O BORE STARI... 

O bore stari, mučeniče sinji,
Gromom su tvoje prsi raskrhane
I nova rana sve te više kinji.

Opaljen gledaš u olovne dane,
I nigdje sunca da se tebi javi,
I boli tresu ranjene ti grane.

U tvom vrhu u razdanak plavi
Ne čujem više ptica pozdrav vreo,
No jauk dugi što svu zemlju davi.

Na tebi sada visi crni veo...
Muke te lome kô rapave spile,
I ti me gledaš sumoran i sveo.

O bore, upi' svoje jake žile
U ovu zemlju punu crne drače...
U njoj su snage, u njoj tvoje sile.

U njoj je lijek za srce što plače,
U njoj se vrela naše krvi liju, -
U tu krv svetu upi' žile jače.

Kô sjaj što jutrom nebesa ga piju
Ona je topla, i ona će dati
Sokove svježe da te vjerom griju.

Ne tuži! Gordo u uzdanju pati,
Još ima Boga i raspete trajno
S lovorom čeka vječna slava mati...

Ja sklapam oči i kroz snove tajno
Ja vidim zoru povrh tvojih grana
Gdje ruže baca božanski i sjajno...

I slušam kako širom rodnih strana
Radošću zvoni sa gusala struna,
Dok se u zlatu vaskrsnijeh dana

Sa nebom ljubi tvoja gorda kruna.


1911.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm