NOĆ 

Ukočila se. Noć, kô avet strašna,
Zaprla nogom u zemlju, a glavom
U crni prostor neba nedomašna,
Pa šiba vjetrom i munjom krvavom.

Lomi se vazduh, i huji i ječi,
Okean sinji valom oblak hvata.
Na trošnom brodu zadnji mornar kleči,
I tešku sudbu on vidi i shvata.

I moli oca... No još jednom voda
Širokim valom pljusnu preko broda,
I ču se prasak i pošljednji jauk.

I slušaj, negdje, kô da gospod plače,
A noć se ceri, i sve više, jače
Nebesa hvata kao crni pauk.


1906.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm