjevajuć slatku radost
Gladnom kopcu u kljun pane.

          XXIX

Magle plove; s golih grana
Otimlju se suze drobne;
Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne.

Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne;
U tom vrtu s pustih grana
Čujem jauk pjesme grobne.

Čujem kikot sudbe crne,
Što kroz gustu maglu kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Ali tebi, tebi neće..."

          XXX

Ti večernje, tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klonô,
Iz mojijeh nosi grudi.

Odnesi ga i utopi
U srdašce čeda moga,
Tu nek vječno krila sklopi
Nad pepelom mrtvog boga.


1901.          





***            



Igralo se more, a sad mirno spava;
Blag, mirisan vjetrić na polja mu plava
             Sleće prepun tajne;
Kao zlatna kruna - nad njim zlatna luna;
             A zvjezdice sjajne
Na putima svetim trepereć zastaju,
Pa mu tako milo nad valima sjaju.

I ljube ga svojim poljupcima dragim,
I miluju blago sa željama blagim;
             I svu milost liju,
U dubine tajne, gdjeno školjke sjajne
             Dragi biser kriju,
I nad plavim kraljem, uz pjesmicu tiju,
S anđelima zlatnim zlatan vijenac viju.


1901.            





***            



Na rumene usne tvoje
Jedan ružin listak pao;
Tu, pun čežnje, drhtao je
I milu ti dušu zvao.

U njoj mu je sunce bilo,
O njoj sanjô u samoći,
I šaptao ime milo
Duge dane, duge noći.

Ali zaman čežnja draga
Kad mrazevi pred njom stoje:
S tvojih usnâ oduva ga
Dah studeni duše tvoje.

Ti vidjela nisi tade
Kako tužno, bez pokoja,
S tvojih usnâ mrtav pade
Jadni listak - ljubav moja.


1901.            





MIRTE                   

Kennst du das Land...                     



                   I

Hodite mi bliže, slavujići dragi,
U toj miloj noći, dok se sanak blagi
     Nad šumicom vija,
Da pjevamo zlatu što mi tople ruke
     Oko vrata svija -
Nek u slavu njenu najmilije zvuke
Sa bokeških brda blagi vjetrić njija.

U mirtama slatkim kraj plavog Jadrana,
Pjevajte mi ruži koja nije brana,
     Kao čedna školjka
Što u duši hrani biser koji nije
     Takô jad ni boljka;
Pjevajte joj slatko, nek vam srce bije,
Jer u njedru njenom proljeće se krije...

                   II

Mladi mjesec trepti pa te ljubi ti'o
U rumena usta, u obraščić mio
     I, prepunan sreće,
On ti zlatne ruže, što ih s neba brao,
     U kosice spleće,
Šapće ti i strepi - kao da bi pao
Na njedarca tvoja pa te k nebu zvao.

Ali tvoja ruka mene jače stisne,
I mlađani mjesec, svrh šumice lisne,
     Blijedi i dršće...
Ti mi svijaš glavu i žudnjama svijem
     Priljubiš se čvršće;
Ja ti ljubim usne, slast ružica pijem,
A nad nama bolno zlatni mjesec dršće

                   III

Nevine, kô čednost mile duše tvoje,
Nad pločnikom našim male mirte stoje
     Pa s lako njišu;
Cvijetići im bijeli slatku rosu piju
     I nečujno dišu,
Kidaju se, trepte i nad tobom viju,
Kô anđeli zlatni uz molitvu tiju.

Ja znam šta bi htjeli: na ružice dvije,
Što ih tvoja ruka kosicama krije
     Na njedrima nagim,
Da se redom sviju pa svu dušu sliju
     Sa mirisom blagim...
Zar ne čuješ šapat, njinu tugu tiju? -
Gle, od slatke čežnje oni suze liju...

                   IV

Tvoje mile ruke uzglavlje mi meko;
S njih kroz granje gledam u nebo daleko,
     U zvjezdice jasne,
U te zlatne ruže što ih nojca diže
     Iznad Boke krasne,
I gledam san slatki sve bliže i bliže
Sa grančicom krina kako meni stiže.

Ja bih tako, draga, preminuti htio
Pod mirtama skromnim gdje šapuće ti'o
     Ovaj vjetrić mio,
A spomenik cigli, pun milja i blaga,
     Ti da budeš draga,
Pa dok sunce sjaje iznad ovih gora,
Da mi humku krasiš ko Farneška Flora.

                   V

Otkud jarko sunce sad kad nojca brodi?
To s dalekih šuma Artemida draga
     Sa nimfama hodi;
Po obali mirnoj, vesela i blaga,
     Ona kolo vodi.
Gle, nabrani hiton skriva njene prsi,
A zlatnu joj kosu morski vjetrić mrsi.

Ne boj se, ne strepi, ona tebe neće.
Artmida mlada - ona štiti cvijeće,
     Samo zloću mori,
A u tebi, draga, sva je milost blaga
     I srce što gori,
Srce koje ljubi, kô što ljubi ona
Iz drage Elide mladog Endimjona.

                   VI

Noćne tice slute. Eto bura stiže,
Na bedeme stare val se s valom diže,
     Lome se i pršte,
A bedemi kruti, kô džinovi ljuti,
     Samo čela mršte,
Niti čuju tamo gdje val bije jače,
Na obali pustoj kô da nimfa plače...

Čuj, draga, sa mora sad se jauk hori!
To se mladi mornar s vjetrovima bori -
     On bi dragoj htio
Na obali pustoj što od bola cvili
     I umire ti'o...
Al' bezdano more u nebesa srne, -
Nad skrhanim brodom pište tice crne...

                   VII

Pred nožicam' tvojim, oborene glave
Mirišu i strepe ljubičice plave,
     Kô da svaka moli:
Poljubi me, draga, tvoj poljubac mio
     Moja duša voli -
Svu miloštu slatku tu je gospod slio,
Tu anđeo svaki posvećen je bio
     Kad je u raj htio.

A ti kô da čuješ šta cvjetići žele,
Primičeš im lice i usnice vrele
     Pa te ljube redom
I gledaju u te - uzdišući lako -
     Svojim suznim gledom.
Al' mani ih, mani... Ja se, dušo, bojim
Da ti slatku dušu ne ispiju tako
     Poljupcima svojim...

                   VIII

Kako li te ljubim, kako ti se divim,
O šumice draga s izvorima živim,
     Kako ti se divim!
Kô da u snu stupam sa pustoga kraja
     Na pragove raja,
Pa veselo gledam u daljine svete
Kako zlatna čeda sa trubama lete.

A najljepše čedo tu ružice bere,
Pa mi ruže pruža i, prepuno vjere,
     Miloštu mi zbori -
Veli samo za me, u vrtima svojim,
     Da ga gospod stvori.
Pa me ljubi, ljubi, a ja blažen stojim
Grleć zlatno čedo na grudima svojim...

                   IX

Poznô sam te davno! Od mladosti rane
Tvoju milu sliku moje grudi hrane:
     Ljubičica blaga
Na poljima rodnim pričala mi ti'o
     O tvom oku, draga,
A u mom je vrtu jedan vjetrić mio
U čašici krina s tvojom dušom bio.

Poznô sam te davno! Ja te svuda sreta':
U proljeću zlatnom, u sunašcu ljeta,
     I kad nojca taji
Ružâ miris mio, a sa neba ti'o
     Zlatni mjesec sjaji...
Poznô sam te! Svuda tvoj lik me začarô...
Gledajući u te bog je svijet stvarô.

                   X

A kuda se noćas po granama vereš,
Ti derane mali, pa cvjetove bereš?!
     Gle, još si se svukô
Pa na vjetru zebeš! Haljinu obuci
     Dok te nisam tukô,
Pa se odmah kući, nevaljalče, vuci,
Jer, tako mi kletve, šiba je u ruci.

Šta, ti mi se smiješ! Čekaj, zloćo mali,
Znaćeš kako šiba po nožicam' pali!
     Ne krij se, znam gdje si! -
Tako, moj si, lolo! A sad, mali goljo,
     Tu preda me lezi!
Šta, ti imaš krila! Gle, luk, oštre strijele!
O Ljeljo, o Ljeljo, vile te odnijele!

                   XI

Ne uzdiši tako, ljubičice plava!
Gle, na mome krilu moja draga spava;
     Ne budi je tugom,
U prisjenku mirnom spavaj i ti ti'o
     I počivaj s drugom.
Ona ti je seja... Jedan anđô mio
Iz zlatnog vas raja na zemljicu snio.

U čašici tvojoj slatka kaplja blista,
U srdašcu njenom vjera, ljubav čista,
     I duša joj ista
Kô listići tvoji: mirisna i blaga,
     I slatka i draga.
Ona ti je seja, tvoja seja prava, -
Spavaj, spavaj i ti, ljubičice plava...

                   XII

Slušaj, draga, šta nam priča vjetrić mio:
Ja znam jedno mjesto, gdje jezero ti'o
     Plavi se i njija,
A tu ruža jedna, mirisna i čedna,
     Na vale se svija,
Pa noću, kad s neba pada rosa čista,
Nad jezerom plavim kad mjesec zablista,

Kraj lijepe ruže jedan labud bdije
Pa joj slatku dušu svojom dušom pije
     I od čežnje pati...
I pošljednju pjesmu što u srcu krije
     On će ruži dati...
I kad umre labud, on će živit jošte
U toj slatkoj pjesmi vjere i milošte.

                   XIII

Oblačići dragi, kud vas želja goni?
Ako ćete tamo, preko brda oni'
     Gdjeno pjeva slavlje,
Onom zlatnom raju - mome rodnom kraju
     Nosite pozdravlje!
Recite mu ti'o na počinku svome:
O lijepi kraju, blago sinu tvome -

Njega nebo ljubi... Bog ga sebi zvao
Pa najljepšu ružu iz raja mu dao,
     Kojoj druge nema;
Pa sad s milim blagom - s milookom dragom
     On se tebi sprema,
Da mu tvoje sunce milu ružu grije, -
Da mu seji ruke oko vrata svije...

                   XIV

O, kako su slatki ovi časi tajni,
Kad putuju duše do zvjezdica sjajni',
     Kad se srca griju,
Pa, prepuna slasti, plamena i strasti,
     Svetom voljom biju,
A noć tiho brodi, vjetrić mirte njija
I cvijetove bijele ljubi i ispija!

O slatki trenuci, s kojim sada bdijem,
Kô najdražeg blaga u dancima svijem
     Sjećaju se vas;
I kad mladost mine, pa kad zima tine
     Moju bujnu vlas,
Vama će se duša vraćat puna vjere -
Da cvjetiće zlatne svom anđelu bere.


1901.          





O, PUTNIČE...            



O, putniče iz daljine,
    Ako tvoje srce gine
    za ljepotom, koju niđe
    Niti pozna niti viđe,
    Za ljepotom koju samo
    Raj u sebi skriva tamo,
    A ti hodi
    I pohodi
    Moj lijepi rodni kraj.

Gle, što dosad gled'o nisi:
    Plava brda, sjajni visi,
    Podupiru nebo naše
    A pod njima ravne paše
    I lijepa mirna sela
    Pozdravljaju bistra vrela,
    A k'o laki, dragi snovi,
    B'jela jata - golubovi
    U zlatni se gube sjaj.

Ovdje, cv'jeće gleda na te,
    Tamo slatki zvuk se njija,
    A na ruže i granate,
    K'o pramenje snježno, blago,
    Leptirova jato drago
    Svoja laka krila svija -
    A do plavih vodâ oni',
    Kud pastirka stado goni,
    Pozlaćeni šumi gaj.

Svuda život! Svuda zdravlje!
    U topoli pjeva slavlje,
    Vjetrić struji i na krilu
    Zlatnim zrakom nosi svilu,
    A daleko r'jeka čista
    U širokom polju blista
    I k'o pozdrav drag i mio
    Njezin slatki šumor ti'o
    U mili te zove kraj.

O, lijepa zemljo draga,
    U tebi su sva mi blaga!
    U tebi je sreća moja!
    U tebi mi duh propoja!
    Pa do groba, tebe, majko,
    Tvoj će sinak ljubit' žarko,
    I u sreći, bolu tvome,
    Ti ćeš biti srcu mome,
    Sveti oltar, zlatni raj!


1901.            





U PROLJETNOJ NOĆI            



Dušo moja, ti ne tuži tako!
Evo noći, evo slatke tajne!
Veselo se vijni i uznesi
Plavom nebu u zvjezdice sjajne.

Budi tica što se diže letom
I raj slavni na visokoj grani;
Pa od bola, od sudbe i ljudi
Ti se, dušo, svetom pjesmom brani!

Sad, kad nojca dragom cv'jeću slazi
Na razgovor i na slatko bdenje,
sad, kad Gospod umrlim se javlja,
Dušo moja, slavi vaskrsenje.

Zaboravi da si ikad bila
U mukama, jadu i oluji;
Utri suze, vijni se, poleti, -
Na pjesmicu zovu te slavuji!


1901.            




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm