VEČERNJA ZVONA 

Smoreni zidari na skelama stoje
Kamenje tvrdo tešu tvrdi ljudi,
I čela im se opaljena znoje.

Na ruke, vične i žezi i studi,
Na poštrapana krečom lica vrana
I razdrljene kosmate im grudi,

Purpurne ruže baca veče rana...
Tih oblak jedan kao da bi htjeo
Sletiti, crven (k'o krv uzdrhtana),

I u svoj svilen ogrnut' ih veo...
Kroz nj, svijetlo, jedno oko bodro
Gleda ih, trepti i sjaj lije vreo...

Prvi je suton do ulica prodro
I zvona zvone sa tornjeva sviju.
No dole zvuci plinu, i u modro

Gube se nebo, s vječnim da se sliju:
Gori, svrh mase što po gradu grne,
Čekići tvrdi o mramorje biju,

I glasi im se, k'o pahulje crne,
Rasiplju širom. Svaki dršće, plače,
Jeca... I dokle zadnja rumen trne,

I gori trepti svijetlost večernjače:
K'o zvona druga, pod kubetom neba,
Ja čujem kako čekići sve jače

Zvone i mole: hljeba! hljeba! hljeba!


1911.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm