ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?... 

Ove je stihove govorio, kao prolog, g. Atanasije     
Šola na zabavikoju je priredilo 19. decembra 1902.
srpsko pjevačko društvo G u s l e u Mostaru          
u korist postradalih Nevesinjaca.                          

Što se ono tužna suza sjaji
Na ikoni svetitelja Save?
Što kandila trnu na oltaru,
I što anđ'o na dverima cvili?
Što pucaju na guslama strune?
Što se tresu grobovi otaca?
Što se gore jadovanjem ore -
Što nam plaču na izvoru vile,
Kao majka za jedinim sinom,
Kao sestra za bratom rođenim?

Lako ti je pogoditi, druže,
Rane ljute što nam dušu mute.
Znaš li ono leglo sokolova,
Znaš li ona polja od pokolja,
Što 'no su ih krvlju blagodarnom
Natapala prsa od junaka,
Muška prsa slobodna gorštaka?
Znaš li zemlju, gdje 'no za krst časni,
Za krst časni i slobodu dragu
Leže kosti zatočnika hrabrih?
Znaš li tamo ono mjesto slavno,
Znaš li, brate, Nevesinje ravno?
Tamo braća u nevolji cvile:
Mračna čela poniknula nikom,
Sledila se srca u junaka,
Sledile se duše u junaka,
Jer nevolja opasala jaka:
Zla godina i zli janičari,
Kroz koševe prazne vjetar duva,
Glad se ceri, mučenike mjeri,
Okiva ih verigama ljutim,
Sokolima laka lomi krila,
Da nam zemlja ostane bez krilâ;
Sokolove sa gnijezda goni,
Da nam zemlja sokolova nema,
Otadžbina da proplače ljuto,
Da oplače zatočnike drage
Srpske slave i imena srpskog;
Nebo naše da zvijezda nema,
Vjera naša da izvora nema;
Crni vrani da zagrakću crno
Nad grobnicom našega uzdanja...

Braćo! Sestre! Očevi! O, ljudi!
Ako vam je srpsko ime sveto,
Ako vam je domovina draga,
Ako znate šta je suza majke,
O, ne dajte da nam teški grijeh
Dom okalja i pritisne dušu!
O, na dajte da kosti otaca
Prokunu nas iz grobova svojih!
O, ne dajte da uzdahnu na nas
One čiste, one srpske duše,
Oni divi, Obilići živi,
Što su rodu vijekove duge,
Kao sveta luča sa nebesa,
Svijetlili u dubokoj noći,
I stupali, u krvi od rana,
Na susreće vaskrsnoga dana.
Dajte, braćo, pomoći im dajte.
Ne pomoći, samo dug im dajte!
Oni za rod i život su dali -
Krvlju svojom po stotinu puta
Topili su staze i bogaze;
Umirali po stotinu puta,
Ostavljali kuće i ognjišta
I svoj stijeg dižući visoko
Na krvavu stupali Golgotu,
da vaskrsno zasvijetli sunce,
da ogrije sužnje i nevoljne,
Da nestane onih ljutih rana,
Ljutih rana od Kosova dana...

Dajte, braćo, pomoći im dajte!
Ne pomoći, samo dug im dajte!
To vas moli ona tužna suza
Na ikoni svetitelja Save;
To nam zbore grobovi otaca
I krv sveta što je negda pala
Na žrtvenik svijetle slobode;
To nam zbore tamnice duboke,
Gdje su ono u mučenju dugom
Divni borci, jedan do drugoga,
Praštali se s dušama viteškim;
To nam zbori kandilo što gori
Pred ćivotom Vasilije svetog;
To nas moli anđeo što cvili
Na dverima našijeh oltara;
To nas moli krv, bratstvo i vjera,
Suze, muke Otadžbine drage
I sve duše što ih jadi guše...


1903.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm