ANĐELIJA

Mistična dramska slika s pjevanjem



LICA:

Vojvoda Pavle
Anđelija - njegova žena
Milojko - njihovo dijete
Radul - brat vojvode Pavla
Margita - njegova žena
Jelica - sestra vojvode Pavla i Radula
Ivka - stara vračara
Grozdana - seoska djevojka
Ružica - seoska djevojka
Mirčeta - stari sluga u dvoru vojvode Pavla i Radula

Mnoštvo sluga, sluškinja, seljaka i seljanaka


(Predsoblje. U pozadini starinski okrnjeni stubovi, dva prozora i velika vrata na svod. S lijeve strane, nešto dublje, stepenice koje vode u gornji boj dvora. Na istoj strani sprijeda, starinski odžak sa ognjištem, a blizu njega jedan teški hrastovi astal na kome gori lojana scijeća posađena u žuti čirak od tuča. S lijeve strane u dnu, do stubova, jedna sobna vrata i jedna sprijeda. O desnom zidu visi razno oružje i oklopi. Ispod oiružja starinska klupa. Napolju je predosvitno doba, no još mjesec nije zašao, te se kroz prozore probijaju i prosipaju bijeli sanjivi zraci. Od časa do časa odnekuda čuje se glas buljine.)


Anđelija:
(Izlazi na prednja desna vrata,
sva iznurena od potajne duševne borbe.)

Sve zaludu... Nigdje mira
Ja ne nađoh zlatne ključe...
(Hvata se za čelo.)
Ah... k'o da mi sve sindžira
Tvrdi kolut čelo tuče...

Kako za čas, k'o zle kobi,
Umorne se oči sklope,
S nova čujem po svoj sobi
K'o šum njene mrske stope...

Ona, ponos braće svoje,
U ovome dvoru vlada...
Pred njom samo ruže stoje,
A preda mnom trnja jâdâ...

Je li bilo gozbe jošte
Kad ne sjede uz gospodu?!...
Ona braći sjaj milošte,
A ja?... Ja sam prah na podu...

Sve grozdove mog behara
Raskid'o je taj crv grubi,
Pa i Ratka, barjaktara,
Sebi mami, njega ljubi...

Ona ne zna, vitez oni
Mome srcu da je mio,
Njemu da me vječno goni
Moje žudnje plamen cio...

Ona ne zna da ga volim
U ludilu i u žaru...
I za nj samo da se molim
Svome Bogu i oltaru...

Ona ne zna, k'o trn sami
Da me oštra ljubav para
I na strašne pute mami...

(Na ulaznim vratima začuje se kucanje.
Anđelija se trgne i približi se vratima.)

Ko je?

Ivka:
(iza vrata)
Ja sam, Ivka stara.

Anđelija:
(Kao da se sjeti.)
A da, ti si!
(Otvori vrata i poštapajući se uljegne Ivka.)
Hodi! Hodi!

Ivka:
Što me pozva?

Anđelija:
(okrećući se da ko ne bi čuo.)
Ti me vodi
Ili paklu ili Bogu!
Još se samo u te nada
Srce ovo...

Ivka:
Sve što mogu,
Učiniću, ženo mlada!...

Anđelija:
(okrećući se da ne čuje kogod.)
Ti znaš čine svake?

Ivka:
Znadem,
No po volji višnje sile,
Svaki savjet što ja dadem
Nebeske su želje mile...

Anđelija:
(uzimajući za ruku Ivku.)
O čuj onu koja prosi!
Smakni oganj što me prži,
Vihor jadâ što me nosi
Od vihora sviju brži!...

Ivka:
Oganj?!... Vihor?!... Reci bolje!

Anđelija:
Ovu neman što me bije,
Ovu avet što me kolje
I u srce nokte rije -
Ovu mržnju, čudovište,
Što k'o bolnik pomoć ište...

Ivka:
Mržnju?!...

Anđelija:
Mržnju što me kinji!...
Ovu vatru mukâ sinji'!

Ivka:
Ne buni se! Hodi bliže,
Pa mi pričaj sve po redu!
Ja znam lijek što sve diže
S duše maglu i bijedu...

Anđelija:
(zagrli Ivku.)
Je li vjera, Ivko, zbori?!

Ivka:
Kunem ti se kao mati!

Anđelija:
Niko neće ništa znati?

Ivka:
Onoga mi tamo gori!
(Digne ruku.)

Anđelija:
Zbilja?... Ivko, da l' se zakle
Sa dna duše, srca svoga?
Ivka:
Poput kama nijemoga
Biću, šćeri!... Vjeruj kao
Sestri svojoj!...

Anđelija:
(Okreće se i gleda naokolo da nema koga.)
Slušaj dakle!...
Ti znaš sestru Pavla moga?

Ivka:
Ko Jelicu ne bi znao?!

Anđelija:
Zbog nje... zbog nje... Ivko... Zbog nje...
(Uhvati se za prsi.)

Ivka:
(Kao čudeći se.)
Zbog Jelice?!... Šta ti radi?

Anđelija:
Ubija mi život mladi...

Ivka:
O njoj samo dobro zbore...

Anđelija:
Jest... dobra je... svakom dobra...
Ali za me nema gore...
Ona moje ruže pobra...

Ivka:
Ruže?!...

Anđelija:
Ruže sreće, mira!...
Sve darove zorâ plavi'!...
Moj je život sužanj pravi,
Što sve sluša zvek sindžira...

Ivka:
Šta ti skrivi!

Anđelija:
Svako doba,
Jetko, teško i sve teže,
Ovdje (hvata se za prsi) Ivko, nokte grube
Bode, rije i sve reže...

Ivka:
Kaži jasno...

Anđelija:
(Okrećući se da vidi nema li koga.)
Čuj! Nju oba,
Oba brata silno ljube...

Ivka:
(za se)
To je, dakle!...

Anđelija:
Blagom svojim
Svi je zovu, paze na nju...
Dok u kutut ja sve stojim
K'o buljina na svom panju...

Ivka:
(vrti glavom.)
Ružno, ružno!...

Anđelija:
Je l' pir koji,
Nju sjedaju uz gospodu!...
Svuda ona prva stoji,
A ja?... Ja sam prah na podu...

Ivka:
Prokletnica!

Anđelija:
Zmija sama,
Što mi truje vrelo krvi
I stegama kosti slama...

Ivka:
Vješta budi, pa je smrvi!...

Anđelija:
Kako, kad je braća vole?!
Bez nje im se um pométe!...
Prizivlju je, maze, mole
I miluju k'o dijete...

Poklonâ joj nose skupi'
A u meni boli grme...
Najpošlje joj Pavle kupi
Nož od zlata i od srme...

Zaželi li samo nešto,
Pogovora za to nije!
Pa šta mogu?!

Ivka:
Mudro, vješto,
Pa kod braće omrazi je...

Anđelija:
Zaludu su i ti puti!...
Kušala sam... (metne prst na usta.) Ali ćuti!...

Ivka:
Biću poput kama stanca.

Anđelija:
Na livadi jednom zbodoh
Vojvodina konja vranca...

Ivka:
(Upadajući u riječ.)
Na nju reče?...

Anđelija:
Pavlu odoh
I zavapih: "Pavle jao,
Na zlo sestru milovao
I sjed'o je u vrh stola,
Sestra ti je vrâna zbola!"

No Jela se kleti poče
I to Pavlu dosta bilo,
I dar, pojas zlatne pločê,
U njezino baca krilo...


Ivka:
Možda nosi bilje neko,
Pa je stoga braći draga?!

Anđelija:
Ne znam, Ivko, nož je sjek'o!
S nje mi ode život, snaga!

Ivka:
Zar nikakve nemaš moći
Kako bi je s puta makla?!

Anđelija:
(Očajno)
Nemam... Eto, jedne noći.
I sokola našeg zakla'.

Pavlu rekoh: "Pavle jao,
Na zlo Jelu milovao
I na zlo se tobom klela,
Sokola ti smače Jela!...

No ona se kleti stade
I to bratu dosta bilo,
Pa joj zlatnu grivnu dade
I u njeno baci krilo...

S toga, eto, u gorčini,
Noću, danju, kopnim mlada...
O pomozi! reci! čini!
U tebi je sva mi nada!

Ivka:
Želja moja stiže meti...
Mudro, Ivko, pa osveti
Svoje bole, svoje jade!...
(Uzdahne)
Njen mi otac kletvu dade,
Pa prevari... obraz uze...
Na moj vapaj osta nijem...
Nad porodom njegovijem
Nek' se vrši moje suze
Kletva duga
(Pogleda gori.)
Prosti, Bože!...
(Okrene se Anđeliji.)
Učiniću što se može
K'o što djeci čini mati...

Anđelija:
Čini!... Ti me, ti uputi!
Išti blaga! Štogod bude
Ivka šćela, ja ću dati!...

Ivka:
Neću ništa...
(Okreće se da ne bi bahnuo kogod.)
Samo... ćuti...
(Meće prst na usta.)

Anđelija:
Biću poput hladne grude!

Ivka:
Smiješ li se zaklet'?

Anđelija:
Smijem!
I kunem se Bogom svijem!

Ivka:
Dobro... Sada slušaj bolje:
Sve što ću ti sada reći,
To mi šapće Onaj gori!
Bez Njegove ništa volje
Na zemlji se neće steći!...
Vjeruješ li?...

Anđelija:
Samo zbori,
Nauči me, Ivko mudra,
I ugasi ovaj plamen!
(Hvata se za prsi.)

Ivka:
Sad na pos'o... Jedan pramen
Odreži mi tvojih kudrâ...

Anđelija:
Odmah!... odmah!...
(Otrči i uzme nožice sa stola,
i odstriže pramen kose.)

Ivka:
(za se)
Ti me prati
O Satano!

Anđelija:
(pruži joj pramen kose.)
Evo, na ti!...

Ivka:
(Uzme Anđeliju za ruku i odvede je
pred odžak i pogleda gore.)

Bože, budi naš drug treći!

(Izvadi iz džepa neko kresivo i
čučnuvši pokraj ognjišta zagleduje ga.)

Sve što bukne plamen veći
Milosti su srdžbe veće!...
Sve se bliže
Polju stiže -
Zlatnoj žetvi plodne sreće!

(Uz pratnju mističnih zvukova muzike
počne kresati i zboriti slijedeće,
što samo ona do kraja razumije.)

Kreši, kreši!
Iskre, sjajte!
Ognju, prodri!
Ustaj, bodri!
Brzo, brzo, čini, leši!
Višnjom voljom put nam dajte!

(Pri pošljednjim riječima, uz čudesno hujanje
i tutnjavu, na ognjištu bukne jak crven
plamen i u njemu pokaže se ljudska lubanja.)

Anđelija:
(Vrisne, ustukne nazad i pokrije lice rukama.)
Jao!...

Ivka:
S čega da se prèdâ?!
Nije ništa!... nije ništa!...

Anđelija:
Uh!... Kako me strašno gleda
Ta lubanja sa ognjišta!...

Ivka:
Što se bojiš kosti ove
Lik su samo jave nove
Vječnog žića iza groba...

Anđelija:
Strah me hvata i tegoba!...

Ivka:
Budi mirna! budi smjela...
Sad ću pramen ognju dati,
Pa što sudba reći htjela
Brzo ćemo, brzo znati...

(Baci u plamen ostrižak Anđelijine kose,
koji uz mistične kreštave zvukove muzike izgori,
a zatim se odmah uz lobanju javi jedna
ustrijemljena zelena zmija.)

Anđelija:
(Odskoči na stranu, ponovo vrisne
i pokrije lice rukama.)

Zmija! zmija!

Ivka:
(Ne osvrćući se na Anđeliju, zbori za se.)

Tako! tako!
Svi su čini sad na broju
I Satana i moj pak'o!...

Anđelija:
(pokazuje prstom na zmiju.)

Što će zmija?! Gledaj, eno!

Ivka:
(utješljivo)
Ona samo, mlada ženo,
Znači ljutu mržnju tvoju.

Anđelija:
Sva se mrznem, Ivko draga,
Kao da mi treba mrijet'!...

Ivka:
Ne buni se! Rosni cvijet
Pošlje mraznih niče korâ...
Poštuj sudbu što nam veli:
Preko zmija ići mora
Onaj koji cilju želi...
(Udara jednim prutićem po ognjištu.)
Dosta, dosta, čini moji!
Ustavite živo vrelo!
(Pogleda gori.)
Tvoje želje moje djelo,
S blagoslovom, Višnji, spoji!
(Na ognjištu nestane svijeh mađija.)

Anđelija:
Studena me minu strava!
Svršila si?!...

Ivka:
(Ustajući kao zlovoljno.)
Bogu slava.
Jesam... Ali...
(Zamisli se i vrti glavom.)

Anđelija:
O ne ćuti!
Kaži, šta nam sudba zbori,
Koji li su naši puti?...

Ivka:
(uzdahne)
Teški... mračni... oštri... ljuti...
I od grdne zmije gori...

Anđelija:
(začuđeno)
Kako?!

Ivka:
S njima svi su jadi...
Ne smijem ti ništa reći...
Puti kobni... Ali, znadi,
Oni najzad vode sreći...

Anđelija:
(obradovana)
Kamo moja sreća, kamo?!
Zbori, Ivko!

Ivka:
Ja se bojim...
Pretrnućeš...

Anđelija:
Kazuj samo,
Na sve spremna davno stojim!
Oprosti me ovih muka!...

Ivka:
(kao žaleći je)
Nevoljnice moja puka!...
Moraš tonut' u rijeci,
U dubini silnih žrtvâ,
Dok zavadiš s Jelom braću...

Anđelija:
(hvatajući se za prsi.)
Evo mesa pa sijeci!
Biću kao spila mrtva!...

Ivka:
To je malo!...

Anđelija:
Oko, daću,
Nek, duboko bude zjalo!...

Ivka:
Još je malo!...

Anđelija:
Još je malo?!
Pa šta mogu više dati?!...

Ivka:
(Razgleda okolo da se kogod prikrio nije,
pa se onda primakne Anđeliji
i govori joj tiše na uho.)

Moraš čedo žrtvovati...

Anđelija:
(trgne se sva zaprepašćena.)
Svoje čedo?! Ko to zbori?!
Žena, demon?... Ko to smije?!
To je porok od svih gori,
Od svih crnji!

Ivka:
(smješkajući se lukavo)
Nije, nije...
Nebesa nas tako uče...

Anđelija:
Kako?!...

Ivka:
Slušaj! Klas, što juče
Sobom sazda Bog i dâde,
Danas ništi zrnom tučê...

Topli cvijet prepun blaga
Suncem hrani, rosom poji,
Pa najednom ubija ga
Hladnim mrazom srdžbâ svoji'...

Pa Bog je li igda bio
Grešan s toga?!... Misli bolje!...
Ja ti rekoh što je htio
Glas Njegove svete volje...

Anđelija:
O, šta ti je na um palo?!
Ko ti groznu mis'o zače?!
Ja ne mogu!...

Ivka:
(Gledajući pažljivo okolo, izvadi iz
džepa jednu bočicu u kojoj je neka
slatka tečnost i pruži je Anđeliji.)

Kušaj malo,
Pa će srce biti jače...

Anđelija:
(sa nepovjerenjem uzme bočicu i gleda je.)
Šta je ovo?

Ivka:
Melem pravi!
Lijek svake ljudske rane!
Izvor vilâ, što bol davi!
Gdje kap jedna cigla kane
Tu se ruža sreće njiše...

Anđelija:
Ja to nigda nisam pila...

Ivka:
Da si jednom, nigda više
Ne bi tako slaba bila...

Anđelija:
Zbilja, Ivko?
(Anđelija otvori bočicu i pije.)

Ivka:
(miluje Anđeliju po licu.)
Snago mlada,
Vjeruj! kušaj!...

Anđelija:
(zadovoljno smijući se govori za se.)
Tako! tako!
Svaka kaplja razum svlada...
Svaka kaplja nosi pak'o...

Anđelija:
(pritiskajući njedra rukom.)
Kako snaži! Kako prija!

Ivka:
Rekoh li ti tako i ja?!
(Primi od Anđelije bočicu i metne je u džep.)

Anđelija:
Izvor vilâ?

Ivka:
Sveto vrelo
Ispod zv'jezda, sa vrh gore...
Sad na pos'o pođi smjelo,
Jer su blizu pjesme zore!

Anđelija:
(misli se i lomi.)
Pa šta ono reče, je li?...

Ivka:
Ono što su bozi htjeli!
To ti treba jednom znati -
Moraš čedo žrtvovati!

Anđelija:
Jao! jao!

Ivka:
(uhvati je za ruku.)
Ja ti htjed'o
Pružit' mira carstvo dugo,
A ti cviliš!... Jedno čedo...
Izgubiš li, biće drugo...

Anđelija:
Pa kako ću?

Ivka:
Stani čvršće!
Što ti tako tjelo dršće,
K'o zarobljen tić u ruci?!
Ne skanjuj se, šćeri! Radi!

Anđelija:
(još u bunilu i neodlučna.)
Šta?

Ivka:
(šapće)
Jeličin nož ukradi...

Anđelija:
Pa šta onda?

Ivka:
(okrećući se lukavo i gledajući u budžake.)
Njim prevuci
Ispod grla čedu...

Anđelija:
(trgne se sva zaprepašćena.)
Lele!

Ivka:
Što u vječnoj gineš stravi?!
Nek' ti budu misli smjele!
(Opet uzme Anđeliju za ruku.)
Slušaj!... Zatim Jeli stavi
Pod uzglavlje nož...

Anđelija:
(trgne ruku sa prezrenjem gledajući Ivku.)
O kuku!
Zar grijeha, vječnu muku
Sve da nosim, zmijo, je li?!
Akrepi te gladni jeli!

Ivka:
(kao uvrijeđeno.)
Ja ti savjet davah dugo,
A sad neću jedne više...

Anđelija:
S očiju mi bježi, kugo!
(Zgrabi je za ramena i izgura na vrata.)

Ivka:
(vješto se povrati i prikrije za jedan stub i poviruje.)
Grmi, grmi... Biće kiše...

Anđelija:
(uzbuđeno)
Šta mi reče pogan stara?!
Bog je kleo! Bog je kleo!

Ivka:
(smijući se viri na publiku.)
Izvor vilâ čuda stvara!
On na oči meće veo...

Anđelija:
(ponavlja riječi Ivkine)
"Ispod grla nož prevuci
Čedu svome"... Jao! jao!
(Pokrije lice rukama.)

Ivka:
(jednako viri iza stuba i za se
odgovara na riječi Anđelijine.)

U mojoj si ipak ruci!
Sve zaludu.

Anđelija:
Ko bi klao
Sina svoga?!

Ivka:
Ti ćeš klati!...

Anđelija:
Ko bi grijeh uz'o na se?!

Ivka:
Mati! Mati!...

Anđelija:
Bog neka me toga spase!

Ivka:
Neće! neće!

Anđelija:
(poslije izvjesne pauze trgne se i misli.)

No ta živa
Mržnja iznad mržnja svijeh,
Više muči, viša biva,
No najcrnji zemni grijeh...

Kao žedna zvijer neka
Što joj plamti duša tupa,
U zasjedi sve me čeka
I mojom se krvlju kupa...

Jela... S nje me ognji prže!...
Mrska li je, gadna, gruba!...

Ivka:
Sve je kolo pakla brže -
Već se čuje crna truba!...

Anđelija:
Ona domu sva milošta!...
A ja?... Trunak!...

Ivka:
Tako! tako!

Anđelija:
(lupne nogom)
Nek' se surva i stropošta,
Ma ja pošla i u pak'o!...

Ivka:
Izvor vilâ čuda stvara!...
On na oči meće veo...

Anđelija:
(misli se)
Šta mi ono reče stara?

Ivka:
Raste, raste oganj vreo...

Anđelija:
"Topli cvijet prepun blaga
Suncem pita, rosom poji,
Pa najednom ubija ga
Hladnim ledom srdžba svoji'"...

"Pa Bog je li igda bio
Grešan s toga?!... Misli bolje!...
Ja ti rekoh šta je htio,
Glas njegove svete volje."

Ivka:
(radosno)
Tako! Biće šta ja htjedo'!
Mreže moje - polje dugo,
Love... love...

Anđelija:
(Jednako misleći na Ivkine riječi.)
"Jedno čedo
Izgubiš li, biće drugo."

Ivka:
Već Satana s njom se spoji!

Anđelija:
(odvažno)
Čega više da se plašim?!
To je volja Onog, koji
Nad glavama lebdi našim!...

Ivka:
Kosa zvoni smrtnih njiva -
Biće žetve... ja to znadem!...
Biće... biće...

Anđelija:
(Stoji pred donjim vratima desne strane
što vode u Jeličinu sobu i prisluškuje.)

Tvrdo spava...
Idem da joj nož ukradem...

(Polako i sa strahom otvori vrata
i uljegne u sobu.)

Ivka:
(Izađe iza stuba i uz pratnju mističnih zvukova zbori)

Kreši! kreši!
Iskre, sjajte!
Ognju, prodri!
Ustaj, bodri!
Brzo, brzo, čini, leši!
Višnjom voljom put joj dajte!...
Ha!... Ha!... Ha!... Ha!...
(Sakrije se opet za stub i viri.)

Anđelija:
(Vraća se i drži nož Jeličin gledajući ga.)
Tu je!...

Ivka:
(vireći na Anđeliju)
Već se pakla brazda
Za njom vidi...

Anđelija:
(Stala pred vrata gornje svoje sobe,
hoće da uljegne, ali se bori i opet natrag trza
i zatim polako sjeti se Ivkinih riječi.)

"Klas što juče
Sobom dade Bog i sazda,
Danas ništi zrnom tuče"...

(Uljegne u sobu. Tajanstveni šum prohuji kao zadah
smrti. Zatim se čuju bolni i crni zvukovi, koji izražavaju
užasan čas pogibije djetinje. Svijeća se na astalu
ugasi sama. Kroz prozore već je probila zora
i po oknima kao da pada krv.)

Ivka:
(Izađe iza stubova i s paklenim smijehom
gleda prema vratima Anđelijine sobe.)

Kolji! Ta krv tako prija!...
(Hvata se za prsi.)
I tvoj otac mene zakla...
Ostavi me... I sad i ja
S njim ću biti u sred pakla!...
Ha... ha... ha... ha...
(Ode na izlazna vrata, tu se prikrije i ponovo viri.)

Anđelija:
(Izgleda kao poluluda s ukočenim očima,
u kojima se već vidi griža savjesti, gleda krvavi nož.)

Krv... krv... Sina... sina prekla'!...
Teško meni šta se steče!...
O grijeha, srama, jada!
Gdje ću sada?!... Gdje ću sada,
U prokletstvu, crnoj stravi?!...
Kako ono Ivka reče?!
(Sjeti se jedva.)
"Pod uzglavlje nož joj stavi".
To je rekla... to je rekla...

(Sva dršćući otvori polako vrata
Jeličine sobe i uljegne.)

Ivka:
(Izaće na pola bine i pakleno se zasmije.)
Nek' svak drži u pameti:
Izvor vilâ čudo stvara!...
Osveta je stigla meti!
A sad bježi, bježi, stara!
(Ode naglo na izlazna vrata i zatvori ih.)

Anđelija:
(Kao smrt blijeda, iskolačenih očiju, sva
usplahirena izađe iz Jeličine sobe i zatvori
vrata i potrči uza stepenice i viče.)

Gospodaru! Pavle, jao!
Na tvoj krov je oblak pao!
Pavle! Pavle! Jao! Jao!

(Vrati se sa stepenica očekujući na Pavla, dok se
međutim odmah na njezino zapomaganje u gornjem
boju dvora čuje žurba i hitni koraci.)

Vojvoda Pavle:
(Sa Radulom, Margitom, Mirčetom, i mnoštvom sluga
i sluškinja dotrči niza stepenice.)

Anđelijo, šta je tebi?!

Anđelija:
(čupajući kose.)
Desno ti se krilo prebi!...
Na zlo sestru milovao
I milost joj donosio!...

Vojvoda Pavle:
Kako?!

Anđelija:
O čuj, Pavle mio,
O čuj kobne glase pakla:
Jelica ti sina zakla!

Vojvoda Pavle:
(Sav se zatrese i problijedi.)
Što to reče?!

Anđelija:
Svoje jade
I grom što nam na dom pade!
U koljevci, rano živa.
Sin ti, eno, mrtav sniva...
Tvoji dvori vatrom gore...
Sad su oni gluha jama
I grobište...

Margita:
(koja je sa svima ostalim na kobnu vijest
bila zaprepašćena, pokrije lice rukama.)

Teško nama!...

Radul:
Strašna časa!... Strašne zore!...

Vojvoda Pavle:
(Stoji kao skamenjen i strašnim
očajnim pogledom gleda na Anđeliju.)

Jela?!... Jela?!... Veliš Jela?!...

Anđelija:
Ona, Pavle! Krv je klela!

Vojvoda Pavle:
(kao da još ne vjeruju kobnoj vijesti.)

Ona veliš, je li?!

Anđelija:
Ona!

Margita:
(sklopi ruke i gleda gore)
Care silni s jasnog Trona,
Skloni svaki udes hudi!

Radul:
Bog neka joj za to sudi!

Svi:
(osim Anđelije, Radula i vojvode Pavla)
Ko je kriv Bog nek' mu sudi!

Vojvoda Pavle:
(hvatajući se za kose, jurne u djetinju sobu.)
Moj sin mrtav!... Stub moj pao!...

Radul:
Kakav udes crn i zao!

Margita:
Srce će mi s bola pući!
(jeca)

Anđelija:
Čedo moje! tico moja
Što mi svake zore poja
Radost milu!... Lele kući!...
Njojzi jutros gavran leti!...

Margita:
Ja se kunem: Jela nije!
Ja znam njenu dušu sjajnu!

Vojvoda Pavle:
(izađe iz sobe, donese kolijevku
i spusti je pred okupljene.)
Pogledajte!

Margita:
(sa Radulom, slugama i sluškinjama
nadnese se nad kolijevku i zajeca.)

Bože sveti!

(Sve sluge i sluškinje plaču i taru suze.)

Mirčeta:
(klekne i gleda gori plačući)

O ti, s koga sunce grije,
Otkri ovu kobnu tajnu!

Svi:
(osim Radula, Anđelije i vojvode Pavla)
Otkri ovu kobnu tajnu!
I čuj srcâ vapaj dugi!

Vojvoda Pavle:
(koji je međutim klečao uz kolijevku
gledajući mrtva sina, okrene se Anđeliji
i ustane.)

Jela?!... Jela?!...

Anđelija:
Niko drugi!
Kunem ti se nebom svijem!
No ako te sumnja davi,
Hajde vidi nož krvavi
Pod uzglavlju njezinijem!

(Vojvoda Pavle kao van sebe
odjuri u Jeličinu sobu.)

Radul:
(očajno i bolno.)
Jela?! Ona?! Ponos doma?!...
O strahote! kletve! groma!

Anđelija:
Milošta je naša smela!...

Margita:
Sva zla božja kazna čeka!
No s tim kolom nije Jela!
Ja se kunem, Jela nije!
Tu je samo zvijer neka
Što krvave nokte krije!

Anđelija:
Ti je braniš?! moji jadi
Ne bole te niti kose!...

Margita:
Ne branim je. Ali znadi
Da je čista k'o kap rose!

Vojvoda Pavle:
(viče iz sobe Jeličine)

Amo! amo! Ti od svijeh
Gora, crnja!

(Izađe vukući jednom rukom Jelicu, a
drugom držeći krvav nož.)

Gledaj grijeh!
Svoj! O gledaj čudovište!

(Prema kolijevci gurne Jelicu koja posrne.)

Jelica:
(koja ne može da pojmi šta se s njome
zbiva, pogleda na kolijevku i vrisne.)

Jao, brate! Šta je ovo?!

Vojvoda Pavle:
Tvoj nož što ga demon skov'o!...
Krv nevina što krv ište!...

Anđelija:
Teci, moja suzo, teci!

Jelica:
Gdje sam ovo, gdje li bivam?!
Je li java ili snivam?!...
Ne znam ništa! Pavle reci!

Vojvoda Pavle:
To je čas tvog crnog dana,
Tvoje smrti hladno krilo!...
Što sokola i mog vrâna
Tajno smaknu prosto bilo!

No što moga sina zakla,
Moga sina, Bog te klao?!

Jelica:
Tvoga sina?! Jao! jao!
Ko ti reče, gdje je, ko je?!
Svog Milojka, oči svoje,
Jela smakla... Jela smakla!...
(Plače i sva se od bola trese.)

Anđelija:
Ti! O nek' te vječno prate
Kletve moje!

Jelica:
(Sva zabezeknuta pogleda u Anđeliju
pa onda u Pavla.)

Nisam, brate,
Ljubavi mi!

Vojvoda Pavle:
(pokazujući krvavi nož.)
Nož svjedoči,
I krv ova što se toči
Ovdje gledaj!
(Pokaže rukom na kolijevku i
zamahne nožem da ubode Jelicu.)

Margita:
(priskoči i zadrži ruku Pavlovu.)
Ne krv novu!
Imaj srca! ne griješi.
(pogleda gori)
O ti, Bože, razdriješi
Spletke ove, tajnu ovu!

Jelica:
(klekne, sklopi ruke i podigne oči.)
Bože, otkri duha zloga,
Ovaj zločin od svih gori!

Vojvoda Pavle:
Zločin, koji s noža tvoga
O zločinstvu tvome zbori!

Radul:
Voljasmo te srcem svijem,
A ti ljubav krvlju vrati,
Bog neka ti za to plati!

Anđelija:
Ti mi, zmijo, sina uze!

Jelica:
(gleda gori)
Bože, što si tako nijem?!

Vojvoda Pavle:
Našto vapaj lažne suze?!
Tvoje smrti konjic rže!

Margita:
Šta ćeš, Pavle?!

Mirčeta:
Lele nama!

Margita:
O ne budi poput kama!

Vojvoda Pavle:
Gdje ste sluge?! Amo brže!
Konopom je vežte krutim!
Za repove konj'ma ljutim!
Nek' je niz to pusto polje
Rastrgaju! Brže bolje!

Margita:
(podigne oči)
Gdje si, Bože?! Maglu goni!
I nevine ti zakloni!

Svi:
(osim vojvode Pavla, Radula, i Anđelije kleknu i mole.)

Gdje si, Bože?! Maglu goni!
I nevine ti zakloni!

Mirčeta:
(tarući suze, stane pred vojvodu Pavla.)

Zar krv sestre?! Ko to smije,
Gospodaru?!

Vojvoda Pavle:
Krv!

Anđelija:
Krv samo!

Jelica:
Pavle brate!
(Potrči Pavlu da ga zagrli.)

Vojvoda Pavle:
(odmahne gnjevno rukom.)
Tamo, tamo!

Jelica:
(potrči Radulu, misleći na njegovu zaštitu.)
O, Radule!

Radul:
(mrko je gledajući.)
Dalje! dalje!
Paklu! gdje te pak'o šalje!

Jelica:
(sva blijeda iznurena potrči Anđeliji.)
Anđelijo!

Anđelija:
Ne zovi me!
Ne spominji moje ime!
Odalji se, crna sjeni!

Jelica:
(sva poražena klone u naručje Margiti.)
O Margito, teško meni!
(Margita je ljubi i s njome jeca.)

Mirčeta:
(Vojvodi Pavlu i Radulu)
O tako vam hljeba soli!
Ne činite grešnu muku!

Vojvoda Pavle:
(Mirčeti i ostalim slugama)
Vodite je!
(Lupne nogom o pod.)

Margita:
Kuku! kuku!

Vojvoda Pavle:
(hvatajući se za mač, pogleda sluge)
Ili će vam glava doli!

Jelica:
(gledajući kroz suze braću, dok su
se okolo nje iskupile snuždene sluge
da je na gubilište vode.)
Zbogom braćo!

Margita:
Jao! jao!
(jeca i drži Jelicu za ruku.)

Jelica:
Mir i sreću Bog vam dao!...
Ja sa ove grešne grude
Svome Ocu idem čista!
A sudija kazna Hrista
Klevetniku mom nek' bude!...
(zagrli i ljubi Margitu koja jednako
jeca, kao i sve sluge i sluškinje.)

Zbogom!... Sreće i pokoja
Svud te zlatne tice srele!...

Vojvoda Pavle:
(gnjevno lupne nogom, pogleda na sluge
i hvata se za mač.)
Vodite je!
(Mirčeta sa ostalim slugama otrgne
Jelicu iz zagrljaja Margitina i odvuče je napolje.)

Margita:
(čupajući kose gleda za Jelicom i viče.)
Lele!... lele!...
Jelo moja!... Jelo moja!...
(Sluškinje plačući i brinušući
suze odu uza stepenice.)

Radul:
(Margiti)
Zar žaliti treba onu
Koja dušu krvlju skvrni?!...

Vojvoda Pavle:
(očajno)
O moj dome, jade crni!...

Margita:
Vaše duše u krv tonu
A Jela je sveta, čista!
K'o pod rosom cvijet rani,
K'o pošljednja suza Hrista!...

Anđelija:
Ču li, Pavle?!... Još je brani?!...

Vojvoda Pavle:
Kriva nije?! Buncaš samo!
Ko ti reče?!

Margita:
(pokazujući rukom na nebo)
Onaj tamo!
Njene suze sunca pune -
Kap kojom se cvijet kune...

Vojvoda Pavle:
(pokazujući joj nož Jeličin)
A gle gvožđe što se mije
Krvlju čeda?!

Anđelija:
(kao žaleći sebe upada u riječ)
Jadna mati!

Margita:
Vidim... Ali Jela nije!

Vojvoda Pavle:
Jela nije?!... Onda ko je?!

Margita:
Ne znam. Al' će Onaj znati!
U Njega su oči dvoje!...
(Čudesni šum prođe po predsoblju i
Anđeliji se pričuje kao da je njezin
sin Milojko zove "Mama, mama!"
te vrisne i pokrije lice rukama.)

Vojvoda Pavle:
(priskoči joj i uhvati je za ruku.)
Anđelijo, šta je bilo?

Radul:
Šta je snaho?!

Anđelija:
(tarući čelo)
Ne znam sama...
(za se)
Moga pakla teško krilo...
Vječni ponor, mrak i tama...

Margita:
(koja je međutim jecajući klekla uz
kolijevku i nadnijela se nad mrfvtog Milojka.)

O kako si klon'o, sveo!
Ko nevinu krv ti uze,
Bog ga kleo, Bog ga kleo!

Vojvoda Pavle:
(brišući suze)
I vapaji naše suze!...

Margita:
On ne im'o nigda mira!
Nigda sreće, nigda stanka!
Crna kletva bez prestanka
Sve ga tukla, k'o sindžira
Kolut ljuti!...

(Anđeliji se ponovo pričuje glas djetinji i vrisne.)

Vojvoda Pavle:
(pritrči Anđeliji i pipa je po čelu.)

Šta te plaši?!

Anđelija:
(zbunjeno)
Ništa... Čedo, jadi naši...
Teški boli moje rane...

Radul:
(brišući suze)
Zna Margita, zna da gane...

Grozdana:
(sa Ružicom i mnoštvom seljaka i seljanaka
dotrča spolja sva usplahirena
i zaduvana mašući rukom.)

Amo! amo! pa gledajte,
Čudo iznad čuda svije'!

Vojvoda Pavle:
Kakvo čudo?!

Ružica:
Čudo, znajte,
Kakvog nigda bilo nije!

Anđelija:
(za se hvatajući se za čelo.)
Kako mi se svijest muti!

Vojvoda Pavle:
(Grozdani)
Šta je, curo? zbori bolje!

Grozdana:
Kad Jelicu niz to polje
Rastrgoše konji ljuti -
Gdje kap njene krvi kanu,
Sve lučama zlatnim granu,
K'o zvijezda da se prosu!
I k'o čisti snijeg rani
Svud prekrili i sve osu!...
(Svi na ovu vijest ostanu zaprepašćeni i zacipljeni.)

Anđelija:
(kao luda u groznoj griži savjesti zbori za se.)

Vječne kazne glasi grokte!
Uh!... kako me sve po kosi
S neba suze Jele prže!...
O sotono, amo bržê!...
U srce mi zarij nokte
Pa ga svome paklu nosi!...

Margita:
(skrušeno gleda gori)
Pravda sveta pravdi stiže!

Grozdana:
(nastavlja svoj govor)
A gdje sobom pade Jela
Mramorna se crkva diže!...

Anđelija:
(za se, sve cepteći)
Gdje su gromi?! Gdje strijele?!

Ružica:
K'o stopljena srma čista,
Sva se crkva sjajem blista!

Vojvoda Pavle:
(preneražen ovim čudom izgleda kao van sebe)
To je varka!

Svi:
(Seljaci i seljanke)
Nije! Nije!
Svud pred crkvom zlatne ploče!

Margita:
Crkvo sveta, zle oglasi!

Grozdana:
(odlazeći žurno sa družinom
okreće se i maše rukom)
Amo! amo!

Glasovi s polja:
Vječni oče,
Pomiluj nas ti i spasi!

Vojvoda Pavle:
Ništa više ne znam... jao...
Mrak me hvata... mrak je pao...

Anđelija:
(poražena čudesnim događajima i
grižom savjesti, klekne pred vojvodu Pavla.)

Ne, ne mogu kriti više!
Kao pljusak crne kiše,
(Hvata se za prsi)
Ovdje crna savjest pljušti...
Pljušti i k'o potok sušti
Poplavlja mi duše polje...
Pavle! Pavle, za mač bolje!
Evo srca pa probodi!
Za mač, Pavle! Hodi! Hodi!

Vojvoda Pavle:
(kao van sebe)
Što to zboriš?!

Anđelija:
Čuj riječi
Glas što tako kobno ječi
Iz ponora moga pakla:
Ja... ja... Pavle... čedo zakla'!
(svi se užasnu.)

Vojvoda Pavle:
Ti?!

Anđelija:
Ja, Pavle! niko drugi!
Ja - crn otrov što prosuše
Oštri zubi zmija dugi'...

Vojvoda Pavle:
Grdne žene! grdne duše!
Ti?!...

Anđelija:
Ja... moje ruke gnusne...
Za mač! neka krv mi pljusne
I poštrapa crno t'jelo!...

Margita:
(jeca)
Moja Jelo... moja Jelo...

Vojvoda Pavle:
I ti bješe moja ljuba,
Tako gadna, tako gruba?!
(zajeca i pokrije lice rukama)

Margita i Radul:
Pomiluj nas vječni Bože!

Vojvoda Pavle:
To, što samo zvijer može.
Ti si mogla, ružna mati!

Radul:
Tu krv ništa neće sprati!...

Vojvoda Pavle:
(vas razbarušen i ustrijemljen)
Što... što smače ludo čedo?!

Anđelija:
Ocrniti Jelu htjed'o
Jer zavidna bijah slavi
Mladosti joj i ljepote...
Ja krvavi nož joj stavi'
Pod uzglavlje...

Radul:
(gnušajući se)
O strahote!

Anđelija:
(puzajući pred vojvodu Pavla)
U vrele me baci ključe...
Gdje je dželat? Dželat kamo?
Na lomaču nek me vuče...

Vojvoda Pavle:
Ne pristupaj,zmijo, amo!
Pogledom me nemoj bosti!
Sve puzala i krv pila!
Tvoja njedra i srž kosti
Akrepima leglo bila!...

Anđelija:
Kuni! kuni i prokuni!
Nek' paklene slete tame!
Svi prostori neka puni
Budu vječne muke za me!...

Vojvoda Pavle:
O, Margito, šta ću?! gdje ću?!
(jeca)
Ubih sestru... ubih sreću...
Svoje srce ožalosti'...

Margita i Radul:
Crkvo sveta, krv oprosti...

Vojvoda Pavle:
(klekne uz kolijevku jecajući)
Što ne letiš, tiću mio?
Ko ti zlatna slomi krila?

Grozdana:
(koja je međutim potleušice ležala, podigne
glavu, nasloni se jednom rukom o pod, pa
razbarušena i izgrebana lica i iskolačenih
očiju gleda na vojvodu Pavla.)

Majka...

Vojvoda Pavle:
Ko je krvnik bio?!

Grozdana:
Majka bila... majka bila...

Margita:
(gledajući na vojvodu Pavla i kolijevku, jeca.)

K'o da Boga vidim viš' nji'
Kako plače... Lele, Jelo!...

Glasovi s polja:
Pomiluj nas, Bože višnji!...

Vojvoda Pavle:
(Margiti i Radulu)
Hajdmo... s bolom srca svoga
Da priklonim grešno čelo
Na prag hrama čudesnoga!...

(Sa Margitom i Radulom pođe na izlazna vrata.
Anđelija gledajući za njima vrisne i stropošta
se na pod. Vojvoda Pavle okrene se i stane.)

Pišti zmijo!... Nigda Oni
(pokazujući rukom gori)
Ne pogled'o okom u te!
Krv nevina nek te goni
U sve čase na sve pute!...
(Sa Margitom i Radulom izađe.)

Anđelija:
(Očajna, razbarušene kose, izgrebana i krvava
lica nasloni se na ruku i gleda kao luda oko sebe.)

Prop'o je svijet i svuda je prazna tama...
A ja još živim... Još zmija puže sama...

Hor anđela:
Nigda i nigda, u vječnosti svoj,
Prostiti neće nebo grijeh tvoj!

(Uz čudesni blijesak i mistični šum, pozadine nestane i ukaže se polje. U dnu polja, na desnoj strani, vidi se bijela crkva čudesno osvijetljena. Pred crkvom kleči mnoštvo muškog i ženskog seoskog puka. Klečeći, na prag crkveni vojvoda Pavle skrušeno oborio čelo, a do njega Margita i Radul. Lijevo od crkve ravan sva osuta čistim srebrnim ljiljanima.)
Hor puka:
Molitve naše primi, Bože, glas!
Pošlji nam - sreću, utjehu i spas!

Anđelija:
(U času kad pozadine nestane, skoči sva zabezeknuta
i uhvati se rukama za glavu i začuđeno gleda kao u snu
i kad ugleda crkvu potrči i sklopi ruke.)

O sveta crkvo, smiluj se, smiluj na me!
I pošlji sunca nek' moje ozari tame!

Glas iz crkve:
Ne idi!... Na te vječna kletva i sram!
Ne skvrni Bogom darovani hram!

Anđelija:
(zastane i sva u bjesnilu i ludilu
zarije ponovo nokte u lice.)

Amo! svi amo, vi moji pakleni jadi
Sotono dođi i crnu dušu mi vadi,
Gdje grijeh crni k'o crne zmije se smot'o!
Hodi je zgrabi i u svoj baci kot'o!
Potakni glavnje velike mučenja svije',
Na njima neka vječno ključa i vrije -
Vječno i vječno...

(Na crkvenom prozoru ukaže se duh Jeličin.
Anđelija klekne i sklopi ruke prema duhu.)

O čista i sveta sjeni,
Pristupi amo i grešnoj sudi meni!
Krvnici svojoj hodi smrt crnu javi!
(Zarije nokte u grlo i stane se daviti.)
Hodi me kolji... kolji... davi... zadavi!...
Hodi! i kaznu pravednu zmiji daj!...
I gnusnoj... majci... nek' gnusni bude kraj!...

(Zadavljena pane, a na tom mjestu stvori se crno jezero. "Po jezeru vranac konjic pliva, a za njime zlaćana kolijevka; na koljevci soko tica siva, u koljevci ono muško čedo, pod grlom mu ruka materina, a u ruci tetkini noževi.".)
Hor naroda:
Molitve naše, Bože, primi glas!
Pošlji nam sreću utjehu i spas!
(Sa crkvenog prozora nestane duha Jeličinog.)       




1911.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm