FANTAZIJA

U zapad duboko kada sunce ode
I pošljednji plamen mre u vrhu gora,
Mene laki snovi u samoću vode
Gdje vjetrovi šume iznad pustih dvora.

Pragovima hladnim, što ih dani krnje,
Ne pristupa niko u dvorane tavne;
Njih pokriva duga kupina i trnje
I crveni velenac mahovine davne.

Nigdje glasa. Tamo gdje su bašte one
Ne žubori voda hladnog šedrvana,
U sjenkama vrbâ i guste topole
Nijem stoji svjedok preminulih dana.

Al' kasno, kad mjesec grane iza gora,
Kad ponoćni vjetar tamni čempres njija,
Jedno zlatno čedo niz pragove dvorâ
S kondirom u ruci slazi kô sjen tija.

Po obraslom putu, kroz drijen i smreke,
Lagano se krade i kuplje u rosi,
Dok srebrni blesak mjesečine meke
Pada joj i trepti po svilenoj kosi.

I u tome času sa visokih grana
Tajanstveni šapat u noć vedru mine,
A iz starih lula hladnog šedrvana
Zažubori voda i čarobno sine.

Ona lako stupi i dok voda prska
I u zlatan kondir kao biser pada,
U dubokoj čežnji, dršćući kô trska,
Tihu pjesmu poje i dragom se nada.

I dok laka pjesma, kô zvuk harfe, stiže
Ispod lisnih vrba i topola gusti',
Nad njom blagi gospod svoje ruke diže
I vijenac od zvijezda na glavu joj spusti.

I u svetom strahu, u prisustvu boga,
Sve strepi: i listak, drvlje, i kam goli;
I moj duh, kô tica sa noćišta svoga,
U noć svijetlu prhne i bogu se moli.


1902.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm