Stari most
Klikni na sliku
1894
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. BRANKOVA DUŠA
PRINT   2. POKOJNOM VOJISLAVU
PRINT   3. PRUŽI MI PEHAR...
PRINT   4. OTVORILA SI DVERI
PRINT   5. ***
PRINT   6. MIRNA NOĆ
PRINT   7. SVIJETLA JE MISO MOJA...
PRINT   8. SAHRANJENO MILJE
PRINT   9. LJUBIČICI
PRINT 10. U VEČERNJEM SJAJU
PRINT 11. O, PJEVAJ SRCE MOJE...
PRINT 12. IZ DALJINE
PRINT 13. POD PLAVIM NEBOM
PRINT 14. CVIJETAK U ROSI




BRANKOVA DUŠA        



Noć se sklanja... istok rudi,
    Vijencem kiti zoru sjajnu,
A kroz dušu i kroz grudi
    Čujem milu pjesmu tajnu.

Čujem kako glas se hori
    Koji vjerom krvcu krijepi,
A od milja duh mi gori
    U plamenu nada lijepi'.

Kô da s neba čeda mila
    Pružaju mi rajskog slada,
Kô da mi se zagrlila
    S njima moja duša mlada!

O ti mila pjesmo tajna
    Što mi duhu dižeš krila,
Jesi li se s neba sjajna
    S bijelim dankom razavila?

Il' to anđô zemlje moje
    Pjeva himnu vaskrsenja?
Ili srpska vila poje
    Sa visoka golog stijenja?

Ne, sa jatom rajskog svijeta
    Preko srpskih milih strana -
To Brankova duša lijeta
    Na osvitku bijelog dana.

Pa s visine svijetlog svoda
    Gleda vijenac Srbadije,
Gleda nadu svoga roda
    Kako složno kolo vije;

Gleda kako bratac brata
    Žarko ljubi, toplo grli,
Kako ruka ruku hvata,
    Kako narod sreći hrli;

Gleda snove, sliku nada,
    Što ih Branko s "Kolom" spleo;
Gleda vijenac bratskog sklada,
    Što ga Branko započeo;

Gleda kako svete kosti
    Miloševe nade zgrijeva,
Pa od sreće i radosti
    To Brankova duša pjeva...

Srbadijo, nado mila,
    Kreni snagom gorskog lava,
Nek pod nebo digne krila
    Srpska sreća, srpska slava;

Nek se kreće kolo lako,
    Kolo sloge, bratskog rada!
Tako će se, samo tako
    Razvit cvijetak naših nada.

Pričestimo duše mlade,
    Pričestimo srce žarko
Onim pićem što nam dade
    U "Rastanku đačkom" Branko.

Samo tako dušman slabi
    Što nam sreći lomi krila,
Samo tako Brankova bi
    Zadovoljna duša bila...


U Mostaru, 22. januara 1894.





POKOJNOM VOJISLAVU        



Sa tvojom Avalom dragom i naše stijenje plače,
        Plače i suze lije,
I srpska bijela vila čarobno svoje lice
        U crni veo krije.

Na javor-guslama našim pucaju tanke strune
        I zvuci tužno lete -
Da čistom suzom svojom orose kamen hladni
        Tvoje grobnice svete.

I moja duša leti svijetlom grobu tvome,
        Na kom je anđô blagi,
I bono tebi kliče: Vrati se, vrati nama,
        Naš Vojislave dragi!


1894.          





PRUŽI MI PEHAR...        



Pruži mi pehar vina i zagrij grudi mlade,
            Nek budu oganj, plam,
U talasima sreće nek tone srce bujno
            I gori dušin hram.

Kao što slavuj mali glasom ljubavi nježne
            Pozdravlja zorin sjaj,
Uvis dižući pehar slaviću i ja pjesmom
            Tvog lica čisti raj.

A posrnem li tako s napitkom duhovne snage,
            To nije grešna stvar:
Bogovi vino daju, pa slavimo ih sveto
            I ljubimo njihov dar!

Pruži mi pehar slatki, u kome ljupko blista
            Veselja mladi bog,
A nebu nek se diže plamena pjesma moja
            U slavu oka tvog!


1894.          





OTVORILA SI DVERI               
Z(orki)                     



Otvorila si dveri srca i duše sjajne
    I primila me u raj čiste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
    Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.

Ne lijem suze više, niti me misô bludi
    Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rađa, snova mi nebo rudi
    I blista svetim žarom čarobne slike tvoje.

Kô svježi poljski vjetrić, kô bujna gorska vrela,
    Sad mi se život kreće kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno čekô, sve što mi duša htjela -
    U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.

Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
    U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
    Sreću što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.


1894.          





***               



Pjevaj joj, srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog veličanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se lijeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek njena slika stoji
I miljem draži svoje nebeske daje sile,
Nek bude zvijezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog života i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. Nek čisti, jasni glasi
Dignu je letom svojim u jato zvjezdica sjajnih,
Kao što mene dižu njene anđelske krasi
U svjetlost božjeg raja, u krilo svjetova tajnih.


1894.          





MIRNA NOĆ              



Popijeva slavuj međ' lišćem, u gaju,
    I slatkim glasom mirni zračak puni;
Rosica pada i biserjem drobnim
    Svilena njedra cvjetićima kruni.

Sa gustog granja, što se nježno svilo,
    Prolijeće vjetrić i dolinom bludi,
I traži cvijeće i, pun slatkog milja,
    Ispija miris sa svježih mu grudi.

I ti si cvijetak, pun čistote blage,
    I punan raja i anđelske draži,
A moja duša vjetrić je što bludi
    I samo tebe, milo cvijeće, traži.


Beč, 3. juna 1894.     





SVIJETLA JE MISO MOJA...           



Svijetla je misô moja kô nebo svijetlo što je
            Kada ga sunce krasi,
Kô zora svijetlog maja, kad dižu himne svoje
            Slađani šumski glasi.

Čarobna kao sanak što ga u svome raju
            Nježni anđelak sniva,
Kô topla ljubav što se u tajnom zagrljaju
            Mlađanog srca skriva.

Čedna kô golub bijeli; kô ljubičica plava
            Prepuna slatkog mira;
Dična kô lavor-vijenac što ga pjesniku dava
            Boginja zvučnih lira.

Čista kô blage suze što ih u veče tajno
            Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
            Sa kog me sunce grije!


1894.            





SAHRANJENO MILJE                 



Sahranjeno milje: na ružinom granju
    Ne njiha se cvijeće - da leptira hrani,
Nit' se čuju zvuci ljubavnog pozdravlja -
    Hladna zima steže, hladni sviću dani.

Prsnuli putiri u kojim' se rosa
    Na uranku sjala kô biserje drobno,
Pod sumornim nebom duh poraza stiže
    I kroz pusta polja zajauče zlobno.

Kô da grudi steže dah grobovske vlage
    Kad kroz suho lišće mrazni vjetar du'ne;
Mrtvo šuma sniva i snuždeno ćuti,
    Kao kralj bez skiptra, bez vijenaca i krune.

Ne treperi listak, niti slavuj slijeće
    Da u mirnom hladu slatku ljubav zbori,
Niti potok šumi, nit' se život rađa -
    Mrtvo je u zraku, mrtvo je u gori.

Ali moje srce osjeća i živi,
    Anđô mladih snova diže me i nosi
U vijence od ruža - u zagrljaj tebi,
    Gdje se vjerom krijepim kô cvijetak u rosi.

U jasno sunašce, tvoje oči blage,
    S okriljenom dušom pogledi mi lete;
Oko mene cvijeće od najljepše šare,
    Pa se nježno cvijetak sa cvjetićem plete.

Ja milujem pramen tvoje kose bujne,
    Pijem vreli poljub, što me u raj nosi,
A duša mi tiho svijetlog boga slavi
    Što mi dade cvijetak kog zima ne kosi.


U Mostaru, 9. decembra 1894.   





LJUBIČICI                 



U milju mladosti drage opet se javljaš nama,
               Pitomi, lijepi cvijete;
Već tvoje listiće male plavetno nebo kruni
               Kapljom rosice svete.
U slavu čednosti tvoje bezbrojne tičice male
               Nebeske pjesme poju,
Kroz sive maglice guste purpurni sunčevi zraci
               Šalju ti ljubav svoju.
I moja duša, evo, s ushitom tebi stiže,
               Vjesniče dana sveti',
I s tvojim mirisom blagim u svjetlost sunčeva zraka
               S nebeskom nadom leti.


1894.           





U VEČERNJEM SJAJU            



Srebrna rijeka blista se i gori
     U rujnom plamu večernjega sjaja;
Prelijeće vjetrić i sa granjem zbori
     O slatkom milju proljetnjega baja.

U lakom čunu, zadovoljan danom,
     Oprezni ribar obali se kreće,
Da slatko zaspe pod vrbovom granom,
     Gdje blago miri zagrljeno cvijeće.

Sa plodnih polja, što ih kruže gore,
     Vesela krda u seoce kreću,
Pastirske pjesme s pozdravom se hore
     I svježim zrakom drhte i prelijeću.

I slavuj pjeva; sa rosnoga granja
     Gubi se glasak sve dalje i dalje,
I nježnom pjesmom čednog milovanja
     On lijepoj ruži svoju dušu šalje.

O, pjevaj i ti, pjevaj, srce moje,
     Anđelu svome što te s nebom spaja!
U slavu njojzi neka pjesma poje
     Kroz blago krilo večernjega sjaja!


Novi Sad 1894.           





O, PJEVAJ SRCE MOJE...            



Pjevaj joj srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog veličanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se l'jeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek' njena slika stoji
I miljem draži svoje nebeske daje sile,
Nek' bude zv'jezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog života i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. nek' čisti, jasni glasi,
Dignu je letom svojim u trepet zvjezdica sjajnih,
Kao što mene dižu njene anđelske krasi
U svjetlost božjeg raja, u krilo sv'jetova tajnih.


1894.           





IZ DALJINE            



Među rosnim cv'jećem, na pitomoj ravni,
    Ja o tebi sanjam, moje milje bajno,
A slađana pjesma iz šumica tavni'
    Podiže se k nebu u sunašce sjajno.

Uokolo mene gledam vite jele,
    Što ponosno vrhom u nebo se penju,
A u polju mome, rumene i b'jele,
    Uz pjevanje milo zlatno klasje ženju.

Po stazici uskoj, što iz gore vodi,
    S punom korpom cv'jeća i jagoda rujnih,
Planinsko djevojče kao paun hodi,
    A vjetrić joj mrsi pramen kosa bujnih.

Naokolo mirna seoca se b'jele,
    Iz pastirske frule slatki glas se vije,
A strašivi zeko, letom lake str'jele,
    Protrči kroz travu i u džbun se skrije.

Iz daljine ove ja ti širim ruke
    I u sanku grlim struk tvoj, cv'jete bajni,
I dižem se s tobom kroz čarobne zvuke
    U nebesa zlatna heruvima sjajni'...


U Glajhenbergu, 6 juna 1894.





POD PLAVIM NEBOM            



Pod plavim nebom s čistom
    Rosicom cv'jetak miri,
Vjetrić se igra s listom
    I laka krila širi.

Potočić jasno šumi
    U miru i samoći,
A vali pričaju mi
    Ljubavi slatke moći.

S trepetom želja tajni',
    Slavujev pozdrav stiže,
I jatu zv'jezda sjajni'
    Čista krioca diže.

U sjaju snova l'jepi'
    Ja pijem pehar sreće,
K'o rosu, što ga kr'jepi,
    Milo i nježno cv'jeće.

Okriljen duh mi poje,
    Prepunan milja sviju,
K'o da ga oči tvoje
    Slatkim sunašcem griju.


Mostar, 6. jula 1894.       





CVIJETAK U ROSI            



U plamu rujne boje
    Daljni se istok sjao,
S ljubavlju pjesme svoje
    Slavuj je ružu zvao;

Večernjeg zvona zvuke
    Vjetrić je nosio širom -
Ti si skrstila ruke
    S pobožnim, slatkim mirom.

Molila ti se blago
    Za bolje roda svoga,
Za svoje Srpstvo drago
    Zvala si Spasa Boga;

Tvoje su usne male
    Šaptale r'ječju tajnom,
I čiste suze sjale
    U tvome oku sjajnom;

A ja sam u tebi, čedo,
    U tebi, zv'jezdo čista,
Najljepši cv'jetak gled'o
    U rosi kako blista.


Mostar, 19. jula 1894.       




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm