KIRIDŽIJE

Gora strijemi. Strmenih ždrijela
Miriše smola čamova i smreke.
Gori, visoko, u račvama jela,

Izgara mjesec. Ni glasa ni jeke.
Pusto. Tek doli, gdje Drina krivuda,
Pod hrastom sjede kiridžije neke.

U Sarajevo put ih vodi tuda.
Pred njima vatra kô zora se žari,
Pa crven trepti po družini svuda.

A kotô vrije, kačamak se vari.
Okolo konji zamršenih griva
Pasu, i leže puni denjci stari

Gazdinske robe. U dnu strmih njiva,
Viseći poput razgrnute mreže,
Po plotovima sjen drveta sniva.

Mir. Glavnje bukte. Širom noći svježe
Kô crven behar iskre lete, tonu,
A družba sjedi. Neko skretanj reže,

Neko umoran glavom na panj klonu
Pa slatko hrče, dok priču kramara
Slušaju drugi: "Vidite li onu

Zidinu tamo, gdje se splela žara?
Ondje se nekad među hrašćem krio
Han kakvog nije bilo do Mostara!

Tu bi u svako doba ko bi htio
Noćište našô. Za konak i hranu
Cvancika zdrava sav je trošak bio.

I ja sam često noćivô u hanu.
Jednom, još nejak, tak ako sam znao
Usjeći ostan i oplesti branu,

Ovdje sa ocem na konak sam pao.
Noć. Sjede mnogi putnici pa zbore,
Pričaju priče. Peć plamti, a, kao

Smrt hladna, ciča jauče sve gore,
Prozore trese, vrata drma, bije,
Hrastove čupa i drumove ore.

Slušamo tako. Kad viši od svije'
Spusti se uz nas Grgur, gazda hana,
Star, prešô bješe osamdeset dvije.

"I ja ću - reče - iz davnog zemana
Pričati nešto." I uze na krilo
Unuče, jedro kô drenova grana,

I poče: "To je jedne zime bilo;
Mećava, brate, baš kô ova, ljuta,
Kamenje prska, drobi se kô gnjilo

S mraza i leda. Noć, a nigdje puta, -
Smetovi sami, i kurjaci viju
U čoporima iz svakog kuta.

Ovdje, uz oganj, sjede pa se griju
Putnici neki. Moja sina oba
Toče im piće, a s čibuka biju

Koluti dima. Zagrijana soba,
Ali, svejedno, studen, kô da slana
Po hrptu mili. Kad, u neko doba,

Halka se začu na vratima hana.
Ja uzeh fenjer, kapiju raskrili' -
Kad konjik stoji do konjica vrana.

Osuti srebrom snijega. U svili,
U sjaju zlata i dragog kama,
Marko i Šarac nisu ljepši bili!

Javi se glasom dubokim kô jama,
I vitez ata u sjajnom timaru
Za halku sveza, pa uljeze nama.

Sav bješe kao stablo u beharu!
Za njim se vlače struke duge rese,
Pa struku zbaci i prisloni šaru.

Sjede i snijeg s odjela strese.
"Handžija", reče, "večeru mi dela!"
Postavih sofru s čirakom i s nje se

Blistaše čirak. Metnuh što bi jela:
Hljebac, i čimbur, ovčje plećke dvije,
A uz to bješe i skorupa zdjela.

On poče jesti. Prekrsti se prije.
No kô da jede mrki gorski vuče,
Kakvoga nigda niko viđô nije

Sve otkad oni zlatni veo svuče
Za mrtvim Markom u Urvini vila!
Svi zapanjeni pa gledamo muče

Lice junaka, perčin kao svila,
Povije one, oči koje kriju,
I mrke brke kô dva vrana krila,

Što sjajne toke dostižu i kriju,
I mimo toke oružje gdje gore
Alemi sami i iskrama biju.

Gledamo. Moji sinovi ga dvore.
Kad viknu: "Vina! Ali bakrač cio!"
Ja mu donesoh, i silni div gore

Pô suda popi, a što nije htio
Odnese vrancu. A vran od mejdana
Zagrebe nogom i ispi svoj dio.

Pa kad mi plati za se i jarana
sa tri dukata, "zbogom" reče svijem,
A mi svi za njim na kapiju hana.

"Ne idi noćas! Po gorama tijem,
Vukovi kruže", - rekosmo. On muča,
Spremajući se zasjedama zlijem.

Ja posvijetlih jednom cjepkom luča,
I vidjeh kako u hrastovu granu
Pred hanom bije, kô iz vrela ključa,

Para iz čela neznanome banu;
I dok mu s toka blista srma suva,
I trepti sjajno oružje, on vranu

Na sedlo pade, i u doba gluva
Utonu u noć kao mjesec jasni;
A mi svi u glas: "Bog neka ga čuva!"

Hukti. Strah bije iz časova kasni',
Vukova pune staze su i međe,
No truni straha nema soko krasni!

Ne pređe dugo, ču se metak neđe,
Pa drugi, treći, kao haber zao,
Jeknu i presta. Mi nabrasmo veđe -

'Nakog junaka bijaše nam žao,
Mišljasmo da je gdjegod, nedaleko,
U borbi s ljutim zvjerovima pao.

"Hajdemo sjutra", ja družini reko',
"Ne bi' li našli trag njegove smrti".
Sunce. Vrijeme stišalo se, meko,

Sva Drina blista. Negdje štekću hrti,
Hajka se čuje i grmenju gore,
A mi sve iđi i jednako prti,

Gledaj i traži. Kad tamo gdje gore
Čobanske vatre, blizu jedne struge,
U crnoj lokvi smrzle krvi skore,

Vukova tušta iskesili duge
Zube, a svrh njih, s jednog hrasta gnjila,
Gavrani grakću, zovu jedni druge

Sa novom gozbom da osnaže krila.
Gledaju ljudi. Svi se čudom čude,
I sve zavika: "E, halal mu bila

Majčina hrana i hljeb rodne grude!"
I, eto, to je Mutap Lazar bio,
Što će živ biti dok Srbina bude".

I kramar svrši. Sve ćuti, i cio
Karavan gleda put zidina stari',
Misli i sanja... Noć trepti ti'o.

Pod mjesečinom šušti ječam jari;
Ergela pase; vatra plamti, grije,
I dokle laka crven lica zari,

U kotlu krklja kačamak i vrije.


1912.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm