ŽETEOCI 

Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grana rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog... I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze...
I svrh sela zvoni udar kobne ure.


1913.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm