METEOR 

U staroj bašti na pragu od vrata,
Puni zvijezda sjedili smo sami...
Noć bješe plava, i u polutami
Rumenio se plod zdrelih granata.

Tiho... Sve ćuti... Samo bršljan sveli,
Negdje, uz letve, šuštô je kô svila...
I u čas kad si na mom srcu bila,
čudesna svjetlost sva nebesa preli -

Bijela vatra po granju se prosu,
I kô da nebo razdrobi planetu,
Sav Mostar dragim kamenjem se osu.

Uza me topla ti se pribi jače,
I meni bješe kô da nas u letu
Anđeo jedan zlatnim krilom tače.


1911.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm