Panorama Mostara
Klikni na sliku
1895
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. PJESMI
PRINT   2. ZAROBLJENI PJESNIK
PRINT   3. PJESNIK
PRINT   4. JEDNA NOĆ DESPOTA ĐURĐA BRANKOVIĆA
PRINT   5. NE PRUŽAJ RUKE...
PRINT   6. RUŽA
PRINT   7. RUŽIN SAN
PRINT   8. LJUBIM...
PRINT   9. RAJSKI TALASI
PRINT 10. MOLITVA
PRINT 11. NOĆ
PRINT 12. TVOJ UZDISAJ
PRINT 13. ***
PRINT 14. VESTALKA
PRINT 15. MOME ANĐELU
PRINT 16. U DUBINU DUŠE MOJE...
PRINT 17. ***
PRINT 18. VJEČITA MLADOST
PRINT 19. ŠTO ZASTAŠE GRUDI MOJE?...
PRINT 20. HODI, MILO ČEDO MOJE
PRINT 21. SJETI ME SE...
PRINT 22. LJUBI!...
PRINT 23. JOŠ LJUBITI MOGU...
PRINT 24. VJERUJ...
PRINT 25. RAJ
PRINT 26. ČELA



PJESMI              



Ne kloni, pjesmo moja, pred zvekom smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih, s tobom je sila jača!

Volja promisli svijetle mome te duhu dala,
I nebo tvoj je tvorac, boginjo ideala!

Uz tebe anđô slijedi, nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?

Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što biva,
I što će naprijed biti veo skončanja skriva.

Mračne klisure tvrde Perun će gromom zgruvat,
A vjetrovi će pepô po zraku im razduvat.

Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.

Sve što pred jasnim suncem diše, živi i stoji
Praznom se sjenkom zove, i sve se smrti boji.

Al' koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske, ti se ne boje mreti.

Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.

Ne kloni, pjesmo mila, pred zvekom smrtnog mača,
Uz tebe anđô slijedi, s tobom je sila jača!

Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Kô silni zvuk gromova, ko poklič osvetnika;

I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi, za istinu se bori!

Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom prati,
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.

Ne kloni, pjesmo moja, kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete!


1895.            





ZAROBLJENI PJESNIK              



Ne gleda nebo plavo ni osmjeh sunca vrela,
U vlasti tmine hladne zarobljen pjesnik stoji,
A pred svijetlom mišlju visokoga mu čela
Kao da i mrak strepi i pred robom se boji.

Uzaman lanci zvone i teretom ga tište,
Pokorena je snaga, ali ideja nije:
On samo jedno želi, on samo jedno ište -
Svjetlost narodu svome, slobodu ljubavi svije'!

Ni mrak ni memla hladna ne ruše vjeru jaku,
Njegovo blijedo lice nebeski osmjeh ljubi -
On sanja... i pred njime, u najljepšeme zraku,
Boginja slobode svijetle božansku himnu trubi.


1895.            





PJESNIK                  
Prijatelju Svetozaru Ćoroviću                       



Noseći putir svijetli, punan istine sjajne,
On među ljude stupa i s ljubavlju ih druži,
On bratstvo mirom brati i zublju vjere trajne
Visoko nebu diže i s njome rodu služi.

Po neravnome putu, na kome trnje sreta,
On smjelo naprijed grede, preziruć sudbu strogu,
U času iskušenja diže ga misô sveta,
I on se samo moli nebu i svome bogu.

Sa njegovijeh usta slobodna riječ leti
I umorne snage k novome djelu kreće,
A kad ga rulja goni, štiti ga anđô sveti, -
A koga nebo brani, rulja ga srušit neće.

Što ljudi blagom zovu, njegovo blago nije -
Prestolje, moć i sila sve se to začas gubi;
On višeg blaga ima, u kome svjetlost grije:
Pjesmu i srce mlado, srce što vječno ljubi.

I noseć putir svijetli, punan istine čedne,
On će živjeti tako, posvećen hramu mira,
A kad mu tijelo klone pod kosom smrti ledne,
Na njegovome grobu opojaće ga lira.


10. marta 1895.              





JEDNA NOĆ DESPOTA ĐURĐA BRANKOVIĆA        


(Smederevo. Noć. Sam despot sjedi u svojoj sobi)                        

Umorne oči moje ne sklapa pokoj sveti,
Ranjena duša moja od crnih dršće slika:
Kô oblak burom gonjen, zloslutna misô leti
Po zemlji roda moga, po zemlji mučenika.

Kroz fijuk notnjeg vjetra ja čujem kako kosti
Srbalja mojih pršte u žvalji zmije gladne;
Uzalud boga molim da jadnom Srbu prosti
I s mučenika digne taj pokrov noći hladne.

O Nemanjići hrabri, neokaljana krvi,
Čija se slava vije na strunama guslara,
Vaše se pokoljenje u tužni raspad mrvi,
A manastire vaše nesita ruka hara.

Pod njihovijem svodom ledena samrt bludi,
Da zbriše sveti spomen vaših božanskih djela;
Iz okovanih grla zalud se kletva budi -
Daleko u noć crnu zastala zora bijela...

(Napolju se čuje grmljavina i vjetar)                       


Kô da i nebo sprema, u riku groma plamna,
Silu osvete strašne svrh jadne zemlje ove!
Čuj kako gore ječe, dršću nebesa tamna,
I gladni gavran grakće i traži žrtve nove.

O, plamti, munjo, plamti! Porazni grome, tresi,
Tresi, gruhaj i lomi krvave gore moje,
Al' srpsku misô neće srušit adski bijesi,
Srbin će voljno pregnut za sreću zemlje svoje!

Al' gdje je sreća naša? O, Srbin sreće nema,
Zaludu lavskom snagom u smrtnu borbu kreće,
Kad hladna sudba uvijek nemilost grdnu sprema,
I na put slave naše bezdani ponor meće.

Nesrećni, jadni Đurđe, kako je teška kruna
Na glavi tvojoj! Teška kô onaj oblak mutni!
Tvoja je dijadema oštroga trnja puna,
Kô što je zemlja ova prepuna rana ljuti'.

Na svakoj tvojoj stazi crni te udes sreta...
O, umri, grešni starče, kad s tobom sreće nije!
Možda sa grobom tvojim sinuće zora sveta,
Na čelo srpske majke da zlatne vijence svije.


U Mostaru, 16. oktobra 1895.      





NE PRUŽAJ RUKE...        



Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!


1895.      





RUŽA             



U gradini ruža miri,
Na licu joj zorin sjaj;
Za nju samo vjetrić piri
I miluje slatki raj.
Lijepi cvijetak, ruža bijela,
Ona mi je misô cijela,
U oltaru duha mog -
Ona vjera, ljubav, bog.

Kad u času noći mirne
Tajanstveni šumi let
I grančice tanke dirne,
Ja osjećam miris svet:
To u milju tihog sanka
Razvija se mirisanka,
I kroz granja bujni splet
Njena duša diže let.

Buji, miri, cvijete bijeli,
Pratio te rajski hor,
Svatovi ti vijenac spleli
I doveli u moj dvor!
Na proljeću tvojih grudi
Da me vječno zora budi,
Pa da pjevam slatki poj:
Zoro moja, danče moj!


1895.      





RUŽIN SAN                 



Pitao sam ružu malu
Šta u tihoj noći sanja:
Da li danak, da li zoru,
Ili pjesmu milovanja.

A ruža se čisto trže,
Kao da je vjetrić krenu:
"Sanjam, sanjam, rajsko milje...
Slatki miris - kosu njenu".


1895.      





LJUBIM...                 



Ljubim kad blago pod purpurnim velom
Zasija milje zoričinih grudi,
Jer tad mi trepti po obzorju cijelom
Osmejak što ga tvoje lice budi.

Ljubim kad tajno lahorova krila
Pod nebo dižu pjesmu tica mali',
Jer tad mi zvoni tvoja riječca mila
Što sveti oganj na duši mi pali.

Ljubim kad milo svijetla jata čista
Zvjezdica drobnih po beskraju plove,
Jer tad mi sunce tvoga oka blista
I dušu diže u zlaćane snove.


1895.      





RAJSKI TALASI       



Kad pogledam grudi tvoje,
Čini mi se kao da su
Dva goluba zaplivala
Svetog raja po talasu.

Ja poletim tice grlit
Na srdašce moje vrelo,
Pa u talas svetog raja
Utopi se žiće cijelo.


1895.      





MOLITVA       



Ti si mirna, sjetno ćutiš,
Kao ruža uspavana,
A pogled si upravila
Put nebeskih blagih strana.

Ti se moliš, a nebo se
Tako ljupko na te smije,
Jer čistija nigda molba
Do raja mu stigla nije.

Oj, moli se! Taku molbu
Rado nebo sebi prima,
Tvoja molba biće svjetlost
Usred raja anđelima.


1895.      





NOĆ             



          Ne trepti list na grani,
          Niti se lahor kreće,
          Džbuni su uspavani:
          Trava i rosno cvijeće
Po tihom zraku siplju mirise daha svog.

          Sa jatom snova tajni'
          Anđeo mira bludi,
          U visu zvijezda sjajni'
          Rajska se pjesma budi
I po svjetovi zračni s njome se javlja bog.

          Podigni oči bajne
          Hramu nebesa tije',
          Nek vide zvijezde sjajne
          Najljepše zvijezde dvije
U kojima se rađa svjetlost života mog.


1895.      





TVOJ UZDISAJ       



Kad s uzdahom duše tvoje
Vjetrić digne laka krila,
I sa tihim lepršanjem
Stigne sjaju neba mila,

Više nije lahor blagi
Što nebeske traži vise -
S uzdisajem duše tvoje
U anđela pretvori se.


1895.      





***              



Probudiću oganj od plamene strasti,
Poletiću ludo - da obvijem rukom
Tvoje vito tijelo i da pijem slasti
Sa usana tvojih... Prećutaću mukom
Sve što sobom krije veo prošlih dana...
Ugušiću bole i sjećat se neću
Lažne vjere tvoje, - izvor mojih rana,
Što mi oko mute, što mi suze kreću.
Iz pepela mrtvog podignuću hrame
Uzdanja i sreće, pokoja i mira;

Povratiću snove iz grobovske tame -
Na prsima mojim zazvoniće lira
Da proljeće slavi uskrsnulih nada.
Da, sa usta mojih preletiti neće
Ni prekor, ni ruga, niti kletva jada
Za obmanu tvoju... Pun ushitne sreće,
Poletiću tebi, čist, bez sumnje crne,
Kô val što poleti kraju hridi one,
Pa je strasno ljubi, na njedra joj srne,
Dok razdrobljen o nju u bolima klone...


18. septembra 1895.      





VESTALKA                     
Uspomeni Vojislavljevoj                           



Rim počiva... Mirno ćute i hramovi i palate,
Samo straže od liktora razbludnike gradom prate.

I zahori pjesma strasna, pa u času mre i tone;
Samo Tibar jasno šumi i brzi se vali gone.

A u hramu, gdje mramorni kip boginje Veste stoji,
Još Vestalka mlada bdije i za časom čase broji.

Al' kô tica zarobljena, što sa bolom i sa tugom
U mrežama hladnih žica za slobodnim čezne lugom,

Tako s bolom čeznulo je mlado srce ruže ove:
Mila slika mladog momka grlila je njene snove.

Pred mramornim svetim kipom klečala je mnoge noći,
I s molitvom šaptala je drago ime u samoći.

Ona i sad za nj se moli i slatko mu ime zbori,
A pred kipom hladne Veste kandioce tiho gori.

Al' što drhtnu srce njeno? Što zablista pogled plavi?
U dubokoj polutami lijepo se momče javi.

Doveo ga ulaz tajni, zaštitnik mu nebo bilo,
I on opet grli dragu, grli svoje čedo milo.

Na usnama usne gore, na srdašcu srce bije;
Kroz okna ih mjesec gledi i nad slatkom tajnom bdije.

Al' na srca koja ljube često crni udes leti:
Pred boginjom Vestom hladnom ugasi se "oganj sveti".

Moma strepi i blijedi, na licu joj rumen sa'ne
Kô jesenji cvijet kad umre i pod rodnu granu pane.

Snagu kupi; hladnom kipu kô zbunjeno dijete leti
I bijelu ruku diže da potpali "oganj sveti".

Ali kasno, sve je kasno!... Pred njom budne straže stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.

Ona rukom srce steže, bolni pogled k nebu daje,
Pa kroz suze zadnjih snova milu sliku gledala je;

Gledala je crne oči, kovrdžaste mile kose,
Kô što sveli cvijet gleda sjajnu zoru ispod rose.

Gle, jutarnja svjetlost slazi, a dželati spremni stoje,
U dubini tamnog hrama hor samrtnu pjesmu poje.


9. decembra 1895.      





MOME ANĐELU              



K'o ljupki cv'jetak nježni, čednu, bajnu i milu
Iz jata zvjezdica sjajnih snio te anđ'o svet,
I tvome oku dao božanstvo, moć i silu,
Što s dveri duše moje pjesmici širi let.

U divljoj borbi sv'jeta, tvoja me ljubav diže
I vrelom snage bujne talasa moju grud;
Otkako tebe poznah nebu sam, Bogu bliže,
Molim se i uznosim njegov pravedni sud.

Moja se vjera budi, sreća mi snove zlati
Kad gledam sv'jetlu zoru čarobnog lica tvog;
I u snu i na javi moja te duša prati
I tebi v'jence plete moje ljubavi Bog!...


1895.            





U DUBINU DUŠE MOJE...              



U dubinu duše moje
Tvoj premili pogled pade,
Kao poljub sunca vrela
Na njedarca ruže mlade.

Oh, to sveti zračak bješe,
U kom rajsko milje leži:
Svaki duše osjećaj mi
Razvi se u cv'jetak svježi.

I sada je duša moja
Perivoj, gdje cv'jeće miri -
Svaki cv'jetak tebe sanja,
Tebi svoja njedra širi!


1895.            





***              



Ni prostor, ni sudba, što nam sreće brani,
Od mene te nikad rastaviti neće.
        Kad na poljsko cv'jeće
        Pada zračak rani,
Ja te gledam. Kad se zlatno sunce rodi,
Milujem ti vlasi. Kad mali slavuji
Zapjevaju slatko u šumskoj slobodi,
        Tvoj mi glasak bruji.
Kad lagani vjetrić kroz ružice pirne,
Ljubim njedra tvoja. U zv'jezdama sjajnim
Gledam oči tvoje; i sred noći mirne
Ja se molim za te anđelima bajnim...


1895.            





VJEČITA MLADOST              



Nikad moje srce ostariti neće,
U njemu će bujat' i pjesma i cv'jeće,
U slađanom žaru, što ga sreća budi,
Zgr'jevaće se duša, i krvca i grudi.

Uv'jek će mi ostat' cvjetna polja draga,
U njima me dizat' i mladost i snaga,
Sa ticama malim, što po šumi l'jeću,
Pjevati ću i ja proljeću i cv'jeću.

A ako mi pjesma ne bi laka bila,
Draga će joj moja uzdignuti krila,
Njene oči blage, dva sunašca s neba,
Pružaće mi milje, koje pjesma treba.


Mostar 1. jul 1895.    





ŠTO ZASTAŠE GRUDI MOJE?...              



Što zastaše grudi moje,
Kao da im nesta daha,
Kao da su promrznule
Od sumora i od straha?

Ćuti, ćuti, milje drago,
Sad mi duša u raj stupa,
Posred mora - oka tvoga
Zaljubljena krila kupa.


1895.                      





HODI, MILO ČEDO MOJE              



Ala l'jepo tvoje grudi
To ubavo cv'jeće krasi,
Pa slađani miris budi
K'o svilene tvoje vlasi.

I ja imam cv'jeća bajna
Koje tako milo cvati,
Sve ću cv'jeće tebi dati.

Duša moja perivoj je,
A u njemu čisto vrelo,
Hodi, milo čedo moje,
Ti uzberi cv'jeće c'jelo!


1895.                      





SJETI ME SE...              



Kad ti tajni glasak sjetni
    Mirnog sanka trgne slas',
Sjeti me se, cv'jete dragi,
    To je moje duše glas.

To je ljubav, što se diže
    Sa prestola srca mog,
    Pa se moli, da te srećnu
Vječno štiti blagi Bog!


Mostar, 28. oktobra 1895.          





LJUBI!...              



Ljubi, al' ljubav treba
    Da svetim žarom sjaje,
K'o jasno sunce s neba
    Čista i sv'jetla da je!

Kad stupaš njenoj stazi,
    Istina nek' te prati -
S ljubavlju anđ'o slazi,
    Što će ti sreće dati!

Ljubi! Život se kreće,
    I sve će naći kraj,
Al' tvoja ljubav neće,
    Nebo joj širi raj!


2. novembra 1895.          





JOŠ LJUBITI MOGU...         



Usahnuo izvor ushita i sreće,
Ne nosi me struja mladalačkih snova,
Sa grane života rasulo se cv'jeće
U beskrajnu pustoš pokojnih sv'jetova...

Nit' osmejak slatki milozračne zore
Ne vraća mi pokoj umrlijeh dana,
Nit' pjesmice mile, što se jutrom hore,
Ne vidaju grudi pod teretom rana.

Izlio sam suze i bez suza sada
Na pepelu nade i pokoja plačem,
I vjera mi gine, umire i pada,
K'o nevina žrtva oborena mačem...

Ja sam hudi mornar, kom' je sudba dala
S okeanom hladnim da se vječno bori,
Koji neće stići zoru ideala,
Niti slatku čežnju, što mu srce gori.

Niti više nemam ni snova, ni sreće,
Samo jedno blago propalo mi nije:
Još ljubiti mogu, još se izvor kreće,
Koji tvoja slika besmrtnošću grije!


1895.          





VJERUJ...         



Vjeruj u srce moje, sveta je iskra ona,
Što ga u plamen diže,
Kao molitva blaga zvukom jutarnjeg zvona,
Te s tobom nebu stiže.

Vjeruj u pogled ovaj, kome su mile i svete
Tvog' lica slatke draži,
I duši mojoj, što te, čisti, nebeski cv'jete,
Sa milovanjem traži.

Vjeruj u stisak ruke, s njime se želje daju,
Koje ti srce sprema,
Vjeruj, kao što i ja vjerujem, da u raju
Takog anđela nema!


1895.          





RAJ         



Na nebeskom svetom visu
Beskonačni živi sjaj,
Al' sve draži tamo nisu
Jer je u tvom srcu raj.

Oh, raširi dveri svete
Toga raja, gdje Bog sja!
Da u njemu, l'jepi cv'jete,
Vjerni anđ'o budem ja!...


1895.          





ČELA         



Gle kako je sitna, mala,
Tek je čuješ kad poleti,
Mala čela, al' je zato
Veličanstven rad joj sveti.

Hajd', zaviri skromnu kuću
Gdje čelica vr'jedna živi,
Hajd' pogledaj, pa se čudi
I velikom djelu divi!

U košnice radne čele
Niko blago metn'o nije.
Sama čela svojim trudom,
Slatkim medom napuni je!

Nikad nije čela marna
"Daj mi!" kao prosjak rekla,
Rano raneć', kasno kasneć'
Sama sebi blago stekla.

Pa hajd', braćo, k'o čelica
Da smo uv'jek duha čilog,
Da zbiramo slatke plode
U košnicu roda milog.


1895.          




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm