Kujundziluk
Klikni na sliku
1889
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. DIVNA JE ZORA
PRINT   2. BOLNIK
PRINT   3. GOLOM STIJENJU
PRINT   4. MORNARU
PRINT   5. AKO HOĆEŠ...
PRINT   6. IMADE VAS MNOGO...
PRINT   7. NADA
PRINT   8. PRED ZORU
PRINT   9. ROB
PRINT 10. GDJE MNIDIJAH...
PRINT 11. LAV
PRINT 12. NA OČEVU GROBU
PRINT 13. OJ ISTOČE...
PRINT 14. SLATKI SANČE!
PRINT 15. U GAJU
PRINT 16. TVRDA STIJENA
PRINT 17. SRBADIJI
PRINT 18. PEPEO SVETOG SAVE
PRINT 19. NA BRIJEGU
PRINT 20. MOJE SRPSTVO
PRINT 21. NEMILOSNOM BOGATAŠU
PRINT 22. NOVI SRPSKI MAČ
PRINT 23. CRNKU
PRINT 24. JA TE LJUBIM...
PRINT 25. PRED PROLJEĆE
PRINT 26. TA, KO MOŽE?...
PRINT 27. SUNČA SE...
PRINT 28. KOGA DA POŠTUJEMO?
PRINT 29. GLEDAO SAM NEBO...
PRINT 30. MLADI MORNAR
PRINT 31. NA OBALI
PRINT 32. ŠEGRČE
PRINT 33. NA MORU
PRINT 34. NA POSAO



DIVNA JE ZORA              



Divna je zora
Kad jutrom s gora
    Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
    Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
    Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
    Kô pjesme klik.


U Mostaru, 19. maja 1889.





BOLNIK                          



U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje,
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
            Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"
Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti
I blago zborit poče ta neba čista duša:
"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,
            Njom dizô narod sveti,

I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,
I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:
"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?
            Srpske sam krvi ja!

Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
            U njojzi nada sja.

Pjevaću pjesme one koje sa duše gone
            Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,
Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -
            Ja nisam slaba žena!

Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđô gore.
A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,
I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka
            Trže se bolnik mlad.


U Dubrovniku, 29. decembra 1889.            






GOLOM STIJENJU              



Gledao sam sinje more,
Mnoge rijeke, mnoge gore,
    Mnogi ubav kraj;
Gledao sam mnoga sela,
Gdje žubore hladna vrela,
Gdje tičica prevesela
    Sunčev zdravlja sjaj.

Ali ništa, stijenje milo,
Srce nije prisvojilo
    Mlađano mi - kao ti;
Ništa dušu moju tako,
Plahovito, silno, jako,
Bujno, snažno, vrelo, žarko,
    Sa ljubavlju ne napi.

S tobom mi se srce veže,
Tebi moje želje teže,
    Ti si predmet sanka mog;
Tu mi srpsko cvijeće cvjeta,
A vila ga čuva sveta,
Oko njega brižno lijeta, -
    U nadi je štiti bog.

Pa zdravo mi, stijenje golo,
Milo gnijezdo sokolovo,
    Gdje s' Milošev rađa soj!
Ja te ljubim žarko, vrelo,
Kao majka čedo bijelo,
Kao slavuj goru, vrelo -
    Za te živi sinak tvoj!


U Mostaru, 21. januara 1889.






MORNARU        



Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
     Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
     Nek udari u talas!

Hajde, hajde preko mora,
Ne malakši od umora,
     Traži luku cilja svog!
Nek poteče znoj ti s čela,
Nek zaplamti krvca vrela
     U grudima srca tvog!

Kad se smrkne, kad navali
Bjesni vjetar, gordi vali
     U pomami paklenoj,
Čvrsto stani, soko budi!
Ne salamaj stravom grudi
     Na pučini nesitoj!

Sve teškoće, nepogode,
Svaku muku i nezgode,
     Što će stati na put tvoj,
Trpi smjelo, trpi brate;
Vjera, nada nek te prate,
     Kao stanac kamen stoj!

Pa ćeš tako preko mora,
Preko mora i ponora
     Stići luci, cilju svom,
Odmarat se od umora,
Gledat kako ljepše zora
     Rudi, sviće žiću tvom.

Hajde, hajde brodi smjelo,
Razapinji jedro bijelo
     Uz veseli pjesme glas!
Nek se laka šajka vine
Preko mora u daljine,
     Nek udari u talas!


U Mostaru, 25. marta 1889.






AKO HOĆEŠ...        



Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...


1889.      






IMADE VAS MNOGO...        



Imade vas mnogo - ta ko bi vas mogô
Izbrojati,
Svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara,
Sa srebrom i zlatom, milionim' para.
Dvori vam se velji u visinu dižu,
Ali nikad, znajte, do neba ne stižu, -
U nebu je vječnost, u njima je nije,
Vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.

Imade vas mnogo sivih sokolova!
Riječi su vam jače od burnih valova,
Al' sokoli nikad ne puze, ne gmile
Ni onda kad na njih jurnu groma sile,
A vi znate, znate, oj "sokoli s riječi",
Puziti kô crvi, sred prašine leći,
Ostaviti braću nek ih dušman tare,
Samo da stečete "obećane dare"...

Imade vas mnogo sa blagijem likom,
E bi rekli: o zlu ne mislite nikom,
E bi rekli: da ste s neba anđô pravi,
Što istinu ljubi, koji boga slavi,
Al' u duši vašoj ništa drugo nije
Do crnog demona, - tu se zlobno krije.

Imade vas mnogo... Kakvijeh vas nema?!
Ali vas je malo
Kojima je stalo
Do naroda svoga
Tužna, paćenoga.
Malo vas je, malo sa poštenja da se,
Sa vrlina vaših imena vam glase;
Malo vas je, malo na braniku prava,
Malo vas je glava, -
Malo vas je, malo sa srcem u grudi,
Malo vas je - ljudi!


1889.      





NADA                



Kad oblaci nebo skriju,
    I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
    Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
    Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
    Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
    Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
    Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
    Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
    Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
    Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
    Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
    Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
    "Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
    Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
    To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
    Kroza mrklu tavnu noć.


U Mostaru, 17. februara 1889.      





PRED ZORU                



Mrkla se ponoć gubi i tavna sjenka njena;
Suri se orô budi sred mrkih, golih stijena
    I željno očekuje zoru i sunčev zrak.
Umukla mrska sova, sve ređi glas joj biva;
Daleko, daleko bježi, od svjetlosti se skriva,
    Od lika svete zore što kopljem lomi mrak.

Vedrije nebo biva. I gle, istok već rudi,
U cvijetnom mirnom gaju sjetni se slavuj budi,
    Istoku pozdrav šalje, sa pjesmom ljulja kraj
I zove zoru dragu da rodi danak bijeli,
Da iz sna budi, diže oni divni i vreli,
    Okrijepljen božijom silom, slobodni sunčev sjaj.

Oj, svani, svani, zoro! Razagnaj tminu kletu!
Oh, daj nam, daj nam danak, svjetlosti iskru svetu,
    Ta dugo nas je trala ta kivna, teška noć.
Bolne su naše grudi... Daj nam svjetlosti nove!
Ostvari one slatke paćene duše snove!
    Oj, svani, svani, zoro, probudi silu i moć!


U Mostaru, 15. aprila 1889.      





ROB                



U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje;
    U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka,
Okolo njega guje i akrepi se roje,
    Memla ga bije jaka.

Ali mu ipak licem po koja radost sine:
    U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva,
Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine
    U nadi srce zgrijeva.

Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti!
    U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj,
Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti
    I ropstvu biće kraj!


1889.      





GDJE MNIDIJAH...                



Gdje mnidijah da je
    Mirisavi cvijet -
Tu j' otrovna biljka,
    Tu je pakô klet...

Gdje mnidijah da su
    Izvori vrline -
Otrovna su vrela,
    Otrovne gorčine.

U kom srcu mišljah
    Da žar pravde tinja -
To je srce pusto,
    Kukavica sinja.

Koju dušu držah
    Da ljubavi diše -
Satana je mrska,
    Od pakla je više.

O kom mišljah da je
    Svojoj vjeri stanac -
Sa poganom dušom
    Rodu kuje lanac.

Koji za rod bjehu
    Na braniku prvi -
Sad eto ih - gmile
    U prašini crvi.

O kojima mišljah
    Da dom srećni krune -
Sa krvavom suzom
    Sad ih narod kune.

Kog čuh zborit: "Istina
    Od sveg mi je draža!" -
Sad je pljuje, gazi
    Malodušna laža.

Gdje mnidijah da je
    Mirisavi svijet -
Tu j' otrovna biljka,
    Tu je pakô klet.


U Mostaru, 23. jula 1889.      





LAV            



Iz slobodne gore mile, domovine njemu svete,
     Nagnaše ga bezbožnici u gvozdene šipke klete.
Nemilosno nemilosnih fijučući bič na nj pada,
               Da mu lavsku snagu svlada.

A on samo ponosito uzgorenom glavom stoji,
     Bez jauka i bez piske fijučući bič on broji;
Nijemo stoji, trpi, snosi, a u oku iskra sijeva
               Pravednoga svetog gnjeva.

Haj, bijte ga i mučite, spravljajte mu jade nove,
     Bezbožnici bez milosti, gadne duše demonove,
Al' puziti nikad neće lav pred vama sred prašine,
               Voli heroj da pogine.


1889.      





NA OČEVU GROBU            



Baš kad svanu pramaljeće,
Kad izniče šaren cvijet,
Kad s' probudi punan sreće
Iz mrtvila cio svijet;

Kad mišljasmo preveseli
U zeleni hodit gaj
I uživat oni vreli,
Taj jutarnji sunčev sjaj;

Kad mišljasmo trčat gori,
Uz veseli pjesme glas, -
Zao nam se udes stvori,
Plač i tuga stiže nas.

Ti nam ode, oče dragi,
Baš na sveti Đurđevdan;
Tebe zovnu bože blagi
U nebeski vječni stan.

Ti izdahnu iznebuha,
Tek za jedan tili čas.
Ljuta bolja tebe svlada,
Ne nađosmo tebi spas.

Obvio te sanak vječni,
Tvom životu dođe kraj...
Ti ucvijeli sinke tvoje -
Čuješ li nam, oče, vaj?

Zbogom, oče, diko naša,
Spavaj mirno vječni san!
Bog ti dao srpskoj duši
U svom raju sveti stan!

Zbogom, oče!... Na grobu se
Opraštamo s tobom mi,
Al' u srcu sinak' tvojih
Tvoj će spomen živiti.


U Mostaru, 24. aprila 1889.    





OJ ISTOČE...            



Oj istoče, oj rumeni,
Sitnim zvjezdam' nakićeni,
Sjajnom zorom zagrljeni,
     Oj, divno li sjaš!
Oj, divno li rajske gore
Božanstvene svete dare
     Ispod krila razvijaš!

Sa tebe nam najpre sine
Zlatno sunce, pa se vine
U nedogled, u daljine,
     Šireć svijetu zagrljaj,
Pružajuć nam milo svima
sa vrelijem poljupcima
     Ružičasti onaj sjaj.

Još nam tihim glasom zbori.
"Neka svako dobro tvori,
Nek se trudi, nek se mori,
     Ta ljenost je sram;
Preziri je Srpče svako,
Budi krepko, budi jako,
     Budi živi plam!"

Oj istoče, oj rumeni,
Zvjezdicama nakićeni,
Svijetlom zorom zagrljeni,
     Ta divno li sjaš!
Ti sa lučom zraka tvoga
Silu mraka nemilnoga
     Jednim mahom otimaš.


1889.            





SLATKI SANČE!            



Slatki sanče, mili dragi druže
Mladalačke zanošljive duše!
Ao sanče, šta bi od nas bilo,
Da nas tvoje još ne tješi krilo?
Ti nas čaraš, ti nam duši stvaraš
Nove dane slavom obasjane,
Ti nam vraćaš uvehnuto cv'jeće,
Ti nam vraćaš ono sunce sreće
Što je davno s našeg neba palo,
Pa se u grob hladni stropoštalo.
Ti nam vraćaš, ao sanče mili,
Novu snagu izgubljenoj sili...
Ti nas dižeš na prestole moćne,
I od tame rastavljaš nas noćne.
Sve to, sanče, ti nam duši stvaraš,
Sve to, sanče, nama obećavaš.
Ali, sanče, sve je to badava:
Jer u grobu srpska sloga spava...
Prezrena je od sinova svoji'!
Usamljena s tugom dane broji...
Ao, sanče, sve je, sve badava:
Jer brat brata za zlato prodava,
Pljuje ime, vjere se odriče,
U duši mu crni pak'o niče,
Ne zna Boga - ne znala ga sreća! -
Krsta huli, Hristova raspeća,
Nevjernik je - svoju vjeru m'jenja,
Nema duše nit' ima poštenja;
Sa jatom se tuđijem udruži
Pa na štetu roda njemu služi...
Rodu plete oštre biče muka -
Pratila ga kletva kao Vuka!
Koljeno mu utrlo se crno,
U ponora vječnoga posrn'o,
"A zemlja mu kosti izmećala"
- Oj Srbine, tebi sreća cvala!


1889.            





U GAJU            



Tamo, tamo, na daleko,
Gdje miriše cv'jeće meko,
Zeleni se pruža gaj,
A u gaju čisto vrelo,
Pa žubori preveselo
    U daleki žureć' kraj.

Svakog jutra, svakog dana,
Prije sunca obasjana
    Čio trčim u taj gaj,
Gledam rosu što se čista
Po cvijeću bajnom blista
    K'o alema dragi sjaj.

Pa sred mile te tišine,
U cvijeću i miline,
    Slušajući tičiji poj,
I ja pjevam: "Bože mili,
Od varvara, oj zakrili,
    Mili srpski narod moj".

Bog će čuti molbe moje,
Svete želje što se roje,
    U mom srcu svaki čas:
Daće Srbu snage, sile,
Zakliktaće srpske vile
    Varvarima na užas!


1889.            





TVRDA STIJENA            



Usred mora nesitoga, gdje vječiti pokret vlada,
    U pomami srdžbe ljute nemilosnih gordih vala,
Gdje umorna mnoga šajka sred ponora hladnog pada -
    Tu je tvrda st'jena stala.

Ne straši se ona kada na nju gnjevni vali jurnu:
    Sokoli se nad njom viju - njeni sinci vjerni, mili!
Snažnijem je krilom brane, kličuć' jasno pjesmu burnu,
    Prkoseći morskoj sili.

A spasenja anđ'o blagi nad njom svoja širi krila,
    Krijepeć' joj sinke vjerne, sokolove, munje prave!
A slobode pjesmu svetu bijela joj hori vila,
    Kiteći je v'jencem slave!

Oj ti tvrda, sveta st'jeno, primi pozdrav srpskog sina!
    I dalje mi smjela budi, kad se more na te hiti!
Ta ne boj se, ti si jaka! Bog te gleda sa visina,
    Desnicom te moćnom štiti!


1889.            





SRBADIJI            



Srbadijo, vatro živa,
    Srbadijo, orle moj!
Nebo ti se razgaljiva,
Sve se većma gubi, skriva
Petstoljetna mrska tama,
Sa kopljem je svjetlost slama
    Veseli se, pjesmu poj!

Utri suze čemer jada
    Nek' umukne gorki vaj,
Uskrsnuće tvoja nada,
Što je gaji duša mlada;
Tvojih milih svetih snova
Rodiće se zora nova,
    Rodiće se Srpstvu maj!

Patili smo pet-sto ljeta
    Al' je tako htio Bog:
Da nas sudba goni kleta,
Da okuša da l' će znati
Srbin borbu održati,
I k'o soko sa vrleti
    Trzat' lanac vrata zlog.

Haj, budi se, moj sokole!
    Već je blizu jadu kraj -
Zaboravi teške bole,
U budućnost smjelo brodi,
Digni slogu na prestole,
    Ta ona te sreći vodi, -
Ona rađa slave sjaj!


1889.            





PEPEO SVETOG SAVE            



Spališe na Vračaru
    Svetog Savu,
Predadoše ognju, žaru
    Srpsku slavu.

U pep'o se stvori t'jelo
    Svetitelja;
Namršti se Srbu čelo
    S jada velja.

Proplaka mu usred gore
    B'jela vila,
A tama mu sv'jetle zore
    Slomi krila...

Bič podiže na nj sudbina
    Teških jada, -
Moć mu pade, s njim tavnina,
    Mrak zavlada.

Suzu proli i uzda'nu
    Iz dubine...
Sunce sreće njemu panu
    Sa visine...

Al' gle čuda - božjih sila!
    Vihor sleti,
Pa podiže sveca mila
    Pep'o sveti!

Podiže ga na krilima
    U visinu,
Pa ga lako krajevima
    Srpskim vinu.

A pep'o je Srbu svakom
    Srcu pao,
Do danas ga s vjerom jakom
    Održao!

Kr'jepio ga, budio mu
    Vrelu nadu,
Tješio ga u gorkomu
    Svome jadu.

Kad mu nebo posta tavno
    S mrakom gori:
On ga diže, da se slavno
    S mrakom bori!

Da razbije tminu kletu
    Što ga tare,
Da ugleda zoru svetu
    Slave stare!

Da mu opet domovina
    Srećom pjeva,
Da ga opet sa visine
    Sunce zgr'jeva.

Pa hvala ti, oj pepele
    Srpske slave, -
Pa hvala ti, oj pepele
    Svetog Save!

Srbin će te poštovati
    Dokle živi!
U duši te njegovati
    Soko sivi!

Sa tobom će uv'jek snažno
    Ginut', mr'jeti!
I žurit' se on odvažno
    Svojoj meti!


1889.            





NA BRIJEGU            



Na visu br'jega stojim i gledam u daljne strane;
    Plavo se nebo krije pod tavnim oblaka velom,
Ne može sunce sveto da prodre i da nam grane
    I zrakom obasja vrelom...

Pomamni vjetar šiba, paklenom žudnjom kletom
    Povija c'jelu goru i strepi grana svaka...
I soko ne može sivi da s' vine gori vrletom -
    Brani mu bura jaka...

Al' gle, šta se to tamo kroz oblak tavni sija?!
    Gle svjetlosti mila, divna, sv'jetli nam šalje zrak!
U njoj se sivi soko počeo da lagano vija,
    Da goni sa nje mrak!

Oj, dođi!... dođi... Zablistaj i nama, svjetlosti mila!
    Kroz tavni oblaka veo prožiži moćni sjaj...
Željni smo tebe... željni... Oj širi sveta krila
    I sleti u naš kraj...


1889.            





MOJE SRPSTVO            



Što je nebu sunce sjajno, što krepošću višnjeg blista;
Što je polju cv'jeće bajno, a cvijeću rosa čista;

Što j' sokolu krš i st'jena gdje šstari, gdje se vije.
Više koga razjarena čsto ljuta munja bije;

Što je orlu smjelog leta ta visina neba sveta,
S koje gordo, u prašini, on prezire crva kleta;

Što je gori izvor-vrelo, lipe cvjetne, jele vite,
I u travi mirisave ljubičice one skrite;

Što j' lahoru miris ruža tihim letom što ga nosi,
Pa ga milo svakom daje, njim se diči i ponosi;

Što je pjesma slavlju milom, što je tici lako krilo,
Što je oku vid i svjetlost: to je meni Srpstvo milo!

Kao oganj, vatra živa u mom srcu ono gori!
S njime moja duša sniva, o novome danku, zori...

Svi oblaci da s' razviju - srdžbe strašne ponajveće,
Pa na njega da se sliju, ugasit' ga srcu neće!

Da s' njega gorda sila digne, demon... onaj ljuti,
Iskru svetu Srpstva mila ne može mi otrgnuti.

Njemu služim, vjerno, pravo, svetinja mi mila to je!
Zdravo da si, Srpstvo slavno, ponajveće blago moje!


1889.            





NEMILOSNOM BOGATAŠU           



Al' si sretan, bogatašu,
    Imaš srebra, zlata;
Uživanja razna
    Od Boga ti data.

Bez muke i briga
    Sjediš u tvom stanu,
A od leda mrzne
    Srce sirotanu.

Kao guja cvili,
    Pa te tužan moli,
Da mu dadeš hljeba,
    Da gladi utoli.

A ti kanda ne znaš,
    Ne čuješ mu glasa,
Ne razum'ješ muku,
    Strepnje i užasa.

Na mekanoj svili,
    Pokraj tople peći,
U spokojstvu ležiš,
    U najvećoj sreći.

Al' sjeti se, sjeti
    I tog sirotana,
Pomozi mu sada
    Sred čemernih dana.

Ud'jeli mu jadnom,
    Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
    Oh, tako ti Blaga!

Imaj srce, s kojim
    Osjećaj se spaja;
Ne zaborav' na to
    U svili, sred sjaja.

Vrši dužnost svoju,
    Budi srcem čovjek,
Sirotana tješit'
    Slava ti je dov'jek.

Ud'jeli mu jadnom,
    Ne goni ga s praga,
Oh, tako ti Boga!
    Oh, tako ti blaga!


1889.               





NOVI SRPSKI MAČ      



Kad strašna bura diže se smjelo
    Po nebu srpskom rastrije mrak,
Kad presta teći sreće nam vrelo,
    Kad sunca našeg potavni zrak;

Kad sa svih strana sudba nam crna
    Bičeve sprema da sruši nas,
Kad splete v'jenac oštroga trnja,
    Kad Srbu dođe krvavi čas;

Kad ono diže aždaja ljuta
    Otrovnu glavu na sveti dom,
Da Srba svakog proždre, proguta,
    Ognjište da mu satre grom!

Kad Srbin osta bez krune mile,
    Slobodu kad mu otrže vrag,
Kad na njeg' mnoge jurnuše sile,
    Da utre njemu ime i trag:

Preziruć' ropstvo, odvažno, čilo, -
    Tješeći majci užasan plač,
Očevi naši na vraško krilo
    Jurnuše smjelo, trgoše mač!

Braniše njime slobodu svetu, -
    I sunca opet zasija zrak, -
Gonišpe njime aždaju kletu -
    I Srbin opet postade jak.

Al' doba ovo i ovi dani
    Za borbu drugi pružaju mač,
Čim ćemo blažit' bolove rani
    I tješit' majke tužne nam plač;

Čim ćemo opet do sreće stići
    Podignut' njezin sv'jetao stan,
Čim ćemo opet slavu nam dići
    Što 'no je sruši crn Vidov-dan.

Mač taj je, braćo, učenje škola,
    Marljivost, volja, uzdanje, nad!
Dižimo škole! Ljubav i volja
    Neka nas vodi na sveti rad.

Ta čujmo glasove Svetoga Save:
    "Učite! Ljub'te se! To vam je moć:
To je mač novi, koji do slave
    Dovešće braću kroz tavnu noć."


1889.             





CRNKU            



Čini mi se, Srbo brate,
Cv'jetak sreće da t' ne cvate,
    Kao da te mori jad;
Vesele ti nisu grudi,
U njima se već ne budi
    Oni prvi vatren nad.

Tvoje srce suze l'jeva,
O veselju već se pjeva -
    U pjesmi ti tuga, vaj;
Više nije kao prije
Sa radošću da ti sije,
    K'o da joj je sreći kraj?

Al' ne kloni, Srbe brate!
Crna tuga obvila te
    A ti mahni njom -
Nek propjeva opet vrela
Ona pjesma prevesela
    U srdašcu tvom!

I patnika sirotana,
Koga gone sa svih strana
    Neće satrt' noć!
Ne malakši bolom, jadom
Već se uzdaj s čvrstom nadom
    U božju pomoć!


1889.            





JA TE LJUBIM...            



Ja te ljubim, sunce sveto!
    Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
    I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
    Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
    Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
    Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
    Što gamižu u praūini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
    Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
    Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
    U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
    Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
    Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
    Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
    Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
    Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
    Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
    Pjesme mojih nada čili'.


U Mostaru, 21. januara 1889.  





PRED PROLJEĆE            



Jošte samo malo dana -
    Prohujaće k'o za čas,
Pa sa naših milih strana
    Veselja će brujit' glas.

Doće milo pramaljeće,
    žuboriće hladan vir,
Ono rosno meko cv'jeće
    Pružiti nam rajski mir.

Kroza dole i lugove
    Horiće se slavlja poj;
Navjestiće dane nove
    Vrjedni' čela skladni roj.

Zarudiće sv'jetla zora...
    Da joj čujem sveti gred -
Zime ljute, tog zlotvora,
    Rastopiće tvrdi led.

Kroza mutne oblačine
    Zasinuće sunčev sjaj,
Mile naše domovine
    Ozariće svaki kraj.

Oj doleti, pramaljeće,
    Iz sna dugog širi let! -
Ti si puno milja, sreće,
    Daj nam, daj nam dragi cv'jet!

Oj doleti, pramaljeće,
    Čekamo te željno svi,
Ta bez tebe nema sreće
    Našoj bujnoj mladosti.

Tek u tebi, u milini,
    Blagovanja znamo sv'jet,
Oj proljeće, sini, sini,
    Daj nam onaj divni cv'jet...


1889.            





TA, KO MOŽE?...            



Ta ko može preoteti
    Šarnog cv'jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
    One divne slatke snove?

Ta ko može na put stati
    Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
    Da pozlati naše gore?

Ko sokola može nagnat'
    Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
    S crvi puzi sred prašine?

Ta ko može oduzeti
    Slavujeve slatke glase -
Onu pjesmu što sa njime
    U gorici rodila se?

Ta ko može srce moje,
    Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
    Mladalačku silno plamti?

Niko! Niko! - Kucaj, srce,
    Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
    I u groba hladnog legni!


U Mostaru 6. februara 1889.   





SUNČA SE...            



Prestala je zima,
Led, i vjetar klet,
Svud se trava prima
I šareni cv'jet.

Pod ubavom gorom
U dolini toj,
Večerom i zorom
Bruji slavlja poj.

Ljepši sviću dani,
S neba bježi mrak,
Već suncu ne brani
Da razvija zrak.

Blista sunce milo,
- Divan li mu sjaj!
Sveto svoje krilo
Pruža na naš kraj.

Tamu goni c'jelu -
Otima joj vlast;
Listom kiti jelu
I visoki hrast.

Oh, kako se tješe
Sirotani sad!
Na sunce se sm'ješe
Topi im se jad.

Eto, jednog sjedi
U ritama vas!...
U tuzi i b'jedi,
Našao je spas.

Veselo se smije,
Sunce njemu sja!
Zgr'jeva ga i grije
Ljubav božija.

U slabačke grudi
Gdje ga tišti jad,
Sada mu se budi
Spokojstvo i nad.

Na prati ga više
Onaj vjetar klet,
Slobodnije diše,
Miliji mu sv'jet.

Već izmožden nije,
Snagu dobija, -
Njega sunce grije -
Ljubav božija.

Oj hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.

Ta niko ne znade
Milosno k'o ti,
Sirotanu jade
Gorke tješiti.

Pa hvala ti, slava,
Božja ljubavi,
Ti s' utjeha prava
Sirotana svi'.


1889.            





KOGA DA POŠTUJEMO?            



Pitao sam jednog starca,
    Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
    Slabi život da ugasi:

"Je li, starče, da poštovat' -
    C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
    Kog imućnim nazivamo?

Koji mirno i spokojno
    Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
    Kako jada, kako cvili? -

Koji ima vinograda,
    Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
    Čija duša samo sniva?

Što se voza u karocah
    Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
    Pogledati sirotana?"

Osmjehnu se starac na to
    Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
    Što imaju samo para.

U kog srce za rod bije,
    Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
    Kao sunce - božja sila; -

Koji neće malaksati
    Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
    Već se kiti sa poštenjem;

Koji narod ne prodaje,
    Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
    Pa sm'je za-nj i život dati;

Čije oko pravo gleda
    Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
    Pa ma bio u ritama!

Gdje takovih ljudi nema,
    Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
    Taj je narod pusto groblje".


1889.            





GLEDAO SAM NEBO...            



Gledao sam nebo
    U po noći tije,
Ni jedan oblačak
    Pokriv'o ga nije.

Sijale su zv'jezde
    U divotnom čaru,
I pjesmice vile
    Svom noćnom stražaru;

I mjesec ih gled'o
    Pa se osmjehiv'o,
Vasionom zlatne,
    Zrake je razliv'o.

Sv'jetlile su gore,
    Sv'jetlile se dole,
I vječno sumorne
    One st'jene gole.

Ali na jedanput
    Kao da se pak'o
U razjari crnoj
    Na taj svijet mak'o.

Zaduvao vihor
    Pomamom demona,
Pomračalo nebo,
    C'jela vasiona.

Drhtala je zemlja,
    Strepile su strane;
Uzdisala gora,
    Lomile se grane.

Što god cv'jeća bješe
    Mirisava, divna,
Sve iščupa jarost
    Vihorova kivna.

Al' gle kako pade
    Ta paklena sila,
Razvedri se nebo, -
    Svanu zora mila.

Skrili se oblaci,
    Razbjegle se tmine; -
Eto b'jelog danka
    Da nam suncem sine.

        * * *

Oh, da li će tako,
    Oh, da li će jednom,
Nakon teških tmina,
    Svanut' Srpstvu b'jednom?

Hoće, hoće, hoće,
    Oj nadaj se, rode!
Ti ćeš stići tamo,
    Kud te želje vode.


1889.                





MLADI MORNAR            



Dosta bješe muke, strave,
Više moje mlade glave
    Plamtila je munja, grom;
Dizali se burni vali,
Lomili mi čamac mali
    Svojom srdžbom pomamnom.

Mislio sam u ponoru,
Valovitom pustom moru,
    Da ću naći grobak klet,
I bez suze, oproštaja,
Bez majčinog zagrljaja
    Ostaviti, mlađan, sv'jet.

Al', gle, sinu zračak sreće,
Sve se bliže luci kreće
    Zalutali čamac moj!
Smjelo burne vale striže
I evo ga, sretno stiže
    Ka obali premiloj.

Al' šta vidim?!... Otac, mati,
Seja, bratac umiljati
    Suzom lica oblili.
Ne bojte se! Evo stižem,
I kapicu u vis dižem,
    Zdravo da ste, zdravo svi!


U Beču, 2. novembra 1889.           





NA OBALI                        



Samcat sjedim na obali
Nedogledna pusta mora, -
Mirno veče; vasionu
Mjesec zrači odozgora.

Samcat sjedim. Misli moje
U beskrajnost neba hitam,
U tišini šapućući
Ono plavo nebo pitam:

"Oj reci mi, nebo reci!
Doklena će suze livat',
Doklena će sirotinja
Pod tminom se jada skrivat'?...

Da l' će vječno ljudska srca
Biti crna zloba sama?
Biti st'jena - kamen hladni,
Bez ljubavi svetog plama?

Oj dokle će, nebo, dokle
Uzdasi se ropski čuti?
Da l' će svanut' danak želja,
Kad će lance rastrgnuti?

Da im nakon tol'kih jada
Izmučenoj lakne duši,
Slobode im sunce zlatno
Suze s lica da osuši.

Oj dokle će?... Al' što pitam?
Ta sve zaman, sve zanago:
Sve će biti kako tebi
U visini bude drago."

Ali ja se toplo molim:
"Čuj me, Bože sila, moći!
Oj pomozi Srbu tvome
Razvedri mu mračne noći!"


U Dubrovniku, 8. decembra 1889.     





ŠEGRČE           



Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, nit' dobara,
    Niti kuće, niti stan;
Da zaslužim sebi hljeba
Trudit' mi se, trudit' treba
    Neprestano svaki dan.

Dok još svaka duša živa
U spokojstvu, miru sniva,
    I slađani grli san:
Ja se moram sanan dići,
Ne okl'jevat', žurit', stići
    Mog majstora u dućan.

Moram čistit'. moram mesti
I prašinu s robe stresti,
    Napuniti vodom kup,
Da se majstor ne razjari
Da me bičem ne opari -
    Da ne bude: tupa, lup!...

Ali to je jad i b'jeda
Što mi majstor dahnut' ne da -
    Uv'jek pazi na rad moj,
Gnjevno viče da se žuri!
A ja moram, pa sve curi
    Niz čelo mi r'jekom znoj.

Više puta sve po dlanu
Žuljevi se dizat' stanu,
    Svaki kao vatra vruć...
E, tad mi je najmučnije,
Srcu mi se tuga svije -
    Čini mi se da će puć'...

Al' ja muke sve pretrpim
I obuću dalje krpim -
    Uzdišući umoran,
Neću da me majstor ruži,
Neću da se na me tuži,
    Neću da sam ukoran.

Ta jednom će muka minut',
Ljepše će mi sunce sinut' -
    Proniknuti sreće cv'jet;
Ljepši će mi svićat' dani,
Sa radošću obasjani,
    Miliji će bit' mi sv'jet.

Kad naučim zanat sveti,
Sreća će mi da doleti
    Sa čela mi otrt' znoj;
Kad naučim: od zanata
Eto srebra, eto zlata!
    Gospodar ću biti svoj!

Oh, kako će srcem tada
Da mi velja radost vlada
    Kad mog truda vidim plod!
Zlatnom zrakom pratiće me
I u radu i u svemu
    Vječnog neba blagoslov.

Nemam zlata, nemam para,
Niti polja, ni dobara -
    Ta pravi sam sirotan.
Al' radeći - sve ću steći!
Sve se bliže - sreći stiže,
    Sve će vedrij' bit' mi dan!


1889.             





NA MORU                        



Naperena jedra b'jela
    Kao lake tice let,
Plovi šajka kao str'jela,
    Upravila čili kret.

Blagi žubor razvio se,
    Vali slave sunčev sjaj,
A tu slavu vjetri nose
    U daleki neba kraj.

Više mene u visini
    Uznio se ždrala roj,
Lete kraju u daljini,
    Punoj cv'jeća zemlji toj.

Plovi, šajko, ne prestani -
    Nek' te vjetra nosi moć,
Mirisavoj, cvjetnoj strani
    Moje srce želi doć'.

Tamo, tamo, kuda ždrali
    Upravljaju laki let,
Tamo gdje se vječno hvali
    Miomirom svježi cv'jet.

Tamo, gdje se bez prestanka,
    K'o u raju nebesnom -
Čuje pjesma svakog danka
    U odjeku veselom.

Tamo, gdje 'no ne prestaje
    Osvićati zlatni maj,
Tamo gdje se zora sjaje.
    K'o rubina dragi sjaj.

Plovi, šajko, a s visine
    Štitiće te blagi Bog!
Plovi, šajko, u daljine
    Do zlatnoga cilja svog!


U Dubrovniku, 23. decembra 1889.     





NA POSAO                        



Hajd'mo, hajd'mo, braćo mila,
Budimo se iz mrtvila,
    Iz l'jenosti, pakla tog!
Bratsku ruku ruci dajmo,
Na posao pohitajmo,
    Blagoslov će dat' nam Bog.

Da nam dani razvedre se,
Da sa sebe teret strese
    Teških jada mili dom:
Treba muka - prezrimo i'!
Pred očima nek' nam stoji:
    Služit' treba rodu svom!

Nek' nas svuda trnje sreta
Nek' nam svetom cilju smeta,
    Ne marimo za to mi:
Iza trnja cv'jeće niče,
Pobjedom se lavi diče,
    Iza borba krvavi'.

Zato napr'jed! - jer drukčije
Dobra nema, sreće nije,
    Ostaviće vječno nas;
Na posao, Srbadijo,
Ako ti je svet i mio
    Domovine drage spas!...


U Dubrovniku, na Badnji-dan 1889.     




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm