Stari most
Klikni na sliku
1888
       
www.aleksasantic.com

PRINT   1. TICI U ZATVORU (I)
PRINT   2. PJESMA
PRINT   3. NEMILOSNOM BOGATAŠU
PRINT   4. MATI
PRINT   5. POZDRAV
PRINT   6. NA STRAŽILOVU
PRINT   7. MORU
PRINT   8. OJ POTOČE...
PRINT   9. NA MJESEČINI
PRINT 10. GLEDAO SAM
PRINT 11. MAJ
PRINT 12. VOLIM KNJIGU
PRINT 13. GORI
PRINT 14. U GAJU
PRINT 15. PRED IKONOM SVETOG SAVE
PRINT 16. BORBA
PRINT 17. ĐAČKA PJESMA
PRINT 18. SLAVUJU
PRINT 19. NA DUNAVU
PRINT 20. U RAVNOM SRIJEMU
PRINT 21. NAŠOJ GORI
PRINT 22. LJUBIMO SE
PRINT 23. NA RAD
PRINT 24. MOME BRATU U DALJINI
PRINT 25. ***
PRINT 26. ĐURI JAKŠIĆU
PRINT 27. MITI POPOVIĆU
PRINT 28. VIDA
PRINT 29. TICI U ZATVORU (II)
PRINT 30. NOĆNA PJESMA MALIJEH SRPKINJA
PRINT 31. PONOĆI JE...
 



TICI U ZATVORU        



Gledam tebe, tico mala
    I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
    Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
    Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
    Milim glasom u pjesmama?

Lahki polet tvoga krila
    Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
    Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
    Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
    Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
    Međ' zidinam' mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
    Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
    Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
    Kô da j' srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
    Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
    Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
    Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
    Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
    Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
    Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
    Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
    A u srcu vrelom nadom.


1888.    





        PJESMA



Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
    Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
    Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
    Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
    Duši stvara sveti nad.


U Mostaru, 15. decembra 1888.





NEMILOSNOM BOGATAŠU        



Popô si se sred milina,
    Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
    Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
    U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
    Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
    Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
    Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
    Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
    Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
    Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
    Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
    Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
    Vremena će da ih sore.

Imaj srca! Budi čovjek!
    Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
    I kad tijelo prah ti bude.


U Mostaru, 16. novembra 1888.





MATI             



Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
    Prema tebi što mi sja!
Vidjela bi da j' vrelija
Od sunašca štono sija,
I od suze da j' čistija,
    Od ljubice nježnija.

Ali, opet, nije tako
Uzvišena, bujna, jaka,
Vrela, topla, silna, žarka,
    Majko moja milena,
Kao što s' u tvojih grudi
Prema tvome sinku budi,
Bez prestanka gdje mu rudi
    Sreće zora rumena.

Pa šta ću ti, mila mati,
Za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
    Darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati -
Oh, da mu je samo znati! -
Mila moja, dobra mati,
    Oko njega truda znoj?

Oh, čujem ti riječi mile:
"Nagrada mi sva je, sine:
Čini dobra i vrline,
    Vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju -
Nek guslari slijepi poju
    O tvom djelu junačkom!"

Pa ja ti se kunem, mati,
Da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
    I svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
Da ću kao kruta stijena
Stati čela uzgorena
    Na braniku doma svog.


U Mostaru, 23. oktobra 1888.





POZDRAV             



Spusti se sveta zraka, na zapad sunce klonu...
    Večernja molitva bruji tiho u svetom zvonu,
Već mrkle noći sjenka i s njome gusta magla
            Na grešni svijet se sagla.

Nijedne zvijezde zračak da plavim nebom sine,
    Kivni se oblak motlja, svod neba krije vas;
U tužnom miru sve šuti, tek što iz daljine
            Zakrešti sovin glas.

Ja sam na pustom brdu. Oh, kako željno s njega
    Pogled mi leti tamo u sveti onaj kraj
Sa koga crni oblak i mrska tama bjega;
    Sokoli sivi' krili gone je u nepovrat,
            Slobode brane sjaj.

Pa zdravo da ste mi, oj smjeli sokoli sivi!
    Sa ovog tužnog kraja srpski vam šaljem glas:
Gonite složno tamu, nek vam sloboda živi,
            Nek sunce grije vas!


U Mostaru, 16. decembra 1888.





NA STRAŽILOVU             



Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
    I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom
    I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
                    Veselo poje!

Ali i na javi pohodi tebi, evo,
    Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
    I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
                    U srpstva neće duši.

Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
    Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
    Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
                    Slava ti, Branko, slava!


Na Stražilovu, 1888.





MORU             



Ala si divno, oj sinje more!
     Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
     A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
     Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
     Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
     Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
     Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
     A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
     Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
     A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
     U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
     Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
     Samo im mladost dočuje klik.


U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.





OJ POTOČE...             



Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
     Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
     Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
     Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
     Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
     Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
     Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
     Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
     U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
     Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
     Tvoje duše milje, slad.


1888.          





NA MJESEČINI             



Oh, kako je ponoć mila,
     Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
     Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
     Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
     Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
     Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
     Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
     Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
     Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
     U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
     Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
     Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
     Što ljepotu ovu stvara.


1888.          





GLEDAO SAM                  



Gledao sam potok bistri
    Kako skladno bruji,
A prate ga razdragani
    Sa pjesmom slavuji.

Pa mi srce zadrhtalo
    Od tog skladnog hora,
Zadrhtalo, a ja kliknuh
    Kroz tišinu gora:

"Čuj me nebo, čuj me Bože,
    Na prestolu gori!
Čuj, što srce mlađano ti
    Srbinovo zbori:"

"Daj i nama takvog sklada,
    Ka'no sklad slavuja,
Pa da s' onda ne bojimo
    Nikakvih oluja!"


U Dubrovniku, 17. avgusta 1888.





MAJ             



Na istoku zora sviće,
Biser niže na cvjetiće,
A Srpčića jato milo
U čarnu je goru stiglo.

Stala Srpčad oštra oka, -
Al' ih krasi zagrljaj! -
Pa iz gore, sa visoka
Pozdravljaju pjesmom maj:

"Dobro došlo, čedo milo,
Naše slave, naše sreće!
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cvjeće.

Ti si slika što nas čara,
Što nam tugu srca krije;
Iz sjajnoga tvoga pehara
I sirotan sreće pije.

Ti razagna gustu tamu,
Sunašce nam žarko vrati;
Ti nam pružaš milost samu,
Vedrost dana umiljati.

Po dolini i po gori,
Rastrije nam ćilim baja.
I potočić sad žubori
Umilnije, prepun sjaja.

Na pozdrav ti sve ustaje -
Svuda radost bujna vlada,
Samo... samo... jošte - da je,
Uskrsnula srpska nada...

Ali i nje skoro eto,
Da Srbina obraduje,
Jer je Srbin voli sveto
On je štuje.

Bez nje bi mu život bio,
Sami jadi, pusta tama,
U srdašcu ne bi im'o
Odvažnosti, niti plama.

Pa zdravo nam čedo milo,
Naše slave, naše sreće! -
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cv'jeće".


U Mostaru, 7. maja 1888.





VOLIM KNJIGU                  



Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi kaq istini i vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sama čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi mi krasno sije, -
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu, - okov teški sa robova patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.


1888.                





GORI         



Oj ti goro, čarna goro,
Što te volim tako?
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.

Tu bi mojoj mladoj duši
Najmilije bilo,
Kao čedu kad ga majka
Postavi na krilo.

Tu bi gled'o surog orla
Sa sokolom sivim,
Kako klikću u slobodi,
Sa poletom živim.

Tu bi srce zaplamtilo
Sa tvojom milinom,
A pjesma bi horila se
Širom i daljinom.

Tu bi s' grudi osnažile,
Napile se raja, -
Nestalo bi njima bola,
Nestalo bi vaja...

Oj ti goro, čarna goro!
Ja te volim jako!
Iz tvoga se ne bih nikad
Zagrljaja mak'o.


1888.        





U GAJU         



Vjetrić piri
Ruža miri,
    Po njoj trepti rose sjaj;
Slavuj poje
Pjesme svoje
    Ljulja mili zel'ni gaj.

Ja na travu
Mirisavu,
    Leg'o - slušam njegov poj,
Pa u grudi
Mojim s' budi,
    Divnih želja čitav roj:

Srpče svako,
Čilo, lako,
    Da imade srdašce,
Da je čisto,
Kao - isto
    Slavujevo srdašce.

Da se glasi:
Da ga krasi
    Bezazlenost, divni cv'jet!
I da ima
Pred očima,
    Boga, što nam stvori sv'jet.

Da mu s' moli,
Da ga voli
    Kao Srpstvo, jezik svoj,
Da ga slavi
Kao pravi,
    Taj nevini slavlja poj!

Često tako -
Hitro, lako
    U zeleni odem gaj,
Od miline,
Srce sine -
    Pjeva, jer tu vidi raj!


3. maja 1888.        





PRED IKONOM SVETOG SAVE



Na istoku zora plava
Prvim zrakom prosijava,
Iz ložnice ja ustadoh,
Pred ikonu divnu stadoh
    Svetitelja Save,
    Naše srpske slave.

Skrstih moje ruke dvije,
- Mlađano mi srce bije,
Pa iz čistog osjećaja,
S dušom mojom što se spaja,
    Molitvu sam dao,
    I nju otpjevao:

"Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Podaj Srbu snage, moći,
Izbavi ga crne noći,
    Nek mu sunce sja,
    Molim ti se ja!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Daj slobodu Srbu tvome,
Ukloni mu s glave grome,
    Silom tvojom daj
    Robovanju kraj!...

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Bratstva mržnju, opačinu,
Sori, stvori u prašinu,
    Nek ih ljubav vodi,
    Nek se sloga rodi.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Nek se bratske duše spletu
Pa nek dižu školu svetu
    Rad poroda svog,
    Što im dade Bog.

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ubriši nam majci suze,
Daj joj spokoj, što joj uze,
    Onaj tužni dan,
    Tužni Vidov-dan!

Oj, ti srpski svetitelju!
Ispuni mi mladu želju:
Ukr'jepi me silom mlada,
Daj mi volje, daj mi nada,
    Srcu svježi žar,
    Pregnuće i mar!"


1888.                





BORBA         



Gledajte ih, braćo mila,
Dva jelena, hrabra, čila
Kako s' bore
Usred gore.
Rod su jednog zavičaja.
Pa što čine okršaja?
E pa zašto? - ja ću reći:
S l'jeve strane jelen veći,
Primak'o se tome manjem,
Sa poskakom i igranjem;
[I poljubit' šćeo ga je;]
- Ali ovaj i ne haje,
Za to bratsko milovanje,
Nego zlobno rogovima
Igranje mu prima.
Tad i ovaj smjelo stade,
U borbu se s njime dade.
Al' gle tamo zv'jeri -
Što se vide s desne strane,
Kako svojim okom mjeri:
Al' će biti za nju hrane,
Ako oni ne slože se,
U ljubavi ne smire se!
Jer kad bratstvo, ljubav spoji
Dušmana se tad ne boji.


1888.        





ĐAČKA PJESMA                



Evo zore! Evo dana!
    Hajd' na noge ko je zdrav,
Koji dugo leži, spava,
    život mu je težak sav.

Eno škole, svetog zdanja!
    Zvonom eno, zove nas,
Da nam dade sv'jesti, znanja,
    - Znanje nam je slabim spas! -

Pa hajdemo, krećimo se,
    Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se,
    Dok je razum i duh mlad.

Razumu nam mlađanome,
    Daje krila, svježu moć;
Ljubimo je, pa sa njome
    Razgnaćemo srpsku noć.

Sreća će nam sa svih strana
    Kao bujna r'jeka teći;
Bud'mo braćo sad valjana:
    Sa učenjem snagu steći!

Na nas će se osmjehivat'
    Anđ'o božji milostiv,
I krilima gonit', skrivat'
    Teški sa nas oblak siv.

Sunašce će zasijati,
    Da razvedri srpski kraj: -
Prestati će naša mati
    Da u grudi nosi vaj.

Eno škole! Krećimo se
    Složno, druzi, svi na rad!
Knjizi svetoj učimo se -
    Ona goni tamu, jad.


U Dubrovniku 16. avgusta 1888.





SLAVUJU               



Oj ti tiče milopojče,
    Laganoga leta,
Druže gore, druže luga
    I mirisnog cv'jeta!

Što umuknu s pjesmom slatkom,
    Što se snuždi, tiče?
Zar iz duše radost bježi,
    A tuga ti niče?...

Zar ti nemaš nade vrele
    Što ti srce zgr'jeva?
Zar ti nemaš nade vrele
    Što o dobru pjeva?

Gledajuć' te, čini mi se,
    Da je tvoja tuga:
Što bez cv'jeća vidiš goru,
    Vidiš pusta luga;

Što se vihor oko tebe
    Širi lomeć' grane,
I što tama gusta, crna
    Prati naše dane...

Al' ne tuži, milopojče,
    Nek' te grije nada!
Vihor, jesen, zima, hala
    Vječno nam ne vlada.

Sa proljećem vratiće se
    Bujan život, snaga!
Tad će s' opet da zahori
    Tvoja pjesma draga.


U Mostaru 5. oktobra 1888.





NA DUNAVU               



Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
    Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
        S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
    Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
        Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
    Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
        I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
    Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
        Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
    Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
        Oj, goro Svetog Save!


1888.                  





U RAVNOM SRIJEMU               



Oh, kako duša moja u slatkom milju plovi,
    Kako li srce moje uživa rajski sklad!
Ljepote, što ih samo pružaju zlatni snovi,
        Na javi gledam sad.

Preda mnom raj se pruža, ravnice nepregledne,
    Po širokome polju do cv'jeta pao cv'jet!
Po njivam', što ih ruke ratara kopaju vr'jedne,
        Počiva plodan svet.

Pokraj Dunava plavog, na obalama bajnim,
    U stadu bogatome pastirev hori se glas;
Laka se ševa digla u zrakam' sunašca sjajnim,
        Proljetni slavi kras.

Seoske kuće male, sa trskom pokrivene
    Kako vas željno gleda presrećan pogled moj!
Doline, polja, njive, oh, kako divi mene
        Milina vaših roj!...

Zaludu diram žice na mladoj mojoj liri,
    Tananih žica ovih slabačak još je glas -
Da ovog milja, što se preda mnom sada širi,
        Opjevam sveti kras!

Pa šta će sinak st'jena, nego da klikne jasno:
    Kitnjasti srpski Sreme, pozdravljam tebe mlad!
Vječno mi divan bio! Krunilo cv'jeće krasno
        Ratara tvoga rad!


Novi Sad 1888.                  





NAŠOJ GORI               



Al' divna bješe, goro, oj naša goro mila!
    Divno je svuda majsko kitilo tebe cv'jeće,
Viš' tebe suri or'o širio moćna krila
    Kličuć' ti pjesme sreće...

Al' mjesto njega sada viš' tebe s' tama vije...
    I mile grane tvoje, k'o pakla demon klet,
Pomaman vihor lomi, mraznim te krilom bije,
    Čupa ti svaki cv'jet...

Ne čuješ više pjesme, vesele pjesme tvoje,
    Nad tobom vila plače, a krešti sovin glas...
Milosti za te nema, - sve strane n'jemo stoje -
    I nebo ne čuje nas...


13. novembra 1888.            





LJUBIMO SE            



Ljubimo se! U ljubavi
Proniče nam sreće cv'jet,
Ljepše nam se nebo plavi -
S njega bježi oblak klet.

Ljubimo se! Već odavna
Prezreli smo ljubav mi...
Pa s toga nam zora slavna
Pritisnuta tamom spi...

Ljubimo se! Jednoj cjel;ji
Upravljamo misli smjer,
Nek nam svane danak želji -
Nek nesloga pane - zv'jer.

Ljubimo se! Pa će opet
Izgubljeno naše biti,
Slava nam se u vis popet',
Anđ'o prestat' suze liti.

Ljubimo se! Iz grobova
Djedova nam zbori glas. -
Čujmo! Eno, i s Kosova
Vila za te moli nas...


U Mostaru, na Božić 1888.





NA RAD            



Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
    Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
    Čelikom nas stvori Bog!

Prezirimo l'jenost, pak'o,
Poskočimo hitro, lako,
    Složno, braćo, svi na rad!
Sa radom se meti stiže
I novoj se slavi diže
    Čvrst i stalan jaki grad!

Sjetimo se prošlog doba.
Sjetimo se da u groba
    Mnoga stara sreća spi!...
Sa odvažnim voljnim radom,
S pouzdanjem, vjerom, nadom
    Možemo je dići mi!

Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
    Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
    Čelikom nas stvori Bog!


U Mostaru, 20 oktobra 1888.





MOME BRATU U DALJINI            
Jeftanu, koji je otišao u                
Novi Sad, u gimnaziju                



Iz kršnijeh ovih st'jena,
Gdje 'no krvca premilena
    Srpskog roda vri; -
Gdje 'no srpska vila živi,
Gdje se leže soko sivi, -
Kojemu se svijet divi
    Kad poklikne, poleti;

Otiš'o si, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili
    Na daleki kraj; -
Otiš'o si Fruškoj Gori
- Al' je divno, Bože, stvori! -
Tu se srpska pjesma hori,
    Tu je zemni raj!

Otiš'o si brate mio,
Tu si knjigu prigrlio
    Da iskustva stečeš zrak,
Da t' nauka snage dade,
Jer ona je sve nam sade,
Bez nje moći ne imade,
    Ona goni mrak.

Pa de uči, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili -
    Trud polaži knjizi toj!
Kad "naučiš", tvoji dani
Biće srećom obasjani;
Kad naučiš, onda počni
    Radit', živit' za rod svoj!


U Mostaru, 1888.               





***            



Ja na brdu - zora sviće,
    Vas miriše kraj,
A rosica na cvjetiće
    Prosula je sjaj.

U rumenu mile zore
    Jedna zvjezda sja,
Mrakovi se s njome bore -
    Danica je ta.

Podig'o se oro suri -
    Krilim' goni mrak,
I soko se s njime žuri,
    Polet mu je jak.

U tišini, u milini,
    Slušam tičiji hor;
Pogled bacih: - u daljini
    Jedan srušen dvor...

Vas u gustoj crnoj tami
    Krije mu se lik,
(Iz daljine izgleda mi
    Kao mučenik.)

Sve mu mrtvo, mukom muči,
    Iščezn'o mu glas,
Katkad samo sova buči -
    Noći na užas.

Kam po kamen sve se ruši,
    Hladan kao led,
A u zimskoj crnoj duši,
    Otrova je jed.

Prema njemu ona stala -
    Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
    Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
    S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
    Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
    Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
    Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
    Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
    Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
    Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
    Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
    Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
    Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
    Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
    Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
    Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
    Ra෫iriti moć?

K'o da čujem odgovora.
    K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
    Srca bratski splet.


U Mostaru, 25. juna 1888.





ĐURI JAKŠIĆU            



Sa obale sinjeg mora
    Gledam jednu st'jenu golu,
Šibaju je b'jesni vali,
    Predavaju ljutom bolu.

Ona trpi sve udare,
    Trpi muke, jade same.
Ta stijena usred mora,
    Na tvoj život potsjeća me.

I tebe su boli trli,
    Lomila te crna tuga,
- Al' ti nisi, Đuro, vrli,
    Nikom htio biti sluga. -

Trpio si... Nemilosno,
    Sudbina ti jade slala,
Al' za milost nije s' nikom
    Tvoja glava preklanjala.

Imao si divnu vilu,
    Mehlem tvojih ljutih rana,
Njoj si pjev'o pjesmu milu,
    Lučom svetom obasjana.

Pa i Srpstvu pjevao si,
    Moć mu pjesmom srcu liv'o; -
Tvoju pjesmu slava nosi,
    Vječnost joj je Bog dariv'o.

Oni mnogi, što su bili
    Za vremena tužna tvoga
U kadifi i u svili,
    Sred groba su ledenoga.

Za ime im ne zna niko
    - K'o da nisu nigda bili -
A tebi se, naša diko,
    Lovorovi v'jenci svili.

Tvoje ime svijet znade,
    Tebe Srbin obožava,
Jer ga tvoja pjesma kr'jepi
    I duši mu snage dava.

Pa dok srpsko sunce blista, -
    Kog, v'jekovi kivni, gase -
Dopiraće tebi gori,
    Ti ćeš čuti roda glase;

"Neka mu je vječna slava!
    Za Srpstvo je rad polag'o,
Pjevao mu noću, danju -
    Ostavio njemu blago!"


U Dubrovniku, 15 augusta 1888.





MITI POPOVIĆU        
srpskom pjesniku        



Nadasmo se, da će skoro,
    Kroz mrakove, što te kruže,
Zasijati sunce sv'jetlo -
    I procvjetat' tvoje ruže...

Nadasmo se, da ćeš naše
    Suze gorke ublažiti,
I sa pjesmom srca tvoga
    Našu dušu osnažiti.

Nadasmo se, da će opet
    Oživiti tvoja vila,
I nad Srpstvom tvojim milim
    Raširiti draga krila.

Nadasmo se, da će opet
    Pjevat' srpske slave zori; -
Od pjesama v'jence viti
    Srb-junaku što se bori.

Al' nam nada evo pada -
    Tebe nema više, Mito...
Pod zemlju je tvoje sada
    U tuđini t'jelo skrito.

Panulo ti sunce sjajno,
    Uvehnule tvoje ruže;
Gore, polja mirisava
    I slavuji s njima tuže...

Al' te braća mila neće
    Izgubiti iz pameti:
Dok se burno kolo kreće,
    I dok srpska pjesma leti.

Tvoje će se ime znati
    Dok je srpskog neba plava,
Na grobu ti braća klicat':
    Oj, slava ti, Mito, slava!


U Mostaru, 14. juna 1888.





VIDA        



Kraj stazice, sred travice,
    Pune milja, pune baja,
Gdje rosice miljenice
    Pokazuju nevin-sjaja:

U ritama Vida sama,
    K'o tičica bez svog jata -
Tužno sjedi, bolno gledi
    Jad joj srce obuhvata.

Ljubičica i ružica
    Kotarica kod nje mala;
Ruzmarina, divnog krina,
    U kitice savezala.

Pružila je, podigla je
    U ručici te miline;
Niti zbori, nit' govori,
    Samo gledi u visine...

A po stazi sv'jet prolazi -
    Sred mirisnog stiže kraja,
Pesmu pjeva, grudi zgr'jeva,
    Nestaje mu svakog vaja.

Al' ni jedno čedo b'jedno,
    Oko nije pogledalo,
Nit' na licu boljeticu
    Njemu tužnu pročitalo:

"Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
    Bolna mi je mila mati,
Nema sanka, svakog danka
    Sve to veće bolje pati...

Za paricu naj ljubicu,
    I kiticu krina meka;
Za paricu naj ružicu, -
    Pa da kupim majci l'jeka...

Da ublaži, da osnaži
    S njim bolane svoje grudi,
Pa da gleda još svog čeda,
    Što se za njeg muči, trudi...

A ja šta bi', snaga slabi'
    'Vako mala na sv'jet bila?
Kad bi raka gustog mraka,
    Moju majku zapljenila? -

Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
    Ta ne meni, siročetu; -
Majka čeka davno l'jeka,
    Da ublaži bolju kletu...

Zašto, ljudi, pogled tudi
    Dolje na me ne baciste?
I paricu za ružicu
    Siročetu ne pružiste?

Zar ne znate, zar nemate
    Dužnost svetu pred očima?
Zar u sjaju, uživanju
    Sa srca se vašeg snima?

Vršite je! Ona sve je!
    Plete v'jenac vašoj glavi!
Nakon vaše smrtne čaše
    Ona živi, a u slavi!

Na grob sije, što vas krije -
    Svjetlost joj je vječnost prava! -
Vršite je! Ona sve je!
    Spomen vašoj glavi dava!"


1888.        





TICI U ZATVORU (II)        



Tico moja, tico mala
    U zatvoru,
Zar ti srce, malo srce
    Jad ne mori?

Zar te boli ne slomiše,
    Što te tudi
Zatvoriše, usamiše
    Gr'ješni ljudi?

Zar ti jošte i u ropstvu
    Sija nada?
Zar je žica zlokobnica
    Ne savlada?

Ta zar ti je pjesma jača
    Od svih zala,
Te još i tu pjevat' možeš,
    Tico mala?

"Ta zar može ljubav
    Zatrt' koja sila,
Ljubav što se u gorici
    Razavila?

Zar i pjesmu može kogod
    Da zaguši,
Dogod traje iskre žara
    Još u duži?

Zar ko može iščupati
    Miris cv'jetu? -
Zar bez nada može živit'
    Rob na sv'jetu?

Nad i ljubav pjesme moje
    Snažaju me, -
Bogu lete, Bog ih čuje,
    Bog razum'je".


1888.        





NOĆNA PJESMA MALIJEH SRPKINJA         



Oj zvjezdice naše mile,
    Što širite treptav sjaj!
Poigrajte lake, čile,
    Drž'te bratski zagrljaj.

I mi ćemo zagrljeni,
    Pjevat', širit' kola splet,
Nek se njiha premileni
    Od pjesmice gorski cv'jet.

Pjesmom ćemo slavit' Boga,
    Pozdravljati srpski rod,
I reći mu: " Samo t' sloga,
    Obnoviće slavni hod.

Zasjat' će ti sunce sreće,
    Rasvijetlit' tavnu noć,
A sa svake strane - teć' će
    Vrela, što će davat' moć.

PaŃće okov sred ponora,
    Tvojoj muci doć' će kraj;
Pjevaće ti vila s gora,
    Minuće je ljuti vaj.

A soko će letit' sivi,
    Udešavat' burni klik,
Kad ti sloga, hoj oživi,
    Kad cjelivaš njezin lik!"

Rodu ćemo tako reći,
    Nas malenih čuće glas;
Zbližiće se slozi, sreći
    Kucnuće im željni čas.

Ded zvjezdice bajne, mile,
    Raširite kola splet.
I mi ćemo s vama, čile,
    Igrat', pjevat', slavit' sv'jet!


1888.                 





PONOĆI JE...                



Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.

Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.

Evo jedne početak joj: "Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi."

Druga knjiga divno uči: "Vrlina je
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje!"

Treća opet govori mi: "Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži."

A četvrte slova vele: "Uči s', trudi,
U starosti da t' spokojstva zora rudi."

A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.

Al' vas volim, pjesme drage, kao cv'jeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.

Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.

Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.

I u peći žeravice nestalo je,
Al' je toplo za spavanje mjesto moje!

Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat', Bože, bud mi u pomoći!


1888.                 




ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm