VEČE NA SELU 
Janku Veselinoviću              

Evo moga sela, evo radovanja!
Evo tihog mira gdje mi duša sanja,
Gdje se srce snaži pa veselo bije,
Kao da mi nigda zaplakalo nije!

Evo moga sela! Na zelenom platnu
K'o da, punu duše, gledam sliku zlatnu -
Jednu sliku živu što je Gospod stvar'o
Kada se na zemlji s ljubavlju odmar'o!

Gle, domovi mirni kroz drveta stara
Kako milo rude od večernjeg žara,
A gore visoko, pri zahodnom blesku,
Prelijeće or'o širinu nebesku.

A tamo, od sela, po strmêni brdâ,
Eno blâga, eno, prebijelih krdâ!
Eno gore momče na vrh st'jene sjeda
I daleko tamo put zapada gleda.

Gle pod gustim dubom, tamo groblju bliže,
Gle kako se skromno mala crkva diže,
I kroz meko lišće, što se nad njom splelo,
Kako mirno gleda svoje mirno selo!

Dok širokim poljem, kao srebro čista,
Lijepa rijeka treperi i blista,
Pa žubori, huji i k'o da mi mrmlja
Da obali sađem u sjen gustog grmlja.

Ali ja ću tamo gdje još ratar branom
Brana plodnu njivu, što ga hrani hranom,
I starim rukavom tare znojno čelo,
Gledajući vôljan svoje drago selo.

Na grudi ću ove zagrliti brata -
Mučenika časnog, što za ruljac hvata,
I krvavim znojem, pod plamenim nebom,
Klas odgaja plodni, što ga hrani hljebom.

On će meni skromno svoju ruku dati
I domu me svome na počinak zvati,
A ja ću ižljubit' pošteno mu čelo,
Pa mi, onda, zbogom, ostaj, milo selo!


1902.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm