UGLJARI (VERZIJA I) 

Iz čeljusti zemlje, sve jedan po jedan,
Izlaze u crnoj svešteničkoj rasi,
Što su im je dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja... Svaki, žedan,

Prima krčag što mu pruža žena, ili
Šći, il' sestra. I svi, golih ruka, piju,
I vidi se kako damari im biju
Pod suhijem grlom u nabrekloj žili.

Žeđ gase i smorne oči dižu gori,
Presipa se voda i niz prsi crne
Ostavlja im brazde. I dok sunce trne

Povrh druma što je gradu zavijug'o,
K'o da svaki nebu pogledima zbori:
Gdje si bože?... Zašto spavaš tako dugo?...


1912.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm