SVIJETLA NOĆ

                       I

Noć je bila jasna, i topla i meka,
Kô da je po zemlji padô svilen veo.
Ishodni se mjesec javljô iz daleka,

I u modro nebo sanjivo se peo
Iznad oštrih rta, dubrava i sela;
I bijelu svjetlost svu kô da je htjeo

Prosuti u plavu maglu što se splela
S vrbama na međi rijeke. Sa strana
Šumila su žita. Tihi vjetar s vrelâ

Pun je bio duše pospalih ljiljana,
I na med i crven sag kukurijeka
Mirisô je vazduh. Pod pokrovom grana

U polju je budna ležala rijeka.
Sam sam lutô, niti koga gdjegod sreto',
Niti li sam čuo glas ni hod čovjeka;

Sve je bilo tiho, spokojno i sveto.
No onamo, gori, na grebenu, na kom
Bor zeleni šumom pozdravljaše ljeto,

Vidio sam njega. Sjedio je... Lakom
Svjetlošću je sjao njegov lik i kosa...
Noć nikada nije u čeznuću takom

Pripila se zemlji, niti li je rosa,
Strepeći na listu, tako sjajna bila...
Nebo i zvijezde, golet, vrh i kosa,

I razraslo žito gdje se njiše svila -
Sve kô da se uza nj priljubiti htjelo,
Kô dijete majci usred topla krila...

A on, duša svega i uvir i vrelo,
Sjedio je gori visoko nad lukom.
Pred njim harfa bješe... I dignuvši čelo

Spram jasnih zvijezda, on lagano rukom
Taknu zlatne žice od kose planeta,
I zapoja... Mekim i čudesnim zvukom

Ispuni se nebo, zemlja, šum drveta,
Ponori i vode, i sve sjati poče...
I ja vidjeh kako, ispod trnospleta,

Staro groblje prenu, digoše se ploče,
I bezbroj kostura, dižući sve jače
Svoje šture ruke, muklo kliknu: "Oče!"

                       II

Ja sam slušô, drhtô... I kad lako tače
Pošljedni put žice: niz golet, što bode
Oštrotom hridi i bodljama drače,

Nečujno kô misô mirni Hristos ode,
I spusti se doli u luku i sela,
Gdjeno se klasovi tiho u san svode.

Ide... Stane... Sluša šum grana i vrela -
Sanja... I u slatkoj čežnji kô da dršće...
Svija granje, ljubi... i kô da bi htjela

Sve njegova duša da obgrli čvršće
I upije u se: noć, mjesec što brodi,
Rijeku, i vrbe, polja i raskršće,

I putanju usku što u selo vodi...
Ja gledah... I dok mi sve čudesno blista:
I zemlja i svjetlost mjeseca po vodi,

Još jedanput vidjeh zamišljena Hrista
Gdje kroz žito prođe i pogladi ti'o
Rukom uzdrhtane vrhe ploda čista...

Sjutra svud je poljem ječam zlatan bio...


1910.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm