Stari most
Klikni na sliku
1896
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. OSTAJTE OVDJE...
PRINT   2. PLIJEN (VERZIJA I)
PRINT   3. ***
PRINT   4. NA ODRU BRATA JEFTANA
PRINT   5. ***
PRINT   6. ***
PRINT   7. ***
PRINT   8. ***
PRINT   9. I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA
PRINT 10. GUSLAMA
PRINT 11. U SJEĆANJU
PRINT 12. U VRTU
PRINT 13. ŽIVI!...
PRINT 14. STRAŽAR OTADŽBINE
PRINT 15. SJEĆAŠ LI SE, SRCE?...
PRINT 16. BLAGO TEBI...
PRINT 17. ROB
PRINT 18. SRPSKE RANE
PRINT 19. ***
PRINT 20. ***
PRINT 21. ***
PRINT 22. ***
PRINT 23. ***
PRINT 24. ***
PRINT 25. ***
PRINT 26. ***
PRINT 27. NA GROBU JOANIKIJA PAMUČINE
PRINT 28. SRBIMA U MITROVICI NA KOSOVU
PRINT 29. PLIJEN (VERZIJA II)
PRINT 30. RODIO SE SPAS!



OSTAJTE OVDJE...        



Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...


1896.        





PLIJEN (VERZIJA I)    



Noć sjeverna. Konjik stiže,
Juri preko stepe puste.
Mjesec gori... Prah se diže
Kô pramenje magle guste.
No gle! Junak samac nije,
Za njim sjedi cura neka;
Vrana joj se kosa vije
Kô prosuta svila meka.

Znaš gdje laka srna pase,
Voda pada s hridi gole,
Kako bršljan obvija se
Oko breze i topole?
Tako ona, vita, lomka,
Obvi ruke obadvije
Oko pasa smjela momka
Što mu čelo samur krije.

Ne pitaj ih kuda jezde,
To ne smije niko znati,
Do li ponoć i zvijezde
I pun mjesec što ih prati!
Ne stoj na put!... Mrko sluti
Onaj što kô vihor goni...
Rukom drži kindžal ljuti,
Krvav kao mjesec oni.


1896.    





***            



Susretoh je pokraj bistra vrela,
U gorama pod visokom jelom;
Kosa joj se po njedru rasplela
Kô zrak sunca po mramorju bijelom.

Njeno lice ne miluje sreća;
Sjetno oko, oboreno krilo,
Kô da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.

Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
Kô da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...

"Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka nijednoga
Za vijence što si nekad plela?"

Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
"Ima cvijeća, vijenaca bi bilo,
Ali gdje su za vijence glave?"


23. oktobra 1896.         





NA ODRU BRATA JEFTANA           



Tičice te zovu, eno poju glasi;
Cvjetići te žele, poljane i vrela,
I seja bi tebe zagrliti htjela,
Pa cvileći tužno čupa svoje vlasi,

No ti mirno ćutiš, naša nado svela.
Prekrštene ruke. Otkucali časi...
Tvoje blijede usne tihi osmjeh krasi,
A san mirni pao preko tvoga čela.

Kao da si mlađan zagrlio liru,
Pa nježno popjevaš potoku i viru,
Proljeću i cvijeću, mladosti i sreći;

Kô da ne znaš, brate, jao brate, jao,
Da je bijeli danak sa tvoga neba pao,
I da ćeš sa njime u grob hladni leći...


Na Petrovdan 1896.         





***           



Ne mirišu danci planinskijem cvijetom.
Gle malena tica kako slabim letom
          Prelijeće lug,
A sjetna joj pjesma sa trepetom tone
          U sumračni krug,
Pa smorena tugom na grančicu klone
I sa bolom gleda na uvelke one...

Oj tičice moja što te goni tama,
U bolima tvojim ti nijesi sama,
          I ja sam ti drug:
Sa pjesmicom tvojom, što je tuga kreće
          Kroz oblačni krug,
Moja duša bludi i sa suzom slijeće
Na mogilu dana što se vratit neće.


1896.         





***           



Po žicama tankim na zlaćenoj citri
Krećahu se lako prstići joj hitri;
          Njezin glasić mio,
Prateć slatke zvuke, po zvjezdanom krugu
          Gubio se ti'o,
A u nježnu pjesmu, u zelenom lugu,
Slavujak je tiho pleo svoju tugu.

Pod prozorom malim stajô sam bez mira,
A kô sveti akord sa nebeskih lira
          Bješe njezin poj,
I od onog časa samo za njom bludi
          Strasan uzdah moj...
I kad nojca pane, i kad zora rudi,
Nju i slatke zvuke sjetno srce žudi...


1896.         





***           



Kad mi nikad više nećeš ruku dati,
Bar uzdahom tajnim na putima prati
          Onog koji strada...
I raširi njedra kad se tebi svrati
          Moja duša mlada.
O ti što joj sreću i san mirni uze,
Orosi je kapljom tvoje mile suze.

Kad bi samo jedna tvoja suza pala,
Duša bi se moja u vedrini sjala,
          A kroz blagi sjaj
Planula bi vjerom i grlit bi stala
          Izgubljeni raj,
Jer suzica tvoja rosica je čista,
Pod kojom i svela ružica zablista...


1896.         





***           



Ako moje pjesme spomenom te more,
Pa bez sanka bdiješ sve do same zore,
          Ugušiću poj, -
Čedo duše svoje što grli bez mira
          Sjajni prizrak tvoj,
Zvuk što u tvom srcu tihi pokoj dira,
Probuditi neće nikad moja lira.

Iskidaću žice... Kô dan kad se gasi,
Nek pod nebom umru pošljednji uzdasi
          I pošljednji poj...
No suze će moje biti moji glasi
          I uzdisaj moj;
I kad umre, pjesma umrla mi nije,
Jer besmrtnost njena u suzi se krije...


1896.         





I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA  



I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...


27. augusta 1896.         





GUSLAMA        



Sjajni hrame, u kom Srbin čuva
Svoje ime, svoj amanet sveti,
Oj vi gusle od javora suva,
Vašem zvuku moja duša leti!

K'o blagoslov, što sa neba bdije,
On je sila, što mi srce žari;
S tankih struna, kad se nebu vije,
Čujem usklik sokolova stari'.

Čujem glase sa kosovskog groblja,
Što ih tajno svete sjenke zbore;
Čujem jauk potištenog roblja,
Kome rane sve bivaju gore...

U njemu je sve, što srbin želi,
Jer u želji srpskoj se i zače:
Je l' veseo, Srbin se veseli,
A kad cvili, tad i Srbin plače.

On je duša, kojom Srbi dišu
I v'jekovi srpskih pokoljenja;
On je knjiga, u kojoj se pišu
Naši jadi, naša iskušenja...

On je slovo, što leti bratimstvom,
U kome se srpski genij budi;
On je putir, iz kog' se jedinstvom,
Pričešćuju Srbinove grudi.

Oj, kad guslar tanano prevuče,
Koji Srbin ne osjeća žarko?!
Ta guslama sve se silno vuče,
Iz njih zbori: Lazar, Miloš, Marko...

A što glasi besmrtnika vele,
To je vjesnik, što se vjerom kune:
Da će skoro svjetlost zore b'jele
Zlatit' alem Nemanjića krune...

Pa nek' stiže, nek' se pak'o diže,
Nek' još bude i višijeh zala:
Srbin neće pokleknuti niže
Dok je Srbu srpskijeh gusala!

Biće dana, već se zračak javlja,
"Doće hora, koja doći mora!"
A s gusala horiće se slavlja
Uz molitvu dečanskijeh zvona!...


20. II 1896.         





U SJEĆANJU          



Kad oživi spomen mili
    Prošle sreće, mrtvih dana,
Nada mnom se tajno krili
    Gusti spletak cvjetnih grana.
K'o u srcu želja mlada
    S trepetom se lišće krene,
A ruka mi žudno pada
    Na premile kose njene.
U gradini slavuj poje,
    Pa nam slatku sreću pruža,
A ja ljubim čedo moje,
    L'jepo čedo b'jelih ruža.
Jata poljskih golubova
    Nad ljubavlju našom l'jeću,
A po nebu sv'jetlih snova
    Zagrljene duše kreću.
Potok šumi, cv'jetak miri,
    Kroz granje se glasi roje,
Srca biju, grud se širi,
    Na usnama usne stoje...
Oj, sjećanje, cvjetno granje,
    Gdje mi sreća pjesmu poje...
Oj, sjećanje, milovanje,
    Slatka tugo, suze moje!...


U Mostaru, 1896.         





U VRTU          



Kroz zeleno granje
    Sunašce te viri,
A slatko pjevanje
    S vjetrićem se širi.

Oko tebe ruže
    Bajni v'jenac svile,
A leptiri kruže
    Njedra im od svile.

Svaki cv'jetak veli
    U šaptanju tajnom,
Da snivati želi
    Na njedru ti bajnom.

Ti razum'ješ cv'jetak
    Kad zboriti stane,
Pa ruže za spletak
    Otkidaš sa grane.

Daj i meni jednu,
    Kojoj zv'jezde poju, -
Daj mi ružu čednu -
    Daj mi dušu tvoju!...


1896.         





ŽIVI!...          



Živi, da brišeš one suze vajne,
Što oko mute potištenom robu,
Onom, što cvili s nevolje beskrajne,
U tavnoj noći, dubokome grobu...

Živi, da budeš: trepet, grom i strava
Silniku hudom, što narode stresa,
Što mu se presto, i skiptar, i slava
Podiže grozno vrh ljudskih tjelesa.

Živi, da v'jence pokoljenja pletu,
I tvome grobu s vjencima hode,
Živi, da umreš na bojištu svetu,
Za svetog Boga pravde i slobode...


3. VI 1896.         





STRAŽAR OTADŽBINE          



Suro st'jenje, visoko kamenje
Uzdiglo se u oblake sive;
A gdje st'jenje u nebo se penje,
Tamo smjeli sokolovi žive.

Često oblak u grom se pretvara,
Krše trese, u prah da raznese,
Al' sokolu srce se ne para:
Protiv sile silom uzdiže se.

Krilom bije, oblaku se vije,
A slojevi razmiču se tavni,
Sunce sine, pa mu opet grije,
Suro st'jenje od v'jekova davni'.

Jeste l' željni sokolovog krila?
Eto krila, eto duge šare!
Eto duše, što bi kadra bila
Poginuti za roda oltare!...

Na kamenu rodila ga mati,
Od kamena mišica mu tvrđa,
A materin blagoslov ga prati,
Jer mu srce izdajstvom ne rđa...

Pr'je bi glavu, neg' djedova slavu,
Pr'je bi život, nego narod dao,
A kad pane, besmrtnost mu svane,
Jer je muški za svoj narod pao.

Suro st'jenje, visoko kamenje
Uzdiglo se u oblake sive;
A gdje st'jenje u nebo se penje,
Tamo smjeli sokolovi žive!

Jeste l' željni sokolovog krila?
Eto krila, eto duge šare!
Eto duše, što bi kadra bila
Poginuti za roda oltare!...


1896.         





SJEĆAŠ LI SE, SRCE?...          



Sjećaš li se, srce, što je nekad bilo?
Sjećaš li se sada prošlosti i dana,
Kad si puno vjere, kao tiče milo,
Dizalo se letom put nebesnih strana?

Ugušeni zrače, u oblaku tuge,
Vihori i b'jesi slomiše ti krila,
Boravište tvoje bjehu šarne duge,
I tičija jata družina ti bila...

K'o nevini cvijet, puno čednog mira,
U zanosu milom grlili te snovi,
I k'o akord mili anđeoskih lira
Budila te pjesma zvukom želja novi'.

Netaknuto burom borbe i spoznanja
Živjelo si mirno u želji i plamu,
Al' sve želje drage o kojima sanja
Razduv'o je vjetar u poroz i tamu...

Ružičasti veo, kroz koji se žudno
Gledalo u prostor života i ljudi,
Rastrgla je java i poznanje budno,
Pa satana mrska sad pred nama bludi.

O, dajte mi nazad v'jenac prošlih dana,
Vratite mi čase, u kojim' sam samo
Osjećao ljubav i vjerov'o sl'jepo
U ljude i Boga što boravi tamo.

Vratite mi srce, gdje bezbrižna sreća
K'o kandilo sv'jetlo sjaji se i blista,
U odjeku groma što se Boga sjeća
I vjeruje uskrs raspetoga Hrista.


1896.         





BLAGO TEBI...          



Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!


18. I 1896.         





ROB          



Na obali burnog Tigra,
    Gdje tičiji pjeva hor,
U prisjenku gordih palma
    Visoki se diže dvor.

U blizini slavuj željka,
    Cv'jeće miri noć i dan,
Al' iz svojih b'jelih dvora
    Ne izlazi mladi kan.

Ljepšu pjesmu tamo sluša,
    Ljepši tamo gleda sv'jet:
Na srcu mu strasno diše
    Mila ruža, bajan cv'jet.

On joj gleda crne oči
    I grli joj viti stas,
A po njenom b'jelom njedru
    Prosula se gusta vlas.

Niko nije tako srećan,
    Niko nema taki raj,
Pa u sreći obeća se
    Pohoditi Sveti Kraj:

Da na grobu Prorokovom
    Dade hvalu srca svog,
Što mu taku divnu ružu
    Iz svog raja pruži Bog!

I dan svanu. Pred dvorima
    Nogom bije spreman hat -
Kao da bi mladog kana
    Svetoj Meki htjeo zvat'.

I kroz palme sunce sinu,
    Nad Tigrom se glednu dan,
A uz pratnju vjernog roblja
    Na put krenu mladi kan.

Kudgod gledne, tu je ona,
    Svud se vija njena vlas,
Svuda sreta oči njene
    I svud čuje mili glas.

Za uzdahom uzdah leti,
    Pa nad njome svija let,
K'o šareni mladi leptir,
    Kad ga rosom mami cv'jet.

Već je sunce na zreniku,
    Silno gori ljetni dan,
Pa kod jedne vite palme
    S robljem panu sretan kan.

On odsjednu snažnog hata
    I pod palmin stade hlad,
Pa svog Boga molit' ode,
    Da mu štiti život mlad;

Da se ves'o dvoru vrati,
    Gdje ga čeka mio raj,
Da ga opet žudno steže
    Njezin topli zagrljaj.

I tek što je molit' poč'o,
    Zastade mu dušin dah:
U daljini dizao se
    Gusti oblak, prhli prah.

Je l' to samum s hladnom smrti
    Podigao poraz ljut,
Da sa grobom zaustavi
    Pravovjernog sveti put?

Na koljena roblje kleče:
    "Pošljednji je ovo dan!"
A sa okom punim bola
    U daljinu gleda kan.

Gleda, kad će samum ljuti
    Spremiti mu hladan grob,
Al' iz praha, iz oblaka,
    Na konjicu niče rob:

"Gospodaru, vrat' se s puta,
    Ne pohodi Sveti Kraj,
Tvoja l'jepa nevjestica
    Tvog imena skvrni sjaj!

"U nje nije srce jedno,
    Nije vjerna njena krv -
U tvom dvoru provlači se
    Tvojoj sreći štetan crv.

Gospodaru, drugi ljubi
    Njeno lice, njenu vlas -
Varaše te one oči,
    Varaše te onaj glas!"

Zabolili mladog kana
    Crni glasi, crna v'jes',
A u bolu gnjev se stvori,
    K'o gromova silan tres:

"Je l' istina, robe, kaži?"
    "Ne bude li, krv ću dat'!"
Prah se diže, s mladim kanom
    Izgubi se brzi hat.

Leti konjic, za konjicem
    S robom stiže konjic vran -
Danak prođe, veče dođe,
    A u dvore mladi kan.

Konjic hrznu, cv'jet se trznu:
    "Bježi dragi, tu je grom!"
Pa lagano na kapije
    Izletila kanu svom:

"Što je lice tvoje bl'jedo?
    Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji
    Strašan prekor, ljuti jed?

Je l' osveta razgnjevila
    Tvoje duše silan plam,
Da l' nevjerno roblje tvoje
    Nanese ti sjaju sram?"

"Šut', nevjero! Sa tebe je
    Moga neba pao dan"...
Pa nad njome oštrog mača
    Zavitlao gordi kan.

Mač poleće, ali ona
    Na mladu mu pade grud:
"O, ne kosi cv'jet sa mačem,
    Ne izriči grešan sud.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam.

Nek' svjedoče suze ove
    I udari srca mog,
Da je moja vjera sveta,
    A u vjeri ti si Bog!

Zaustavi silnu ruku,
    Nevinosti ne daj grob -
Kleveta su oni glasi,
    Lagao je crni rob.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam".

Dirnuli ga nježni glasi,
    Dirnuo ga sjetan plač,
Pa u grudi vjernog roba
    Svoj, zavitlan, spusti mač.

Krv se proli, srce stade,
    Čistu vjernost stiže grob,
Tu pred kanom ležao je
    Vjerni sluga, stari rob.

Ležao je... A Bejaza
    Slavila je svoju moć,
I pogledom varala je
    Mladog kana dan i noć...


1896.         





SRPSKE RANE          



Plavo nebo, visina ti tvoji'
I sunašca što nas žićem poji,
I tako ti one vječne tajne,
I večeri, i zorice sjajne,
De mi reci, ko Srbu pomože,
Da se dosad održati može?

Je li im'o Srbin kakvog brata
Da mu vjerno vjernu ruku hvata,
U nevolji, kad mu propast pr'jeti
Da s njim gine i s njim da se sveti,
Da mu čuje lelek i jauke,
Pa slobodi da raširi ruke?

Nebo ćuti... al' kroz srpske gore
Iz grobova odjeci se hore:
Niko nije Srbinu pomog'o,
I ko može i taj je odmog'o! -
Sunce jarko, i ti s nama zbori,
Šta Srbina tako slavnim stvori?

Sunce prenu, a kroz zrake sjajne
Čujem pjesmu, čujem glase tajne:
"Srpske rane Srbu su pomogle,
One samo održat' ga mogle
A da Srbin bojao se rana
Ne bi im'o ni zore ni dana...

Srpske rane, što se svetit' znaše,
Srpske rane sve Srbinu daše!"
Pa čuj, brate, čuj, Srbine živi,
Nek' i otsad sunce ti se divi:
Ne plaši se krvavijeh rana -
Časnog znaka sa časnog mejdana!


1896.         





***          



Onamo, gdje lipa usamljena stoji
Odvode me misli uspomena moji';
      Tu je mjesto drago,
Gdje sam snove snio, gdje sam ljubljen bio
      Ljubeć' čedo blago.
Tu, gdje mnoge noći i večeri kasne
Iz mirne daljine slušah zvuke jasne.

Svaki trepet zvuka bješe sreća sama
I utjeha mila, koja bole slama
      A podiže nad,
O, al' mile zvuke raznese mi tama
      I jesenski hlad...
Samo lipa stoji, gole grane stoje
Nad pustinjom mrtvom davne sreće moje...


1896.         





***          



Po večernjoj magli, što suzice roni,
Sa crkvice naše glas molitve zvoni,
      A ja bludim sam
Njenom dvoru b'jelom, da joj s dušom c'jelom
      Žarki poljub dam...
Sve do zore plave da sa dragom bdijem,
I na njenom srcu svoje srce grijem...

A vjetrovi hladni k'o da s glasom sl'jeću:
Ne odlazi tamo kud te želje kreću,
      Uzalud su nade,
Dvor ti pustoš sprema, jer tu ruže nema,
      Da ti ružu dade...
I mladost će minut' i godine preće
A tvoja je ruka zagrliti neće...


1896.         





***          



Mila sliko njena, uspomeno draga,
Ja te vječno gledam... Ta dva oka blaga
      Dva su sunca moja!
Gle, na milom njedru priljubljena stoji
      Ona ruža moja...
Pod grocem b'jelim biserje se roji, -
Kao tajne suze uspomena moji'...

Oj, vi oči mile, oj, njedra, oj vlasi,
K vama u daljinu otimlju se glasi
      Sa uzdaha mog...
Još su vaše draži sancima mi svijem
      Neporušen Bog!
Na žrtvenik njima, evo, v'jenac vijem,
Zaostale suze na cv'jetiće lijem...


1896.         





***          



I doći će trenut... horiće se glasi,
Vijenac će obvit' tvoje meke vlasi,
      Zašuštaće svila...
Pod tankim duvakom odvešće te svati
      Od majčinog krila...
Pred svetim oltarom ti ćeš mirno stati
I njemu ćeš vječno tvoju ruku dati...

Ako u tom času tvoje sreće mirne
Jedan tajni uzdah sa trepetom dirne
      Tvoje lice blago,
Ne goni ga s kletvom, nek' mu nije žao,
      Već znaj, čedo drago,
Anđ'o moga mira da je tada pao
I uzdahom zadnjim blagoslov ti dao...


1896.         





***          



Ne sjećaj se na me... U dalekom sv'jetu
Počivaj mi mirno k'o rosa na cv'jetu;
      Zaboravi glas
Ljubavi i vjere, što nas nekad zvao
      Na zavjetni čas, -
Zaboravi uzdah koji sam ti dao
Na rastanku vječnom, kad sam s bola pao...

Ne sjećaj se mene, niti moje tuge,
Veselo mi gledaj nebo, šarne duge
      I zeleni kraj,
Jer u mojoj tuzi i sreća se krije
      K'o proljećnji sjaj:
U njezinoj suzi nikad kletva nije,
Nego tvoja slika u kapljici sije...


1896.         





***          



I doći će danci pramaljeća vedra,
Gorica će cv'jetom okititi njedra;
      Kroz zeleni gaj
Hor milih slavuja letiće sa grana
      Da proslavi maj,
U svjetlosti zlatnoj nebeskijeh strana
Dizaće se himna uskrsnulih dana.

Sa uzdahom slatkim ljubičica mladi'
Doletiće vjetrić da nam čelo hladi,
      A lagan mu let,
K'o uzdisaj mio, lelujaće ti'o
      U dolini cv'jet...
Samo u mom vrtu lelujat' se neće
Pod rosicom blagom pramaljeće cv'jeće...


1896.         





***          



Kad mi sjetna suza mutno oko rosi,
Uzdah moje duše na krilu je nosi
      Na daleki put,
Uzalud je tamo s hladnim dahom bije
      Mraz i vjetar ljut,
Ona trepti, sjaje, jer što ljubav grije
Ni u hladnom mrazu bez života nije...

Čuj, kad suzu moju uzdah ti donese,
Pa je sa svog krila polagano strese,
      Daj joj njedra, daj!...
Jer na njedru tvome proljeća su živa
      I zlaćani maj,
A suza je rosa, što tek sretna biva
Kad na l'jepom cv'jeću umire i sniva.


1896.         





***          



Sahraniću ljubav. U pokoju svetom
Pokriću je dušom i uvelim cv'jetom,
A tičica roj
Pozvaću iz luga, da nad njome slije
Oproštajni poj,
I sunce ću molit', da vječito grije
Na mogilu mirnu što mi ljubav krije.

Oj, putniče, ako u proljeće sjajno
Nanesu te puti na to mjesto trajno:
O, ne gazi cv'jet,
Što će tude mirit'. Ljubavi umrle
To je sanak svet,
U kome se blago njene draži grle
I mila čistota njene duše vrle...


1896.         





NA GROBU JOANIKIJA PAMUČINE          

Blago grobu i u tami, što se sjaji
Gde kandilo pripaljuju naraštaji.
                           Zmaj



8. septembra 1896. ova je pjesma
čitana na grobu pok. Pamučine,
dobrotvora i književnika srpskog, po parastosu koji je dala srpsko-pravoslavna
crkvena opština u Mostaru.
       

O spusti se sa rajskih visova,
Sveta dušo, koju djela krase,
Pa u kolo srpskijeh sinova
Za čas stani, pa nam počuj glase.

Na tvom grobu, što ga trava skriva
I godine za godinom broji,
Evo danas Srbadija živa,
Ushićena tvojim radom, stoji.

U časima, kad svud bješe tama,
Ti si zublju prosvjete nam svio,
Srpskog roda i njegova hrama
Službenik si neumorni bio.

TVoje slovo bješe melem rana,
Bješe iskra, što duhove kreće,
Tvoja ruka svakoga je dana
Srbu srpsko njegovala cv'jeće.

Što je narod, to si i ti htjeo,
Kud je narod, pošao si i ti,
Time sebi divan v'jenac spleo,
Što će trajan, što će vječit biti.
Nisi im'o ni srebra, ni zlata,
Al' od zlata tvoj je duh nam bio.
U narodu gledao si brata,
S njim si pjev'o, s njim si suze lio.

A mi danas lijemo ih jadni,
Da oduška svome bolu damo,
Jer međ' nama, svešteniče radni,
Sveštenika takvog ne imamo.

Srpski boli bjehu tvoji boli,
Srpska sreća bješe tvoja sreća,
Pa gle! Danas, kad se Srbin moli,
U molitvi i tebe se sjeća.

Slava onim', koji radit' mogu,
Pa ih narod poštovati znade
I moli se milostivom Bogu,
Da mu uv'jek takovijeh dade.

I mi danas molimo se žudno
I s tvog' groba podižemo glase:
"Daj nam, Bože, tako srce budno,
Koje samo srpske misli krase!"


1896.                   





SRBIMA U MITROVICI NA KOSOVU
koji su započeli zidati crkvu,
hram Svetog Save



Ja ne snivam... moju dušu
Anđeoska dižu krila,
Pa Kosovu leti ravnom,
Da vas grli, braćo mila!

Da vas grli, i da ljubi
Vaše lice, vaše čelo,
Na koje je mutno doba
Mučenički v'jenac splelo;

Da vas ljubi, da vam suzom
Svoju velju radost kaže:
Blago rodu, blago zemlji,
Gdje se bratac s bratom slaže!

Vi ste braća, vi ste ljudi,
Zažižnici srpske zore, -
Svete sjenke sa Kosova
Blagoslov vam danas zbore!

C'jelo Srpstvo danas kleči
I krst časni meće na se,
A molitva čista, sveta
U visini talasa se:

"Daj im, Bože, volje jake,
Da izdržat' muke mogu,
Da dovrše sveto djelo,
Posvećeno tebi - Bogu;

Pa kad kube sjajnog hrama
U tvom jarkom suncu sine,
I zabruje zvona sveta
Jasnim zvukom sa visine,

Čuj molitvu njinog srca,
Čuj im želje, čuj im glase...
Pa nek' jekne Šar-planina:
Srpstvu zora rodila se!"


1896.              





PLIJEN (VERZIJA II)          



Juri konjik, kroz noć stiže,
Pod njim tutnji stepa pusta,
Za konjikom vjetar diže
Suri oblak praha gusta;
A konjiku srce bije,
Uza-nj sjedi čedo strasno, -
Oči su joj zv'jezde dvije
A zora joj lice krasno.

Kao što se bršljan spleće
Oko struka vite jele,
Tako ona, puna sreće,
Obvila je ruke b'jele,
Oko mlada konjanika,
Što mu čelo samur skriva,
A sa oštrog, mrkog lika
Munjom pr'jeti smjelost živa.

Ne pitaj ih kuda nagle,
To ne smije niko znati, -
Predupreš li pute drage
Kindžal će ti otpor dati!
Ljuti kindžal, on će biti
Braniocem svete tajne,
Koju ponoć mirom štiti,
A treptanjuem zv'jezde sjajne.


1896.         





RODIO SE SPAS!          



Vi, koji ste posred tame
    Svake noći, svakog danka,
Pa lijete suze same
    U nevolji bez prestanka;
Vi, nad kojim' pak'o gori
    I pusaju munje jada:
Podignite čelo gori -
    Propjevajte pjesmu nada,
Nek' zahori glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"

Rodila se zv'jezda ona,
    Što će nove vjere dati
A s bož'jega sjajnog trona
    Blagoslov je vječni prati;
Rodio se život novi
    Da životom život dade,
Pa duh, što neznanjem plovi,
    Da istini dić' se znade.
Pojte jedan glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"

Podignite čelo gori
    I pred zv'jezdom sjajna lika
Nek' se jasna pjesma hori
    Uskrsnulih mučenika.
Ne plačite, vaše suze
    Blagi sjaj će ubrisati,
Svjetlost, koju tama uze,
    Božja će vam milost dati!
Pojmo jedan glas:
    "Rodio se Bog i Spas!"


1896.         




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm