Panorama Mostara
Klikni na sliku
1892
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. SVETA JE PJESMA...
PRINT   2. KLETVA
PRINT   3. BRAĆI
PRINT   4. PRITAJI SUZE...
PRINT   5. NA SESTRINOM GROBU
PRINT   6. VEČE
PRINT   7. ***
PRINT   8. ***
PRINT   9. ***
PRINT 10. ***
PRINT 11. RUŽI
PRINT 12. PRED PROLJEĆE
PRINT 13. PUNA DUŠA
PRINT 14. ANĐEO LJUBAVI
PRINT 15. SNOVI
PRINT 16. MAJČIN GOVOR




SVETA JE PJESMA...        



Sveta je pjesma što kroz ponoć zvoni
    Sa zlatne lire anđelića bijeli';
Svete su suze što ih veče roni
    I nježnom cvijeću na listiće dijeli.

Sveti su boli što kroz dušu stižu
    Setrice mlade kada žali brata;
Svete su misli što pjesnika dižu
    U daljne sfere, u zvjezdana jata.

Svet je i šumor lahorovog krila,
    S pjevanjem slavlja što dolinom bludi,
Al' koja viša svetinja bi bila
    Od suze što je čista ljubav budi?


Mostar, 20. oktobra 1892.





KLETVA        



Je li to pomam podzemnoga bijesa,
    Što mrkle noći kroz turobnu tamu
    Ledenom stravom u dušinom hramu
        Spokojstvo stresa?

Je li to vjetar što krilatim hukom
    Jeseni mutne navješćuje dane?
    Ili to munja zadrhti i plane
        I ječi zvukom?

Ne, to je uzdah, što s cikotom stiže,
    Srbinske majke iz ranjenih grudi;
    S vihorom jada on kroz ponoć bludi
        I kletvu diže...


U Mostaru, 10. oktobra 1892.





BRAĆI                   



        Milje, što trenut
        Života krasi,
        Mladosti ljupke
        Zlatni su časi.
        A mladost šta je
        Neg' cvjetak ubav,
        S kime se grli
        Sreća i ljubav.
Pa digni pehar, nek s' hore glasi,
Nek rujno vino žeđu nam gasi!

        Kô srebren talas
        Potoka čista
        Nek sija lice
        I oko blista!
        Nek ognja plamen
        Diže nam grudi,
        A struja milja
        Krvcu nam budi!
Kô orô što se s oblakom grli,
Na krilu sreće nek duh nam hrli!

        U poznu jesen
        Našijeh dana
        Život će biti
        Kô gola grana;
        Prsnuće putir
        Nebeske slasti,
        Klonuloj duši
        Ushit će pasti...
Pa dok je mladost, nek s' hore glasi,
Nek ljubav sveta dane nam krasi!


U Mostaru, 1892.





PRITAJI SUZE...                        
Posvećeno drugu P(eri) M(isiti)                                



Pritaji suze! Neka duša plače,
Al' tvoje oko neka svijetlo biva;
Zar ljudi znaju šta te suze znače
I onu ljubav što s' u njima skriva?

Onamo hajde - u svetinju mira,
Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
Gdje nježno svijeće laki lahor dira
I svet mu miris na krioca diže.

Tu neka suze padaju na cvijeće
Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
Niko ih tamo razumjeti neće -
Suze su rosa koju cvijetak voli.

Tu plači, plači i izvidaj grudi.
Al' kad se nađeš međ' ljud'ma, u krugu,
Ponosna čela, svijetla oka budi,
Kao da nikad nisi znao tugu.


17. novembra, 1892.                   





NA SESTRINOM GROBU              



Sve prolazi, pada,
Sve zaborav krije,
Ali moja tuga
Još prestala nije.

Još jednako srce
Uzdahe mi vije,
Još jednako suza
Za tobom se lije.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.

Ja se sjećam, sjećam
Onih zlatnih dana
Kad kucahu naša
Srca razdragana.

Ja se sjećam svega:
Kad, prepuni sreće,
Po poljani ravnoj
Izbirasmo cvijeće...

Oh, sjećam se, sjećam
I ljubavi tvoje,
Sa kojom si uvijek
Susretala svoje.

Što se više sjećam
Sve je tuge više,
Još ne može duša
Sliku da ti zbriše.

Sve prolazi, pada,
Ali tuga tajna
U mojoj je duši
Kao vječnost trajna.

Valjda samo "časak"
Što me minut neće -
Sa srca mi, duše
Tu tugu odnijeće.

Ja ne mogu, sejo,
Uvenuli cvijete,
Zaboravit nikad
Uspomene svete.


U Mostaru, 21. januara 1892.      





VEČE              



Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:

Kad svaki zračak onih zvijezda mali'
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;

Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom...

I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;

I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al' moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.


16. septembra 1892.      





***        



Kad svene milja dragocjeno cvijeće
    I minu pjesme što sa nade zvone,
Besvjesno kad ti mutni pogled lijeće,
    A sjetno glava na grudi ti klone,

Ti tražiš mjesto poznato i milo,
    Daleko tamo od svijeta i ljudi,
I skrstiš ruke na umorno krilo,
    A more tuge pritiska ti grudi.

Al' ti se preneš kô iz dugih snova,
    Zaplamti duša što u bolu tone:
Ti čuješ glase s jatom lahorova
    Nad tobom kako tajanstveno zvone.

Sa tvoga lica osmejak polijeće
    I opet s vjerom zagrle se grudi,
S talasom milja krvca ti se kreće,
    A čelom zračak ushita se budi.

Pred tobom sve je kô što j' nekad bilo,
    Ti grliš svijet rukama objema,
A tvoje oko što je suzu lilo
    Radostan pogled u visine sprema.

Al' začas opet sva čarobnost minu,
    I tvome oku sve je isto tavno,
Jer to su glasi što ih prošlost vinu
    Sa mrtve sreće, zakopane davno.


Mostar, 26. septembra 1892.      





***             



U svetom času ponoćnjega mira,
Kad tiha rosa počiva na bilju
I bezbroj zvijezda s dalekog svemira
Ljupko se smiješi u anđelskom milju;

Kad blagi šumor mirnim zrakom plove
I nježno cvijeće o zorici sanja:
Tajanstven glasak mami me i zove
Na drago mjesto našeg milovanja.

Kô rujna zora što slavuju budi
Milinom slatkom ono srce sjetno,
Tako taj glasak napuni mi grudi
I dušu diže na prestolje cvjetno.

I prošle sreće zatrepere krila,
Na mrtvoj vjeri zablista se nada:
Preda mnom sine tvoja slika mila
Čarobnim miljem kô boginja mlada.

Sa bajnog prama tvoje guste kose,
Što divno pada na bijele ti grudi,
Mirisi slatki u nebo me nose,
Daleko tamo od svijeta i ljudi.

Ja željno gledam tvoje lice bajno
I nježni osmjeh što mi svemoć sprema,
A srce vrisne, zaplače očajno:
Ja ruke širim - ali tebe nema...

Zaludu pogled u beskrajnost bludi,
To samo bješe prizrak noći tavne;
Ja spustim glavu na umorne grudi
I nijemo snivam cvijet prošlosti davne.

A hladni vjetar leluja mi vlasi
I šumom tone sred ponoćnjeg doba -
Kô svete tuge prekidani glasi,
Kô tajni uzdah sa pustoga groba.


1892.      





***             



Koliko puta kroz beskrajne snove
Kad duša bludi u nečujnom letu,
Tajanstven glasak mami me i zove
Daleko tamo čarobnome svijetu,
Gdje ljupko milje i mladosti sveta
             Vječito cvjeta.

Oh, kad bih imô tako silne snage,
S tobom bih, dušo, na mlađane grudi,
I vinuo se u predjele drage,
Daleko tamo, kuda misô bludi,
Kud duša zove raširenim letom,
             S ljubavlju svetom.

Na tihom krilu pokoja i sreće,
Gdje svjetske borbe ne čuju se glasi,
Pili bi miris što ga lijeva cvijeće,
Lahor bi tvoje lelujao vlasi,
A vječna himna oko nas bi bila,
             Nebu se vila.

U lakom čunu plovili bi ti'o
Po plavoj rijeci bisernijeh vala,
Nad nama cvrkut slađan bi se vio
Od šarenih tica i bezbrojnih ždrala,
Nebu bi duše letile nam mirne
             Kô miris smirne.

U vedre noći, zvjezdane i bajne,
Čuli bi nimfu gdje se dolom kreće,
I pjeva pjesmu ljubavi beskrajne
I njome njiha travicu i cvijeće,
I bludi dalje i u noć se gubi
             Kô zvuk što ljubi.

Al' kad nam java krati želju milu,
Daleko kad se drago mjesto krije,
Hajdemo, čedo, na dušinu krilu
Onamo gdje se vječna mladost pije;
Poljupci čisti kao kaplja rose
             Neka nas nose!


U Mostaru, 23. jula 1892.    





LJELJOV DAR            



U zoru ljupkog maja cvjetnu sam ružu brao;
Zanesen bajom njenim nepomično sam stao,
A Ljeljo, nestašni Ljeljo, na rame moje pade,
Milujući me rukom nježno govorit stade:

"Ostavi ružu čelam', sa njene svježe krune
Slađanim medom neka košnice svoje pune;
Pusti leptira malog neka veselo lijeće
I ljubi pramaljeće rosno i mlado cvijeće.

U mome bogatom vrtu obilno cvijeće cvati,
Jedan ću mio cvjetak u tvoja naručja dati:
Ta gledni djevojče ono! Zar nisu od ruža sviju
Njezine usne ljepše, usne što ljubav piju?

Kô osmjeh rane zore njezino lice rudi,
A burom želje žive talasaju se grudi,
Čarobni pogled njeni u duši nebo stvara -
Nek ona bude tvoja, eto ti moga dara!"

I kad te poznah divnu, kao munjevna strijela
Pojuri žićem cijelim mlađana krvca vrela.
Ostavih ruže, nek ih čelice čedne piju,
A duša tebi letnu prepuna milja sviju.

Kao mirisom svojim leptira cvjetak ubav,
Poljupcem ti si tvojim primila moju ljubav, -
A Ljeljo i sad lijeće i maše svojim krilom.
Hvala ti, hvala Ljeljo, na tvome daru milom!


1892.            





RUŽI            



Simvole blagi mladosti i sreće,
Ti sveta biljko zanosnoga mira,
Duša ti, evo, tihu pjesmu kreće -
Sa ljubav-žice tebi zvoni lira.

Volim ti njedra, što ih draži grle,
Za kojim' slavuj premire i žudi;
Nebeski miris tvoje duše vrle
Slatka je hrana mlađanih mi grudi.

Nekad sam vesô dolazio tebi,
Srce mi bješe u plamenu nada,
Al' sreća moja trajnog sjaja ne bi,
Srušenom vjerom pristupam ti sada.

Na ovom mjestu, pokraj ovog džbuna,
Prva je ljubav obasjala mene,
Ovdje je duša radovanja puna
Prhnula nebu sa miline njene.

Al' gdje je sada onaj anđô lijepi?
Gdje vreo poljub sa usana rujnih?
Kô noćni prizrak, što putnika krijepi,
Vidim je samo posred snova bujnih.

Daljina nijema razdvaja nas sada -
U mrtvoj tami pogledi se gube,
Sudba je trgla cvjetak našeg nada,
Srca se naša ne smiju da ljube.

Možda će vrijeme zaborava krilom
Presušit izvor bonom uzdisanju,
Al' svakog časa sa ljepotom milom
Ti, draga ružo, sjećaćeš me na nju...

Sjećat na noći zvjezdane i bajne,
Na bijele ruke, usnice i grudi,
Na meke kose i na oči sjajne,
U kojim' nebo s milinom se budi.


U Mostaru, 1892.        





PRED PROLJEĆE            



Kô duša kad se vrati utjeha, pokoj i nada,
Vedri se nebo milo. Radosni sunca gled
Razgoni zimske studi, na snježne gore pada
               I tvrdi topi led.

Već nam po koji glasak slavujak šalje mali,
I njime nježno budi svoj mili, znani gaj,
A s bujnog cvjetnog jutra prelijeću skladni ždrali
               U dalek tamo kraj

Na vale Dunava plavog. Sa mladom dušom vrelom
Ljubim vas, vjesnici sveti oj doba radosnog!
Na lakom vašem krilu pones'te Srpstvu cijelom
               Pozdrave srca mog!


U Mostaru, 28. februara 1892.





PUNA DUŠA                  



Puna duša, srce smjelo,
    A sa lica ushit l'jeće,
Slatkog milja bujno vrelo
    Kroz dušu se blago kreće.

Na pepelu mrtvih nada
    Boginja se mira budi,
Zagrijana krvca mlada,
    Napojene srećom grudi.

Šta mi vječnu goni tugu
    U svetinji noćnjeg mira?
Da li pozdrav, što u krugu
    S anđeoskih zvoni lira?

Ili pjesma, što iz granja
    Zvjezdicama slavuj poje?
Ne, To duše tebe sanja
    Na oltaru vjere svoje...


Mostar, 10. novembra 1892.





ANĐEO LJUBAVI              



Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
     Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
     Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
          S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
     Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
     Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
          Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
     Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
     Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
          I svetu grli liru.


1892.         





SNOVI              



Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
    Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
    Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
    Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
    Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
    K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
    U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
    Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
    I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
    K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
    Na mutnoj javi ja sam suze lio...


6. novembra 1892.         





MAJČIN GOVOR                    



Slušao sam slatki žubor
I strujanje gorskih vala,
Ljupku pjesmu, što je jutrom
Nebu šalje tica mala.

Slušao sam blagi šapat
Što se s rosom ljubi cv'jeće,
Svetu himni, što je anđ'o
U tišini zv'jezda kreće.

Slušao sam zvuk zefira,
U bokoru ruža mlad',
I u sjenci gusta granja
Mili cvrkut slavujčadi.

Al' tvoj govor, mila mati,
Slađi je od svakog glasa,
Slađi nego zvuk zefira
I brujanje sa talasa.

Tvoj je govor mili pozdrav,
Koji tako srce diže,
Sa njime mi rajska pjesma
U mlađanu dušu stiže!

Tvoj je govor sveta himna,
Koju nebo slavom prati;
Ja sam srećan, ja se dičim,
Što se Srbin mogu zvati!


U Mostaru, 21 januara 1892.         




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm