SIJAČI 

Jutro. Bik riče. Iz široke nozdrve
Para mu bije. Odjekuju strane.
Zlatno, kô klasje zlatno kada dozre,

Izbija sunce, navješćuje dane
Ljiljana skorih. Šume pjesme vrela,
I ranim pupkom pupe gole grane.

Ovo su časi velikijeh djela:
Širom oranih, zamagljenih njiva
Vide se jaki roditelji sela.

Znoj im sa lica udara i liva,
Polako kraču kô da svaki stupa
Kovčegu svetom gdje ugodnik sniva.

Polako kraču. I dok magla tupa
Rastanjuje se, i dok sunce lije
Radosti zlatne iz crvenih kupa,

Svi mašu rukom iznad brazda tije' -
I prodrti im peševi rukava
Lepršaju se, šume, kô kad vije

Vjetar u spletu sasušenih trava.
Meni se čini: kô da krila sklope
Svijetle ptice, i svrh ovih glava

Lebde i poju, a iz svake stope
Radnika krotkih, roblja naših dana,
Lovori, sjajni kô zlato kad stope,

Rastu, sviju se, pa vrsima grana
Poljube crna i znojava čela.
I kô da čujem: kako sa svih strana

Horovi zvone, i kô suza vrela
Svjetlost čudesna polako se sliva
Po podrtijem krovovima sela.

I svaki sijač kô da viši biva,
Raste, i svaki pod krstom se diže
Nebu... I na me, usred ovih njiva,

Kô razdrobljene zvijezde, sve stiže
I pada sjeme iz žuljavih ruka;
A ozgo otac silazi sve bliže:

Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka
Oreol sjajni on polaže viš' njih...
I svud iz neba, s vrhova i luka,

Zvoni i zvoni: "Osana vo vovišnjih!"...
Sja sunce, zlatno kô klasje kad dozre;
Bik riče ispod jela stogodišnjih,

I jutro kadi dimom jake nozdre...


1911.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm