ELEGIJA 

O rijeko draga moga zavičaja,
Kako si lijepa, kristalna i plava!
U dubini tvojoj nebo odsijava
I lomi se blesak sunčevoga sjaja.

Tvoj je šumor pjesma koju galeb laki
Na srebrna krila dočekuje zorom;
Za nju znade drvlje, list i kamen svaki,
Nju ti čuje oblak i nebo pod gorom.

Ja u njojzi slušam povijest iz danâ
Kad sin zemlje ove nije prahom bio,
No sa bojnih polja tebi dolazio
Da napoji žedna konja od mejdana.

Sa talasa tvojih, kô ljiljan bijela,
Pružala je njemu vila lovor-granu,
Grijala mu srce na podvig, na djela,
I konjicu plela grivu raščešljanu.

Ona i sad živi. Na obale krša
Ja dolazim često kad noć tiha brodi.
Slušam kako vjetar, okupan u vodi,
U smokvama starim polako leprša.

Tu, u gluho doba, kad mjesec zasija
I tvoj talas plane sjajem dragog kama,
Jedan lik, od krina i od kamelija,
Na modroj stijeni pod omorikama

Pojavi se. Sama, u providnom velu
Od srebrne magle, ona stoji tako
Blijeda i tužna. I dok vjetar lako
Pramenove zlatne mrsi joj po čelu,

Njezin pogled bludi preko mrtvih strana,
Daleko po kršu, po rodnome kraju;
I dva plava oka suzom zablistaju-
Kô dva plava neba, kô dva vedra dana.

I sve dok ne sleti zora na vrh goli,
Kao stub mramorni tako stoji sama
Na modroj stijeni pod omorikama,
Pa plače i jeca i bogu se moli.

O, ja znadem gdje je postojbina njena!
U dubini tvojoj, o rijeko plava,
U dvoru kristala, od davnih vremena,
Na velencu trave ona tiho spava.

I njezina suza, što se tužno sija,
Plač, jecanje ono što ga svake noći
Vlažni vjetar nosi po gluhoj samoći,
To je moga roda tužna elegija...


1903.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm