NOĆ 

Kako je milo u ovoj samoći!
Jezero sjajno snom dubokim spava;
Treperi nebo, a tamo, u noći,
Obrasla trnjem streme brda plava.

Šumori vjetar i u polumraku
Miriše divljim ružama i smrekom,
A tamo tanka magla po vrbaku
Zamrsila se s mjesečinom mekom.

Pokriven granjem borovine modre,
Ja ležim ovdje na zaspaloj kosi;
Do mene jedva zrak mjesečev prodre
Sanjiv i blijed, okupan u rosi.

Jedna se grana povila pa ti'o
Šapće mi nešto, kao da je bajka,
Ili bi jedan sveti pozdrav bio
Što mi ga s neba dobra šalje majka?

Il' posvećena moja mladost rana
Pohodi mene u ovome kraju,
Pa priča meni, iz minulih dana,
O dugoj čežnji, poljupcu i raju?

O, ko bi znao? Tamo u vrbaku
Ja čujem šumor i molitvu snova;
Treperi nebo, a u polumraku
Umire tužno pjesma labudova.


1903.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm