PLANINSKO JUTRO

U modrom nebu,
Tamo daleko,
Izbija zora rana.
Iz jednog okruglog okna,
Što se jedva crveni
Nad oštrim planinskim rtom,
Pomalja lice svoje
I radosno se smije,
Kô duša vedra,
Kô milo biće neko
Što nam nasusret hita
I tople ruke pruža
Da nam se javi.
Sa njenog srebrnog njedra,
Punog purpurnih ruža,
Kô prvi leptirovi
Razlijeću se plavi
I meki bijeli snovi.
Neki visoko, tamo,
U mirno nebesko kube
Dižu se i gube,
Dok drugi doli,
Po ranom zelenom zlatu
Zelenih kruna,
Padaju tiho,
I s ranim proljećem šume,
Njišu se, pozdravljaju me, -
I moja duša
Kao da sluša
Jecanje harfinih struna
Kako sve bliže
Stiže
U gluhi planinski kraj.
Još dugo čekati neću,
I mlado uskrslo sunce
Sve nebo zapljusnuće
Peharom zlatne krvi,
Da pošljednih zvijezda
Ugasi srebrni sjaj.
Već čujem daleke glase
I zore širi je polet.
Ja ovdje, na vrhu krša,
Usamljen stojim.
Poda mnom vodopad bije,
Pada i rije,
I razbija se;
Struji
I huji,
Tutnji i grmi
Niz ponor strmi,
Kô vječna duboka pjesma,
I sjajnim srebrnim prahom
I rubinima svojim
Zasipa divlju travku
I sivu golet.
Tamo, duboko doli,
Gdje lebdi magla plava,
Jezero spava
I plodna ravan leži.
Okolo, uz gole grane,
Ubogo stoje
Kolibe raštrkane;
I gdjegdje plamen svježi
Bukti i baca
Vesele iskre svoje.
I tamo, pod gorskim pasom,
Iz tjesnaca,
Bik jedan širokim glasom
Pozdravlja rani dan.
Po zamagljenoj ravni -
Širom oranih njiva
Kô crne miču se sjenke
Prvi sijači naši;
Žilavom mašu rukom
I njihov širok i lanen
Rukav leprša.
O, kako zlatno zrnje pada
U mlade svježe brazde,
U materina njedra
Što mu toplotu nude,
Da nadojeno snagom,
Pošlje kratkog sna,
U sjaju blagoslova
Uskrsne snova
I, kao zlatan talas,
Zašumi s rodne grude!
Ja gledam i gledam,
I meni sve se čini:
Za svakom stopom
Radnika onih
Ostaje jedna
Svijetla staza,
I kapi zlatne krvi
Po njoj trepte i gore
Kô krupni rasuti rubini;
I kô da iz svake brazde
Po jedan visok izrasta lovor
I saginje se doli,
Pa vrhom zelenih kruna
Miluje znojna čela...
Slušaj!
Sa ozarenih brda,
Što im na snježne vrhe
Jutro korale sipa
I kristal sam,
Čuju se glasovi krda,
I prethodnika zlatnog
Veselo zvono zvoni,
I sva širina plava
Postaje jedan hram,
I sveta služba teče:
Puna smaragda sjajnih
Radosno vrela šume,
Krotko se svija granje
Molitve puno,
Mirisom travke mlade
Svod širok kade,
I u svjetlosti blagoj
Budna se viju jata,
I krotke duše poje i slave
Prve darove oca.
Tamo, visoko, gori,
Pred vedrim oltarom neba,
Kao kandilo jedno,
Plameni kolut gori;
A pred njim, u zlatnom blijesku,
Svoja široka krila,
Razvija orô jedan
I klikće.
Kakva ljepota!
Svega me pokrilo sunce
Toplim svilenim purpurom,
I tanke njegove strijele
Zabadaju se svuda,
I svuda kô da teče
Zlatna rumena krv;
Dok tamo, doli,
Gdje u vijencu trskâ
Jezero bistro ćuti, -
Umire magla siva;
I sa studenih njiva
Kô da sve više i više
U plavi krug
Rastu i gori dižu se,
Pod jednim širokim krstom,
Robovi vječni...
I kô da ćutim po meni kako
Iz njihovih žuljavih šaka
Sve zdravo pada sjeme
I rasipa se sjajno
Kô razdrobljene zvijezde;
I kô da jedna ruka,
Iz čijeg prozirnog dlana
Crvene kapi biju,
Na njihno znojno čelo
Polaže trnov vijenac
I oreolu sjajnu...
I sveta služba teče,
I kroz široki hram
Sve zvoni jedan odjek sam:
Osana!
Osana!


1910.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm