UGLJARI (VERZIJA II) 
Sve jedan po jedan, umoran i bedan,
Izlaze iz grotla, u prljavoj rasi,
Što su za njih dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja... Svaki žedan,
Prima puno vedro što mu pruža ili
Žena ili sestra. I svi piju, piju,
I vidi se kako damari im biju
Ispod znojna grla u nabrekloj žili.
Smorne oči dižu i naginju vedra,
Prosipa se voda i na gola njedra,
Počađala, curi... Vrhovi se žare -
Tiho veče šušti u grimizu svile;
Oni kući idu, kao senke mílê
Putem, pokraj groblja, uz jablane stare.
1912.
ALEKSA ŠANTIĆ
|