OMAR 
Miloradu J. Mitroviću            

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere,
Pa grdnom rukom, sve jače i jače,
Krovove hvata pa pomamno trzne;
I gola zemlja premire i mrzne,
I negdje tamo, u dubini plače.
I sve je pusto, svak pod krovom snije,
A Omar oka još sklopio nije.

Ponoć je davno, a on budan stoji,
Kô crni sužanj sred jazbine crne
Kô da mu duša teškim bolom trne.
Ili se Omar hladne noći boji?
Ne, on je kadar, kao titan sinji,
Mraku i vjetru da na megdan stane.
Al' bol beskrajna jedne nove rane
Srce mu čupa i dušu mu kinji;
Kô sputan orô, usred crne jave
On mračan ćuti oborene glave.

Boli ga, boli. Mutnim okom bludi:
Pred njime leže dva spomenka rana -
Dvije mu šćeri, dva svijetla dana,
Dva srca živa iz njegovih grudi;
Oboje ludo, a do kosti gole
Studena zima, sve dublje i dublje,
Zabada mrazom, i srce golublje
Premire, dršće, jer ga rane bole:
"O, vatre, vatre!" Al' ni iskre nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

Grije ih, ljubi, a čelo mu tavno,
Kao iz groba uzdahne duboko,
Al' zemlja tvrda, a nebo visoko...
I on se sjeti što bješe nedavno:
Nekada ovdje, pod šljemenom ovim,
Gdje sada stoji pustoš kô u grobu,
Alah je dobri silazio robu
Svakoga dana s blagoslovom novim,
Davô mu blaga koliko je htio,
I on je rahat u svom srcu bio.

Pred njim su zorom ogari i hrti
Gonili vepra na jek džeferdara,
Rzao konjic silna gospodara
Ljući od vatre, vihora i smrti.
Pa ono ruho na vedrom junaku?!
Odora carska nije ljepša bila!
Žeženo zlato i purpurna svila,
Pa blista, trepti, kô alem na zraku,
Te kad bi Turčin preko druma minô,
Spram jarkom suncu kô sunce bi sinô.

Bio je silan, čuven i u časti:
Bezbrojna stada i pašnjaci travni,
Ograde, šume i vrtovi ravni,
Sve je to bilo u njegovoj vlasti.
Pedeset kmeta punili su hakom
Ambare tvrde Omara Rahmana,
A on, po volji boga i korana,
Milostiv bješe i pravedan svakom, -
Kmetove svoje on je braćom zvao
I svaki od njih za nj bi glavu dao.

Al' kruna blâgâ, najljepša od svijeh,
Bila je žena što ljubiti znade.
Alah joj dobri zlatnu dušu dade,
Koju joj nigda ne oskvrni grijeh;
I kao leptir što se suncu diže,
U tihom domu on je radost pio,
I niko nije kao Omar bio
Nebu i bogu i dženetu bliže!
Srce mu bješe kô oaza čista,
Gdje bulbul pjeva i proljeće blista.

No šta je sreća do bludnica prava?
Dođe ti, gleda, kô djevojče smjerno,
I kada misliš da te ljubi vjerno,
Svu milost svoju ona drugom dava.
Tako i Omar bez haira osta
I, jednog dana, oborene glave
On vidje pustoš svoje crne jave.
Proplaka, jeknu. On siromah posta;
Nestade kmetâ i poljana ravni',
Osta mu samo taj dom, taj grob tavni.

Al' sve bi blago pregorio mnogo:
Bijela stada i pašnjake travne,
Ograde, njive i vrtove ravne,
Al' ovo nije prežaliti mogô:
Jednoga dana, kad zora izađe
I bulbul tica zajeca u lugu,
On vidje svoju neprebolnu tugu -
On mrtvo drago u postelji nađe,
A hladna usta kô da šapću ti'o:
"Čuvaj mi djecu, alah s tobom bio!"

I on je čuvô. I taj šapat tajni
On i sad čuje, tu, kraj djece drage,
I vidi oči nebesne i blage,
I pred njim trepti lik mili i sjajni,
Pa jače stisne na ta prsa bôna
Dva srca svoja, svoje duše dvije;
Al' mračnom izbom tužni vapaj bije,
Kô tužna jeka pogrebnijeh zvona:
"O, vatre, vatre!" Al' ni drvca nije, -
Otac ih jadni zagrljajem grije.

No, kao vihor, on se naglo diže,
Ranjenu dušu nova misô prati, -
On snažnom rukom za sjekiru hvati,
Pa jurnu tamo i na obor stiže.
Tu stara murva, od stoljetnih dana,
Nad trošnim krovom širi se visoko,
Dršće i strepi, uzdiše duboko,
A smrzle suze padaju sa grana.
I divskom snagom on se pope na nju,
I tužna jeka odjeknu u panju.

U tome času kô da prorok sami
Prekornim okom gledaše u mraku,
I učini se nevoljnom junaku
U bezdan greha da ga zloduh mami.
I teška ruka klonu mu i pade,
Kô da je učas tajna sila zgrabi.
Zaplaka Omar kao sužanj slabi
I dušom svojom sve osjeti jade -
Bješe mu isto: da kô krvnik stiže
I grešnu ruku na svog druga diže.

Sva prošlost bliska pred njime se javi:
Ovdje, na sofi, ispod ovih grana,
U pozno veče proljetnijeh dana,
Kad prepun rose trepti zumbul plavi,
Kad slavuj pjeva i miriše igda,
Ovdje je prve slatke snove snio,
Ovdje je zlatnom dušom ljubljen bio,
I sreća nije odlazila nigda, -
A dalek mjesec, kao srebro čisto,
Kroz ovo granje spokojno je blistô.

Murva je bila svjedok srca vjernih,
Zanosa dugog i mladosti one
Kad krv sva gori i kad duša tone
U moru strasti i želja bezmjernih.
I sve što negda, u noćima sjajnim,
Šaptahu ovdje dvije duše mlade,
To i sad, evo, stara murva znade,
Pa tiho priča razgovorom tajnim;
I Omar sluša, pa zacipljen stao
Kô da je negdje blizu bulbul pao.

Zasiplje snijeg, hladni pokrov stere;
Jauče vjetar i urla i vije,
Povija drvlje, šestari i bije,
I kroz noć mračnu kô satana vere, -
Dok jedna slika, nijema i bôna,
Pod mrzlim krovom visokoga granja,
O zlatnom dobu samo sanja, sanja,
Al' kao odjek pogrebnijeh zvona -
"O, vatre, vatre!" teški vapaj stiže,
I Omar jeknu i sjekiru diže.

Kroz jauk vjetra, duboko u mraku,
Udar se teški za udarom čuo;
Sa stare murve padalo je ru'o,
Srebrno, hladno, na tjeme junaku,
A, kao majka nad porodom blagim,
Ona visoko, u nebeske strane,
Kô crne ruke dizala je grane
Sa blagoslovom nad ljubimcem dragim.
I krupni snijeg padao je jače,
Niti je čuo kako Omar plače.


1904.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm