UGLJARI (VERZIJA I) 
Iz čeljusti zemlje, sve jedan po jedan,
Izlaze u crnoj svešteničkoj rasi,
Što su im je dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja... Svaki, žedan,
Prima krčag što mu pruža žena, ili
Šći, il' sestra. I svi, golih ruka, piju,
I vidi se kako damari im biju
Pod suhijem grlom u nabrekloj žili.
Žeđ gase i smorne oči dižu gori,
Presipa se voda i niz prsi crne
Ostavlja im brazde. I dok sunce trne
Povrh druma što je gradu zavijug'o,
K'o da svaki nebu pogledima zbori:
Gdje si bože?... Zašto spavaš tako dugo?...
1912.
ALEKSA ŠANTIĆ
|