BILO JEDNO MOMČE CRNOGORČE 

Bilo jedno momče Crnogorče
U planini, s orlom na visini.
Junačka ga sreća nanijela
Na izvore gdje se kupe vile,
Pa mu vile u pomoći bile:
Pružile mu krila i okrilje
I sve zlatne od nebesa kluče
Da poleti kud ga srce vuče.

Zaigralo srce u junaka,
Usplamćela duša u junaka,
"Pregaocu Bog daje mahove,"
Pa se diže da je nebu bliže,
A nebo mu rastvorilo dveri,
Pokaza mu čudesa i tajnu,
Napoji ga izvorima svetim
Besmrtija, mudrosti i slave;
Nauči ga zboru i govoru
Što u duši zažiže plamove
I diže je put svijetlog sunca
Da propoje himnu Vaskrsenja;
Nauči ga zboru i govoru
Kojim samo vječni bozi zbore
Pod oblakom na vrhu Olimpa!
Dugo momče gledalo čudesa,
Divilo se nebu čudesnome,
I sva slova, što ih božja ruka
Zapisala u Knjigu Postanja.
Mudro momče zapamtilo mudro,
Pa on sađe vilam' u zahlađe
A sve vile u zahlađu bile,
Zbor zborile i junaka zvale
Pa mu gusle javorove dale -
Zlatne gusle sa strunama zlatnim
Kad zagude da mrtve probude...

Zaigralo srce u junaka,
na prsima teške toke zveče
Toke zveče, zlatne gusle ječe,
Dok uz gusle propojalo momče
Divnu pjesmu, kakvu čuli nisu,
Naše gore ni vile na visu...
Pa k'o talas silovitog mora
Odbila se od krša i gora,
Razlila se u krajeve srpske,
Pojila ih viteštvom i snagom,
K'o što jarko proljeće napaja
Bistrom rosom cvijeće i travu;
Odbila se od krša i gora
I, k'o jeka vaskrsnijeh zvonâ,
Orila se u dubokoj noći
I besmrtnim, proročanskim glasom,
Vječnu zublju uždila u tami.

Mnogi dani promicali letom,
Mnogo puta proljeće je jarko
Silazilo u gore i klance,
Donosilo darove i blaga,
A još tamo na planinskom visu
Sveti glasi umirali nisu,
Još su zlatno pozdravljali sunce
"Vješti zvuci divnijeh gusala".

Ali sunce za oblake zađe
Sunce zađe a mrak Goru nađe,
A u Gori proplakale vile,
Zlatno im se salomilo krilo,
Zlatno krilo i okrilje zlatno,
Jer izgorje srce u junaka,
Jer potamnje čelo u junaka,
Umno čelo što je "V'jenac" splelo,
Da se, "vile u v'jekove grabe
Da mu v'jence dostojno sapletu",
Da se sjaje dokle neba traje,
Da se slavi dok je sunca jarka,
Dok je Srbâ i dok je junaka!
O, Srbine, znaš li krše one
Uzdignute nebu pod oblake,
Što te zovu na široke pleća
Da sagledaš Jadran u daljini,
Kako hučnim zapljuskuje valom
Divnu Boku i Primorje milo?
Tamo, tamo, vrh Lovćena plavog
Tvog Genija sahraniše vile,
U lijepom zavičaju svome
Dadoše mu pokoja i sanka;
Tamo, tamo, na besmrtnom visu
Što ga nebo za bogove stvori,
Grob se diže besmrtnika tvoga!
Tamo kreni, ime mu spomeni,
Prekrsti se i dva i tri puta,
Grob celivaj i dva i tri puta,
On će nama sveti oganj biti
Da se njime griju pokoljenja!...


1901.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm