POTOK

Smrzô si se, ćutiš. Tvoja stara druga -
Gola vrba na te spušta grane crne,
U ledenom ruhu premire i trne,
I dršće kô srce kad ga grize tuga.

Al' skoro kad slavuj zapjeva iz luga
I vesela ševa u nebesa prhne,
Kad se tebi zlatno pramaljeće vrne,
Ti ćeš snova teći sjajan kao duga.

No hoće li tako u miru i sreći
Kroz svijetli prostor moja duša teći
Na proslavu blagu vaskrsnijeh dana?

Ili će u mraku, bez jedne svjetiljke,
Ostati da plače, kô skrhane biljke,
Na samotnoj humci ispod suvih grana?


1907.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm